Vijenac 546

Esej

Nepoznate skladbe o najpoznatijoj hrvatskoj renesansnoj muzi   

U glazbenom salonu Cvijete Zuzorić

Ennio Stipčević

Dominko Zlatarić bio je ne samo vjerni Cvijetin obožavatelj nego i njezin vrlo uspješan promotor. Nije isključeno da je upravo Zlatarić bio taj koji je – kao što je prijatelja Cesarea Simonettija nagovorio da prvu tiskanu knjigu pjesama posveti Cvijeti Zuz

 



Cvijeta Zuzorić (Fiora Zuzzeri Pescioni) najslavnija je žena hrvatske renesanse, njezinu ljepotu i učenost opjevali su suvremenici i učinili je legendarnom. O Cvijetinu životu oskudijevamo pouzdanim podatcima. Znamo tek da je rođena oko 1552. u Dubrovniku, u obitelji dobrostojećih trgovaca, da je u ranom djetinjstvu preselila s roditeljima u Anconu, gdje je stekla solidnu naobrazbu, 1570. udala se za firentinskoga plemića, trgovca i diplomata Bartolomea Pescionija te se iste godine vratila u rodni grad. Tu je provela trinaest godina, uključivši se u javni život ponešto slobodnijim ponašanjem. Nakon što je konzul Pescioni neuspješno trgovao tekstilom, zapao u dugove i naposljetku u bankrot, bračni par bio je primoran napustiti Republiku i vratiti se u Anconu, gdje je Cvijeta preminula u dubokoj starosti 1648. Iz Cvijetina životopisa to bi, manje-više, bilo sve!

 


Cvijeta Zuzorić

 

Što se pak bibliografike tiče, najnovija Hrvatska književna enciklopedija (2012) bilježi da su Cvijeti u čast stihove posvetili hrvatski pjesnici Dominko Zlatarić, Miho Bunić Babulinov, Sabo Bobaljević Glušac, Miho Monaldi i Marino Battitore, od Talijana Cesare Simonetti, Giambattista Boccabianca i Torquato Tasso, zatim da je dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić posvetio Cvijeti dvije rasprave (1581) te naposljetku da je Gučetićeva žena Mara u predgovoru suprugove rasprave o meteorima (1584) stala hrabro u obranu Cvijetina narušena ugleda, a ta tiskovina bila je vrlo brzo povučena iz distribucije i zamijenjena drugim cenzuriranim izdanjem. Cvijetina nazočnost u Dubrovniku zacijelo je uzbudila mnoge, o čemu svjedoče pjesme i prozni sastavci suvremenika, dva-tri nevjerodostojna portreta, pregršt raznoraznih sjećanja.

 


Cesare Simonetti, naslovnica prvoga izdanja Rima

 

U Dubrovačkoj Republici obiteljski su odnosi bili patrijarhalno ustrojeni, kao uostalom posvuda u sredozemnome svijetu gdje se baštinilo rimsko pravo, a dodatni impetus obnovljenom katoličkom kodeksu „upravljanja obitelji“ (kako je naslovljen Gučetićev traktat) pružile su odredbe Tridentskoga koncila, kojima je sredinom 16. stoljeća bila zahvaćena većina europskih zemalja. Nekako u vrijeme kad se bračni par Pescioni nastanio u Dubrovniku objavila je Nada Bunić (Speranza Vittoria di Bona) knjižicu Difesa de le rime et prose (s. l., 1569?), kanconijer uglavnom prigodničarskih pjesama. U oduljem predgovoru iznosi žestoku obranu ugleda svoje obitelji, oca i petero neudanih sestara, koji su zbog financijskih teškoća postali metom nesnosnih ogovaranja, a spominje i da su im na ulicama grada rugalice pjevali „neki glazbenici“ (certi musici). Za razliku od te posvemašnje difamacije obitelji Bunić, čak i uz bučnu glazbu, Cvijeta Zuzorić bila je u onodobnim glazbenim salonima idealizirana. Toj najvećim dijelom nepoznatoj glazbi posvećujem sljedeće retke.

Poezija Cesarea Simonettija

Iz razumljivih razloga stariji tekstovi o navodnoj ljubavnoj vezi Torquata Tassa i lijepe Dubrovkinje dugo su intrigirali proučavatelje dubrovačke kulture. Josip Torbarina prvi je u doktorskoj disertaciji iz 1931. tu legendu kritički pretražio i sveo je u realne okvire: utvrdio je tako da su Tassove pjesme nastale između 1576. i 1582, dakle da datiraju iz razdoblja koje je nesretni pjesnik bio prisiljen provesti u umobolnici Tvrđave Sv. Ane u Ferrari. U nehumanim bolničkim uvjetima Tasso je nastavio pisati, a o njegovim rukopisima i korespondenciji brinuo se stanoviti Giulio Mosti, o kojemu se jedino zna da je bio nećak Agostina Mostija, priora bolnice i lokalnoga povjesničara. Giulio i Tasso, piše nadalje Torbarina, s vremenom su ostvarili prisni prijateljski odnos, naime raznim damama lako zaljubljiva mladca boležljivi je pjesnik ispisao na desetke pjesama, pa se u toj niski našla i Cvijeta. Ne znamo gdje je i kada Giulio imao prigodu upoznati Zuzorićevu, kao što ne znamo jesu li se veliki pjesnik i njegova dubrovačka muza ikada sreli. Nedavno je Matilde Tortora, talijanska proučavateljica Cvijete Zuzorić, upozorila da su renesansni skladatelji Rinaldo del Mel i Paolo Bozi uglazbili po jednu Tassovu pjesmu upućenu Cvijeti (usp. zbornik Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti iz 2006). Moglo bi se tu pridodati poneko skladateljsko ime (Cesare Acelli, Paolo Belasio, Giovanni Macigni), time nipošto ne umanjujući važnost Tortoričinih prvih uvida i upozorenja na neuočeni aspekt diseminacije Cvijeti posvećene poezije među suvremenim skladateljima. U tom kontekstu, Simonettijeva zbirka pjesama Rime (Padova, 1579) pokazuje da su dimenzije Cvijetine fame bile većih razmjera negoli smo dosad slutili.

Cesare Simonetti danas je slabo poznat pjesnik. Prvi, možda i posljednji književni povjesnik, koji je pomno iščitavao njegovu poeziju, bio je Josip Torbarina. U ažurnoj internetskoj bibliografiji talijanskih tiskovina 16. stoljeća edit16.iccu.sbn.it navodi se da je Simonetti 1574. tiskao jednu prigodnu kanconu, tri knjige pjesama (Rime, 1579; drugo prošireno izdanje 1586, zbirku Madrigali, 1590) te pastoralu Amaranta (1588). Taj zaboravljeni pjesnik zaslužuje podrobniji studij.

 


Iz Zlatarićeva predgovora zbirci Rime iz 1579.

 

Na početku zbirke Rime (1579) Dominko Zlatarić napisao je predgovornu posvetu „Alla Signora Fiore Pescioni“, bio je to mladom Dubrovčaninu, tada studentu na sveučilištu u Padovi, uopće prvi tekst s kojim se pojavio u javnosti. Tijekom godina Zlatarić će ostati najvjernijim Cvijetnim obožavateljem, posvećivat će joj stihove godinama nakon što je napustila Dubrovnik i pokopala muža, a i on sam se u međuvremenu bio oženio i osnovao obitelj. U predgovoru prvoga izdanja zbirke Rime Zlatarić navodi da velik broj otisnutih pjesama potječe iz Simonettijevih mlađih dana te mu zahvaljuje na pruženoj prilici da ih sada, zajedno s nekim novim pjesničkim sastavcima, posvećuje onoj koje ljepoti tijela i duha nema ravne „u Dubrovniku, mojoj domovini, ni u cijeloj Italiji“. Sveukupno sedamnaest pjesama iz Simonettijeve zbirke (neke su uvrštene u drugo, prošireno, izdanje 1586, a jedna je uvrštena u antologijsku zbirku 1611) našlo se uglazbljenima u onodobnim publikacijama talijanskih skladatelja. Riječ je o redom vrlo poznatim imenima kasnoga Cinquecenta, skladateljima koji su djelovali diljem Italije, ali i izvan domovine. Vrlo je neobično da su tako ugledni skladatelji – kao što su Marc’Antonio Pordenon, Francesco Guami, Orazio Vecchi, Leone Leoni i Lodovico Agostino – posegnuli za tiskanim pjesničkim prvijencem praktički anonimna pjesnika.

Talijansko-hrvatske kulturne veze

Prepoznatljivih skladateljskih rukopisa, svaki je autor na svoj način interpretirao pjesnički predložak. Najviše Simonettijevih pjesama iz prvoga izdanja zbirke, njih čak dvanaest, uglazbio je Francesco Guami u prvoj (1588) i drugoj knjizi madrigala (1593). Taj inače mlađi brat slavnijega skladatelja Gioseffa Guamija karijeru je započeo kao trombonist u kapeli kneza Albera X. Bavarskog (1568–1580), zatim je bio Kapellmeister na dvoru Filipa II. u Baden-Badenu, potom se seli u Veneciju (1588), pa u Udine (1596.), da bi se naposljetku vratio u rodni grad Luccu (1598), gdje je i preminuo. Francescova fascinacija Simonettijevim pjesništvom nije bila kratkotrajna ni slučajna, kao što se vidi u prvoj i drugoj knjizi polifonih madrigala (1588, 1593), pa je moguće da su se pjesnik i skladatelj osobno poznavali. Početni sonet u Simonettijevoj zbirci Del profond’ Ocean uglazbio je Francesco Guami u maniri kasnorenesansnoga poimanja imitatione della parola: neobično dubok registar i usporeni ritam vokalnih dionica dočarava oceanski bezdan i mir. Uopće se može reći da su neki od ponajboljih majstorovih madrigala bili nadahnuti Simonettijevim stihovima.

 


Druga knjiga madrigala Francesca Guamija

 

Među skladateljima Simonettijevih pjesama našao se i Lodovico Agostini (1534–1590), zapaženi glazbenik na dvoru Alfonsa II. d’Este, vojvode Ferrare, skladatelj eksperimentator, sklon zaigranom enigmatizmu i virtuozitetu, a njegovi Madrigali, Libro terzo a sei voci iz 1582, gdje je uvršten i madrigal na Simonettijeve stihove Sofri, sofri il mio cor, jedna su od najranijih tiskovina za glasoviti Concerto delle donne, ansambl virtuoznih pjevačica. Agostini je osobno poznavao ­Tassa, pa je lako zamisliti da je u Bolnici Sv. Ane u Tassovu društvu mogao upoznati i Giulija Mostija te ondje čuti štogod i o Cvijeti Zuzorić. Podrobnije o kontaktima intelektualnoga i umjetničkog kruga na ferarskom dvoru d’Este s nekim protagonistima renesanse na hrvatskom tlu pisat ću na drugome mjestu. 

Kao što je poznato, godinu nakon što je potpisao predgovor Simonettijevoj zbirci pjesama 1579, Zlatariću je objavljena u Veneciji „pripovjes pastirka“ Ljubmir, hrvatski prijevod načinjen na temelju nekoga rukopisa Tassove pastorale Aminta, prijevod koji je otisnut koji mjesec prije talijanskoga izvornika. Unikatni primjerak tiskanoga Ljubmira iz 1580. čuva Državni arhiv u Zadru. Nameće se pretpostavka da je rukopis Aminte Zlatariću mogao dati u ruke upravo Giulio Mosti, kustos Tassovih rukopisa i redaktor tiskanih izdanja, nastalih u godinama pjesnikova bolničkoga zatočeništva. Čini se da je Zlatarić bio ne samo vjerni Cvijetin obožavatelj nego i njezin vrlo uspješan promotor. Naposljetku, nije isključeno da je upravo Zlatarić bio taj koji je – kao što se potrudio da prijatelja Cesarea Simonettija nagovori da prvu tiskanu knjigu pjesama posveti Cvijeti Zuzorić – isto tako mogao imati ključnu ulogu u tome da se neki od navedenih skladatelja prihvate uglazbljivanja Simonettijevih stihova. O tim i još nekim drugim dvojbama stanje istraživanja ne dopušta nikakav čvrsti zaključak. Tko može znati koliko će trebati vremena da se u životopisu lijepe i učene Dubrovkinje razluči što pripada povijesti, a što pripovijesti, književnoj fikciji? Znamo zasad toliko da u međuvremenu možemo uživati u dvadesetak madrigala talijanskih renesansnih majstora, u glazbi koju je nadahnula Cvijeta Zuzorić.

Vijenac 546

546 - 5. veljače 2015.

Klikni za povratak