Vijenac 554

Naslovnica, Tema

Ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu objavio je prva Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić

U vrlom novom svijetu komunizma nije bilo mjesta za junake Ivane Brlić

Berislav Majhut

U predgovoru zbornika radova objavljenom 1994. povodom 120. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić Vinko Brešić je, želeći naglasiti opće usmjerenje radova, napisao: „težište se prebacuje na stranu interpretacije (teorije), manje na stranu dokumentacije (filologije).“

Taj Brešićev sud o usmjerenju većine radova u Zborniku zapravo se mirne duše mogao proširiti na, u to vrijeme, opće stanje istraživanja o Ivani Brlić-Mažuranić, prije svega na polju hrvatske dječje književnosti: mnogo interpretacija, a malo konkretnoga filološkog rada. Glavna teorijska raspra u to se vrijeme vodila o vrsnoj pripadnosti Šegrta Hlapića dječjem romanu ili bajki, Priče iz davnine kao da su bile predragocjene da ih se prepusti dječjoj književnosti pa su se nastojale interpretirati kao djelo neoromantizma i moderne, to jest kroz pojmovnu aparaturu povijesti književnosti. Jašu Dalmatina, kada ga se uopće i spominjalo, bilo je to češće u kontekstu dječje književnosti negoli adolescentskog romana. Ostala djela Ivane Brlić- Mažuranić gotova da se i nisu spominjala.

 


U komunizmu službena književna historiografija derogirala je vrijednost Ivane Brlić-Mažuranić i maknula je iz školske lektire, iako ju je čitateljska publika obožavala

 

Pri tome treba znati da je djelo Ivane Brlić-Mažuranić od ključne važnosti za hrvatsku dječju književnost jer je upravo njezinim djelima hrvatska dječja književnost i dobila umjetnički legitimitet. Sva ta, slobodno možemo reći, višestoljetna književna djelatnost koja je bila namijenjena djeci i koja se, priznajmo, nije baš često izdizala do inspiriranih ostvarenja, napokon je pokazala da su upravo književni postupci karakteristični za dječju književnost bili nužni da se Ivana Brlić-Mažuranić izrazi na primjeren način i stvori svoja remek-djela.

Komunizam je nije volio

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj o mnogim temama u dječjoj književnosti trebalo se ponovno promisliti pa tako i o mjestu i ulozi Ivane Brlić-Mažuranić. Osobito pak s obzirom na spomenutu njezinu ključnu ulogu u hrvatskoj dječjoj književnosti. Trebalo je to učiniti već i zato jer je u vrijeme komunističkog režima Ivana Brlić-Mažuranić prije bila tolerirana nego što je zauzimala svoje primjereno i zasluženo mjesto. Mnoge indicije upućuju na taj zaključak. Primjerice, nakon Drugoga svjetskog rata trebalo je proći punih pet godina ne samo da se počnu objavljivati njezina djela nego i da se progovori o njoj. Stavove koje je objavila i u kojima oštro osuđuje Oktobarsku revoluciju i sovjetski poredak nisu joj bili zaboravljeni. Pa tako Slobodan Ž. Marković 1958, dakle u nimalo bezazleno vrijeme, piše:

 

Pisac [to jest Ivana Brlić Mažuranić] je čak osuđivao i Oktobarsku revoluciju u Rusiji gde je ideal jednakosti, po rečima pisca „utopljen u moru krvi i okrutnosti, nemorala i surovosti kojima su ‘potišteni’ na ogromnom prostoru Rusije okaljali svoje ‘oslobođenje’“.

Djela Ivane Brlić Mažuranić pojavljivala su se polako i s oprezom. A kad je povodom 30. godišnjice njezine smrti 1968. godine održan znanstveni skup, mnoge je to zasmetalo. U to vrijeme moćna urednica Mladosti Ana Kulušić jedva suspreže svoje negodovanje:

 

Od imena Ivane Brlić-Mažuranić stvoren je posljednjih godina pravi spomenik. Održan je simpozij na kojem je njeno djelo osvijetljeno s raznih stajališta, objavljena je i knjiga s tim materijalima, objavljen je Šegrt Hlapić s prilozima u boji, Priče iz davnine tiskaju se u novoj opremi, a slikovnice s pričama ove autorice i ilustracijama Cvijete Job stekle su međunarodni ugled. Sve je to bilo neophodno, ali kad govorimo o plasiranju knjiga za djecu u drugim zemljama, ne bismo uspjeli kad bismo nastojali ostvariti nove prijevode Priča iz davnine. U sadašnjem trenutku bilo bi najbolje pokušati s prevođenjem romana za djecu, poput Matošecove knjige Tiki traži Neznanaca. Knjiga koje govore o našoj zemlji ili o Jadranskom moru. Uostalom, takve knjige strani izdavači i traže. (...)

 

Slikovnice sa crtežima Cvijete Job također su bile u drugim zemljama primijećene i to, moram napomenuti, i prije no što su bile tiskane s tekstom na njemačkom jeziku.

Pa ipak, činjenice su neumoljive. Branko Pilaš 1970. piše:

 

Ni jedna čitanka za učenike nižih razreda osnovne škole u našoj zemlji uopće ne spominje ime ni djela Ivane Brlić-Mažuranić. U ovim danima 30-godišnjice smrti spisateljice, smatram da je ovo potrebno naglasiti. (...) Tek nedavno izašli Popis lektire Zavoda za unapređenje osnovnog obrazovanja SRH (Zagreb, 1968) djelomično je ispravio pogrešku.

Čitateljska publika, međutim, obožavala je Ivanu Brlić. Kako sam ja (dakle, Berislav Majhut, rođen 1956) dobio svog prvog Hlapića? Gospođa Verhar, jedna stara šezdesetogodišnja gospođa kad sam završio prvi razred osnovne škole pitala me jesam li čitao Šegrta Hlapića, a kad sam rekao da nemam pojma tko je to, ona mi je sljedećom prilikom poklonila knjigu. Poanta je ovog prisjećanja u tome što je nedopustivo da dijete od sedam godina ne zna tko je Šegrt Hlapić!

Međutim, kad se Hlapić i pojavio u drugim republikama često je bio cenzuriran, o čemu je nedavno pisao slovenski teoretičar Peter Svetina.

Naprosto Hlapić se nije dobro uklapao u novu stvarnost. Ili kako je to izrazio Slobodan Ž. Marković pišući o Šegrtu Hlapiću:

 

Međutim, pisac je u ovoj knjizi suprotnosti rešio sredstvima kompromisa. (...)
Prema svemu tome, pisac nije želeo sukobe, nije želeo borbu za izravnanje nejednakosti.

Osuda „bijega u bjelokosnu kulu“

Ako se u komunizmu već i prihvaćalo književno djelo Ivane Brlić-Mažuranić, onda je ono trebalo biti temeljito preparirano, kao što je to napravila Maja Bošković Stulli prebacivši Šegrta Hlapića iz malog realističkog romana u bajku. I od tog njezinoga članka iz 1967. traju beskrajne rasprave o tome radi li se u slučaju tog djela o romanu ili o bajci.

Stavovi o stvaralaštvu Ivane Brlić-Mažuranić naravno da su se iz zemlje, iz Jugoslavije, prelijevali i u prikaze inozemnih kritičara te djelovali na recepciju njezina djela u inozemstvu. U inače naklonjenom pozitivnom prikazu jugoslavenske dječje književnosti sovjetskog književnog povjesničara A. Romanenka spominje se i jedna crna mrlja:

 

[U tom razdoblju između dva svjetska rata] osnovna je masa knjiga toga vremena nosila jako izražen asocijalan karakter. Sentimentalnost, idiličnost, dobrotvornost, doživljaji razbojnika i bandita skrivali su od djece stvarnost koja ih okružuje. I nerijetko se događalo da se čak i talentirani pisci svjesno zatvaraju u bjelokosnu kulu bježeći u svijet bajki, legendi, predaje, roneći u dubinu vjekova. U tom smislu kao izrazit primjer može poslužiti stvaralaštvo poznate hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.

 

Vrlo je rječita i obrana Stjepka Težaka naše književnice izrečena je na jedini mogući način u tim opasnim vremenima:

 

Bez obzira na iskrice religioznosti i odraze njezinih idealističkih nazora koji se tu i tamo nameću njezinoj umjetnosti, Ivana Brlić-Mažuranić nije zaslužila da bude isticana kao korifej sentimentalne, idilične, pustolovne i asocijalne dječje književnosti.

Svi su ti stavovi ili njihove implikacije ili njihove derivacije ugrađivani i u stavove o bliskim ili vrlo dalekim književnim pojavama u hrvatskoj dječjoj književnosti. Tako da kad su napokon došle demokratske pojave, trebalo je preispitati položaj književnog djela Ivane Brlić-Mažuranić u hrvatskoj dječjoj književnosti.

Kako je Hlapić postao miš

No, na žalost s demokratskim promjenama nije došlo i do promjena pri pozicioniranju djela Ivane Brlić Mažuranić, odnosno došlo je do promjena, ali na gore: Šegrt Hlapić je postao miš (s čim nitko nema problema sve dok djeca ne počnu govoriti da je šegrt Hlapić miš), a Priče iz davnine gotovo su svakodnevno napadane kao preteške i previše nerazumljive za dječju lektiru.

 

 


Ilustracija Šegrta Hlapića Josefa Lade iz 1930.

 

 

 

Vrijeme da se poduzmu koraci, kako bi se zaustavio val derogacije književnog ugleda djela Ivane Brlić te da joj se prida zasluženo mjesto u hrvatskoj dječjoj književnosti, u najmanju je ruku bilo sazrelo. No, da bi se to moglo učiniti bili su potrebni solidni filološki temelji. Svi raniji pokušaji objavljivanja izabranih ili sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić nisu dali zadovoljavajuće rezultate.

Pokušaji izdavanja sabranih djela

Naime, suradnja između Ive Brlića i dvorske knjižare Vasić (Vasić i Horvat) započela je 1937. objavljivanjem Jaše Dalmatina u Ilustrovanoj omladinskoj biblioteci. Ivana Brlić-Mažuranić umrla je 1938. i ne znamo je li objavljivanje njezinih sabranih djela ikada bilo dio i njezinih nastojanja. Suradnja Ive Brlića i Horvata nastavila se i kasnije kada je knjižaru posve preuzeo Radoslav Horvat objavljivanjem i Šegrta Hlapića i Priča iz davnine. Prema pismu od 2. srpnja 1942. Ive Brlića njegovoj sestri Nadi Brlić Ružić:

 

Knjižara Vasić, sada Radoslav Horvat, izdala je III izdanje Hlapića u formi Jaše Dalmatina, u Omladinskoj biblioteci i sa novim Kirinovim ilustracijama, a sada doštampava IV izdanje Priča sa Barčevim predgovorom: 2000 primjeraka sa crnim Kirinovim ilustracijama u Omladinskoj biblioteci u formi Jaše Dalmatina, a 1000 razkošnih primjeraka, mnogo većeg formata i sa bojadisanim slikama Kirinovim. Tako će Jaša, Hlapić i Priče biti u istoj opremi, kao neki početak „Sveukupnih djela IBM“.

I u dječjoj biblioteci Vjeverica također su objavljena četiri naslova djela Ivane Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine 1959. godine (do 1990. objavljeno je čak 18 izdanja), Čudnovate zgode šegrta Hlapića: prvi puta 1961. ukupno 17 izdanja (i tri ilustratora: Ferdinand Kulmer, Josip Vaništa i Kunc), Jaša Dalmatin iz 1989. te Srce od licitara 1990.

 

 


Ilustracija Naste Rojc iz prvog izdanja Šegrta Hlapića 1913.

 

 

U Matičinom nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti  u 73. svesku objavljenom 1968, koji je uredio Miroslav Šicel, mjesto su našle Ivana Brlić-Mažuranić, Adela Milčinović i Zdenka Marković. Objavljena su im izabrana djela pa je tako Ivana Brlić-Mažuranić predstavljena s Pričama iz davnine i člancima.

U Horvatovu izdanju sva su tri djela Ivane Brlić otisnuta u nakladničkom nizu Ilustrovana omladinska biblioteka, što omladinskoj publici prema dobi samo djelomično odgovara, to jest posve je neprimjereno za Šegrta Hlapića. U Vjeverici je slučaj obrnut: tu pak Jaša Dalmatin ne odgovara po dobi čitateljskoj publici biblioteke Vjeverica. No, u Vjeverici očito nema nikakve nakane izdavanja izabranih djela IBM jer je vremenski razmak između prvog objavljivanja Šegrta Hlapića i Jaše Dalmatina bio 28 godina.

U povodu 120. obljetnice rođenja IBM 1994. Joža Skok je priredio Izabrana djela u četiri sveska u nakladi Naše djece. Pri tome se u svom izboru rukovodio:

 

[...] uobičajenim kriterijima za izabrana djela kao i djela namijenjena najširoj publici. Poštivana su prva izdanja iz kojih su uklonjene evidentne tiskarske i druge pogreške dok je pravopis usuglašen s najnovijim pravopisnim izdanjem uz pažljiv odnos prema autoričinu jeziku i stilu kao i njezinu načinu korištenja pravopisa.

U biblioteci Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti 1997. pod uredništvom Zvonimira Diklića objavljena su Izabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić u jednoj knjizi koja je obuhvaćala Priče iz davnine, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, pet basni i nekoliko članaka.

Godine 2005. nakladnik Riječ iz Vinkovaca objavio je Izabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić urednika Vladimira Rema u jednoj knjizi u kojoj su objavljene Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine. Napokon, 2007. Večernji list objavljuje Sabrana djela IBM u deset knjiga urednice Suzane Ivković za prodaju putem kioska.

 

 
Za vizualni grafički identitet Sabranih djela pobrinuo se zagrebački Studio Rašić

 

U prva dva pokušaja, onom u Ilustrovanoj omladinskoj biblioteci te u biblioteci Vjeverica, neka od uključenih djela Ivane Brlić-Mažuranić naprosto su ostajala izvan okvira u koji ih se pokušavalo ugurati. Skokovo izdanje namijenjeno je širokoj publici, ali više odrasloj no dječjoj jer su knjige bile opremljene i izvadcima teorijskih i kritičkih tekstova o djelima Ivane Brlić-Mažuranić. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnosti, u Stoljećima hrvatske književnosti te u biblioteci Brodski pisci Riječi iz Vinkovaca namijenjena su širokoj publici. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić u nakladi Večernjeg lista, sudeći prema opremi, očito su namijenjena dječjoj publici. I tako, nekog čvrstog, pouzdanog izdanja na kojeg bi se u istraživanjima književnosti, a možda prije svega u istraživanjima dječje književnosti moglo pozvati, zapravo nije ni bilo.

Sve se to, međutim, promijenilo kad se Vinko Brešić, znajući kakvi su znanstveni ulozi stavljeni na stol i imajući ideju da težište o kojemu je pisao 1994. s područja interpretacije vrati na područje filologije, odlučio prihvatiti posla priređivanja kritičkoga izdanja sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić i u pet godina objavio ih u pet knjiga. Nakon što je peti, posljednji svezak tog uredničkog i nakladničkog pothvata nedavno objavljen, može se reći da je velika praznina u povijesti ne samo hrvatske dječje književnosti nego i književnosti uopće konačno na pravi način upotpunjena.

Prvo kritičko izdanje
– povratak Ivaninu jeziku

Prvi svezak Brešićeva kritičkoga izdanja Pjesme i priče objavljen je 2011, a priredili su ga Cvjetko Milanja i Kristina Grabar. Svim naslovima koje svezak obuhvaća uspoređene su njihove objavljene verzije s rukopisima i strojopisima. U fusnotama su donesene sve razlike. Ponekad je fusnota i više od 20 na stranici. Tako da čitatelj čitajući jedan tekst zapravo drži u ruci nekoliko knjiga koje su sve istovremeno otvorene pred njegovim očima a on ih, uz minimalni napor, sve može usporedno pratiti. Tako čita objavljenu verziju, ali istovremeno u krilu drži i rukopis. Razlike su često začuđujuće. Omogućen je uvid u autentični jezik Ivane Brlić-Mažuranić. Taj jezik nam danas zvuči vrlo čudno. Puno nam je bliži jezik raznih lektora koji su prepravljali njezina djela prema Broz-Boranićevu pravopisu. I kad ona kaže kako je jezik njezinog objavljenog Hlapića „grozan po uputi Zbora“ (misli na Hrvatski pedagoško-književni zbor) jer ga ona uopće ne osjeća kao svoj, jer i nije njezin već je nametnut, onda nas nešto zazebe oko srca: jer Ivanin jezik je bio živi jezik jedne pjesnikinje. Vitalni tijek tog jezika naprasno je pregrađen i usmjeren u posve drugom smjeru, smjeru koji mi govorimo danas i koji nam se čini prirodnim, dok se onaj Ivanin jezik, a zapravo naš izvorni, čini dalekim i čudnim.

Drugi svezak Romani objavljen je 2010. a priredili smo ga Sanja Lovrić Kralj i ja. U stotinjak hrvatskih izdanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića prvo je pronađen relevantni kriterij koji nam je omogućio svođenje velikog broja izdanja tog dječjeg romana na samo tri koja su poslužila kao predlošci svima ostalima. A onda su ta tri predloška sravnjena i s rukopisima te s češkom verzijom jer je ona izašla za života Ivane Brlić-Mažuranić. S Jašom Dalmatinom bilo je puno lakše jer se i stav autorice prema vlastitom jeziku posve promijenio. U svesku su donesene i nikad prije objavljene ilustracije Vladimira Mažuranića vezane uz dodatak osnovnom pripovijedanju u Jaši Dalmatinu.

Treći svezak Bajke i basne dovršen je 2011, a priredili su ga Tvrtko Vuković i Ivana Žužul. Identificirane su razlike u tekstovima prvog, drugo i trećeg izdanja Priča iz davnine te nekoliko rukopisnih i strojopisnih verzija u ovisnosti o svakoj pojedinoj priči. Također su istražene bajke i basne objavljene u časopisima i kasnije u knjizi Basne i bajke iz 1943. Uz njih uvrštene su i priče koje uopće nisu objavljene tako da se sada po prvi puta nalaze na jednom mjestu u jednom svesku sve bajke i basne Ivane Brlić-Mažuranić. Svesku su pridodane i ilustracije Petra Orlića iz prvog izdanja i ilustracije Vladimira Kirina iz trećeg izdanja 1926.

Četvrti svezak Članci objavljen je 2013. a priredila ga je Marina Protrka Štimec. Obuhvaća sve kratke tekstove objavljene izvan autorskih knjiga a uglavnom u periodici. I ovi su tekstovi podvrgnuti istom metodološkom postupku kao i u prethodnim svescima s time da je potraga za tekstovima često nepotpisanim ili skrivenim pod kraticom „I. B.“ ili naprosto „-m-„ često stavljala na kušnju književnoforenzičke sposobnosti priređivačice.

Sada kada je kritičko izdanje Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić zajedno s petim sveskom Bibliografijom u cijelosti dovršeno, prije svega zahvaljujući uredniku Vinku Brešiću te Ogranku Matice hrvatske u Slavonskom Brodu i njezinu predsjedniku Ivanu Medvedu, još je samo potrebno reći „Sezame, otvori se!“ i neizmjerna će se blaga prosuti pred nama.

 

Vijenac 554

554 - 28. svibnja 2015.

Klikni za povratak