Vijenac 546

Književnost

NOVA HRVATSKA PROZA: JULIJANA MATANOVIĆ, I NA POČETKU I NA KRAJU BIJAŠE KAVA

Kava kao poziv na pričanje

Strahimir Primorac

Knjiga Julijane Matanović I na početku i na kraju bijaše kava (nagrade Ksaver Šandor Đalski i Josip i Ivan Kozarac) još je jedna potvrda osebujnosti autoričina stvaralaštva. Ta se njezina posebnost sastoji od prepletanja elemenata struke kojom se bavi (predaje književnost) i detalja vlastitog života (autobiografičnost kao literarno polazište) ili, drukčije rečeno, približavanja dvaju različitih stilova – književnoznanstvenog i beletrističkog. Tako je npr. u Lijepim običajima (2000) – knjizi u kojoj su sabrani pogovori što ih je pisala uz djela različitih književnika – razina osobnog i emotivnog iskaza bitno iznad one koja se očekuje u znanstvenom diskursu pa i u esejističkom tekstu. S druge strane, knjigu Tko se boji lika još (2008) realizirala je kao roman, a nastao je od novinskih kolumni. U tim se tekstovima pojavljuju likovi iz djelā hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća i komentiraju suvremena zbivanja. Obje te knjige, a i mnogi drugi tekstovi J. Matanović, svjedoče o njezinu samosvojnom književnom putu, različitu ne samo od središnjih strujanja nego i od literarnog puta kolega s kojima dijeli struku – Tomislava Sabljaka, Pavla Pavličića, Marinka Koščeca, Maše Kolanović ili Luke Bekavca, da spomenem samo neke.

 

 


Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

 

U knjizi I na početku i na kraju bijaše kava čitatelj se ponovno susreće s postmodernističkom prozom koju karakterizira u prvom redu intertekstualnost i metafikcija. U morfološkom smislu djelo je, kao što je to čest slučaj kod spisateljice, teško (nemoguće) jednoznačno klasificirati: posrijedi je zbirka kratkih priča i memoarskih zapisa koji se drže osnovne teme i variraju između esejističkih zapažanja i kolumnističkih tekstova pisanih za ženski časopis. Knjiga ima podnaslov Kolokvij o kavi i iz njega se može iščitati dosta toga. Najprije da je posrijedi „stručni razgovor i razmjena mišljenja“, potom da je osnovni motiv u svim tekstovima kava, a i trodijelna razdioba knjige uredno preslikava način na koji se priređuju takvi skupovi (kolokviji). Kompozicijski je naime knjiga složena ovako: prvi dio, Uvodna riječ organizatora, sadržava kratko Plenarno izlaganje ili uvodnu bilješku umjesto priče o pokori u kojem se motivira tema „kolokvija“; drugi dio, Stanka za kavu, sadržava sedamnaest priča i proznih zapisa, i to je, naravno, ključni dio knjige; na kraju je Završna riječ organizatora koja sadrži Zaključnu riječ obogaćenu aromatičnim bilješkama, gdje se na esejističko-feljtonski način govori o podrijetlu i povijesti kave, o navikama i ritualima vezanim uz kavu te o modalitetima i značenjima tog motiva u djelima suvremenih hrvatskih prozaista.

„Važan ritual kao što je ispijanje kave“, i to „ukuhane kave, u koju su upisani pažnja, ljubav, strpljenje i vrijeme“ pripovjedačicu često vodi u rano djetinjstvo, u vrijeme kad je živjela s bakom i tetom. U miris kave („najugodniji miris moga djetinjstva, miris tek popržene kave“) urezana su mnoga lijepa sjećanja na to doba (miris kave ima istu funkciju kao kolačić kod Proustova junaka). Upravo sudar tih memoarskih sličica i zbilje sadašnjega svijeta proizvodi melankolična raspoloženja u književnice naglašene osjećajnosti. Prisjećajući se tih davnih dana kod svoje bosanske bake ona opisuje dnevni raspored i ritual koji prati ispijanje tople crne tekućine. U šest i pol ujutro kuha se razgalica, koja „razbuđuje uspavane stanice tijela“; između deset i dvanaest kod bake su prijateljice zasjele oko razgovoruše, kad se sve vrti oko različitih dnevnih tema; kasno navečer u miru i samoći pije se šutkuša (u BiH postoje raznovrsne klasifikacije, npr. dočekuša, razgovoruša, sikteruša; ti pučki izrazi prilično su jasni).

Uz svaku od tih bakinih ili tetinih kava išao je i određeni tip razgovora. Jer kava je poziv na priču, tu će se uvijek naći netko tko će lijepo i zanimljivo pripovijedati, a bit će i onih koji će rado i sa zahvalnošću slušati. Uz razgalicu baka je pričala o rodbini i bolestima, vjenčanjima i pričestima, ali je isto tako znao pasti i komentar o „frizuri predsjednikove žene i slonovima koje je komunistički kicoš dovukao s putovanja po Africi“. Razgovoruša je nudila obilje dnevnih tema: muškarci pletu o politici, žene razmjenjuju recepte, procjenjuju župnikovu novu domaćicu, ali i novi tip zgodnih, njegovanih muškaraca koji se tada javljaju na estradi, televiziji, filmu (s kojima bi rado popili šutkušu) i koji se potpuno razlikuju od njihovih radom iscrpljenih, umornih muževa. Djevojčica osluškuje zveckanje porculanskih šalica u kuhinji, „kazivanje se razvija, grana, napušta osnovnu matricu pa se opet vraća“. U dobi je kad sve radoznalo sluša, upija, čudi se životu, vrijeme kad naslućuje tajnovitu moć pripovijedanja.

Nasuprot idiličnim slikama prošlosti, u sadašnjosti se pojavljuje zao duh moderne civilizacije koji ljudski život čini mučnim. Da bi taj kontrast pojačala, pripovjedačica uvodi bakino motrište: „Moja bi baka danas u čudu gledala kako se kava ispija s nogu, kako se ne okreće šalica i ne zagleda u budućnost, kako s lakoćom prijateljima kažemo da nemamo vremena za kavu.“ Pritom i sama pripovjedačica ostaje začuđena i ljutita kako su riječi na kojima su je odgajali danas „odjevene u posvema drukčije kostime“, kako ima „svoj katalog riječi prenamijenjena značenja“. Nekad su ljudi riječ život izgovarali s udivljenjem, a njihovi potomci danas savjetuju jedni druge da ne maze vlastitu djecu i ne pričaju im bajke jer ih se „mora pripremiti za život“. „A kad je život postao nešto drugo, nešto što treba izdržavati, u čemu se treba nadmetati, nestalo je i prava na dokolicu. Laptopi, siva izglačana odijela, svilene dizajnerske kravate, šoping centri i restorani brze hrane izgurali su riječ dokolica. Uz sve to ne ide dugo ispijanje kave. Jednostavno, ono ne podnosi brzinu i trenutak.“ Na drugome mjestu duhovito se kaže kako naši mladi gastarbajteri odlaze liječnicima da se izjadaju, i za savjet i lijek plaćaju velik novac, a „samo zato što nemaju više s kim popiti kavu“.

Priče i zapisi o kavi, suočavajući dvije vremenske točke između kojih je manje od pola stoljeća, slikaju zapravo dramatično stanje današnjega svijeta. Ako je tu možda i odviše sjete i emocionalne ranjivosti, autoričin otvoreni poziv na kavu zapravo je poziv na priču, a to je jedino što nas u beletristici treba zanimati.

Vijenac 546

546 - 5. veljače 2015.

Klikni za povratak