Vijenac 550

Druga stranica, Naslovnica

Otvoreno pismo u povodu knjige Zlate Bojović Istorija dubrovačke književnosti

Svojatanje hrvatske književne baštine

U povodu knjige Zlate Bojović važno je upozoriti kako je na djelu još jedno, ovaj put rafiniranije i stoga opakije, nijekanje hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Nijekanje koje ima svoju dugu povijest. Nastavimo li prešućivati ovakve pojave, one će se još žešće nastaviti i ubuduće

 

Više od jednoga stoljeća traje kontinuirano prisvajanje hrvatske baštine u dijelu srpske kulturne i političke javnosti. Težnja je određenih političkih, kulturnih i književnih krugova prikazati dubrovačku povijest, kulturu i umjetnost kao dio srpskoga kulturnog nasljeđa. Povijest je pokazala da je kulturna akcija logistička priprema političkoj, a po potrebi uvod u vojnu, s nedvojbenim teritorijalnim pretenzijama. Teza da je Dubrovnik prošlost a Beograd budućnost dovela je u devedesetim godinama prošloga stoljeća topove do samih dubrovačkih zidina s ciljem da se Grad „oslobodi od sebe samoga“.

 

 


Izd. Srpska književna zadruga, Beograd, 2014.

Svojatanje hrvatske kulturne baštine vremenom je poprimilo razne strateške oblike: od teze da Hrvati nemaju svoj jezik nego govore srpskim, pri čemu se zaboravlja da je na temelju Kašićeve hrvatske gramatike s početka XVII. stoljeća Vuk Stefanović Kara­džić uz pomoć Kopitara stvorio koncepciju suvremenoga srpskog standarda, preko svojatanja brojnih hrvatskih pisaca i hrvatskoga književnog i znanstvenog nasljeđa pa do profinjenijih zahvata kakav je najnovija, u srpskoj kulturnoj javnosti pompom dočekana knjiga Zlate Bojović. Njena Istorija dubrovačke književnosti u izdanju Srpske književne zadruge iz 2014. prešućuje tamo gdje bi trebala atribuirati. Tamo gdje atribuira ona namjerno umeće lakune. Tako smo dobili, velikim slovom pisanu, Dubrovačku književnost „kao literarni fakt, koja će taj okvir sačuvati do kraja svoga trajanja“. Nije slučajno da se tu samo jednom, u zagradama, spominje Milorad Medini koji je još početkom prošloga stoljeća napisao značajnu knjigu o hrvatskoj književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku. Nema ni spomena o jednom od najvažnijih istraživača hrvatske književnosti u Dubrovniku akademiku Rafu Bogišiću. U ovoj knjizi ne spominje se ni akademik Marin Franičević, autor velike sinteze hrvatske renesansne književnosti koja jasno pokazuje jedinstvo hrvatske renesansne baštine. Od suvremenih pisaca hrvatske književne povjesnice spomenut je usput tek Slobodan P. Novak, ali i on u zagradama, kao da nije napisao voluminoznu povijest hrvatske književnosti. Fusnotu glede jednoga usputnog problema zaslužio je i Vjekoslav Štefanić, kao da nije bio i glavni priređivač krucijalne hrestomatije hrvatske književnosti srednjega vijeka. Češće spominjani Mihovil Kombol također je autor iz zagrada, a hrvatska književnost spominje se tek u fusnoti u koju je smještena Kravarova studija na njemačkome o hrvatskom književnom baroku. Književni povjesničar Branko Vodnik nije zaslužio ni fusnotu ni zagradu. Hrvatski književni znanstvenici kao da su se Dubrovnikom bavili usputno jer im je, valjda, jednako dalek kao npr. provansalska književnost.

Ovakvih se „gromoglasnih“ šutnji o književnosti u Dubrovniku nastaloj u kontekstu hrvatske književnosti u ovoj knjizi može naći podosta. Da se i ne spominju oni navodi u kojima se sami dubrovački književnici jasno identitetski samoodređuju. U tako ugođenu kontekstu autorici je očito nezgodno bilo prisjetiti se da je Mavro Vetranović izrijekom smjestio Dubrovčane tamo gdje im je i mjesto - među Dalmatince i ine Hrvate. Zaobiđeni su i stihovi Vladislava Menčetića iz njegove Trublje slovinske da bi Italija odavno potonulo u ropstvo da se o hrvatske žale ne razbija osmansko more.

U povodu objavljivanja ove knjige osjećamo važnim upozoriti kako je na djelu još jedno, ovaj put rafiniranije i stoga opakije, nijekanje hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Nijekanje koje ima svoju dugu povijest. Nastavimo li prešućivati ovakve pojave one će se još žešće nastaviti i ubuduće. Stoga energično osuđujemo tendenciozni pokušaj Zlate Bojović da knjigom Istorija dubrovačke književnosti dubrovačku književnost izmjesti iz konteksta hrvatske književnosti čiji je ona, sukladno povijesnim činjenicama i znanstvenim dokazima, organski dio i jedan od njezinih kamena temeljaca od početaka do danas.

 

U Zagrebu, 16. ožujka 2015.

 

Prof. dr. sc. Tihomil Maštrović,
znanstveni savjetnik u trajnom zvanju

Dr. sc. Ivica Matičević,
viši znanstveni suradnik

Dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek,
znanstvena savjetnica

Dr. sc. Antun Pavešković,
viši znanstveni suradnik

Dr. sc. Andrea Sapunar Knežević,
viša znanstvena suradnica

Dr. sc. Ana Batinić,
znanstvena novakinja

Josipa Dragičević,
znanstvena novakinja

Vijenac 550

550 - 2. travnja 2015.

Klikni za povratak