Vijenac 552

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE

Zavodljivi šum „sivog” govora

Krešimir Bagić

Umjesto tradicionalne, Slaviček gradi poetičnost koja se ukotvljuje u razgovornom jeziku, koja niče iz ustaljenih izraza i rečenica

 

Kao 127. svezak edicije Stoljeća hrvatske književnosti tiskane su Izabrane pjesme Milivoja Slavičeka (1929–2012). Izbor donosi 171 tekst, a potpisuje ga pjesnik, esejist i kritičar Branimir Bošnjak. Knjiga se otvara pjesmom O ljubavi i o mojoj ljubavi, napisanom 1950. godine, pjesmom u kojoj Slavičekov subjekt i ta uzvišena emocija izravno surađuju, komuniciraju, zamjenjuju mjesta, spajaju budnost i san, jeku i glas. Pjesnikov je diskurz živ, razigran, himničan. Knjigu zatvara pjesma Primjedbe iz epohe, u kojemu se Slavičekov subjekt i svijet u kojemu živi nalaze na suprotnim stranama. Diskurz tog teksta ujedinjuje melankoliju, sarkazam i prkos. Budući da je pjesma kratka i da ju je moguće shvatiti kao iskaz na kraju puta, iskaz u kojemu se susreću pjesnik i njegovo vrijeme, navest ću je u cijelosti:

 

Kroz gnjila koračao sam vremena

znajući sve to

čitajući dobre humoriste

pišući svoje knjige i postajući legendom

 

Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći

i zadahā

ostadoh čist i mudrima drag:

jer sam i neopazice tome svoj posvetio život

Kako je razvidno, Slavičekovu protagonistu nije uzmanjkalo gestualne samosvijesti. Samoproglasivši se legendom i miljenikom mudrih on je svoje putovanje kroz život predočio kao važnu, uzbudljivu i vitezova dostojnu pustolovinu. Iznova se susrećući s tom poezijom, ponovit ću osnovne informacije o pjesniku i zapisati nekoliko usputnih čitateljskih bilježaka.

 


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

 

Biobibliografija

Čini se da priča počinje 1946. godine. Tada naime sedamnaestogodišnji Međimurac Milivoj Slaviček postaje član Omladinskog literarnog kružoka, u kojemu upoznaje Juru Kaštelana, Slobodana Novaka i Vesnu Parun. Otad njegovim životom ponajviše upravlja poezija. Uz nju okušao se u različitim poslovima i ulogama – bio je skupljač komercijalnih oglasa, lektor, knjižničar, akviziter, srednjoškolski profesor, napokon slobodni umjetnik, političar i veleposlanik. Uređivao je časopise Književna tribina, Kolo i Stih. Pisao je kritiku, eseje i feljtone, prevodio sa slovenskog, poljskog, ukrajinskog i slovačkog jezika. Na izmaku osamdesetih jedan je od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, dapače čovjek koji je predložio da se u hrvatskoj himni stih kud li šumiš, svijetu reci preinači u sinje more svijetu reci.

Objavio je trinaest zbirki pjesama: Zaustavljena pregršt (1954), Daleka pokrajina (1957), Modro veče (1959), Predak (1963), Noćni autobus ili naredni dio cjeline (1964), Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme (1967), Purpurna pepeljara, naime to i to (1969), Poglavlje (1970), Naslov što ga nikad neću zaboraviti (1974), Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja (1978), Pjesme neke buduće knjige (1979), Trinaesti pejzaž (1981), Sjaj ne/svakodnevice (1987).

Nulti stupanj poetičnosti

Milivoj Slaviček piše o neiznimnome, on stihuje svakodnevni život, tipične situacije, obične događaje, usputne misli. Teme njegovih pjesma postaju među ostalim: ljudi koji čitaju novine, ljudi koji sanjaju, razgovaraju, putuju, majka, grad, domovina, život, oglas za posao, pisanje, zaljubljenici, čudaci, samoća, otpor, cirkuski akrobati, rečenice koje stalno slušamo i izgovaramo, gostionica, pijanstvo, lula, Poljska, novine na pločniku, biblioteka... Spoznajni prostor te poezije možda najbolje sažima Pjesma o izmeđuu, pjesma koje subjekt ustvrđuje da njegovu egzistenciju, govor i mišljenje obilježava međupozicija, stalno kretanje između udaljenih strana:

 

Čitav svoj život živimo među izmeđuima.

Između samoće i zajedničkog smijeha

i nastojanja.

Između nekog Istoka i nekog Zapada,

između desetljećā među desetljećima...

U nastavku slijede opreke: ostvareno i neostvareno, rub i sredina, pokušaj i kolotečina, opstojanje i smrt, dosada i pustolovina itd.

Dominantni smjer tematizacije prati i prikladan izraz. Umjesto tradicionalne poetičnosti (koja se pokazivala strogim oblicima i versifikacijskim obrascima, rimom i figurativnošću), Slaviček gradi poetičnost koja se ukotvljuje u razgovornom jeziku, koja niče iz ustaljenih izraza i rečenica. Moglo bi se kazati da on inzistira na svojevrsnom „sivom” diskurzu, koji se naoko ničim ne razlikuje od razgovornog jezika, ali koji već samim svojim izdvajanjem iz prirodnog uporabnog konteksta biva estetiziran i do stanovite mjere preoznačen. Slavičekove se pjesme nerijetko otvaraju konektorima, poštapalicama ili frazeologizmima: Otkad već; Na primjer, zaboravit ćemo; Zatim smo vidjeli; Onda dođe; Onda su gotovo svi; Sad smo – kako se to kaže – odrasli ljudi; Tog trenutka, idote... Među krugovašima Slaviček je i po shvaćanju pjesnikove uloge i po sklonosti lirskoj ‘obradi’ egzistencijalija i po razgovornosti pjesme najbliži Slavku Mihaliću.

Neodređenost

Važna kategorija u lirskome svijetu Milivoja Slavičeka je neodređenost. Ona karakterizira subjektovu percepciju, govor, način opisivanja. Obično se realizira zamjenicama neki, netko, nešto, prilogom negdje ili pak zamjenicom jedan (u funkciji člana). Npr.:

neki moj golemi barjak, neka težina, da mi netko bude drug, biti netko drugi, netko blizak, negdje u tišini nekog vina, neki put, neki zaselak, ovdje negdje, negdje nešto, jedan mladi golub, jedan starac, jedna savršeno čista čaša nekog pića, jedno dolaženje, jedno more želja, jedna žena u tramvaju, nešto daleko i uzbudljivo, neka kuća, neka svježa zemlja, neka zelena pripovijest, neka priča, neki dan koji upravo prolazi, neki miris trave, neka briga za djecu, neka potajna suština, neka zemlja, neki brat, neke zvijezde, neka čelična užad, neka politička borba, neka čaša ruma, neki otac s djetetom, neki sladunjavi i tamni osmanlijski svjetovi, nešto uskoka, nešto hajduka, nešto europskih ratišta, neko glazbalo, neka skladba, neki glas, neka melodija, neki smisao, neki nadnaslov, neko ja itd.

Ta neodređenost otvara mogućnost različitim konkretizacijama teksta, ona računa na općenitost, pokušava zahvatiti u iskustvo zajednice. Iza tobožnje nehajnosti, koju naznačuje, nerijetko proviruju poučne poruke. Neodređene riječi ponekad upućuju da se nešto hotimice prešutjelo, dapače da se moralo prešutjeti, sugeriraju da iza njihovih leđa rastu opasnost, tajna ili mudrost. U pojedinim pjesmama Slaviček čak poseže za semantičkim razodređivanjem riječi stabilizirana značenja. Recimo u pjesmi U svibnju sreća uđe u nepredmete pjesnik rabi riječi nevarka, nezbilja, nepredmet i neobala. Čitatelj je potaknut da ispočetka gradi njihova značenja i preko njih usmjeri razumijevanje čitave pjesme. Poopćavanje je tipična slavičekovska lirska operacija. Ono što počinje kao odustajanje od konkretizacije na koncu pogađa čak i imena – kada pjesnik zapiše Dok teku Drave, množinski nam oblik doznačava njegovu strast prema poopćavanju i svođenju stvari na bitno. Drava u tom slučaju postaje sinonim za rijeku uopće, ona je pojedinačna manifestacija univerzalne rječnosti. 

Nomadizam i nastanjivanje

Slavičekov se lirski subjekt voli predstavljati kao nomad, mijenjati mjesta i perspektive iz kojih govori. Taj subjekt bilježi različite pojedinosti, mistificira efemerije, govori opušteno, ali pritom nedvojbeno računa na važnost i možebitnu dalekosežnost svojih riječi.

 

Ja sam nomad. Ali nikud

iz svoje žarke pješčare gdje crnim

pečem hljeb u kamenju i jedem golim

zubima. (Nebo nomada)

Nomadizam obećava stalno kretanje, anonimnost, diskretnu prisutnost, na stanovit način posvudašnjost, krajnju otvorenost svijetu i mogućnostima koje nudi. Nasuprot nomadizmu stoji nastanjivanje. Ono pretpostavlja skrutnjavanje, ukorjenjivanje, stabilnost gledanja i mišljenja, rituale ponavljanja. Iako pjesnik inzistira na nomadičnosti egzistencije svoga subjekta, on se ipak doima prilično nastanjen – razvio je nekoliko tipova reakcija na situacije u kojima se zatječe (staloženo promatranje, distanciranje, kritičko promišljanje), stvorio krug tema kojima se uporno vraća, izgradio vlastiti žargon. Napokon Slaviček je o nastanjivanju progovorio doslovno, i to u Pjesmi o pjesniku kojemu je dodijeljen stan:

 

Ovdje ću umrijeti. Dvije sobe, kupaonica

i pusta kuhinja. Ništa naročito

Prvi kat. Prozori na uličice periferije

Dvije sobe pune moga daha i nekih slika

Konačno sam ipak ušao ovamo, ulovljen

prisiljen na nepomičnost, nesavladan [...]

U kasnijim zbirkama subjektovo Ja sve češće se pretvara u Mi (Tuga je ono najviše što možemo postići, Uvijek smo živjeli između dva svijeta). Misao postaje proročkija i više obvezujuća, tama je sve više kolektivna, a ironija se pretvara u okular kroz koji se promatra svijet.

Kritika

O Milivoju Slavičeku pisalo se razmjerno često i u pravilu pohvalno. Tiskano je oko 150 ambicioznijih napisa o pojedinačnim zbirkama, o dijelovima opusa ili o opusu u cjelini. Uz hrvatske, autori tih napisa su srpski, poljski, crnogorski, makedonski i talijanski kritičari. Izdvajam četiri ulomka u kojima su artikulirane neke od ključnih teza i hermeneutičkih postavki o njegovu pjesništvu:

 

Cvjetko Milanja: „Slavičekova poetika stoji pred dvostrukim paradoksom: s jedne je strane »realizacija« nestanka estetskog, a s druge je strane implicitna polemika s tezom o kraju umjetnosti.“

 

Zvonimir Mrkonjić: „Za razliku od pjevanja koje jezičnu građu podvrgava glazbenim predlošcima, ili pisanja koje ju razgrađuje prema sinkronijskim uzorcima intertekstualnosti, govor najmanje izabire povlaštene mogućnosti iskaza. Naprotiv, a u tome je Slaviček najdalje otišao, on traži tipične formulacije praktične uporabe jezika. Nije za Slavičeka, međutim, toliko tipičan govorni duktus, koliko ispitivanje uporabne sudbine jezika koji se poigrava između govornog prakticizma i pisane instrumentalizacije jezika.“

 

Davor Šalat: „Slavičekova se aktualizirana relevantnost ipak znala prizivati uglavnom u kontekstu takozvanih stvarnosnih tendencija hrvatskoga pjesništva u zadnjih petnaestak godina pa se uočilo kako je njegova – urbanim govorom i subjektom te svakodnevnim pojedinostima obilježena – poezija u velikoj mjeri stilistička prethodnica suvremenim »stvarnosnicima«, odnosno, šire govoreći, »neoegzistencijalistima«.“

 

Vlatko Pavletić: „Slaviček je započeo kao osjećajan pjesnik, nastavio kao nostalgičar, a završava kao ironičar, kojem više nije stran ni sarkazam.“

Još dvije-tri napomene o samom izdanju. U ovim Izabranim pjesmama Milivoja Slavičeka po prirodi stvari pretežu već izabrane pjesme. Bošnjakov izbor naime najvećim dijelom potvrđuje i ponavlja Pavletićev iz 1987. godine (tiskan u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti). Naš je novi vodič kroz Slavičekov opus ponovio, ako sam dobro brojao, 125 pjesama iz tog izbora pridodavši im 30 pjesama iz Petračeva izbora Nenastanjen uvijek (1990) i 16 pjesmama koje nisu uvrštene ni u jedno od ta dva izdanja. To s jedne strane svjedoči o hermeneutičkom i aksiološkom suglasju među povlaštenim Slavičekovim čitateljima (koje može biti i dobrodošlo i upozoravajuće), a s druge nas privodi pitanju o potrebi tiskanja veoma sličnih izdanja (to se pitanje relativno često aktualizira u vezi s odnosom knjiga iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti i edicije Stoljeća hrvatske književnosti).

Knjiga okončava Tumačem imena i izraza te Rječnikom. Neću na ovome mjestu razglabati o odluci da se posebno tumače imena Charles Baudelaire, The Beatles, Frédéric Chopin, Krf, Miroslav Krleža, Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Franjo Tuđman ili Tin Ujević. Razlozi uvrštavanja eksplikacijskih bilješki o tim imenima vjerojatno se tiču načelnih pravila edicije, tj. možda se doista ozbiljno računa na čitatelje kojima ona nisu poznata. No glede Rječnika ipak ću se drznuti postaviti nekoliko retoričkih pitanja: Čemu rječnik ako ga čini svega devet pojmova, redom: krugovaši, libela, peš, pitanjaši, povodanj, razlogovci, reizam, trhonoša i urvinski? Kakav je to zapravo rječnik? Kome je namijenjen? Po kojem su kriteriju spojeni kolokvijalni nazivi za književne naraštaje s riječima koje označavaju vrstu kukca, poplavu i nosača tereta? Zašto u tom rječniku nisu i neke od stavki iz Tumača imena i izraza, npr. książę, clown, variété?

Izabrane pjesme Milivoja Slavičeka još jednom su nam podastrle jedan od značajnijih opusa krugovaške generacije. Iza opsežnog i obuhvatnog predgovora Branimira Bošnjaka slijedi već višestruko birana i pretiskivana poezija. Radi se očito o opusu kojemu neprestano treba postavljati pitanje: kud li šumiš svijetu reci?

Vijenac 552

552 - 30. travnja 2015.

Klikni za povratak