Vijenac 554

Aktualno

O HRVATSKOM JEZIKU UZ 115. ROĐENDAN DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Hrvatski, osporavani jezik

Tihomil Maštrović

Nije pogrešno reći da je upornost nekih stručnih tijela, napose onih iz sveučilišnih krugova, u negiranju hrvatskoga prava na vlastiti jezik bila utemeljena ponajprije na političkim i politikantskim spekulacijama s jezikom, temeljnom odrednicom nacionalnog



 


Dan hrvatske knjige bio je povod da se posvuda u Hrvatskoj govorilo o knjizi, napose o ulozi i sudbini hrvatske knjige. Govorilo se o brojnim okolnostima njezina suvremenog postojanja i važnoj ulozi knjige u odgoju i naobrazbi te u svekolikom književnom, kulturnom i znanstvenom životu. Brojni govornici, kao i ranijih godina, ponavljali su općepoznate činjenice s knjigom u svezi, te isticali važnost čitanja. I neka… nikada nije odviše govoriti o knjizi! No kada se o knjizi govori uz Dan hrvatske knjige, a u povodu 115. obljetnice Društva hrvatskih književnika, potrebno je naglasiti činjenicu važnosti jezika za svaku pa tako i za hrvatsku književnost, što se na razini globalnoga prepoznavanja nije moglo valjano ostvariti u punoj mjeri sve do trenutka dok hrvatski jezik nije postao međunarodno priznat i dok mu nije, kao i mnogim drugim priznatim jezicima, dodijeljen vlastiti kôd, što ga sada i formalno čini jednim od priznatih jezika diljem svijeta.

 

 

 


Marko Marulić, otac hrvatske književnosti

 

U Statutu DHK-a, među temeljne „djelatnosti i zadaće Društva (čl. 8) zapisano je da će ono „razvijati, njegovati i promicati hrvatski jezik“, što se dakako i očekuje od književnika, onih koji stvaraju književnost, tu „umjetnost riječi“, kako se ona točno određuje. Nije dakle nipošto slučajno što se Dan hrvatske knjige obilježava na dan 22. travnja 1501, kada je Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, dovršio religijski ep Juditu, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku.

Kada je riječ o hrvatskoj knjizi objavljenoj na hrvatskom jeziku, bilo u Hrvatskoj bilo drugdje u svijetu, ma tko da ju je pisao i gdje god da ju je objavio, ne smije nam biti svejedno kakva je njezina sudbina izvan Hrvatske. Ili, kako reče T. S. Eliot: „Nikada ne smijemo zaboraviti da se neka kultura, tj. vlastiti način mišljenja, osjećanja i držanja, ne može ničim bolje i pouzdanije posredovati i ostati vitalnom nego putem jezika.“ Osobito danas, u doba opsežne globalizacije, dobro je da se u svjetskim knjižnicama može lako prepoznati i odmah dobiti tražena hrvatska knjiga. No tako nije bilo u prošlosti. Sudbina hrvatske knjige neraskidivo je povezana s položajem hrvatskoga jezika, ponajprije u domovini, a potom i izvan nje. Tek činom dobivanja hrvatskoga jezičnog kôda godine 2008. osnažena je temeljna pretpostavka prepoznavanja hrvatske knjige u svijetu, koja će uz kôd za zemlju, a to nam je domovina Hrvatska, imati i kôd za hrvatski jezik, čime su Hrvati konačno ostvarili punoću prava na vlastiti, toliko dugo u povijesti osporavan jezik.

Hrvatski jezik,
to je srpski na latinici

Dojučerašnja nepriznatost hrvatskoga jezika bila je ozbiljna prepreka u svim oblicima jezične komunikacije izvan hrvatskih državnih granica. To je posebice razvidno na onim stranim sveučilištima na kojima se, osim u iznimnim slučajevima, hrvatski jezik ne priznaje kao zasebna činjenica, pa slijedom toga nije moguće njegovo zasebno studiranje. Podređen položaj hrvatskoga jezika u međunarodnom normativnom sustavu imao je negativne učinke u korištenju hrvatskim jezikom izvan Hrvatske, posebno u svjetskim knjižnicama, gdje hrvatske knjige nisu bile prepoznatljive među onima sličnih slavenskih jezika. Unatoč činjenici da je u Ustavu Republike Hrvatske iz 1991. hrvatski jezik utvrđen kao službeni jezik u Hrvatskoj, ono što se izvan Hrvatske imalo smatrati hrvatskim jezikom bilo je određeno hibridnim oblikom jezika sadržanim u nazivu srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički naziv za dva jezika, srpski i hrvatski, unutar kojega je razlikovnost izražena samo podjelom na grafiju (hrvatska varijanta istog jezika iskazana je jedino u uporabi latinice).

Konačni korak u priznanju odvojenoga hrvatskog i srpskog jezika načinjen je zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj su se pridružili Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i srbijanski Institut za normizaciju. Zahtjev za izmjenu kôda načinila je NSK, a druge tri su to prihvatile. Dopisom su se obratile Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu, kao međunarodnomu tijelu za normizaciju. Odlukom tog tijela od 17. lipnja 2008, koja je od 1. rujna 2008. postala obveznom, odbacuje se dalja uporaba srpskohrvatskog jezika s oznakama scr za hrvatski i scc za srpski jezik te se određuju nove oznake hrv za hrvatski i srp za srpski kao jedine oznake koje vrijede. Od tog nadnevka, dodjelom zasebnoga jezičnog kôda, napokon je priznata neovisnost hrvatskoga jezika, jezika na kojem je ostvarena pozamašna pisana baština, kako književna tako i znanstvena, prepoznatljiva po hrvatskom nacionalnom identitetu, hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku. Time je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet.

Srpskohrvatski – čudnovati kljunaš hrvatske jezične povijesti

Kada se razmatra činjenica da je navedeno postignuće osobito važno za sudbinu hrvatske knjige u svijetu za širu javnost, ta se službena promjena koda, koja praktično znači puno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, može činiti bitnom samo za stručne, znanstvene, bibliografske, knjižničarske i nakladničke krugove. No učinci te male troslovne oznake kudikamo su dalekosežniji. Doista, u bibliografijama i katalozima svih knjižnica svijeta, od Library of Congress u Washingtonu, s najvećom svjetskom bazom podataka, preko British Library, Bibliothèque nationale de France, Deutsche Nationalbibliothek, Österreichische Nationalbibliothek, do svake biblioteke i u najzabitijem kutku planeta, od sada se zna da neko izdanje, neka knjiga, neka publikacija s oznakom (kodom) hrv odnosi upravo na Hrvatsku ili dolazi iz Hrvatske, da potječe iz hrvatske kulture, književnosti i jezika ili se njima bavi. Ulazak u međunarodne baze podataka s tim trima dragocjenim slovima za hrvatski jezik znači isto što i za pojedinca osobna iskaznica, JMBG ili OIB. To je identifikacijski znak koji hrvatski jezik čini osobom! Jedinstvenom osobom, prepoznatljivom i posebnom, ma koliko bila sličnom nekoj drugoj „jezičnoj osobi“! Silom nametan i politikom i uskogrudnošću međunarodne slavistike, „bratski zagrljaj“ sa srpskim time je znatno izgubio na svojoj, za Hrvate, neugodnoj čvrstini. Da će taj prisilni zagrljaj definitivno popustiti, potvrđuje činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, kako rekosmo, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake (koda) hrv uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik. Time je ujedno hibrid srpskohrvatski jezik, taj čudnovati kljunaš hrvatske jezične povijesti, nadajmo se, zauvijek nestao iz našeg okruženja. Hrvatska knjiga u svijetu napokon se može prepoznati kao takva, što nipošto ne bi bilo moguće da hrvatski jezik dodjelom zasebnoga jezičnog koda nije priznat kao samosvojan.

 


Telegram
u kojem je 17. ožujka 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

 

 

Slučaj crnogorske knjige npr. posve je drukčiji. Kako crnogorski jezik nije međunarodno priznat u smislu postojanja zasebnoga jezičnog koda za crnogorski jezik, knjige njihovih pisaca, pa i one najslavnijeg od crnogorskih pisaca Petra Petrovića Njegoša i nadalje se u svim svjetskim knjižnicama vode kao srpske knjige, a njihovi pisci kao srpski pisci, jer je temeljno određenje po kojem se književnici svrstavaju u pojedinu književnost upravo jezik na kojem je djelo izvorno nastalo.

Između ustavne odredbe
i međunarodnoga priznanja

Jezik, kao temeljna označnica nacionalnog identiteta, Hrvatima se osporavao na tragu svih onih austrofilskih, ugarofilskih, srbofilskih i jugofilskih političkih interesa, a izostanak slobodne i suverene hrvatske države pomagao je takva nastojanja. Okolnosti međunarodne recepcije hrvatskoga prava na vlastiti jezik znatno su se poboljšale od godine 1991, stvaranjem Republike Hrvatske. No punih sedamnaest godina postojanja hrvatske države uporno se nijekalo postojanje hrvatskoga jezika te on nije bio međunarodno priznat, unatoč tomu što Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države i jedini službeni jezik zemlje. Drugim riječima, negiranje hrvatskoga jezika u bliskoj povijesti nosilo je i snažne političke konotacije nastavka otpora ravnopravnom i samostalnom uključivanju hrvatskoga naroda i njegove države u međunarodnu zajednicu suverenih naroda.

Zapravo, nije pogrešno reći da je upornost nekih međunarodnih političkih, ali i stručnih tijela, napose onih iz sveučilišnih krugova, u negiranju hrvatskoga prava na vlastiti jezik bila utemeljena ponajprije na političkim, bolje reći politikantskim spekulacijama s jezikom, temeljnom odrednicom nacionalnog identiteta svakoga naroda, pa tako i hrvatskoga. Naprosto, spremno se zaboravljalo da na standardološkoj razini hrvatski i srpski jezik nisu i nisu nikada ni bili isti jezik, no unatoč tomu uporno se nastojalo negirati sve razlike tih jezikâ. Hibrid srpskohrvatski jezik, kao uostalom i svaki drugi politički konstrukt, nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. Tako npr. uporaba naziva srpskohrvatski jezik nije razlučivala hrvatsku književnu i znanstvenu produkciju od srpske. Na većini slavističkih katedri u svijetu hrvatski je jezik najčešće bio tumačen tek kao inačica nepostojećega zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika, pri čemu su uporno prešućivane i potirane brojne razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika.

Znamo li unitarističke političke odrednice komunističke Jugoslavije, političkoga krajolika u kojemu se nisu osobito poštovale činjenice vezane uz ključna nacionalna obilježja hrvatskoga naroda, kao i interese nekih europskih političkih sila oblikovane nakon uspostave Republike Hrvatske, a sadržane u političkim projektima tipa zapadni Balkan, jugosfera, region, jugoistočna Europa, itd., lako se može zaključiti da je unitarizacija hrvatskoga i srpskoga jezika bila, a nažalost u nekim važnim europskim, ne samo političkim nego i sveučilišnim krugovima, još jest poticajni faktor onih političkih utopija koje nisu htjele, ili pak još ne žele prepoznati i prihvatiti hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet.

Lingvocid Snježane Kordić

S druge strane, potrebno je i to reći, s uspostavom Republike Hrvatske očekivao se s hrvatske strane odrješitiji stav spram međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, no on je u dobru dijelu izostao. Zahvaljujući takvu nerazumljivu neznanju i nehaju državnih tijela, izostali su i dovoljno glasni prosvjedi na izmišljen, naprosto karikaturalan BKS-jezik (Bosnisch/Kroatisch/Serbisch, odnosno – bosanski/hrvatski/srpski jezik) kojim nikada nitko nije govorio, ali se unatoč tomu sustavno favorizira na sveučilištima nekih europskih zemalja (npr. Austrije), ili se pak uporno koristi u sudnici Međunarodnoga krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Jezična politika i praksa Haškog tribunala pokazuju da važna međunarodna institucija pod okriljem Ujedinjenih naroda smatra da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore istim jezikom. Primjedbe osumnjičenika da se prevoditelji služe jezikom koji nije i osumnjičenikov jezik uglavnom ostaju bez odgovora.

 


Snježana Kordić negira postojanje hrvatskog jezika

 

Umjesto odlučna zalaganja za hrvatski jezik, osobito nakon njegova međunarodnog priznanja 2008, javnosti su s najviših državnih mjesta upućivane nemušte poruke, kakva je primjerice ona što ju je 2010. odaslala vlada Jadranke Kosor, slanjem Srbiji i Crnoj Gori prijevoda pravne stečevine EU na hrvatski (vrijednih osam milijuna eura), čime se zapravo Europi posredno poručivalo da nema šumova u komunikaciji između hrvatskih, srpskih i crnogorskih govornika, jer je to zajednički, i jednom i drugom i trećem narodu razumljiv jezik. Nadalje, iste 2010, s potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, dakle u doba Kosoričine vlade, tiskan je nemušti knjižni uradak jedne pseudoznanstvenice u kojem se nastoji tobože stručno dokazati da hrvatski jezik zapravo ne postoji, već smatra da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore jednim te istim srpskohrvatskim jezikom (Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2010). Hrvatski su se jezikoslovci u nizu stručnih članaka energično suprotstavili takvim politikantskim pseudoznanstvenim provokacijama, ali ostaje tragična činjenica da je hrvatsko Ministarstvo kulture novčano omogućilo tiskanje knjige s lingvocidnom tezom o nepostojanju hrvatskog jezika.

 


U Hrvatskom tjedniku 16. travnja 1971. objavljen je prosvjed Protiv zločina i zloporabe hrvatskog imena

 

Pitanje koje, međutim, nije pogrešno postaviti jest ono kako to da se ipak, uza sva kašnjenja, ipak konačno dogodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. U odgovoru na nj istaknuli bismo da je ovaj put zahtjev mjerodavnom međunarodnom tijelu bio posve jasno oblikovan. Ukidanje dotadašnjega zajedničkog srpskohrvatskog jezika zatražile su nadležne ustanove, kako s hrvatske tako i sa srpske strane. Time su stvorene važne pretpostavke za uspjeh zajedničkoga zahtjeva. Zahtjev nije bio artikuliran s ideoloških pozicija već s pozicija istinskih stručnih, znanstvenih i životnih interesa jedne i druge strane.

Uz onaj nacionalni, konkretni knjižnični interes kolega iz Srbije sadržan je u činjenici da je dosadašnja praksa postojanja zajedničkoga srpskohrvatskog jezika, s predviđenim inačicama u pismu, u svjetskom knjižničarstvu praktično značila i to da su se latiničke knjige tiskane u Srbiji vodile kao hrvatske, a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske. To, naravno, nije odgovaralo srbijanskoj strani te je ta činjenica za njih zasigurno jedan od važnijih razloga što su u potpunosti prihvatili inicijativu odvajanja jezika te izmjene jezičnih kodova. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika povijesni je trenutak za hrvatski jezik, no sigurni smo da je to važan događaj i za srpski narod koji živi u našem susjedstvu. Naši jezici jesu jezici u dodiru; bliski, ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

Nakon odluke kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde znatno će se olakšati put pronalaženja hrvatskih knjiga i pristupa njima u svjetskim knjižnicama. Značaj i uloga nacionalnog kôda u bibliografskoj uporabi ogledat će se ponajprije u činjenici da će temeljem njega hrvatska knjiga biti jasno određena u knjižnim fondovima svih svjetskih knjižnica, u različitim bibliografijama, u znanstvenim projektima, a osobito u školskim zavodima gdje se uči hrvatski jezik i hrvatska književnost, u prikladnim dopunskim školama te na svim znanstvenim, stručnim, upravnim i političkim adresama relevantnim za pozicioniranje hrvatskoga jezika i hrvatske književne i znanstvene baštine u određivanju i oblikovanju sastavnica cjelokupnoga svjetskog kulturnog nasljeđa. Hrvatskim će se autorima, nakon tog priznanja, prvi put u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore te da ravnopravno svojim radom nastave pridonositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalnih trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini.

Hrvatska knjiga u svijetu

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika ostvarena 2008. prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim potkraj 2010. iz Europske Unije, koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU, određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja pristupnoga ugovora. Ujedinjeni u različitosti – moto je i jedna od osnovnih ideja Unije. Ulaskom u Europsku Uniju Hrvatska nije izgubila svoj nacionalni i kulturni identitet niti se odrekla svoga jezika i svoje književnosti i kulture. Naprotiv, Hrvatska je ulaskom u EU svojom kulturom obogatila europsko okružje te donijela svoj hrvatski jezik, koji je postao 24. službeni jezik Unije. Posljedica je to uspješna pregovaranja hrvatskih pregovaratelja i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tom važnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

Dobivanje međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za bibliografsku i terminološku uporabu, veliki je uspjeh brojnih napora u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od najvažnijih događaja u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika. Stoga se, kad je riječ o međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga jezika, s pravom ističe da je riječ o događaju koji je za Hrvate gotovo jednako važan kao i priznanje Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države. Dakako, rođena u Domovinskom ratu, s Vukovarom kao simbolom nacionalne pobjede, Hrvatska je u ratu stvorila uvjete ne samo za stvaranje vlastite neovisne međunarodno priznate države nego i za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika kao nezaobilazne točke potvrde nacionalnog identiteta. Ubuduće, svaki razgovor o hrvatskom jeziku te o sudbini hrvatske knjige u svijetu morat će uključiti povijesni događaj ostvaren međunarodnim priznavanjem hrvatskoga jezika 1. rujna 2008. te će se tom velikom postignuću, nadamo se, ubuduće odrediti dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju. Eto, tog događaja vrijedno je prisjetiti se za Dan hrvatske knjige i uz 115. obljetnicu Društva hrvatskih književnika.

Vijenac 554

554 - 28. svibnja 2015.

Klikni za povratak