Vijenac 549

Komentar

Državna cenzura u Jugoslaviji

Crna rupa hrvatske književnosti

Frano Baras

Zašto današnje hrvatsko „istraživalačko“ novinstvo ništa ne piše o malo poznatim, prešućivanim, zbivanjima u Hrvatskoj poslije završetka Drugoga svjetskog rata?

 

Još se premalo piše o „radostima“ književnog stvaralaštva u Hrvatskoj za vrijeme carevanja polustoljetnoga komunističkog jednoumlja. U prvim petoljetkama poslije oslobođenja u nas su izvorne književne i novinarske tekstove mogli objavljivati samo dobro provjereni autori, potpuno odani novom poretku, ali i njihovi radovi bivali su podvrgavani agitpropovskom situ i rešetu. (Zanimljivo je i poučno prelistati stranice poslijeratnih časopisa i novina!) Rijetki ostali „pojedinci od pera“ uspijevali su – zahvaljujući osobnim vezama – progurati pokoji anemični pjesmuljak, uškopljeničku prozicu, prijevod ili člančić. No pisati o tada itekako gorućim životnim temama sprečavao je nesmiljeni embargo osloboditelja.

 

 


Tin Ujević i Milan Begović samo su neki od književnika kojima je bila zabranjeno objavljivanje nakon rata

 

U periodici i u književnim izdanjima tog razdoblja uzaludno ćemo tražiti i jedan redak koji bi – ne daj Bože! – govorio o: ratnim zločinima partizana / izigravanju Saveznika / naručenim bombardiranjima gradova iz zraka / o četnicima koji su preko noći postali borci JNA / o masovnim likvidacijama ratnih zarobljenika, osobito onih zatečenih po bolnicama / silovanjima po oslobođenim gradovima / pogromu i progonima „bivših“ ljudi / zlodjelima djelatnika KNOJ-a ili OZNA-e / stradanjima katoličkih svećenika i redovnika / malverzacijama s UNRRA-inom pomoći / privilegijama korisnika „diplomatskih i vojnih magazina“ / uništavanju beletrističkih i znanstvenih izdanja / otimačini preostale židovske imovine / prisvajanju dragocjenih umjetnina / hajkama na seljake / maltretiranju potomaka „ustaša“ / brojnim ilegalnim bjegovima iz „socijalističkog raja“ / sudbinama političkih emigranata / kidnapiranju pojedinaca iz Italije i Austrije / ustoličenju komunističkih mediokriteta / srbizaciji JNA i diplomacije…

Sve te zabranjene teme nepovratno je usisala svemoćna crna rupa samocenzure, državne cenzure ili tajne policije. Stoga istinske „književnosti i publicistike ruševina“ – toliko prisutne četrdesetih i pedesetih godina u zemljama zapadne Europe – u nas nije bilo! No režimskim „inženjerima duša“ objavljivane su po tko zna koji put partizansko-socrealističko-moralizatorske pisanije. Na osobitoj su cijeni bile tvorevine u kojima se explicite izvrgavalo ruglu Katoličku crkvu, hrvatsku povjesnicu, ljubav prema narodnoj tradiciji, oduševljenje starom slave djedovinom. Takvi rukopisi nisu skupljali prašinu. Tek dovršeni, već su stizali u tiskaru. Njihovi autori debele su honorare dizali za još neotisnuta djela. Rastao je broj marljivih „književnih plaćenika“, pohlepnih nesita što su skorojevićki udomljeni po udobnim stanovima i raskošnim vilama bivšega klasnog neprijatelja, ubirali k tome i sve književne i novinarske nagrade. Iznimno, nekim autorima predratne ljevice tiskalo se uratke prožete antiburžujskim,  antinacionalnim, antiklerikalnim nabojima.

Većina ostalih „pisaca u sjeni“ životarila je i strepila – netko manje, netko više – od sveprisutnoga „oka i uha“ partijskih komiteta. Strahovali su čak i poslije, kada im se licemjerno ponudila takozvana samoupravljačka stvaralačka sloboda. Zastrašeni i otupjeli – ukoliko nisu sasvim prestali pisati – izražavali su se nemušto i ezopovski. Čitatelji su morali biti vješti enigmatici ili dobri poznavatelji antičke mitologije da bi „pročitali“ njihove poruke. Većina autora ne samo da se nije usuđivala slobodno pisati, plašili su se i slobodno misliti! Mnoge od njih, ako bi unatoč samonadzoru ipak zapisali opasnu / sumnjivu misao, obuzimala je zebnja i progonilo sudbonosno pitanje: Što ako oni saznaju... Što ako zapisano dospije u njihove ruke...?            

Malo je kada sumnjivi zapis poživio, autor ga je često uništavao još iste večeri ili poslije neprospavane noći. Jer zapisivanje heretičkih misli moglo je značiti potpisivanje, ako ne i smrtne presude, onda barem nekoliko godinica besplatnoga boravka u kazneno-popravnom domu. Oni su se mogli pojaviti u svako doba dana ili noći. Kada ste se najmanje nadali, zloslutna „ovlaštena osoba“ mogla je pozvoniti na vašim vratima i pretražiti vam stan...

Da, dragi prijatelji, većina „pisaca u sjeni“ nije imala hrabrosti povjeriti papiru ni običnu bezazlenu primjedbu na račun poretka. Možda ćete ih smatrati kukavicama... Ipak, strahovali su od istraga i optužnica, od betonskih samica i ozloglašenih samoupravljačkih robijašnica.

Zašto današnje hrvatsko „istraživalačko“ novinstvo ništa ne piše o malo poznatim, prešućivanim, zbivanjima u Hrvatskoj poslije završetka Drugoga svjetskog rata? Idolatriji boljševičke Rusije i proskripciji zapadnjačke kulture. Zašto se ne snimaju dokumentarni filmovi ili TV-nizanke o partizanskim „anomalijama“! Primjerice o „slatkom životu“ Vrhovnoga štaba, o čeličenju partijskih kandidata koji su se morali „dokazati“ na način da prijave roditelje, osude na smrt brata ili sestru. Ili o montiranim sudskim procesima „narodnim neprijateljima, izdajnicima, klerofašistima, kapitalističkim špijunima“. Ili o otkupljivanju života osuđenih na smrt. (Poznavao sam majku koja je uspjela prikupiti i izbrojiti u beogradskom uredu Moše Pijade „dvadeset cekina“ da bi smrtna presuda njezina sina bila pretvorena u dvadesetogodišnju robiju...!) Ili o stotinama likvidiranih pri pokušaju bijega preko granice. Ili o sudbini konfisciranih nekretnina (u nekim vilama / stanovima i dan-danas stoluju ekspartijske glavešine ili njihovi potomci!) Ili o sudbini brojnih otuđenih bogatih obiteljskih inventara, dragocjenim predmetima, stilskom pokućstvu, zbirkama umjetnina. Ili o ciljanom naseljavanju onkrajdrinskih Srba na hrvatsko priobalje i otoke: odobravani su im namjenski beskamatni krediti za kupnju zemljišta i izgradnju vikendica!

Što znamo o masovnom spaljivanju obiteljskih, gradskih i pokrajinskih pismohrana i knjižnica te znanstvenih i beletrističkih izdanja tiskanih u Hrvatskoj 1941–1945? Što o pokušajima prisvajanja / plagiranja neobjavljenih doktorskih disertacija likvidiranih „narodnih neprijatelja“? Zašto se šutke prelazi preko neobične sudbine Krležine ostavštine? Zašto je Fric zahtijevao dvadesetogodišnji embargo? Tko je provaljivao u prostorije Leksikografskoga zavoda, tko skidao pečate sa škrinja prije isteka roka? Koje je tajne ponio u grob gospodin Anđelko Malinar?...

Vijenac 549

549 - 19. ožujka 2015.

Klikni za povratak