Vijenac 556

Naslovnica, Tema

U povodu knjige Antuna Česka Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije

Kapitalno djelo o Kranjčeviću

Krešimir Nemec

Kranjčević je tradicionalist u najboljem smislu riječi; on nije pjesnik mode, on nije pjesnik sretnog trenutka, pa čak ni pjesnik jednog razdoblja. On nadmašuje sve zatečeno, razmiče okvire, otvara perspektive; on je iznad jednoznačnoga stilskog određenja, a u Antunu Česku pronašao je svojega idealnog čitatelja

 

 

Otkako se Kranjčević pojavio na našoj književnoj pozornici s pjesmom Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, recepcija njegova djela odvijala se u znaku neobičnih mijena. Neobičnost bi se mogla izraziti ovim paradoksom: Kranjčevića je rano prihvatila publika i cijenile su ga kolege po peru, ali u književnoj kritici i historiografiji nije imao sreće. Postojao je, kako se to obično kaže, nesporazum između hrvatske književne kritike i Kranjčevića. Kad se 1958. godine obilježavala 50. obljetnica Kranjčevićeve smrti, Ivo Frangeš je napisao: „Govoriti o Kranjčevićevoj poeziji pedeset godina nakon pjesnikove smrti znači neminovno podignuti glas i otkriti ne samo stvarnu vrijednost te poezije nego i naš dug prema njoj.“

Da, bio je i dugo je postojao naš dug prema Kranjčeviću. Čak i kad se Silvije našao na hrvatskom pjesničkom Parnasu, njegovo se djelo tumačilo površno, pomalo dezorijentirano i – riječima Marijana Matkovića – „nekritički i zbunjeno“. Ove godine obilježavamo 150. obljetnicu pjesnikova rođenja pa je prilika da napravimo mali rezime, da podvučemo crtu i vidimo što se u međuvremenu dogodilo.

 


Kranjčevićevo djelo nije antikvarno; ono je stalni izazov za nove analize i interpretacije

 

A dogodilo se mnogo toga. U malo više od pola stoljeća od citiranih Frangešovih riječi kranjčevićologija je doživjela velik napredak. Ni o jednom našem književnom velikanu, osim Krleže i Andrića, nije napisano toliko monografija, od Krtalićeve (1979) i Jelčićeve (1984) do Českove (2001) i Miščinove (2004). Napisano je na stotine studija, održani su znanstveni skupovi, digitalizirana je Kranjčevićeva baština. Bilanca je zaista impresivna. Neki će reći da se moglo učiniti i mnogo više, ali „hrvanje“ hrvatskih kritičkih pera s enigmom zvanom Kranjčević ipak je urodilo plodom. To, dakako, ne znači da je to poglavlje hrvatske književne znanosti i zatvoreno: Kranjčevićevo složeno djelo stalno se nudi novim interpretativnim izazovima.

Knjizi Antuna Česka Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije pripada posebno mjesto u rehabilitaciji i valorizaciji cjelokupna Kranjčevićeva pjesničkog opusa. U njoj se zbio rijedak i sretan spoj. Evo o čemu je riječ.

Sigurno je da u poslu književnoga znanstvenika veliku ulogu igraju osobni afiniteti pa i afekti. U znanosti o književnosti predmeti/objekti proučavanja nikada nisu vrijednosno neutralni kao u prirodnim znanostima. Mi nemamo posla s – primjerice – amebama, kristalima, crnim rupama ili zakonima mehanike. Književni znanstvenici obično izabiru predmete proučavanja po načelu bliskosti. Dakle, posrijedi je najčešće, da parafraziram Goethea, „izbor po srodnosti“. No čini mi se da se pritom, paradoksalno, odvija dvosmjeran proces. A to znači da ne bira samo književni znanstvenik, interpret, svoga pisca nego je i obrnuto: i pisac na neki način bira, ili priziva, svoga tumača. Upravo se to dogodilo u ovoj knjizi: Kranjčević je u Antunu Česku dobio idealna čitatelja i interpreta.

Antun Česko čitav je radni vijek posvetio Kranjčeviću. Najviše znanstvene stupnjeve – i magisterij i doktorat – postigao je tumačeći upravo Kranjčevićevo djelo. Njegova monografija Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva (Dubrovnik, 2001) prijelomna je točka u recepciji velikoga pjesnika. Pišući metodološki dosljedno, primjenjujući unutartekstualnu, tzv. ontološkostrukturalističku metodu po uzoru na Stanka Lasića, Česko je artikulirao temeljna strukturna načela, unutarnje tekstne mehanizme ili – kako on piše – globalni makrostrukturni kod na kojem počiva čitavo Kranjčevićevo pjesništvo.

 


Izd. Matica hrvatska – OMH u Dubrovniku, 2015.

 

Knjiga Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije ide još i korak dalje u čitanju Kranjčevićeva opusa. Ona pokazuje cjelovitu i logičnu genezu pjesnika u svim njegovim stvaralačkim etapama. Kako to Česko postiže? Autor monografije skladno povezuje pjesnikov stvaralački i životni ciklus. Koincidencija između stvaralačkog i životnog ciklusa kod Kranjčevića nije tek puka hermeneutička dosjetka ili interpretativni konstrukt. Trima postajama u pjesnikovu životnom putopisu: mladost – zrela dob – starost (u Kranjčevića se, doduše, samo uvjetno može govoriti o starosti jer je umro s 43 godine) – odgovaraju i tri postaje mitskog univerzuma, tj. simboličnoga pjesničkog puta. Svaka je stožerna točka/postaja oprimjerena jednom zbirkom iz Kranjčevićeve lirske trilogije:

Mladost. Na početku Kranjčevićeva puta stoji zbirka Bugarkinje (Senj, 1885) koja ilustrira eksplozivno razdoblje mladenačkog entuzijazma i spontaniteta, neposredni sudar sa svijetom praćen burnim unutarnjim previranjima i izvanjskim manifestacijama, grozničavim traženjem pjesničkog identiteta i vlastite stvaralačke autonomije.

Zrela dob. Na središnjem mjestu Kranjčevićeva lirskog univerzuma jesu Izabrane pjesme (Zagreb, 1898) kao stjecište golema, akumulirana životnog iskustva, a realizirana u najvećim pjesničkim projektima. To je onaj svima poznati „veliki“, „kanonski“ ili „antologijski Kranjčević“, koji se najjasnije očituje u svome poetskom dvojstvu – kao poeta vates (paradigmatske pjesme: Misao svijeta, Resurrectio, Mojsije) i kao poeta intimus (paradigmatske pjesme: Moj dom ili Iza spuštenijeh trepavica).

Epilog. Treća križna postaja u Kranjčevićevu triptihu, stvaralačkom i životnom, jesu Trzaji (D. Tuzla, 1902), svojevrsna pjesnička oporuka, dramski rasplet, svijest o tragičnoj uzaludnosti, obračun sa svime i svima, suočenost s trajnom nepomirljivošću suprotnih sila u sebi (paradigmatske pjesme: Ženi, Ditiramb, Sveljudski hram, Pjesnik i svijet).

Iznijansiranu stupnjevitost, „tektonizam“ Kranjčevićeve duše, prvi je genijalno naslutio Tin Ujević kada je u eseju Trnokop u Silvijevoj bašti (1933) napisao da Kranjčević „nije pjesnik grča nego grč pretvoren u pjesmu: Grč-Pjesma“.

Tako promatrana Kranjčevićeva lirska trilogija ispisuje figuru pravilne strukturne parabole, uzlaznu i silaznu liniju, s rijetko viđenim skladom između stvaralačkog i životnog puta. I dok su Izabrane pjesme imale u književnoj historiografiji neupitan status, zbirke Bugarkinje i Trzaji bile su marginalizirane, kritički podcijenjene, zapravo čitane površno i s predrasudama. Tretirane su, uz rijetke iznimke, kao nekakvi lirski „privjesci“: prva kao nezrelo, mladenačko „nedonošče“, a druga kao agonijsko pomračenje. Česko uvjerljivo rehabilitira te zbirke, osobito Bugarkinje, kojima je posvetio glavninu monografije. Poglavlje o senjskoj zbirci posvećenoj Šenoi (čiji su dio naklade – prema svjedočenju suvremenika – nakon pohrane u nekom skladištu izjeli miševi) nosi indikativan naslov Zatajeni Kranjčević. Pomnom analizom autor pokazuje kako su Bugarkinje anticipacija svih kasnijih Kranjčevićevih antinomija, ponajprije u smislu sudara eksternoga i internoga, kako u pjesnikovu životu tako i u poeziji.

Istina, Kranjčević se u Bugarkinjama još bori s potrošenim, banaliziranim rekvizitarijem naše rodoljubno-budničarske tradicije od preporoda (Gaj, Štoos, Preradović) do pravaških recidiva u Harambašićevoj izvedbi. No treba samo usporediti – kao što čini autor ove monografije – Harambašićevu slavnu budnicu Hrvatskoj iz zbirke Slobodarke i Kranjčevićevu prvu pjesmu Zavjet. Obje su objavljene iste, 1883. godine, ali već se vide velike razlike u statusu pjesničkih subjekata pa onda i u intonaciji: pravaški pjesnički bard Harambašić pjeva euforično, eksklamativno, ponesen vizijom slobodom oživljene Hrvatske, dok početnik Kranjčević već pounutrašnjuje svoj patriotizam, intimizira ga i elegizira. Taj će proces interiorizacije poslije kulminirati u kultnoj pjesmi Moj dom stihovima: Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim.

I Krleža u poznatom eseju O Kranjčevićevoj lirici (1931) točno uočava da iz Kranjčevićevih stihova u Bugarkinjama osim retorike „govori još jedan glas, glasniji od svega što je odsvirano na našoj harfi osamdesetih godina“.

Kranjčević lomi naslijeđene kalupe, uslojava lirske sadržaje i motive i diže ih na višu potenciju. Imao je snažnu moć asimilacije, prevladavanja isključivosti. Autor monografije stoga s pravom konstatira da je Silvije bio istodobno i pjesnik sinkronije (jer je prihvatio sve tadanje književne utjecaje, ali s heretičkim odmakom: Preradović, Mažuranić, Šenoa, Harambašić, Zmaj), ali i pjesnik goleme dijakronije jer je, kao svaki velikan, u velikoj sintezi obuhvatio cjelokupnu tradiciju, od arhetipskih praizvora, zatim bugarštica (za kojima kao čakavac svjesno poseže i koje su, kako piše Česko, važan „gradbeni element“ u Kranjčevićevu pjesništvu), preko dubrovačkoga renesansnoga kruga, hrvatskih latinista, do ilirizma i poezije njemačkih romantičara. Kranjčević je tradicionalist u najboljem smislu riječi; on nije pjesnik mode, on nije pjesnik sretnog trenutka, pa čak ni pjesnik jednog razdoblja. On nadmašuje sve zatečeno, razmiče okvire, otvara perspektive; on je iznad jednoznačnoga stilskog određenja. On je za nas međaš: nakon pojave Silvija Strahimira Kranjčevića ništa više u hrvatskoj poeziji nije bilo isto. U posthumno objavljenu eseju Kranjčević nalazi put do sama sebe Tin Ujević napisao je da je za nas modernizam počinjao s Kranjčevićem, dok su Mihalić, Pupačić i Šoljan Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966) s pravom podnaslovili: „od Kranjčevića do danas“.

U poznatom eseju Što je klasik? T. S. Eliot piše da klasik nastaje kao kruna, vrhunac tradicije. Pjesnik-klasik unutar formalnih ograničenja izriče mogući maksimum opsega osjećaja koji predstavlja karakter naroda koji govori taj jezik. O klasiku nema govora bez zrelosti jezika: klasik je genij jezika. Imamo li na umu tu definiciju, Kranjčevića zaista možemo smatrati klasikom. Kranjčević kreativno asimilira Marulića, Nalješkovića, Gundulića, Šenou, Mažuranića i Harambašića, a na njega se pak izravno naslanjaju Matoš, Nazor, Ujević, Šop i Krleža. Djelo klasika nije antikvarno; ono je stalni izazov za nove analize i interpretacije.

Tako sam shvatio i naslov i podnaslov ove vrijedne monografije kojom dostojno i primjereno obilježavamo pjesnikovu obljetnicu. Českova je knjiga jedno veliko ZA Kranjčevića. Ova monografija pjesnika ne arhivira, ona ga ne gura na prašnjave police, u antikvarijat. Ona ga u pravom smislu riječi kanonizira, a to znači da ga čini sastavnim dijelom velike priče (kanona) o onom najboljem što hrvatska književnost ima i s čime se može ponositi.

Vijenac 556

556 - 24. lipnja 2015.

Klikni za povratak