Vijenac 550

Književnost

Uz knjigu Đurđice Garvanović-Porobija

Krleža i Biblija

Dean Slavić

Natjecanje u protubiblijskom intertekstu, u kojem najbolji dobivaju probrana mjesta, nije posebnost hrvatske književnosti. Posebnost je hrvatskoga naroda u onih petsto i nešto katoličkih svećenika umorenih u doba srbokomunističke revolucije, o kojima Krleža nije napisao ni riječ

 

Komunistički pisci s interesom za biblijske teme nisu hrvatska posebnost: Johannes Robert Becher, ministar kulture u bivšem DDR-u, dapače i autor teksta himne te tvorevine, napisao je pjesmu o babilonskom tornju. U njoj je danas vidljivo i proroštvo o padu imenovane države, zatim Sovjetskoga Saveza, možda i sama komunizma. Posebno je zanimljiv portugalski nobelovac José Saramago, s upornim biblijskim temama, koji ima i svoju romanesknu inačicu evanđelja. Vrstan poznavatelj Saramagova opusa Manuel Frias Martins (koji je agnostik) vidi u Saramagu i religioznoga pisca, naravno stajališta oprečnih teologiji koju zastupa katolička, a vjerojatno i druge kršćanske crkve. Natjecanje u protubiblijskom intertekstu, u kojem najbolji dobivaju probrana šminkerska mjesta, nikako nije posebnost hrvatske književnosti iz doba socijalizma. Posebnost je situacije hrvatskoga naroda, između ostaloga, u onih petsto i nešto katoličkih svećenika umorenih u doba srbokomunističke revolucije i poslije okupacije, da ne govorimo o piramidi mrtvih domobrana na križnim putovima. Da je Krleža nešto o tome samo promrmljao, vjerojatno ne bi bio dobivao onako laskave ocjene od strane članova svoje stranke. Bio bi nešto manji mit.

 


Izd. Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2014.

 

Talijanski pjesnik Eugenio Montale pokušavao je zadržati odmak prema demokršćanskoj i komunističkoj struji – koje su od pada fašizma pa do 1990. odnosno 1994. bile dvije najmoćnije stranke talijanske političke scene. Pjesnički mu opus međutim upravo vrvi biblizmima, pri čemu složenost najbolje oslikava misao iz kasne pjesme: „Kleknuo sam do tvojih nogu / ili je to možda samo iluzija jer se ne vidi / ništa od tebe.”

Prepisivanje Trakla

Kršćanskim ili biblijskim intertekstom u Krleže bavio se u nas niz autora. Milan Špehar u knjizi Bog u djelima Miroslava Krleže izvrsno je uočio poveznicu Edipova kompleksa i književnikova stava prema kršćanskomu Bogu kao Ocu i Sinu. Zoran Kravar u članku iz Krležijane pozorno slijedi razvoj Krležinih stavova prema zadanoj problematici. Drago Šimundža u knjizi Bog u djelima hrvatskih pisaca prikazuje likove te, kolokvijalno rečeno, Krležin stav prema njima u optici vjere i nevjere. Prošle je godine zanimljiv prinos dala i Irena Boćkai, tumačeći likove iz Adama i Eve.

Đurđica Garvanović-Porobija predstavlja se pomno pisanom i opširnom studijom koja je plod ozbiljna istraživanja dramskoga i romanesknoga dijela Krležina opusa. Interpretirane su drame Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva, Golgota, Vučjak, U logoru, Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda, te romani Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Banket u Blitvi. Zastave ovdje nisu obuhvaćene, a bude li netko imao volje, naći će biblizme i u ovih pet knjiga, inače pisanih pod očiglednim utjecajem Musilova Čovjeka bez osobina i s mjestimičnim prepisivanjima iz Traklove epistolarne djelatnosti (mislim reći da Krleža nigdje nije podsjetio na izvor i nije dodao ništa bitno onomu što je bio kazao Trakl).

Distanca od konteksta

Prinos struci koji pruža knjiga Đurđice Garvanović-Porobija već je definicija biblizama i, posebno, njihova klasifikacija glede toposa, stilskih postupaka, diskursa i funkcije, što mi se čini neizostavnim za svakoga studenta međuodnosa Biblije i književnosti. Studija je pisana distanciranim tonom, diskurs je stručan u terminologiji, ali nakon kraće prilagodbe, tekst biva jasnim usprkos obilju obavijesti koje pruža. U recepciju svakoga znanstvenoga teksta valja uložiti napor, no čitatelj će ovdje biti nagrađen iscrpnim tumačenjima i dokazanim tvrdnjama za kojima ne slijede vrijednosni sudovi. Knjiga je nastala kao posljedica obranjene disertacije i stoga je raspravljački slijed u njoj dosljedno proveden. Imamo na početku hipotezu s obrazloženjem teme i metodologije posla, za čime slijedi šest poglavlja rasprave, redovito s proučavanjem i zaključkom, a pri kraju su rezultati i ukupni zaključci. Monografija je jasno opremljena literaturom (nema popisa literature bez mogućnosti dopune!), zatim kazalom pojmova i imena te, naposljetku, preglednim tablicama s tipologijama.

Autorica svjesno zazire od tumačenja društvenoga surječja Krležinih tekstova i stavova koje oni nose. Držeći se zapravo Staigerovih stilističkih načela, usredotočuje se na same tekstove koje interpretira pa ne zalazi ni u učestale uporabe piščevih pisama ili razgovora. Dokazi iz samih tumačenih književnih djela redovito su uspješno pronađeni i dobro obrazloženi.

Knjiga Đurđice Garvanović-Porobija dobrodošla je studija i vrijedan prilog ionako bogatu popisu djela o Krleži i utjecajima Biblije na književnost Zapada. Krleža je opet dobio ono što svaki pisac želi – a što neki i zaslužuju – naime o njemu se piše i govori. Odavno je poznato: malo je demitologizacija bez remitologizacija.

Vijenac 550

550 - 2. travnja 2015.

Klikni za povratak