Vijenac 553

Književnost

Razgovor: Vanda Mikšić, književna prevoditeljica i pjesnikinja

Prevoditelj je suautor djela

Martina Prokl Predragović

Derrida je smatrao da je relevantan prijevod onaj koji u sebi nosi ideju kršćanstva i pasije, utoliko što pomaže izvorniku da kao Krist ustane i hoda

 

Istaknuta prevoditeljica i pjesnikinja te docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru Vanda Mikšić prevela je na hrvatski jezik brojne velikane talijanske i francuske književnosti, esejistike i filozofije: Barthesa, Ciorana, Foucaulta, Pereca, Viana, Queneaua, Morina... Upravo je dobila nagradu Iso Velikanović za najbolja ostvarenja u području prevođenja književnih djela za 2014. To je bio povod za ovaj razgovor.

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

 

Za prijevod remek-djela Georgesa Pereca Život način uporabe koji je objavio Meandar Media dobili ste godišnju nagradu Iso Velikanović. Francuska veleposlanica u Hrvatskoj Michèle Boccoz uručila vam je francusko odličje Vitez reda umjetnosti i književnosti.

Stjecajem okolnosti u kratkom sam vremenu dobila dva velika priznanja. Godišnju nagradu Iso Velikanović dodjeljuje naše Ministarstvo kulture, a o njoj odlučuje Odbor sastavljen od stručnjaka za književnost i prevodilaštvo. Činjenica je da mi prevoditelji uglavnom radimo u sjeni zvučnih autorskih imena, pa je onda svaka ovakva prilika ujedno potvrda važnosti i zahtjevnosti našega posla. Ne doživljavam, dakle, te nagrade isključivo kroz osobnu prizmu, nego doista i kao promociju cijele struke. Ta su priznanja potrebna i dobro je da postoje, ali smatram da su nam podjednako potrebni i odjeci našega rada na redovitijoj osnovi, u obliku argumentirane kritike u medijima, koje bi trebalo biti neusporedivo više, i izravnih čitateljskih reakcija. Mene, primjerice, jako motivira potpora čitatelja – kad se jave, pohvale ili argumentirano pokude, pokažu da te prate i da im je stalo...

O kakvu se točno francuskom priznanju radi i koliko vam ono znači?

Riječ je o odličju koje francuski ministar kulture još od 1957. dodjeljuje osobama koje su se istaknule u promicanju francuske umjetnosti i književnosti. Meni je dodijeljeno za dosadašnji prevodilački rad, prije svega za književne prijevode s francuskoga na hrvatski jezik, ali i obrnuto, odnosno za gradnju mostova između naših dviju kultura. Dakako da je to strano priznanje velika čast, da me silno obradovalo, ali me i obvezuje na još kvalitetniji rad u budućnosti.

Kako je bilo raditi na prijevodu Perecova romana?

Vrlo zahtjevno! Možda je „olakotna“ okolnost bila činjenica da sam se nekoliko godina prije bila uhvatila u koštac s jednim od najtežih Perecovih djela, romanom Ispario (La Disparition), u kojemu se on poslužio lipogramom, odnosno cijeli je tekst od više od tristo stranica ispisao bez slova E. U njemu sam imala priliku izvježbati oko i koncentraciju, izvoditi razne jezično-diskurzivne vratolomije i doći na sam rub onoga što nazivamo prijevodom. U romanu Život način uporabe izazova je bilo mnogo i bili su raznovrsni, počevši od jezičnih registara, stilova pisanja, književnih žanrova, arhaizama, neologizama, jezičnih igara, intertekstualnosti, izravnih i neizravnih izvantekstualnih referencija... Osim što je roman sam po sebi opsežan (ima više od šesto stranica), počinje citatom Julesa Vernea: „Dobro otvori oči i gledaj!“, što je dobronamjerno upozorenje za svakog čitatelja, a pogotovo za prevodioca koji mora čitati dubinski!

Jesu li svi vaši prijevodi prethodno bili i vaš čitateljski izbor?

Nisu svi, ali većina jest. Bilo je i naručenih prijevoda, za neke od njih mi je drago da su došli do mene, a na prste jedne ruke mogu se izbrojati djela koje sam „odradila“. Prilično sam otvorena za nova iskustva, a pri odlučivanju mi je presudna mogućnost da nešto naučim, da proširim vlastite uvide i vidike. Ako me knjiga koju čitam osvoji, poželim je prevesti i na taj je način podijeliti s onima koji je ne mogu pročitati u izvorniku. Bilo je i situacija kada je prevodilački poriv dolazio iz znatiželje, iz potrebe da provjerim može li se tekst prevesti i dokle se u prevođenju može ići. Francuski i hrvatski jezik znatno se razlikuju u sintaksi, mogućnostima homonimije i polisemije, ali ja uvijek polazim od pretpostavke da odnos između izvornika i ciljnog jezika-kulture nije odnos stopala koje treba ugurati u usku cipelu, ili tijela kojemu prijevod dođe kao nužno preširok kaput. Uvjerena sam da prevodilac istodobno radi i na tekstu i na ciljnom jeziku-kulturi te da je dužan iskorititi priliku koju mu pruža izvorni tekst da taj ciljni jezik preispita, da ga malo i forsira ako treba, jer jedna od zadaća književnosti i jest kreativno promišljanje jezika i njegovih mogućnosti, a prevodilačka je djelatnost sjajan poligon konfrontacije i osvješćivanja pojedinih jezičnih i diskurzivnih fenomena.

Možete li izdvojiti neke od svojih prijevoda?

Volim posljednja dva, već spomenuta prijevoda Perecovih romana, jer sam se s njima družila dugo i intenzivno, jer su mi u književnom i traduktološkom smislu otvorili nove vidike. I uz Derridaa i Nancyja mnogo sam naučila. Sa žarom sam prevodila Pasolinijeve Uličare, kao i Borisa Viana, osobito njegove romane Srcoder i Crvena trava. No osjećaj ponosa samo je jedan od osjećaja koji me prožimaju dok mislim na sve te prijevode, i nije najizraženiji. Ima tu i zahvalnosti, radosti, ali ima i frustracije, jer neke stvari nisam uspjela riješiti, kao i strepnje da ću sa svakim otvaranjem objavljenoga prijevoda naići na dio koji mi se neće svidjeti i koji bih smjesta prevela drukčije, kad bih samo mogla... Jer i prijevod je rezultat trenutka, onoga što jesmo u danim okolnostima, koje se stalno mijenjaju, baš kao i mi... Bolje je o tome i ne misliti! Ricœur kaže da prevodilac treba unaprijed odžalovati za tim dijelom neprevedivosti u našem radu.

Osim s francuskoga jezika, prevodite i s talijanskoga. Koji vam je jezik draži i čiju književnost više čitate?

U prevodilačke sam vode ušla prevodeći s talijanskog. Dugo je to bio jezik u kojemu sam se osjećala bolje i slobodnije nego u francuskom. Danas sam stjecajem okolnosti upućenija na francuski. Ne mogu međutim reći da mi je jedan od tih jezika draži. Pripadaju istoj porodici, ali su različiti. Svaki od njih nosi svoje. Francuski je izrazito kompleksan jezik i čovjek ga može učiti cijeli život. To pomalo frustrira, ali i motivira da se sitnim koracima stalno ide naprijed. Francuska je književnost definitivno bogatija, njihovi autori stoljećima prednjače i kreiraju tendencije i po mojemu je mišljenju svakako jedna od najzanimljivijih svjetskih književnosti.

Prevodimo li dovoljno na hrvatski jezik?

Prevodi se mnogo – nikada se dosad nije toliko prevodilo, to je činjenica. S druge strane, nikad nije dovoljno, jer uvijek ima mnogo rupa, previda, propusta, a i pitanje je što se prevodi, na što trošimo energiju. Prijevodi su za jednu malu književnost kakva je ova naša nedvojbeno vitalni. Bolje reći, trebali bi biti. Već sam prije govorila o promišljanju i preispitivanju jezika, ali općenito smatram da svakom pisanju prethodi čitanje (pa tako i prijevoda), da nam dragocjena iskustva drugosti dolaze preko umjetnosti i da je upravo to suočavanje s drugim, s razlikom, ono što nas obogaćuje, što nam omogućuje da vidimo tko smo zapravo.

Prevodite i s hrvatskoga na francuski jezik, posebice suvremenu poeziju.

Počesto pomišljam kako sam svakom zadatku koji sebi postavim nedorasla. Tako je i s prevođenjem naše poezije na francuski jezik. S profesionalnog je stajališta to gotovo neprihvatljivo, jer se ne prevodi na materinski jezik, ali ja moram u svoju obranu reći tri stvari. Prvo, malo je ljudi koji bi se, da nije drskih zanesenjaka poput mene, dviju mojih dragih kolegica Martine Kramer i Brankice Radić ili, ranije, Borke Legras i Đurđe Šinko-Depierris, takva zadatka uopće i latili. Drugo, u frankofonim sam zemljama živjela deset godina, odnosno dovoljno dugo da osjetim taj jezik u svim njegovim finesama i nijansama. Treće, moje prijevode uvijek pregleda neki frankofoni stručnjak. Osim toga, doista obožavam prevoditi poeziju na francuski, to mi je svakako jedan od najdražih prevodilačkih izazova, prije svake pjesme veselim se kao dijete! Za poeziju je, zbog kondenziranosti, osobito važno pohvatati sve odnose među zvukovima, riječima, slikama, idejama, aluzijama, osjetiti ritam, pa mislim da tu izvorni govornik čak ima i stanovitu prednost. Upravo prevodim pjesme Zvonimira Mrkonjića i dok radim na nekom sonetu, na sve zaboravim, dan traje svega nekoliko sati.

Vi ste i pjesnikinja. Koje je mjesto poezije u vašem životu?

Pisanje je za mene djelatnost paralelna s čitanjem i prevođenjem. Mislim da se sva tri aspekta lijepo nadopunjuju i da su mi podjednako potrebna. Poeziju volim i važna mi je, rado je čitam, pisala bih je u svakom slučaju i bez obzira na sve, jer mi je prirodni način književnog izražavanja. Dugo međutim nisam imala hrabrosti bilo što objaviti, pa sam pjesme donedavno čuvala u ladici. Na objavljivanje zbirke Diši kroz masku, diši normalno potaknuli su me Irena Matijašević, Miroslav Mićanović i Branko Čegec, a uskoro će i druga knjiga, zbirka kratkih poetskih proza Fragmenti o bacanju kamena.

Svojim ste prijevodima približili hrvatskoj publici brojne suvremene pisce, teoretičare i filozofe. Prevodite neumorno i kontinuirano. Kako gledate na svoju ulogu prenositeljice i suautorice ideja?

Prevodilački je posao palimpsestan, mi pišemo po postojećem predlošku. Pritom se ne možemo uvijek služiti istim sredstvima, ali moramo težiti ostvarivanju istih ili bliskih funkcija, polučivanju istih učinaka. Naravno da se tu upleće naša subjektivnost, naša osoba, da postajemo suautori i ostvarujemo svojevrsni produžetak izvornoga djela. To nije isto djelo, a opet, nije ni drugo. To je isto-drugo djelo. Derrida je, primjerice, vrlo cijenio prevodioce i smatrao je da je dobar prijevod – on kaže relevantan – onaj koji u sebi nosi ideju kršćanstva i pasije, utoliko što pomaže izvorniku da kao Krist ustane i hoda. Istovremeno na prevođenje primjenjuje Hegelov koncept Aufhebunga, držeći da prijevod nužno dokida izvornik i premašuje ga. I dok vam ovo govorim, ponovo uviđam svu poteškoću prevođenja, jer Derrida i relevantnost i Kristovo ustajanje i Aufhebung podvodi pod isti korijen – relève (relevant, il relève, la relève) – što na hrvatskom, nažalost, nije moguće... Prevođenje je, kao što vidite, i jezično, i poetičko, i filozofsko, i etičko pitanje... Naravno da je prevoditelj suautor.

Prevođenje kao samozatajan, ali nedovoljno cijenjen, plaćen i istaknut posao – nažalost, priča je koja se ponavlja. Kakva su vaša iskustva?

Prevodilački je posao svakim danom sve vidljiviji i priznatiji. Ima tu još posla, dakako, ali je situacija u tom smislu sve bolja. Sve je više i mogućnosti da prevodioci za svoje projekte dobiju potpore stranih i domaćih institucija, što im bitno olakšava egzistenciju, pod pretpostavkom da ta potpora uistinu do njih i dođe. No stanje na našem tzv. tržištu knjige danas je prilično teško i malo je prevodilaca koji se bave isključivo prevođenjem književnih tekstova. Kolanje novca je blokirano, a bolesna situacija u knjižnome lancu rezultira time da izdavač više ne može prevodiocu isplatiti honorar u normalnim i za život potrebnim rokovima. Vrlo je nezgodno, eufemistički rečeno, to što prevodilac mjesecima mora raditi na knjizi bez naknade, koju u najboljem slučaju vidi kad je knjiga objavljena. Sigurna sam da izdavači nisu presretni zbog te situacije. Država mora uvidjeti da tržište knjige zapravo ne postoji, da je zbog određenih političkih odluka (one nesretne knjige na kiosku, sustav oporezivanja novina i knjiga, selektivno ubrizgavanje enormnih sredstava u udžbeničku produkciju određenih izdavača) došlo do strahovite neravnoteže koja će uskoro prerasti u posvemašnji kolaps. Knjiga je danas vitalno ugrožena, jer su ugroženi svi segmenti knjižnoga lanca, od izdavača i knjižara do autora i prevoditelja.

Vijenac 553

553 - 14. svibnja 2015.

Klikni za povratak