Vijenac 555

Poezija

Tijelo beskraja

Predrag Vrabec

O onome koji se pomaknuo
s jedne na drugu stranicu stolca

Soba modra je od mora, omirisana mirisom ljekovita bilja. U trajanju, lista se vrijeme, vjetar, pismo poslano na koje nismo dobili odgovor. Naviru sjećanja koja je teško pospremiti u bocu i pustiti je da otplovi prema pučini. Melankolija kao i svaki drugi liker zahtijeva polagano ispijanje pri čemu slike koje nadolaze ne žele tako brzo otići. Emocije se prelijevaju preko ruba usana, očiju. Polažu se ruke na lice. U toj naslonjenosti do nas počinju dopirati zvukovi pucketanja, lupanja prozora, glasovi vikanja, dozivanja i još mnoštva šumova raznih. I to, samo to, nagnalo nas je da se pomaknemo, s jedne na drugu stranicu stolca. Ugledamo Franu raširenih ruku što govori da treba poći, i to odmah.     

O kompasu koji naizmjenično pokazuje čas život, čas more

Da bih nekog pozvao trebaš ga imenovati, pogledati ga u oba oka. Čas život, čas more prelijevat će se preko oplate broda mijenjajući mu smjer. Konopi povući će se kako bi se skratila jedra. Uzburkano more smirit će se. Planine prići će bliže. Uz bok klizit će brod smičući se prema sigurnoj luci. Uspostavit će se ustaljeni red s malo tjeskobe u srcu. U modroj tkanini odore umirat će zrake sunca blijedeći tkanje. Samo zlatovez na ramenima, na rubu rukava vraćat će suncu toplinu i sjaj. U matrici rođenja, smrti, svakodnevna mijena svjetla i tame približit će spokoj, korak učiniti lakšim. Ljudi pjevat će slijedeći ritam valova koji udaraju o obalu. Na brežuljak iznad mora dopirat će melodija izmijenjena od titraja vjetra. Čas život, čas more pomicat će brodove potopljene uz hridi.

O sandalama

U putu zabilježene. Za svjetla, i tame. Poredak posuda na stolu usmjeruje korake, kada se priprema objed. Jake i slabe sile vode ih na isti način. Katkada to bude u doba starosti, katkada u doba mladosti, pa gravitacija, elektromagnetizam, oblikuju različite kretnje. Na koži, na remenju, na kopči tvori se pozlata od vremena. Vijuge ornamenata zorno prikazuju pravce, zrake kojima kroči kako lijeva, tako i desna noga. Hodajući, kuje se molitva. U valovima. U naborima. Nadušak sve to ispije se. Pred očima brodovi su iscrtani oštrim linijama. Potrebno je ponoviti, koji gutljaj vina, koji korak, kako bi čovjek, brod i svetac stajali tu, jedan pored drugoga.

O vremenu ustajanja od stola

Potreban je savršeni brojčani poredak kako bi se nešto dogodilo. Količina nereda, kaosa oko nas nalik je prašini kojom smo okruženi i koju je teško ili gotovo nemoguće otkloniti. Zato je važno izabrati vrijeme za ustajanje od stola. Učiniti to u rano jutro dobro je jer tada još ništa nije neizbježno već je sve moguće. Potencijalni odlazak na tržnicu po ribe ili potencijalni ostanak kod kuće jednako su vrijedni. Ti događaji ući će u zajedničku povijest, pospremljeni u zrcalo prošlosti. Idući put kada se dogodi neki slučaj, neki meteor, mi ćemo već stajati kod prozora pogleda ustremljena prema nebu. To ne znači da nas neće pratiti finoća upitnosti i da nećemo razmotriti pokoju pretpostavku. To je ionako prigodno uz šalicu čaja koju ćemo popiti.

 

O tome zašto se ja zovem Eva

Zbog pjeva zovem se Eva, vežući uvijek kosu kosim putem. Odana sam tuzi, radosti, kao i onomu tko mi je donosi. Kada zastanem ispred crkve, dopustim da se neke riječi, misli izdvoje i odu od mene. To pobuđuje kretanje nutrine i ono nedokučivo dade se naslutiti na mome licu. Ruke maestrala dotaknu me. Suze imaju okus mora. Sva sam u starosti svijeta, tako, tako mlada. Bojažljivo spuštam stopalo u malen, tijesan prostor između brda i mora loveći tu odsjaj krljušti riba.     

O odlasku tamo gdje postoji mrak

Ali i svjetlo koje gledamo kriomice iza prozora pred zoru. Numeriramo preostala zrnca mraka i brzo se umorimo. Oplahnemo oči hladnom vodom. Bude nam žao mraka, pa zaklopimo kapke. Pokušavamo se ponovno naći u tom zgusnuću gdje molitva isprepletena je s granjem drveća koje prepoznajemo po šumoru. Šumoru koji kroči kroza mrak. Vodeći nas pokretima bravuroznim, lišavajući nas bojazni, stroga linearna slijeda kojem je bio usmjeren naš dosadašnji život.  

O savjetima, šivanju po mjeri i popravcima

Moguće je krenuti tamo, ali i ovamo. U prašini ostat će tragovi koji ukazuju na naše nakane. Usputni razgovori neće biti od pomoći. Linije kako silazne, tako i uzlazne praćene su. Kosina kojom će kliziti pogled uskoro će se dotaknuti neba. U međuvremenu povjetarac će se obmotati oko nogu, nagnati nas da se pridignemo sa stolca i prihvatimo škara. Sav napor usmjerit ćemo nizanju krivulja i ravnina birajući odabrana mjesta za sedefnu dugmad. Između dva međusobno spojena staklena konusa svjetlucat će pješčana zrna. Udarci zvona označit će ponoć. Trenutak kad pristao je brod. Trenutak kad u srcu osjetila se bol, a to popraviti se nije moglo.

O transkripciji disanja

Potrebno je platiti račune koje moraš. Čekati na pošti, u redu. Slušajući srce kako kuca. Sa svim drugim srcima. Šaljući tako poruku koja će do nekoga stići, a do nekoga ne. Brojeći u sebi otvorit ćeš oči, pred očima drugim. Val pogleda zaljuljat će te u trenu i najbolje bi bilo ne govoriti ništa. No ako riječ neka padne, između vas, što vas zbuni i poglede skrene, čineći disanje bržim ruka nedodirnuta dirnutom će biti. Izmaglice putovat će, jedna prema drugoj, dugo, bez želje za prepoznavanjem.

O ženi koja se smije i mršti, mršti i smije

Ono što stoji na stolu mijenja se u redoslijedu dodira koji dolaze sa svih strana u nekoj hitnji, nalik vjetru što nenadano dođe, ali i ode. Stvari oblikovane poput školjaka samo se sakriju u vlastitoj sjeni kako bi i dalje ostale nezapažene. Zrak u jednome trenutku zatitra posut točkicama smijeha. One se otkotrljaju niz obrve koje su se pridigle, tek malo. Crtež prostora iscrtan je linijama oštrim, jurnjavom boja. Sve je jednakog značenja. Sve je moguće stići. Unutar prividno zadana poretka stvari. Ruke već znaju način. Noge ih samo slijede.

 

 

 

O tome kako mi ti kažeš dobro jutro, dobar dan, dobra večer

Zvuk je to koji se približava, udaljava, nalik pjesmi koja kruži oko mene, ali je ne mogu susresti. Potrebna su mi tri oblika kretanja i nekretanja o kojima ništa ne znam. Ono prema čemu idem i ono što za sobom ostavljam nalazi se na istome mjestu bez obzira na prostor koji ih razdvaja. Ta razdvojenost neka je vrsta pupkovine koja nas povezuje. Ako u sebi nosim jeku tvoga glasa, to znači da je tvoj glas sa mnom, da smo se dogovorili što ćemo sutra doručkovati. Riječ je o delikatnu odnosu. Naslage starih boja na zidu govore o tome koliko puta smo se susreli i koliko puta se nismo susreli. Tu nema nekih pravilnosti, često zna doći do obrata. Zato i naše zaruke tako dugo traju. Volim ući u kupaonicu nakon tebe i doticati kapljice vode koje su doticale tebe i onda nemam više nikakvih pitanja i znam da je sve dobro. 

O liječenju otokom

Ustaje se u gluho doba noći. Jutro dovodi do vode morske. Pliva se prema sebi i od sebe. Otok, miče se. Oči, miču se. Nema lijeve, ni desne strane. Na obali pješčanoj mnoštvo je koraka što otrčali su u daljinu. Polagano, slaže se umor, liježe u postelju. Postelja škripi, miriše od bilja što iznijela ih je zemlja. Hoda se potom po stopalima, okrenutim čas zemlji, čas nebu. Dug je to zapis koji se ostavlja u škrinji. Sluša se sve izgovoreno, ali i neizgovoreno. Valovi morski nižu se u redoslijedu neprekidnom. Kada čelo bude dodirnuto, tijelo ostane bez težine i sve, sve odneseno je. Tada izgovora se amen i pušta kamen da se otkotrlja, niz hrid.

O lupkanju valova

To nije dvaput, ni triput. To je mnogo, mnogo puta. U susretanju. U stalnome dolasku, mimoilaženju. I milosti, beskrajnoj milosti. Od koje nije moguće okrenuti lice. U zagrljaju posrće se, pada, nestaje, u jedinom imanju koje je moguće. U gibanju kroz prostor, vrijeme, sabire se, oduzima, u kapljici vode koja pršti, ljubi lice, tijelo, naše sve. A i sve ono što naše nije.

O prozračnosti

Kućice stanovanja nastanjene su. Između listića pulsira zrak. Tekstil neizrečenoga podatan je. U prvom djeliću sekunde, kao i u drugom djeliću sekunde, sila materije započinje igru kojoj je cilj uspostaviti simetriju čestica. Događa se blag, topao vjetar koji pomiče prašinu. Kraj je ljeta. Oči zatvaraju se, da bi se ubrzo otvorile uspostavljajući ravnomjernu strukturu u kojoj sve slike dišu. U njima upisan je kod koji im bez obzira na udaljenost omogućuje da se dodirnu, dodirnu barem na trenutak.     

O sjenama raznim

Rasprostiru se. Po kori drveta, po kori tišine. Nije ih moguće precrtati. Same se preoblikuju. Sidre se u oku promatrača, napuštajući ga nenadano. S vremenom, nastupi zamor, pa se očni kapci zatvore. San bude kratak, dan se i ne razdani. Tih nekoliko stuba prema moru prolazi se s oprezom, polako. Prevladava crnilo. Kako sviće dan, počinje se modrjeti. Sve svjetluca u igri svjetala koja skakuću. Uđu u more, dodirnu lice, pa pobjegnu. Tako dugo dok se dan žari, sjene se skrivaju, pod krovom, kamenom, rupcem. Izađu kada za to dođe trenutak. Uđu u pokret i nepokret. Zaodjenu nas u nježnost, nastoje nas lišiti siline. Daju nam mogućnost da zastanemo prije nego pružimo ruku, prije nego je položimo na kamen kako bismo osjetili njegovu vrelinu koja odlazi.

O bubama sitnim i o onima još sitnijim

Na sunčevu tragu mnogo ih je. Nije ih moguće prepoznati, isprva. Oči se trebaju priviknuti na svjetlost. Kada se vedro svjetlosti prospe niz trepavice, oči se otvore, progledaju. U sferama kristalnim sve je puno odbljesaka, tamnina. U pokušaju da se razaznaju pojedini oblici, forme, teško je razlučiti nijanse boja kao i utvrditi protočnost gibanja. Sve to nalik je ornamentu u kojem zamah svjetla otkriva pojedinu sekvencu. A unutar te sekvence moguće je naslutiti i neki drugi ornament. Ne postoji početno ni konačno stanje. Ono što se kreće kreće se. Postoji stalna mogućnost susretanja. Sve se istovremeno približava i udaljava. Pa i bube sitne, ali i one još sitnije.

O nadolasku i odlasku

Isto je, s jedne i s druge strane. Prostor vjetrovit je. Otišli su svi. No prostor nikada nije prazan. U njegovu situ mnoštvo je tragova. Razdvajajući pogledom iz daljine sastavnice zraka moguće je malo-pomalo uspostaviti raspored događaja. Posložiti u nizu sve što se dogodilo, sve što se događa, ali i sve što će se dogoditi. Tekstura u sunčevu rasapu razlikuje se po gustoći tkanja. U toj paučini sve mili mijenjajući položaj i brzinu, naizgled nasumice. Kao u nekoj igri, nekom plesu, ritam biva sve skladnijim, ali i razigranijim. Silnice boja i kretnji samo što se ne rasprsnu. A onda otkuca sat, koji uvijek otkucava u to doba dana. Čini se da je zastalo sve. No već u idućem trenu kap morska klizne, klizne niz obraz.

O prostiranju

Pustiš da jedno završi da bi drugo počelo. Pažljivo sjedneš na stolac i dopustiš dahu da sjedne u tebe i tek onda otvoriš oči da bi u tebe ušla svijetlost. Tvoje je da primaš ono što ti daje, ali i ono što ti oduzima. To posve isto je iako nam se na početku čini da nije tako. Sve će naći svoje mjesto, svoje pripadanje. Svježinu jutra potrebno je popiti. Zastaneš li, za to postoji valjan razlog. Stopalo dodirnulo je plod oraha. Tvoje je sagnuti se, spremiti orah. Krhkost i čvrstina njegova što osjećaš je pod prstima postaju prisutne u svakome tvome pokretu. Nemoj početi brojati korake, to bi te moglo zaustaviti. Skreni bolje pogled na velike cvjetove na njezinoj haljini. Kada zamakne iza ugla, nemoj poći za njom. Pusti da jedno završi da bi drugo počelo.

O mreškanju, propuhivanju i disanju

Putujem, iako se nisam pomaknuo s mjesta. Na vrijeme trebam stići pod brdo, točno ispod tvrđave. Mreškat će se. Propuhivati. Disanje će sustati. Trepavice će se ugibati kao i travke zelene. Zemlja i obrazi bit će suhi, vlažni, istovremeno. Bit će izgovorena koja riječ radi dobrote i običaja. Ruke će se prekrižiti između neba i zemlje ne znajući kuda da krenu. Pod oblakom sunce će se kriti. Caklit će se dan, prstenovan prstenom kovanim.

Vijenac 555

555 - 11. lipnja 2015.

Klikni za povratak