Vijenac 545

Kazalište

Monodrama kao kazališna vrsta

Monoforma i glumački identitet

Andrija Tunjić

Monologom umjetnik propituje sebe i svoju savjest, to je njegov razgovor s djelom i s recipijentom

 

Moć monologa kazališni glumci, za razliku od političkih glumaca, koriste u umjetničke svrhe. Time propituju ne samo svoj glumački dar i svoju glumačku uvjerljivost nego i svoj esencijalni i kritički odnos prema mjestu i vremenu svoje egzistencije i svojeg djelovanja. Stoga često, a u posljednje vrijeme i više od uobičajenoga, sve češće to nezadovoljstvo kompenziraju monološkim kazališnim formama.

Zahvaljujući tomu u posljednjih nekoliko godina sve češće na kazališnim pozornicama možemo gledati predstave s jednim glumcem ili glumicom. Zašto češće glumcem nego glumicom još nitko nije odgovorio, a vjerojatno i neće, jer bi u našoj intelektualnoj skučenosti mogao biti optužen za muški šovinizam, mačizam i tome slično.

No bez obzira na to, činjenica jest da danas na hrvatskim kazališnim pozornicama imamo podosta predstava s jednim glumcem/glumicom; neke su dramske, neke komično-satirične, neke su „zabranjenih“ sadržaja kakvi su primjerice problemi LGBT-populacije, ali ih ima i koje su rezultat glumačkih biografija, pa i autobiografija. U svima njima glumci/glumice s manje ili više uspjeha pokazuju ne samo snagu talenta nego i prokazuju probleme doba koje sve manje vidi čovjeka, koji je sve više uronjen u njih. S kojima se suočava, a da ih rijetko prepoznaje kao problem, koji je najčešće i razlog monodrami.

Riječ je uglavnom o predstavama koje su nastale na dramskom predlošku koji u svojoj strukturi ima snažnu monološku potku, koja osim literarne uvjerljivosti nudi i podlogu za glumačku kreaciju i interes publike. Njima glumac interpretator propituje svoj glumački talent i pridobiva publiku, koja takvu glumačku ambiciju doživljava kao razlog za predstavu u kojoj vidi i prepoznaje sebe.

 


Iz monodrame Ja, deda u interpretaciji Pere Juričića / Snimio Srđan Šarić

 

 

Teško je odrediti vrijeme nastanka monološkog kazališta – teatrolozi će reći da se pojavio u trenutku kada je Eshil izmislio drugog glumca, antropolozi će uvjeravati da postoji otkad je čovjek postao svjestan sebe, teolozi će govoriti svoje, folkloristi svoje, psihoanalitičari svoje... – ali riječ je o itekako relevantnoj i moćnoj kazališnoj formi koja želi sačuvati ne samo svoje pravo na postojanje nego i svoje mjesto u kazališnoj umjetnosti, ponajprije u glumačkom identitetu.

Najposlije monolog je imanentan svakom čovjeku, svakom umjetniku i svakoj umjetnosti, neprestani je dijalog njezina tvorca s djelom, s kojim vodi unutarnji dijalog. Monologom umjetnik propituje sebe, svoju savjest, to je njegov razgovor s djelom i recipijentom djela. Tako je u kazalištu, književnosti, slikarstvu, glazbi, u svim umjetnostima, jer se nasuprot umjetniku uvijek i oduvijek nalazi neki sugovornik.

Monologiziranje nije tek puko „uznemiravanje javnosti“ riječima, nego je puno više od provokacije, monolog je „dramska radnja u govoru“ – čega osim monodrame nije uskraćena ni monokomedija ili monosatira, samo je u njima „radnja u govoru“ komična ili satirična – koja jednako dopire do publike što je prepoznaje onako kako ju je akter odaslao. U svakoj od tih kazališnih formi glumac mora ovladati prvo svojim glumačkim izražajnim aparatom – govorom – a onda dosegnuti razlog svojeg monologiziranja.

Stoga nije slučajno da se u današnjem politikom i medijima izmanipuliranu Svijetu – koji je, kako bi Shakespeare rekao, „scena života“, koje je djelić i Hrvatska – poseže za monoformama, kao utočištima ljudske savjesti i dostojanstva, ali i poprištima, arenama u gdje se propituje ne samo umjetnički izazov nego i umjetnička provokacija i „odgovornost” za Svijet.

Na zagrebačkoj sceni

Tradicija kazališnih monoformi u Hrvatskoj datira od 1945, kada je glumac Zvonko Veljačić izveo monodramu u tri čina Njegova kraljica. Od kasnijih monoformi mnoge svojevremeno nisu bile samo veoma uspješne kod publike nego i zapažene od politike, zbog njih su vođene rasprave u partijskim komitetima, rjeđe su zabranjivane, ali su uspješno marginalizirane.

 

 


Siniša Popović u monodrami Život je čudo / Snimila Vladimira Spindler

 

 

Sjetimo se najuspješnijih: Đuka Begović Ivana Kozarca u fantastičnoj izvedbi Fabijana Šovagovića, Kužiš stari moj Zvonimira Majdaka u vrsnoj interpretaciji Mladena Budiščaka, zatim Moj obračun s njima Miroslava Krleže u uspješnoj izvedbi Rade Šerbedžije, Milka Podrug Kokotović uspješno je igrala monodramu Heloize Abelard, Joško Ševo i danas povremeno izvodi monodramu Govorite li hrvatski, Vili Matula monodramu Münchhausen, Željko Vukmirica Mr. Singl, Željko Koenigsknecht ...

Darko Ćurdo u svojem je ne odveć dugu životu odigrao monodramu Nespravan za problem, nastalu po djelu Tina Ujevića i Luđakovim zapisima N. V. Gogolja, Zoran Pokupec igrao je monodrame Novecento i Klaun Scaramouche, Marija Kohn igrala je monodrame Koncert za muški glas i hrkanje po djelu Roberta Tomovića i Od Rože do Jele, Adam Končić također na repertoaru ima dvije monoforme, a u posljednjih pet godina monoformama su se uspješno predstavili Jagoda Kralj, Ljubomir Kerekeš, Dragan Despot, Mladena Gavran, Rakan Rushaidat, Rene Medvešek, Boris Svrtan. Vjerojatno sam neke ispustio, ali ne namjerno. U posljednja tri mjeseca monoformama su nam se predstavili Siniša Popović, Pero Juričić, Zdenko Jelčić i gost iz Slovenije Slavoj Žižek.

Kako je većina spomenutih monoformi davno i manje davno odigrana i o njima je dosta pisano ovdje ću se osvrnuti na predstave izvedene u posljednja tri mjeseca: Život je čudo, u izvedbi Siniše Popovića, Ja, Deda, u interpretaciji Pere Juričića, Veliki odlazak, u izvedbi Zdenka Jelčića, te na političku monosatiru Slavoj Žižek u izvedbi Slavoja Žižeka.

Ne baš odveć kazališno moćnim tekstom, monodramom Život je čudo, autora Ivice Ivaniševića, u uvjerljivoj interpretaciji Siniše Popovića i produkciji Teatra Rugantino izvedenom na sceni Vidra u režiji Gordane Gadžić, zagrebačka publika splitskoga podrijetla dobila je šarmantnu zavičajnu predstavu. Njome autori – u vremenu kada je život muka, kada se jedva preživljava i sve je bez nade da će biti bolje – današnjem našem siromašnom i dešperatnom čovjeku nude smijeh kao rješenje. Smijeh ublažava beznađe. Život čini podnošljivijim, čovjeka barem na trenutak zavara da ima i drugih kojima je gore.

 


Zdenko Jelčić u Velikom odlasku / Snimio Tomislav Čuveljak

 

Riječ je o priči koja na duhovito folkloran način govori o malom, običnom čovjeku koji svoj iskušenjima izloženi život doživljava s velikom dozom optimizma i humora. Podrijetlom Splićanin, glavni junak te komične ispovijedi Fabijan pomalo na berekinski i ironičan način komentira život koji je živio i prihvaćao kako su okolnosti htjele.

Drugi svjetski rat počinje kada kreće u školu u kojoj će provesti ukupno pet dana, to će mu biti početak i kraj školovanja, ali i početak škole koja ga je naučila životu bolje od svake naobrazbe.

Slijede neugodni susreti s okupatorima, talijanskim fašistima, zbjeg u El Shat, iskustvo El Shata koje je jedva preživio, pa povratak u Split, odlazak u Titovu vojsku gdje iako najbolji strijelac sam sebi prostrijeli butinu, pa četiri operacije i trajni invaliditet. Od nedaće do nedaće Fabijan preživljava ne baš sretni život ali on taj svoj život ne doživljava dramatično nego u svakom trenutku ima razumijevanje za sve, najmanje za sebe.

Humor iz svakodnevnih problema

I monokomedija Ja, Deda, autora Bjarnija Haukura Thorssona, koju sam također vidio u kazalištu Vidra u produkciji Teatromana i odličnoj izvedbi glumca Pere Juričića, nudi smijeh kao izlaz iz problema u kojima se nalazi glavni lik.

Na humorističan način glavni lik svodi životne račune kako s djecom i ženom tako i s godinama; starenjem, senilnošću, seksualnom „nemoći“ održavanom stimulansima, dakle svime onim što donosi život na izmaku. Deda se tako racionalno suočava s četrdesetogodišnjim brakom, ženom koja misli da sve zna bolje od njega, s udajom najmlađe i najdraže kćeri za izabranika koji mu nije po volji jer je drukčijih nazora, shvaćanja života i ljudskih odnosa, s rođenjem unuka.

Komičnost i kompleksnost dobro osmišljene i napisane fabule i sam glumac Juričić aktualizirao je životno-ozbiljnim i komičnim detaljima, koji ne samo obogaćuju sadržaj komedije nego u samu izvedbu uključuju i publiku, koja u svemu tome prepoznaje svoje probleme. Sve je naoko u redu, a opet sve ne funkcionira.

S već prokušanim iskustvom u režiranju monoformi redatelj Boris Kovačević redateljski precizno gradi ne samo priču nego i u samu priču vješto ugrađuje detalje koji pridonose cjelini predstave, što publika na pravi način prepoznaje i izvrsno prima.

Kazalište kao mjesto osobne
i društvene katarze

Zadnja od tih hrvatskih monoformi jest monodrama Veliki odlazak, autorski projekt Zdenka Jelčića. Riječ je o monodrami nastaloj i kao neka vrst replika, dijaloga s dramom Minetti, iznimnog austrijskog književnika Thomasa Bernharda, koja je napisana za velikoga njemačkog glumca 20. stoljeća Bernarda Minettija, koju je s velikim uspjehom igrao velikan francuskoga teatra Michel Piccoli. Bernhardovu monodramu Jelčić je preveo, adaptirao, režirao i izvodi je.

Bernhardov tekst Jelčiću je poslužio kao okvir u koji je ugradio svoju životnu dramu, borbu s opakom bolešću, kao i svoje životno i glumačko iskustvo te svoje dvojbe i razmišljanja o glumi i životu. Kao iskustvo publici nudi i umiranje, koje jedino glumac od svih živih stvorova može na sceni odglumiti, a da stvarno ne umre.

Koliko god je intrigantan sam povod drami – ponuda direktora kazališta Minettiju da nakon trideset godina za oproštaj od pozornice opet odigra Shakespeareova Kralja Leara – toliko je zanimljivo mjesto i vrijeme tog oproštaja. Događa na Silvestrovo u belgijskom gradu Ostendeu, na Atlantskoj obali, dok gosti hotela iščekuju dolazak Nove godine, a Minetti dolazak direktora koji ne dolazi. Direktor se zapravo poigrao glumačkim iščekivanjem šanse za još jednu potvrdu glumačke veličine u velikoj ulozi i vječnim strahom da ulogu neće dobiti.

Dramatičnost iščekivanja Jelčić je obojio ne toliko strahom da ravnatelj neće doći koliko ironijom i zbunjenošću, pa i sumnjom u svoje kazališne moći, što je primjerenije glumcu poodmakle dobi. Ne zanima ga klasika koliko sve one uloge koje bogatstvom osjećaja i misli žive u teatru, a glumci ih na vrijeme ne prepoznaju kao potencijal, kao pravi poticaj i podlogu glumačkom umijeću i kreativnosti. Jelčić to prepoznaje i to glumački transponira u umjetnički dojmljivu i uvjerljivu kreaciju. Njegov junak, kako ga glumi Jelčić, uspješno živi na rubu života, između iskonskoga straha i spasonosne nade.

Posljednja od monoformi odglumljena je u subotu, 17. siječnja, na sceni zagrebačkog HNK-a, gdje se publici željnoj senzacija predstavio Slavoj Žižek, slovenski psihoanalitičar, lakanovac, marksist i relativizator svjetske ideologijske i političke pozornice. Dva sata, više neuvjerljivim nego uvjerljivim i oprečnim glumljenjem zabrinutosti nad današnjom sudbinom svijeta, držao je u napetosti prepuno kazalište. Sjatili su se znani i neznani, normalni i ekstremni ljevičari, ali i mnogi koji se prelijevaju s desnice u ljevicu i obratno. Bilo je zanimljivo gledati ta lica razočarana Žižekovim analizama jugoljevičarskih kanona i veličina, nije im bilo jednostavno čuti da alternativa uvijek nije avangardna, da komunizam nije bio napredan, da stara ljevica nije rješenje za budućnost, da kazalište nije ono što bi mnogi htjeli da bude, mjesto obračuna s neistomišljenicima, nego ponajprije mjesto katarzom pročišćena morala itd. Ponavljao je ono što mnogi znaju, ali sebi ne vjeruju. Sve u svemu tom predstavom Žižek je rastvorio još jednu stranicu hrvatske kazališne laži.

Vijenac 545

545 - 22. siječnja 2015.

Klikni za povratak