Vijenac 547

Književnost

Razgovor: Kristian Novak, književnik i jezikoslovac

Društvo bez humanistike je opasno

Martina Prokl Predragović

Dok sam pisao roman Črna mati zemla, nisam puno razmišljao o poigravanju jezikom. Nekako mi se čini da se tu netko poigravao mnome, a ne obrnuto

 

Kristian Novak rođen je 1979. u Baden-Badenu, u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, no školovao se i živi u Hrvatskoj. Nakon što je 2011. doktorirao s disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počinje predavati na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje radi i danas. Dosad je objavio dva romana, Obješeni i Črna mati zemla. Za drugi roman dobio je Nagradu roman@portal.hr, što je i povod ovomu razgovoru. Kristian Novak bivši je reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i čovjek kojemu je, kako sam kaže, uspjeh posljednjeg romana život okrenuo u neočekivanu smjeru.

Kako je nastajao vaš roman Črna mati zemla, zašto ste odlučili pisati dio romana međimurskim kajkavskim?

Gotovo četiri godine nastajao je tekst koji je naposljetku izašao kao Črna mati zemla. Činjenica da većinu toga vremena zapravo i nisam imao namjeru napisati i izdati roman dobrim dijelom odgovara na pitanje o „odluci“. Nije bilo nekakve strategije u tom smislu, barem ne do pred kraj rada na tekstu, kada je postalo jasno da će doista postati knjigom. Počeo sam pisati iz goleme potrebe da unesem nekakav red u kaos sjećanja, da samom sebi predstavim vlastito iskustvo, to je sve. Vrlo jednostavno. A svijet koji sam time gradio morao je za mene biti autentičan kako bih uopće mogao razabrati kakva mu je logika i funkcionira li sve to skupa u narativu. Samim time međimurski kajkavski bio je jedino pravo rješenje. On je bio nezaobilazan u prikazu likova koji govore. No, zanimljivo, ne i u pripovjednim ili opisnim momentima teksta. 

S kojom se svrhom zapravo uopće poigravate jezikom u svojoj prozi?

Poigravanja i zaigranosti doista je bilo tijekom rada na romanu, ali iz moje perspektive to nije bilo na jezičnoj razini. Uostalom, nekako mi se čini i da se tu netko poigravao mnome, a ne obrnuto. Uporabu više jezičnih varijeteta hrvatskoga, koja se u recepciji romana sada često ističe kao posebna vrijednost, vidim kao nešto nezaobilazno i temeljno, a ne kao nekakvo autorsko ukrašavanje.

Koliko je to poigravanje plod „profesionalne deformacije“, koliko određene zaigranosti i znatiželje?

Kada ste rekli „profesionalna deformacija“, pretpostavljam da ste mislili na moj jezikoslovni istraživački rad. Moguće je da je zato Črna mati zemla jezično „šarena“, no siguran sam da ne čuju samo jezikoslovci razlike između varijeteta i mogućnosti koje svaki od njih nosi. Kada bi tomu bilo tako, bilo bi više lingvista među piscima i više pisaca među lingvistima. Čini mi se da je za pisanje mnogo važnije zanimanje za karaktere, a njihove su fasade idiolekti, ono kako pojedinci govore. Ponekad je dovoljno staviti u dijalošku situaciju dva lika koji se u svemu slažu, ali govore različitim varijetetima, pa da nastane sukob i dinamika. Slažem se da je i za pisanje proze i za istraživanje potrebna golema znatiželja. Tko bi inače izdržao torturu u koju i jedno i drugo zna odvesti? No dobar znanstvenik ne čini dobra pisca, niti dobar pisac čini dobra znanstvenika. A ako jednoga dana postanem bilo jedno, bilo drugo, moći ću vas detaljnije izvijestiti o tome.

Kritika vas nesuzdržano hvali, broj čitatelja nije zanemariv, dobitnik ste ugledne nagrade. Koliko vam to znači na početku karijere?

Povremeno naiđem na izjave autora koji kažu kako ni do reakcije čitateljstva i kritike ni do nagrada ne drže mnogo. Prvo je, kažu, podložno modi i trendu, čestim mijenama, nagrade pak se uvijek dodjeljuju po nekakvu, tko zna kakvu, tajnom ključu. Moram priznati da nikada nisam u potpunosti povjerovao u takve izjave. Književnost je naime uvijek, u kojem god pojavnom obliku, način interakcije. I kad provocira i kada se bavi sama sobom, ona traži nekakvu reakciju. Ja ću biti iskren, pa reći kako su mi reakcije čitatelja, kritike na knjigu te nagrada golem poticaj za dalji rad. Moja je priča doprla do drugih, moj se glas čuo. Ima li išta ljepše od toga, pitam se.

No svjestan sam da može biti i drukčije. Što ako nakon još nekoliko godina rada na novome romanu reakcije budu negativne, ili potpuno izostanu? Razmišljanje o tome, o širem kontekstu pisanja, o mogućim posljedicama može opterećivati i za mene je kontraproduktivno. Počinjem misliti previše o stvarima o kojima bi bilo dobro pisati, a premalo o temama o kojima moram pisati, postajem neslobodan. Budući da sam to shvatio čim su počele stizati pozitivne reakcije na roman, sada sjedam pisati tek nakon što namjerno zaboravim tko sam, postajem sam sebi strancem, netko komu se mogu i narugati ako treba, netko komu nisam baš ništa dužan. Samo si tako mogu dati priliku da pronađem novi glas koji zahtijeva nova priča. U suprotnom bih se uvijek vrtio u jednom te istom krugu.

Osim toga, kada se stvari svedu na pitanje zašto uopće radim to što radim, odgovor je također vrlo jednostavan. Ne bih rekao da me pisanje uvijek čini sretnim, ali me nepisanje sasvim sigurno baca u očaj. Sve ostalo je sporedno.

Koliko ulogu pisca poistovjećujete s ulogom sveučilišnoga profesora?

Teško mogu pronaći neka zajednička obilježja mojega pisanja i mojega znanstveno-nastavnog rada. Osim, naravno, nekakvih apstraktnih odrednica. Odgovara mi što se i kod jednog i kod drugog rezultati zapravo mjere u desetljećima, barem to tako shvaćam. Dakle, mogu raditi sporo i strpljivo, nitko me ne tjera bičem.

Zanimljiva mi je vaša obrana humanistike, koja je često neopravdano i iz neznanja napadana. Možete li nam pojasniti taj svoj stav?

Humanističke discipline su na putu da postanu endemične vrste, kurioziteti koji podsjećaju na neka davna vremena kada su se ljudi bavili pisanom riječi i kulturom. I doista, ako se stvari gledaju iz političko-ekonomske perspektive, postavlja se pitanje zašto bi porezni obveznici trebali plaćati antroponomastičko istraživanje na otoku Braču, izdavanje nove knjige o predsokratovcima ili trogodišnji projekt s temom antropologije spolnosti. Kako opravdati financiranje takvih istraživačkih aktivnosti kada još nemamo lijekove za mnoge teške bolesti, obnovljive izvore energije, kada ljudi nemaju što jesti? Ako izbrišemo posljednjih dvadesetak godina svekolike znanstvene produkcije u humanistici, bi li se doista nešto promijenilo u životu – nameće se već izlizana, ali točna slika – čovjeka koji kopa po kantama za smeće? Takva se pitanja mogu čuti i od visokoobrazovanih ljudi. I ona su legitimna.

Zašto je tako?

Čini se da sveučilišni krugovi nisu znali odgovoriti kako valja, ili ih nitko nije slušao. A kada se ne reagira na vrijeme, onda se pokrenu stvari koje je poslije mnogo teže zaustaviti. Svjedoci smo kako se fakulteti prekrajaju kako bi odgovarali nekakvu korporativnom idealu, kvantificiraju se i kategoriziraju znanstvena dostignuća kao da je riječ o crvenim, zelenim i plavim gumenim bombonima. Sve se znanstvene discipline usklađuju i pokušavaju svesti na neki zajednički nazivnik, tko zna s kojom svrhom. I, gle čuda, taj je sustav u nastajanju mnogo skloniji prirodnim znanostima nego humanistici. Nameću se kriteriji po kojima bi svako istraživanje trebalo imati izravnu povezanost s gospodarskim sektorom, jer inače ono za njega nema opravdanja. Razloga za zabrinutost ima još.

Koji su to?

Moj je stav da, ako treba smanjiti financiranje mojega istraživanja da bi se novac preusmjerio u istraživanje koje će nam donijeti lijek za neku tešku bolest, obnovljivi izvor energije, rješenje za siromaštvo i glad, pristajem i na to da se financiranje mojega istraživanja potpuno ukine. No ako se pogleda kakva mrvica kolača, kako u nas, tako i u Europi, ionako ide na humanistiku, takve ideje postaju doista smiješne. Nije humanistika u financijskom smislu jezičac na vagi koji koči razvoj i napredovanje drugih znanosti. Radim na kućnom računalu koje sam si sam kupio, a prošle godine sam si sam platio tri od četiri znanstvene konferencije. Iz svoga džepa. Da bih predstavljao hrvatsku znanost. I ne pada mi na pamet lamentirati zbog toga, jer vremena su teška, ljudi kopaju po kantama.

Drugo, društvo bez humanistike je zamislivo. Ne moramo se ni jako napregnuti, čini se da nam je velika većina javne scene, uključivši političku elitu, zasićena likovima i zapletima koji s humanistikom, kulturom i obrazovanjem u klasičnom smislu veze nemaju. Društvo bez humanistike jest zamislivo, ali to bi bio organizam bez svijesti, bez pamćenja i bez sposobnosti refleksije. Hannah Arendt pisala je o tome koliko je takvo biće opasno za sve, jer ne traga za svojim korijenima, nije u dijalogu samo sa sobom, na njega se hvata ono iskonsko zlo, ono koje nema korijena i koje je upravo zbog toga toliko moćno. Humanistika je zrcalo društva, ono pronalazi i propituje uzroke, detektira paradigme, govori nam tko smo doista. Dakle, da zaključim, slažem se da u civiliziranim društvima ljudi ne bi trebali kopati po kantama dok drugi iščitavaju tekstove iz srednjega vijeka. Ali u doista civiliziranim društvima ne bi se smjelo to dvoje ni dovoditi u suodnos, niti postavljati pitanje možemo li bez humanistike.

Što nam je činiti, kad je tako?

Raditi predano dalje, istraživati i iščitavati. I ne zaboraviti na važnost da se javnosti predstavi zašto je baviti se stvarima kulture, umjetnosti, jezika, ljudske misli, važno i vrijedno.

Aktivni ste na internetu. Koliko je važan takav aktivan i suvremen pristup te koliko naši pisci ili humanisti od toga zaziru?

Čim je posao na knjizi bio gotov, bacio sam se na izradu stranice. Mislio sam da bi bilo dobro učiniti dostupnim priču o tome što se događalo iza pozornice, o nastanku romana, refleksije urednika Krune Lokotara o našem zajedničkom zanimljivom procesu rada na knjizi i još nešto materijala. Pa ako se nekomu knjiga svidi, možda će htjeti znati i nešto više. Pošao sam od vlastitih interesa. Ljuti me kad pročitam odličnu knjigu, želim znati više i o autoru i o vremenu i o načinu na koji je nastala, a sve što dobijem je štura bilješka o piscu na poleđini i koliko-toliko pouzdane podatke na internetu. Bilo je dosta posla oko toga, ali čini se da takvo što ima smisla. Posjećenost raste iz mjeseca u mjesec.

Ideja je bila i da time smanjim potrebu za javnim nastupima, kako bih se mogao u potpunosti posvetiti radu, no čini se da to baš i nije uspjelo. Tek se sada, dvije godine nakon što je izašla Črna mati zemla, polako smanjuje broj nastupa u javnosti. Zaželio sam se malo mira i izolacije. Ima autora koji su izrazito neskloni bilo kakvoj javnoj prezentaciji. To je, naravno, opravdano i lako se može shvatiti. Velik je to utrošak vremena i energije, čini se da nikada ta prezentacija ne dosegne željenu razinu, upitno je u kojoj mjeri se doista prenosi željena informacija. Ionako, ako govorimo o književnicima, čini se da je riječ o profilu osoba koje stvaraju daleko od drugih očiju. No smatram da je prisutnost u virtualnom svijetu važna osobito za pisce mlađe generacije, koji se tek probijaju i moraju se izboriti za mjesto u javnom prostoru. Naravno, ništa u tom pogledu nije važnije od dobro napisane knjige i usmenih preporuka čitatelja.

Vijenac 547

547 - 19. veljače 2015.

Klikni za povratak