Vijenac 546

Književnost

POGLED IZ DUBRAVE: Hrvatska mlada lirika 2014., priredio Marko Pogačar

Od 307 do 395

Krešimir Bagić



Hrvatsko društvo pisaca na kraju prošle godine – sa zvukom sirene – tiskalo je knjigu Hrvatska mlada lirika 2014., koju je priredio agilni i svestrani Marko Pogačar. Budući da je knjiga u formalnom smislu od naslova pa do strukture parafraza Wiesnerove Hrvatske mlade lirike iz 1914. godine, važno je bilo da se stigne taj zvuk sirene i obilježi okruglih stotinu godina. Kada je već obljetničarska logika u igri, podsjetit ću da je lirski stogodišnjak predstavio pisanje dvanaestorice pjesnika, abecednim redom: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Frana Galovića, Karla Häuslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Nikole Polića, Tina Ujevića, Milana Vrbanića i  Ljube Wiesnera. Priređivač je u predgovoru istaknuo da ta knjiga „nije antologija nikakva“ nego „pregled najmladje lirike hrvatske“ koji je „nepotpun, bez sumnje“. Kritičari i književni povjesničari odreda su isticali da je Mlada hrvatska lirika više simbolička posveta simbolizmu i parnasovskoj poeziji, Matošu, Vidriću i kultu forme nego nagovještaj budućih lirskih gibanja.

 

 


Izd. HDP, Zagreb, 2014.

 

Poput Wiesnera i Marko Pogačar je uvrstio dvanaest pjesnika i poredao ih abecednim redom. No, za razliku od prethodnika, Pogačar je izostavio sebe smatrajući to „naklonom nekim relevantnijim, pomalo zaboravljenim sastavljačkim uzusima i praksama“. K tome za svoj je izbor izrijekom ustvrdio da on „u principu jest antologija“, da je sastavljajući ga „svjesno (iako minimalno) ‘mešetario’, nastojeći obuhvatiti što je više moguće različitih prisutnih i supostojećih poetičkih strategija i matrica“. Izbor sam čitao s iznimnim zanimanjem pokušavajući usput zabilježiti važna obilježja pisanja hrvatske lirske sadašnjosti. U nastavku ću sročiti moguće kritičke mikroportrete Pogačarove dvanaestorke. Svaki zapis okončava stihovima koji su na stanovit način karakteristični za dotičnog autora.

Marija Andrijašević Snažna, narativna poezija, poezija koja spaja biografiju i lektiru, stvarnosnu i oniričku gestu, nježnost i polemiku. Između odličnih pjesama izdvajam onu u kojoj lirska protagonistica govori o očevu samoubojstvu. Pjesma je potresna, sugestivna i izrazito umješno oblikovana. Prodire do egzistencijalnih temelja pojedinca, predočava unutrašnju dramu, naznačava kontekst u kojemu se ta drama događa. Pokretačka sila u poeziji Marije Andrijašević nedvojbeno je dijalog. Njezina protagonistica razgovara s prisutnima i odsutnima, sa svijetom, sa samom sobom:

 

razgovaramo na nekoj čistini. ne znam kako smo došli tu.

Ana Brnardić     Važne sastavnice njezina poetskog svijeta su zvuk i glazba općenito, svjetlo i mrak te stalno propitivanje emocija snažnim metaforama i epitetima. Pjesme su joj fragmentarne, mikrotematične, često se ukotvljuju u simboličkim vrijednostima pojedinih motiva (ptica, zmija i sl.). Pjesnikinja od vidljivih prizora i velikih tema rado skreće u prostor intime. Ona zapravo ustrajno pokušava

 

uhvatiti posljednji od ubrzanih zareza

koji jure poput mrava iz ustiju

Vlado Bulić     Piše stihovane priče s gotovo obveznom humornom intonacijom. Pod njegovu kritičku lupu najprije dospijevaju ruralni likovi i situacije (redikul koji smišlja domoljubne deseterce, mesar koji kolje bika), pa onda pojedini elementi odrastanja, obrazovanja i ‘urbaniziranja’ lirskoga protagonista (droga, haiku, novine). Fraza je kolokvijalna, stihovi teku lako, ironija je poslovični podtekst koji napisanom pribavlja specifičnu aromu. Bulić potkopava sve čega se dohvati, pa i vlastitu praksu pisanja:

 

kad se obogatim od pisanja

i diplomiram književnost,

otvorit ću kafić.

Marijo Glavaš     Jedna od njegovih omiljenih tema je grad, i to ne bilo koji, nego Split. Glavaš ga portretira usredotočujući se na crte lica njegovih žitelja, na njihove nervoze, rituale, na kamen, rečenice koje odzvanjaju ulicama itd. Njegov rukopis poput razbijenog zrcala prikuplja fragmente slike, širi se poput krošnje u svojoj žudnji za cjelinom. Pjesmu znakovita naslova „Iskrivljeno“ otvara stihovima koji na svoj način svjedoče o njegovoj kreativnoj strategiji:

 

Krivim se u nepovrat,

prema tlu, to je ono mjesto koje odozdo pritišće stopala, ono ničije, ono tupo i toplo i jestivo rubno tlo

Davor Ivankovac      Kako sam jednom zgodom već zapisao, Ivankovac je izgradio pjesnički glas koji obilježavaju iskustvo negativiteta, neuroza, kritičnost i distanciranost. Prostor događajnosti njegove poezije uokviruju halucinacije, snovi, ravnica kao psihičko stanje, rat koji je prošao ali nije otišao iz ljudi, crvene patike, ručni bacači koji još nisu izašli iz mode, digitalno pohranjena glazba, sedativi, filozofija, svemiri koji se neće raspasti itd. Ivankovčev junak našeg doba sjedi u parkovima i kafićima, čita poeziju na kolodvoru, ubija se stvarnošću i tabletama. On pisanje pretvara u nedoslovnu ispovijest, u praksu suočavanja sa sobom te u njemu traži terapijski učinak.

 

Unaprijed poraženi, ulazimo u klošarski klub

kao u metaforu Zaljeva svinja. Posvuda uokolo Hrvati,

stiješnjeni, griju se nadom u bolje jučer.

Dorta Jagić     U pet zbirki ova je autorica oblikovala tematski i stilski veoma bogat lirski svijet. Tematski je prevalila put od ispovijedi svoje junakinje preko istraživanja ženskog identiteta i majčinstva uopće do propitivanja evanđeoskog kršćanstva. Pjesnikinja je u jednom razgovoru naglasila: „Biblija je ishodište moga svijeta i teksta, ona je za mene hologramska encikopedija istinâ i vječito suvremena književnost.“ Stilski, njezin je rukopis na početku otvoren poetskim dosjetkama i povremenim konkretističkim ekshibicijama da bi poslije metamorfozirao u kompleksan diskurz u kojemu se dotiču literarno nasljeđe i biblijske reference. Lirska rečenica Dorte Jagić je višeslojna, sintaktički i semantički razvedena, npr.:

 

zima je duga i debela kost pahulje

zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene stijene

praznoga olimpijskog bazena.

Kristina Kegljen     Ljubav, tijelo, emocionalnost i ženska senzibilnost u središtu su triju zbirki ove pjesnikinje – Capricorn, Ne poklanjaj srce divljim stvorovima, Geleri i grožđice. Njezina junakinja govori strasno, angažirano – pritom njezini trenutačni uvidi ili slutnje postaju simptomi za stanje i sudbinu svijeta. Riječ je o ritmičnoj poeziji koja munjevito prelazi s jednog motiva na drugi. „Euforičan ton ove poezije svoju energiju podjednako crpi iz propasti kao i iz nade, iz nekog neobičnog i velikog vitalizma. Ova poezija usisava i gužva svijet oko sebe, kao i ljubav koju nudi i traži.“ (Kruno Lokotar) Karakteristični stihovi:

 

sestre smo po krvi

kao mladići lijepih crta lica

kao bridovi na ranim jagodama

dugujem ti miris penicilina osmijeh dva i

ostavštinu svoje bake

Antonija Novaković      U devet pjesama probranih iz zasad jedine zbirke Lako mi je biti lošija (2008) ističu se sljedeći motivi, protagonisti i slike: mladi peruanski lav iz sna, izgubljeni jeleni nadraženih rogova, klokani koji njište od sreće, vječni kiseli krastavci, čavli, vojska nužde i tišine, olimpijski bazen kao mjesto na koje odlaze mrtvi, Stephen Hawking, biljeterka u Tuškancu, starački dom, klizište, žalosni štand s kokicama, poštar pred vratima, gubitak pamćenja, riba, biser, tišina, lubenica, indijski konobar, crno šiblje, tigar koji je pojeo dijete. Evidencijsko obilje za kojim pjesnikinja poseže ponekad izoštrava sliku ili misao, a ponekad zasljepljuje. Gdjegdje se protagonistica umori od kreiranja malih artificijelnih svjetova pa kaže npr.:

 

Nemam više želja i nisam si na teret. Tijelo poprima stanovitu kvalitetu voća.

Zrije i opušta se i onda je zgranuto.

Branislav Oblučar      Objavio zbirke Anđeli su pali na tjeme (s B. Kuzmanovićem), Mačje pismo i Pucketanja. Poman promatrač, fenomenolog sitnog, autor koji se usredotočuje na predmete i životinje iskušavajući primjerice mačju ili ptičju perspektivu. U tim izmještanjima njegov subjekt priželjkuje doprijeti do drukčijeg iskustva i drukčijih uvida. Pjesmu vidi kao priliku „da se čovjek oslobodi gnjaveža vlastita jastva, čak ako je ono i građa za pjesmu – ili, možda: upravo zato“. Izvedbeno njegovo se pjesništvo kreće između uzorno ritmiziranoga slobodnog stiha i mikroeseja dragojevićevskoga podrijetla. U ilustraciju navodim u cijelosti tekst „Klompe“:

 

Evo kako zamišljam pakao: ne bih bio ni kuhan ni pečen; dovoljno inteligentan đavao u svom bi mi paklenom zdanju postelju smjestio u neki sobičak tik ispod stepenica pa bi, svaki put kad mi oči prekrije prhka korica sna, stupao stubištem gore-dolje u drvenim klompama.

Olja Savičević Ivančević      Autorica šest zbirki. Jednu je potpisala kao Saška Rojc. Budući da se oglasila kao tinejdžerica još 1988. godine, može se govoriti o višelikom lirskom rukopisu. Karakteriziraju ga sklonost detalju i neposrednom iskustvu svijeta, melankolija i humornost, profinjena aluzivnost i narativnost koja pjesmu gdjekad pretvara u estetiziranu dosjetku. U zasad zadnjoj zbirci Mamasafari njezini tekstovi nerijetko osciliraju između putopisne i dnevničke bilješke te ujedinjuju obilježja epskog, lirskog, kadšto i novinarskog pisma. Od retoričkih sredstava najdraža joj je metafora, toliko da bi ju – kako kaže – ponijela na pusti otok. Njezinu poetiku može sinegdoški predstaviti sljedeća nenaslovljena minijatura:

 

otac je otvoren danju i noću. u njega može ući pjesma. u njega može leći bog ako se umori.

kroz njega može proći ljubav kao kroz prazan supermarket.

Ivana Simić Bodrožić      Pjesnikinja je u dvije zbirke ispisala svoju lirsku autobiografiju. Ona obuhvaća prizore i informacije o djetinjstvu u ratu, o Vukovaru, bijegu iz grada, smrti oca, prognaničkom smještaju, braku. Čitatelj ulazi u rađaonicu, kuhinju, u psihu one koja govori. Globalna i privatna priča, povijest i intima prepleću se, mijenjaju jedna drugu ili barem mijenjaju pogled promatrača. Govor sveprisutnoga Ja varira između dječje logike i staloženosti zrele žene; neposrednost i izravnost kazivanja izvire iz prirode tog govora, koji je zapravo neznatno stiliziran razgovorni idiom. Lirski svjetonazor Ivane Simić Bodrožić karakterizira melankolija. Tama i mrak češće su i za smisao te poezije važnije riječi od svjetlosti ili sunca. U tom smislu znakovita je poenta jedne od antologiziranih pjesama:

 

Kupujemo vrata. Protuprovalna.

Ali bojim se, neprijatelj je već unutra.

Martina Vidaić       Piše živo, s puno detalja i svježine o klasičnim lirskim temama poput bolesti, jeseni, ljudskog života, ptica itd. Piše stihove bogate asocijacijama, s finim prijelazima s motiva na motiv, ritmične i retorički atraktivne stihove. Čitatelja često odvodi do ruba dosjetke, npr.:

 

svijet je ono što vidimo s prozora.

kad gledamo kroz balkonska vrata, nešto je veći.

izvana je dvostruk, ako računamo stakla.

ptice ubija nepostojanje neba.

 

* * *

Odmaknemo li se od samih stihova, naslov Hrvatska mlada lirika 2014. nuka na povlačenje paralela i utvrđivanje razlika. Primijetiti je među inim da je Wiesnerovoj muškoj postavi Pogačar supostavio osam ženskih i četiri muška glasa te da nasuprot dominantnom vezanom stihu iz 1914. stoji apsolutna upotreba slobodnoga stiha 2014. godine.

Simptomatično je i to da se znatno modificiralo značenje pridjeva mlad. U Wiesnerovu zborniku mladost okončava u tridesetoj, a u Pogačarevoj antologiji isto se događa u četrdesetoj godini. Konkretno ta paralela kazuje sljedeće: 1914. Andriću su 22 godine, Ujeviću i Čerini 23, Nikoli Poliću 24, Grabariću 25, Milkoviću 26, Häusleru i Galoviću 27, Parmačeviću 28, Kamovu (da nije skončao u 24.) bilo bi također 28, Wiesneru je 29,  a Vrbanić bi (da nije umro godinu ranije) jedini bio tridesetogodišnjak. Nasuprot tome u knjizi iz 2014. najmlađa je Kristina Kegljen s navršenih 27 godina, slijede Glavaš i Vidaić sa po 28, Andrijašević i Ivankovac sa po 30, Simić Bodrožić sa 32, Brnardić sa 34, Bulić i Novaković sa po 35, Oblučar sa 36 te Jagić i Savičević Ivančević s punih 40 godina. Pratimo li do kraja igru brojeva, Wiesnerova je dvanaestorica u trenutku izlaska knjige imala 307, a Pogačareva dvanaestorka 395 godina.

Priređivač Marko Pogačar zapravo je u pravu kada kaže da je njegova knjiga antologija. On je naime u istim koricama okupio pjesnike čiji su lirski glasovi prepoznati, vrednovani kritičkim sudovima, nagradama i priznanjima. Na stanovit način riječ je o antologizaciji već izdvojenoga, o kanonizacijskoj gesti na koju upravo Marko Pogačar ima najviše prava. Golem bi naravno izazov bio shvatiti pridjev mlad u značenju od prije stotinu godina te sukladno tome u mnoštvu glasova i stihova koji kruže Gutenbergovom galaksijom i virtualnim prostorima izdvojiti nekolicinu. No to je očito posao za nekog drugog.

Vijenac 546

546 - 5. veljače 2015.

Klikni za povratak