Vijenac 550

Filozofija

Prikaz knjige Godišnjak za filozofiju: Filozofija i hrvatski jezik

Susret hrvatskoga jezika i filozofije

Igor Mikecin

Promišljanje različitih aspekata odnosa filozofije i hrvatskoga jezika te problematika hrvatskoga filozofskog nazivlja potaknuli su skup na kojemu je, među ostalim, rečeno da je hrvatski jezik veoma pogodan za iskazivanje filozofijskoga mišljenja te da on ne samo da ne zaostaje za takozvanim svjetskim jezicima nego u odnosu na njih ima i stanovite prednosti




 

Knjiga Filozofija i hrvatski jezik, objavljena potkraj prošle godine, izdanje je Godišnjaka za filozofiju Instituta za filozofiju u Zagrebu za 2014. godinu, u kojem su sabrani radovi s jednodnevnog znanstvenog skupa Filozofija i hrvatski jezik, održanog 10. svibnja 2013. godine na spomenutom Institutu.

 


Izd. Institut za filozofiju, Zagreb, 2014.

 

Nakon uvodne riječi urednika zbornika Luke Boršića, Tvrtka Jolića i Petra Šegedina slijedi prilog Branka Despota Odsustvo filozofije i nerođeni (hrvatski?) jezik, koji pitanje odnosa filozofije i hrvatskog jezika postavlja u širi kontekst pitanja odnosa filozofije i naroda, te njemu pripadnog jezika. Za Despota je pritom presudno razlikovanje naroda i nacije, čiji je povijesni nastup u novome vijeku vezan uz uspostavu nacionalne države. S uzdizanjem naroda do nacije postupno pada u zaborav izvorna uzajamna upućenost naroda i filozofije, zbog čega se filozofija može pojavljivati primjerice kao jedna među znanostima unutar sustava znanosti i obrazovanja, kao nacionalna baština itd., itd. Ono narodno, pa time i ono hrvatsko kao narodno, danas u znanstveno-tehničko-kibernetičkom svijetu predodređeno je onim nacionalnim, te se shodno tomu i narodni jezici u svojoj posebnosti postupno ukidaju u jedinstvenim nacionalnim standardiziranim jezicima, koji se dalje razvijaju u smjeru univerzalnoga svjetskog jezika. Pitanje je li i kako je moguć susret onog hrvatskog i filozofije, a to znači i kako je moguć hrvatski jezik kao jezik filozofije, Despot postavlja podsjećajući na događaj osnutka hrvatskoga sveučilišta u 19. stoljeću, kada je filozofija u Hrvata, u okviru kršćansko-teologijske koncepcije sveučilišta, imala značajan položaj utoliko što je kroz Filozofski fakultet, odnosno sveučilišni studij filozofije na hrvatskom jeziku, bila shvaćena kao jedan od stupova duhovnoga obrazovanja, u svrhu dovršenja samouspostave i samoosvještenja hrvatske nacije. Oblikovanje nekog jezika kao jezika filozofije po Despotu pretpostavlja istinsku potrebu za filozofijom. Zbiljsko filozofiranje koje proizlazi iz te potrebe istom omogućuje istinsko duhovno rođenje-preporod i očuvanje naroda u njegovoj narodnosti.

Prilog Damira Barbarića Etimologija – putokaz mišljenju? posvećen je filozofijskom smislu etimologije, odnosno filozofijskoj etimologiji u razlici prema znanstvenoj etimologiji. Filozofijska etimologija, koja svoje ishodište ima već u Grka, ističe Barbarić, ne istražuje samo porijeklo i razvoj oblika i značenja riječi na osnovi zakona glasovnih promjena, nego traga za izvornim smislom riječi, a to znači za predodžbom i predočenom stvari koja se riječju izriče. Prvotni čin stvaranja riječi, upozorava Barbarić, razlikuje se u različitim jezicima, tako da se iz riječi nekog jezika mogu razabrati različite predodžbe koje različiti narodi u njima pohranjuju. Pritom je prvobitni smisao riječi ujedno i njen istiniti smisao, a s povijesnim razvojem riječi dolazi do potiskivanja toga prvobitnoga smisla, pa je zadaća etimologije osloboditi riječ od nataloženih slojeva značenja koji prekrivaju taj prvobitni smisao. U tom stavu naznačena je i zadaća filozofijske etimologije u hrvatskom jeziku. Najdublji smisao filozofijske etimologije za Barbarića jest u tome da ona na osnovi uvida u unutrašnju svezu riječi i biti stvari izrečene tom riječju bude svojevrsnim putokazom filozofiji u njenom nastojanju da dopre do spoznaje te biti. Premda je znanstvena etimologija, koja se je razvila u 19. stoljeću, odustala od te izvorne zadaće, Barbarić ipak i unutar znanstvenog pristupa jeziku uočava neke naznake svijesti o širem smislu etimologije koje ju približavaju filozofiji jezika.

Srodnost hrvatskoga
i grčkoga jezika

Daniel Bučan u svojem prilogu Filozofija i jezik – mišljenje i imenovanje polazeći od razlikovanja jezika uopće i pojedinačnoga jezika postavlja pitanje o odnosu filozofije i pojedinačnoga jezika u kojem se jezik uopće ostvaruje i u kojem se filozofija može pojaviti. Isti filozofijski pojam u različitim jezicima dobiva različit odraz, koji se dade razabrati iz značenja riječi kojima se iskazuje. Odnosom filozofije i hrvatskoga jezika Bučan se bavi na osnovi usporedbe grčkih, arapskih i hrvatskih filozofijskih nazivaka koji su nastali u procesu filozofijskoga prevođenja s grčkoga na arapski, te s grčkoga i arapskoga na hrvatski. Bučan se u filozofijskom prevođenju zalaže za načelo doslovnosti, kojemu pripada i izbjegavanje latinizama i upotreba hrvatskih tvorenica, pokazujući kako je hrvatski jezik po svojim gramatičkim i leksičkim svojstvima vrlo pogodan za prijenos filozofijskoga smisla pohranjenog u tekstovima pisanim grčkim i arapskim jezikom, što potvrđuju i sami Bučanovi prijevodi s arapskoga. 

Prilog Mislava Ježića Filozofija: mišljenje, kultura i jezik: neka opća razmatranja upozorava kako gramatički ustroj i leksički sastav slavenskih jezika, pa tako i hrvatskoga jezika, omogućuju prikladno prevođenje filozofijskog nazivlja s grčkoga i latinskoga jezika. Ježić ističe činjenicu da su grčki filozofijski nazivi već od srednjega vijeka prevođeni na slavenski izravno s grčkoga, a ne posredstvom latinskoga. Dubinska srodnost između staroslavenskoga i grčkoga jezika, koja se zasniva na tome da je staroslavenski jezik nastao i razvio se u dodiru s grčkim, očuvana je i u hrvatskome jeziku, u njegovu semantičkom i sintaktičkom ustroju. Ježić se zalaže za to da se u hrvatskome jeziku stvaraju filozofijski nazivci prema zakonitim tvorbenim obrascima, a ne pristaje na nepromišljeno preuzimanje stranih riječi ili otprije ponuđenih nedovoljno dobrih rješenja. Hrvatski je jezik, zaključuje Ježić, veoma pogodan za iskazivanje filozofijskoga mišljenja i ne samo da ne zaostaje za takozvanim svjetskim jezicima, nego u odnosu na njih ima i stanovite prednosti, ali istovremeno je nužno njegovo daljnje razvijanje i njegovanje, kako bi se mogućnost njegove filozofijske upotrebe očuvala i u još većoj mjeri ostvarila.

Filozofijski i jezikoslovni pristup jeziku

Milica Mihaljević u svojem prilogu Jezikoslovni pogled na filozofsko nazivlje ispituje mogućnost normiranja hrvatskoga filozofijskog nazivlja. Tekst Milice Mihaljević u cjelini počiva na znanstvenim, u ovom slučaju jezikoslovnim pretpostavkama o govoru i jeziku filozofije, koje ne uzimaju u obzir navlastito filozofijski pojam jezika. Filozofijsko se nazivlje međutim ne može temeljiti na istim načelima kao i nazivlje pojedinačnih pozitivnih znanosti. Za filozofijsko nazivlje stoga ne mogu biti mjerodavni normativni zahtjevi, primjerice da proširenijim i govornicima prihvatljivijim nazivima treba dati prednost pred manje proširenim i prihvatljivim nazivima, da je kratkoća riječi jedan od kriterija pri odabiru odgovarajućeg naziva, da se normiranje nazivlja mora ravnati prema usklađenosti „sa suvremenom razinom i najnovijim postignućima filozofije“ itd. Nadalje, nadležnost filozofijskog i jezikoslovnog pristupa filozofijskom nazivlju ne može se razlučiti na temelju razlike između sadržaja i oblika riječi, niti se pri utvrđivanju filozofijskih nazivaka može na tim osnovama uspostaviti suradnja između tih dvaju pristupa. Prilog Milice Mihaljević veoma je poticajan za filozofijsko promišljanje problema filozofijske terminologije i općenito odnosa između filozofijskoga i jezikoslovnoga pristupa jeziku. Posebno valja istaknuti da Mihaljević s pravom upozorava kako hrvatski jezik ima „iznimno bogate tvorbene mogućnosti“ koje treba koristiti u filozofijskom govoru njime, bilo da postojeće riječi zadobivaju nova značenja koja nemaju u izvanfilozofijskoj upotrebi ili da se u filozofiji tvore nove riječi.

Prilog Ante Mišića i Ivana Macana Korijeni filozofskog nazivlja hrvatske neoskolastike skreće pozornost na prinose kršćanske, skolastičke i neoskolastičke teologije izgradnji i razvoju hrvatskoga filozofijskog nazivlja. Te prinose autori analiziraju prije svega na hrvatskim prijevodima djela Tome Akvinskoga, na udžbenicima filozofijskih i teologijskih predmeta na crkvenim učilištima. Među značajnim a manje poznatim kršćansko-teologijskim djelima koja su značajno utjecala na budući razvoj filozofijskoga nazivlja autori ističu udžbenik Logika na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1871), zatim Bauerov udžbenik Naravno bogoslovlje (1892) kao i njegovo djelo Opća metafizika ili ontologija (1894). Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima opsežno djelo Josipa Stadlera Filozofija (1904–1915). Autori posebno ističu ulogu koju su u najnovije vrijeme u razvoju hrvatskoga filozofijskog nazivlja imali prijevodi Augustina i Tome Akvinskoga, a zadržavaju se na analizi nekih nazivaka iz Rječnika što su ga sastavili Tarcizije Šimatović i Zlatan Plenković povodom priprema za prijevod Tomine Teologijske sume, te na usporedbi s rješenjima iz prijevoda Tome Vereša i Augustina Pavlovića, te iz udžbenika Antuna Bauera i Josipa Stadlera. Iako se autori zalažu za neku vrstu ujednačavanja filozofijskih nazivaka, svjesni su poteškoća povezanih s time, te s pravom zaključuju: „Nikakvo filozofsko nazivlje, međutim, ne može se ‘nametnuti’ piscima-filozofima u njihovu razmišljanju i pisanju, jer bi se time dovela u pitanje njihova kreativnost i originalnost, značilo bi to ograničavanje filozofskog razmišljanja i izražavanja.“

Prilog Bojana Marottija Što je to la philologie active? premda ne govori izričito o odnosu filozofije i hrvatskoga jezika, svojim temeljitim filologijskim analizama određenih grčkih složenica i mogućnosti njihova razumijevanja i prevođenja na hrvatski jezik, pri čemu među njima središnje mjesto u analizi zauzimaju složenice philosophia i philosophos, predstavlja vrijedan prilog ispitivanju filozofijskih mogućnosti hrvatskoga jezika, ali i odnosa filozofije i kroatističke filologije.

U svojem prilogu Uz temu „Filozofija i hrvatski jezik” Franjo Zenko daje sažeti prikaz svojega bavljenja jezikoslovljem i filozofijom jezika. Među tekstovima koje je posvetio tim temama, a povezani su s temom skupa Filozofija i hrvatski jezik, ubrajaju se: 1. Franjo Rački kao filozofski pisac i teoretik „narodne znanosti“, 2. Filozofijski pojmovi u Lanosovićevu rječniku i 3. Hrvatska filozofijska terminologija nadbiskupa Josipa Stadlera.

Na kraju knjige nalazi se vrijedna bibliografija radova o temi iz naslova zbornika, što ju je sastavio Bojan Marotti, koji je uz Tvrtka Jolića i Stipu Kutlešu bio jedan od organizatora spomenutoga skupa. Podijeljena je u dva glavna dijela: 1. Odabrana građa i 2. Radovi. Važno je napomenuti da su u prvom dijelu navedena i ona djela iz povijesti hrvatske filozofije, hrvatskoga jezikoslovlja i općenito hrvatske prijevodne književnosti, kao i gramatike i rječnici, koji dosad nisu dovoljno, ili nisu uopće proučavani u pogledu filozofijskoga nazivlja.

Vijenac 550

550 - 2. travnja 2015.

Klikni za povratak