Vijenac 549

Književnost

Globalistička prikazanja i mirakuli

Ljerka Car Matutinović

Latinsku riječ miraculum tu bi primjerenije bilo prevesti kao čudnovat događaj. Ono nešto: da ne povjeruješ! A kako ta svagdje već nazočna riječ zvuči trendovski, vratimo se našim hrvatskim riječima: zgražanje, ogorčenje. Autorica Božica Brkan u zbirci Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. narativno-poetskim kazivanjima zakoračila je duboko i nemilosrdno u našu globalističku stvarnost. U 18 lamentacija recitativa što simbolički asociraju na etape Križnoga puta, prikazan je tegoban, patnički put po mukama, pod svekolikim križevima. U žarištu autoričinih nesmiljenih percepcija nalazi se žena ili preciznije sudbine žena u dehumaniziranim mirakulima divljega kapitalističkog poretka u kojem se kao u sumanutim bespućima izgubila ljudska duša. Ovo je novovjekovno prikazanje posvećeno ženama u žanru srednjovjekovnih dramaturških koncepcija. To su suvremeni, globalistički misteriji, mirakuli i moraliteti: „… posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanka goričanka kamenskog nade dimić savremena žena čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih“.

 


Izd. DHK, 2014.

 

Nažalost, misteriji su razotkriveni, mirakula više nema, a moraliteti su iščezli. U pretvorbi. Gore navedena posveta, osmišljena bez interpunkcije, uvodi nas u tjeskobu i patnju mnogih anonimnih sudbina: „ti me razmeš da moram otiti doma to je moja kapela / moja gora maslinska“; „grob kej grob če sveti / i ja bi si da morem vujnega najrajše mam legla / kak sam trudna / bi si dobro premislila jel bi si i na trubu / sudnoga dana zdigla“ (postaja I: v klecalu). Možda je zato i trebala nastati ova nesvakidašnja tužaljka, ova osebujna jadikovka koja propituje, polemizira, rezignira, ironizira: „a nemrem više gledeti ni tu nepravdu sake fele / kak ti moreš / kak ti moreš kej te to bog moj bog ne tišći / naj mi reči da bu to mene i se te bokce kej ne znaju ni / kud ni kam bi od svoje muke otpelalo gore k tebe / ja ti ne verujem v raj / (da je po pravde mi smo si svoj raj si več zaslužili)“ (postaja I: v klecalu). Božičina moslavačka kajkavština silno pogađa srž stvari, nekako je zavičajno opuštena i bliska: „imam za još pol rubenine meru zeti / mrtvački pokrov za kristušov grob za tvoj grob / prede neg nazaj v nebo otideš / mi bumo pak tu ostali i v velki četrtek i v velki petek / i v velku subotu / nam je saki tjeden velki / postaja do postaje / a vuzem nikak dojti“ (postaja IV: a vuzem nikak dojti).

 Kada niže svoje sarkastične lamentacije, svoja naricanja bez vike i buke, i na književnom hrvatskom, te tu i tamo na slen­gu, i onda je Božica Brkan globalistički (i ljudski) svoja na svome: „bog da je i to dobila poslije onoga stečaja u šnajderaju / na određeno vrijeme ali ipak posao / a ovi su mi staru fakat izbezumili / ne diraj državu / ne diraj vlast / ne diraj crkvu / ne diraj partiju / nikoga ne diraj“ (postaja II).

Vijenac 549

549 - 19. ožujka 2015.

Klikni za povratak