Vijenac 551

Esej, Naslovnica

Nepoznati Juraj Baraković

Barakovićeva Fiora

Divna Mrdeža Antonina

Šime Ljubičić otkrio je nepoznate sudske spise u kojima se spominje Juraj Baraković kao svjedok, optuženik ili kao sudionik društvenih događanja preraslih u incident. Novi prilozi dobrodošle su pločice za jasnije slaganje Barakovićeva biografskog mozaika jer se o Barakoviću malo zna, unatoč već znatnom broju prinosa među povjesničarima

 

U protekloj se godini u Zadru obilježio spomen na Jurja Barakovića. Poticaj tomu bila je 400. obljetnica prvog izdanja Vile Slovinke, tiskane u Veneciji 1614. Potaknut obljetnicom tiskanja spjeva, održan je znanstveni skup u organizaciji HAZU-a, Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru i Gradske knjižnice Juraj Šižgorić iz Šibenika, a posvetili smo se Barakoviću nakratko i na zalazu godine kada je ista obljetnička prigoda bila razložnim povodom da se u sklopu proslave Dana grada Zadra odazovem pozivu Matice hrvatske da održim prigodno predavanje za šire građanstvo o Vili Slovinki.

 


Šibenik u drugoj polovici 16. stoljeća

 

Spajanje dviju prigoda – kakve su proslava grada i obljetnica prvotiska kojim se danas Zadar osobito ponosi – vjerojatno pomalo i stoga što mu ranonovovjekovni Grad i nije bio osobito sklon, jer mu je, primjerice, odbio pružiti mecenatsku potporu za tiskanje najvažnijega djela – potaknulo je raspravu na kraju predavanja, kako često u takvim prigodama biva, više o samoj pjesnikovoj osobi, njegovu ninsko-novigradsko-zadarsko-šibenskom zavičaju i značenju za hrvatski/slovinski identitet, nego o mogućnostima čitanja sadržajno teže prohodna teksta i u uskim stručnim krugovima. U atmosferi koja je već posve zadobila standardno emotivne tonove u zaokupljenosti zadarske publike definiranjem Barakovićeva identiteta i granica slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga prostora upoznala sam gospodina Šimu Ljubičića, voditelja Matičina ogranka u Ninu, koji mi je pripomenuo da se s Barakovićem uzgred susretao u spisima Hrvatskoga državnog arhiva u Zadru i u dokumentima Nadbiskupije zadarske, i to češće negoli se događalo povjesničarima koji su ciljano tragali upravo za podacima iz života pjesnika ne bi li upotpunili njegov slabo ispisan životopis. Nakon kraćega vremena donio mi je više prikupljenih podataka i nekoliko dokumenata na koje je naišao slučajno prikupljajući građu o vlastitim precima, a potom i tijekom nastojanja da osvijetli dio povijesti rodnoga mu Nina, radi čega je uređivao popis svećenika koji su bili podrijetlom Ninjani ili su u Ninu služili neko vrijeme. Velikodušno mi je ustupio nekoliko kopija iz sudskih spisa vezanih uz okolnosti rane posttridentinske paske nad glagoljaškim svećenstvom i nekoliko ulomaka iz spisa u kojima se spominje Juraj Baraković kao svjedok, optuženik ili kao sudionik društvenih događanja preraslih u incident zbog kojega su i zabilježena u sudskim spisima. Dio je dokumenata otprije poznat historiografiji i književnoj povijesti, ali nekoliko ih je dosad nepoznatih.

Novi prilozi dobrodošle su pločice za jasnije slaganje njegova biografskog mozaika jer se o Barakoviću malo zna, unatoč već znatnom broju prinosa među povjesničarima, primjerice Karla Horvata, Petra Kolendića, Dušana Berića, Ivana Ostojića, Stjepana Antoljaka, Zlate Bojović, koji su potvrđivali, dopunjavali, osporavali i ostavljali otvorenima podatke starijih povjesničara poput Appendinija, Fabianicha, Ljubića, Črnčića i Bianchija.

Rekonstrukcija rudimentarnog „djelatnog“ portreta pjesnika iz dosad poznatih, i uglavnom u književnoj povijesti prihvaćenih, podataka o njegovu životu još poprilično zbunjuje kontradiktornošću.

Svećenik i književnik

S jedne strane imamo kanonskoga pjesnika Dalmacije s početka 17. stoljeća. Odlično obrazovanje demonstrira odlikama versifikatorskoga znalca i terminološkoga inovatora, poznavanjem povijesti i mitologije, strane i domaće književnosti, o čemu svjedoči intertekstualna razina Vile Slovinke. I više tiskanih izdanja Vile Slovinke te, poglavito u ranom novovjekovlju, popularne Jarule (znatno poslije, tek u 19. stoljeću tiskana je Draga rapska pastirica), svjedoči o piščevoj vrlo dobroj recepciji. Status mu se ne mijenja i ako se posve isključi pripisivana mu nepotvrđena bibliografija (možebitna životopisa Marka Tulija Cicerona, sv. Jeronima, gramatike ilirskoga jezika, povijesti naroda dalmatinskoga i hrvatskoga) i nesigurno autorstvo anonimnih propovijedi, ili pak navodna profesura na gramatičkoj školi u Zadru i nepotvrđen kratkovijek status zadarskoga/ninskog kanonika.

S druge ga strane književna povijest (ne) prihvaća i kao provincijskog svećenika na samoj turskoj granici, u Novigradu, koji se brine i o pastvi izvan zadarskoga distrikta, u Banovini. Novigrad je utvrda na nemirnoj turskoj granici koja, prema Barakovićevu informiranju apostolskog vizitatora iz 1603, broji svega oko četiri stotine duša. Takva Barakovića nalazimo u biskupskim sinodama ocijenjena loše 1597/98, jer ne dočekuje u župi vizitatora zbog navodne obveze među pastvom na području Banovine pod Osmanlijama te zbog nemarna vođenja župnih knjiga, jer svoje crkvene matice ne pokazuje na vrijeme papinskom vizitatoru ili je, posve suprotno, ocijenjen s pohvalama – kao ugledan župnik među pastvom u Priulijevu vizitatorskom izvješću iz 1603, gdje je zabilježen pod imenom Georgius (Joanes) Barocovich.

Novopronađeni dokument, dosad nepoznato biskupsko upozorenje Barakoviću iz 1599. (Nadbiskupski arhiv u Zadru, kut. I) ukazuje na to da je u Novigradu potkraj stoljeća službovao Giorgio Baracouich. A slično (Giurgio Barachovicch) naš je pisac potpisan na naslovnici prvog izdanja Vile Slovinke. Sadržaj pisma pak potvrđuje davna Kolendićeva nagađanja o njegovoj pustopašnosti. K tome, pismo potkrepljuje u dobroj mjeri i pretpostavke o razlozima Jurjeva preseljenja u Šibenik.

Ninski biskup Horacije Bellotti šalje našem piscu („tu prete Giorgio Baracovich, parocho de Novegradi“) upozorenje zbog lošeg vladanja na mletačkoj inačici talijanskog jezika preko generalnog vikara Šimuna Utkovića u vrijeme kad je Baraković već bio prešao pedesetu – 25. svibnja 1599. Biskup iskazuje ogorčenje „con grandissimo nostro scandalo“. Štoviše iritira ga javnost skandala i šaputanje vjernika zbog nečistog i štetnog konkubinata “pub(l?)ico scandalo et murmuratione delli fedeli al sporco et danoso concubinato”, a žalosti ga i nedostatak Barakovićeve brige za vlastito duhovno zdravlje, crkvene zakone i konstitucije. U kolikoj se mjeri savjesni biskup brinuo prema posttridentskim odredbama o primjerima dobra stanja i duhovnog življenja unutar Crkve svjedoči i upozorenje da se grijeh ne tolerira i zbog toga što znači najveću opasnost za njegovu dušu („con grandissimo pericolo dell’ anima tua“). Skandal je izbio zbog veze s Margaritom Ninčić (ili možda Ninčinić), zvanom Cvita, ženom lošeg ponašanja i na zlu glasu („danoso concubinato con Margarita Ninchi(ni)cha (?), altre volte chiamata Cuita, dona di mala vita et famia“). Prezime je zamrljano i teže čitljivo, ali povjesničarka Ivna Anzulović ljubazno mi je potvrdila da je prezime Ninčić postojalo u Novigradu u 16. stoljeću.

Novi život izvan habita

Ozbiljnost prijekora naglašava i brojnost i važnost svjedoka, pred kojima je osobni ukor uručen. Na kraju pisma spomenuti su kao nazočni sakristan Šimun Kolarić, kanonik Ivan Rusić i parosi Mateo Karaman i Šimun Kustura. Strogost biskupove reakcije na Barakovićev prijestup graduira Utkovićev frazarij za opisivanje kazni koje će uslijediti ukoliko se „prete Giorgio“ ne odrekne druženja s Cvitom: od kazne zbog povrede svete poslušnosti, crkvenog izopćenja i drugih kazni („sotto pena della santissima obedientia, et sotto pena della escomunica et altre pene“). Štoviše, ukoliko bude u ikakvu kontaktu s njom, što podrazumijeva da ne smije ući u njegovu kuću, ni u kuću njegove rodbine, sve dotle da ne smije s njom razgovarati više nikad i nigdje („et ne(anche) mai … intri in casa tua, ne delli tuoi parenti, ne(anche) per nissun tempo, ne in nessun luogo tu debba per sta parlar sotto pena“).

A kako je Baraković reagirao na biskupski ukor, možemo zaključivati posredno: primjerice, iz podataka o posjeti Rimu 1600, ili iz pohvale u vizitacijskom izvješću iz 1603. No koliko je dugo pak trajalo pridržavanje odredbi o „svetoj poslušnosti“ smijemo, možda, zaključivati iz trajnog napuštanja zadarskoga područja. U biskupskoj ovlasti nije bilo izopćenje te bi eventualne pretpostavke o Barakovićevoj ekstradiciji trebalo potvrditi potragom u spisima Rima.

U šibenskom životu posve je nova osoba – civil – prema u književnoj historiografiji pretežito prihvaćenoj tezi Zlate Bojović da se u dokumentima bilježi kao Braccoleoni prvi put 1605, a potom i kao Bracoleonis, Brancaleoni. Živi kao siromašan šibenski vlasnik trgovine u posljednjim desetljećima života, a ostavlja kućepaziteljici Margariti Banjadić skromnu pokretnu imovinu. U takvu opisu zbunjuje podatak da je iza jednog od najvažnijih književnika postridentskoga vremena ostao samo sanduk knjiga Vile Slovinke, nijedan rukopis ili bilo koja druga knjiga. Zbunjuje i to da je siromašan šibenski građanin, negdanji provincijski svećenik, pokopan s nadgrobnom pločom u crkvi sv. Jeronima u Rimu, gdje su se pokapali dostojanstvenici i uglednici.

Trgovinskim poslovima u butigi i zastupništvima, kojima se nije obogatio, uspijevao je triput odlaziti u Rim i podmirivati visoke troškove tiskanja Vile i Jarule, pa čak osigurati posve raskošno, obogaćeno s brojnim gravurama, prvo izdanje Vile, kakvo se nije običavalo naći kod naših tadanjih pjesnika. I nemirni Pisnik, pripovjedač u Vili, koji se čitatelju legitimira kao Baraković, ističe da je siromah, bez novca da si priušti egzotičnu robu i ukrase što ih prodaju trgovci u Šibeniku. Kako nema pisana traga o nekom meceni, jesu li mu, možda, i kuća u Ninu (čije posjedovanje spominje S. Antoljak, Djelatnost Jurja Barakovića, u: Zbornik o tristo pedesetoj obljetnici, Zadar, 1979, str. 100) i spomenuti poslovni prostor (kojemu u posmrtnom inventaru nema traga) osigurali sredstva? U javnom životu grada uživao je prijateljstvo kanonika i biskupskog odvjetnika, a poslije i kandidata za šibenskoga biskupa koji je postao arhiđakonom zagrebačkim i biskupom bosanskim, papina miljenika Ivana Tomka Mrnavića. Prihvatili su ga i najugledniji šibenski krugovi plemića i građana (koji mu se obraćaju pišući ga oblikom Baracovich u posvetnicama u Vili).

Znamo i da concubininarius publicus nije mogao dobiti crkvenog pokopa, a nekmoli spomen-ploču u Sv. Jeronimu. Osim, naravno, ako je dobio oprost poput njegova prijatelja, i modela za epskog junaka u Vili, Frane Stižoevića (Petar Kolendić, O Barakoviću u Šibeniku, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, IV/1924). Čini se da su Barakovićevi nesporazumi s nadređenima ipak rješavani sretno, katkad samo na određeno vrijeme, a posmrtno i trajno.

U duhu romantične konspiracije i ortografske igre u bilježenju prezimena mogli bismo se zabavljati mišlju da je Braccoleonijeva kućepaziteljica Margarita Banjadić „malo doradila“ novigradsko prezime Margarite Cvite Ninčić u Banjadić htijući se pridružiti u igri skrivača Baracovichu – Bracoleoniju, ali s velikom mukom bismo pronašli filologa koji bi i uz najbolju volju mogao stajati iza takve teze. Naime, Margarita je naprosto bilo jedno od omiljenih imena Barakovićeva vremena.

Pustimo li za trenutak šalu, nagađanje oko sudbine Barakovićeve ljubavi prema Cviti Margariti nuka nas na dalju potragu za biografskim podacima o zbiljskom posttridentskom lutanju i razbijanju neprilagodljiva i neposlušna pisca.

Vijenac 551

551 - 16. travnja 2015.

Klikni za povratak