Vijenac 544

Kazalište

Miroslav Krleža, Vučjak, red. Ivica Buljan, HNK Zagreb

Iznuđivanje uspjeha

Andrija Tunjić

Ivica Buljan i njegov dramaturg Vlaho Bogišić od Krleže u Vučjaku prave pisca nimalo boljeg od raznoraznih imitatora davno potrošenih tema i sadržaja, od autora koji nam nude vaginin i penisov pogled na kulturu, malbore, poskoke, gipsane figure i brojne povjerenike, koji su inaugurirali kriterije i ukus našega bezidentitetskoga teatra



Po odabiru premijerne publike često je u našim kazalištima lako odgonetnuti je li neka predstava postavljena na repertoar za kazališni ili medijski uspjeh. To se osobito vidjelo u zagrebačkom HNK-u 30. prosinca protekle godine na premijeri Vučjaka u režiji Ivice Buljana, redatelja čiji su uspjesi dugotrajniji u medijskim izvještajima nego na kazališnim pozornicama i u sjećanju gledatelja. Kojega ti mediji vole, prepoznaju i s razlogom smatraju uzornim tumačem kaotičnosti doba u kojem živimo od senzacija i spektakla. Kao nekoga tko pokušava kaos mišljenja, enervantnost psihe i sveprisutnu erotopatiju izumiruće nam civilizacije prenijeti u kazališni izraz, koji se uglavnom pamti po bezrazložno golim tijelima aktera, po izvikivanju teksta bez smisla i sadržaja te podtekstom koji, i ako ga ne čujete iz glumačkih prenapregnutih grla viče: ne idite u kazalište ako želite nešto više od Buljanova kazališnog egzibicionizma.

Da tu predstavu nije izrežirao miljenik kazališne destrukcije i da autor Vučjaka nije Miroslav Krleža, po umjetničkom rezultatu u tim istim medijima ne bi zaslužila ništa više od kratkog osvrta. No kako su u nju uključeni brojni čimbenici, dostojni ako ne poštovanja onda potrebe da ih se obrani od Buljanove redateljske kaotičnosti, zaslužuje i više od usputne bilješke.

Ponajprije to zaslužuje autor teksta koji se zove Miroslav Krleža, a onda ambicija sadašnje intendantice Dubravke Vrgoč, koja želi da HNK kojemu je na čelu bude lučonoša moderne, njezine, kazališne poetike, zatim to zaslužuju glumci koji moraju ispunjavati želje redatelja kojega ne zanimaju kao umjetnici, nego kao tijela bez glumačkog habitusa, i na kraju publika koju redatelj podcjenjuje jer je smatra odveć zaostalom da shvati njegovu kazališnu inovativnost i ne razumije što je sve tišti u vremenu i prostoru „nostalgične mitologije“.

Iako Krležu cijeni – kako je pred premijeru redatelj objasnio u jednom dnevnom listu – i prepoznaje kao nekoga tko je prije devedeset godina naslutio našu sadašnjost, naše suvremene probleme, Buljan i njegov dramaturg Vlaho Bogišić od Krleže u toj predstavi prave pisca nimalo boljeg od raznoraznih imitatora davno potrošenih tema i sadržaja, od autora koji nam nude vaginin i penisov pogled na kulturu, malbore, poskoke, gipsane figure i brojne povjerenike, koji su inaugurirali kriterije i ukus našega bezidentitetskoga teatra.

 


Predstava bezuspješno pokušava biti tumač suvremenog vremena / Snimila Mara Bratoš

 

Unatoč poznavanju brojnih detalja iz Krležina opusa njihov kazališni štreberski uradak pokazuje da su daleko od oku nevidljive piščeve stvarnosti i dramskih dubina teme, da im je bliska i razumljiva tek površina problema, ono što je danas globalističkom konzumerističkom ukusu i takozvanoj političkoj korektnosti prihvatljivo. Njih zanima manifestacija te površnosti koja jamči uspjeh, a nikako kompleksnost Vučjaka, njegovi uzroci i posljedice, pa zvale se one i ponavljanje prošlosti.

 


Nina Violić kao Eva

 

Baš te krležijanske uzroke i posljedice, koje tobože prepoznaju kao suvremenost, uskratili su publici.

Megalomanske
redateljske ambicije

Umjesto zapitanosti nad sobom i svojom sudbinom gledateljima se nudio vizualni spektakl, bezrazložna golotinja i impotentni erotizam, vika glumaca, od kojih većina nije govorila da ih se razumije nego da što prije stignu do kraja rečenice. Od galame nisu se čule riječi a kamoli njihov smisao, od gomile riječi nisu se čule rečenice, starci su govorili kao mladići, seljaci kao Horvat, od loše izrežiranih odnosa među likovima, koji su se uglavnom mlatili, publika nije znala tko je kakav, jer su svi isti.

I sugestivna scenografija Aleksandra Denića s golemom svjetlećom porukom Na selo, pa prilično dobro osmišljeni kostimi Ane Savić Gecan, iako su nastojali uspostaviti neki okvir dramske radnje i karaktere likova, nisu obogaćivali nego osiromašivali prostor drame i glumačke karaktere. Pokušaj da se scenografijom odrede problemi i univerzalnost teme pokazuju da redatelj i njegova autorska ekipa nisu previše marili za dramsko jedinstvo mjesta i radnje, što i nije najveći problem te predstave. To je tek najava njezine konfuznosti.

Predigra u redakciji nad kojom je kao usud predstave bdjela reklama Na selo, priča o mrtvacu na ulazu u redakciju i glumački siromašno predočeni likovi – onda prošetavanje Poluganove žene i Horvatove ljubavnice u Horvatovu snu, što je trebalo sugerirati Horvatovu bolest i razlog za odlazak na selo – ni u čemu nisu bili dobar kazališni uvod u predstavu koja je trebala rastvoriti sve posljedice Prvoga svjetskog rata. Više je to bila reklama konzumerističkoga spektakla.

Prvi, drugi i treći čin, koji su svojedobno igrani kao socijalna drama, demonstrirali su redateljsku nemaštovitost i nemoć da se doista rekonstruira i sadašnjosti prispodobi kao „nepromijenjeno stanje stvari“ sve ono što je Krleža prije 91 godinu točno dijagnosticirao. A pokušaj da zadnji dio, Intermezzo, plakatom Tko se boji Virginie Woolf, apostrofira američki san iz filmova u interpretaciji Eve, a onda i „uskrsnuće“ Lazara Margetića kao pravoslavnog igumana, pokušaj je da se površnim aluzijama bude konfesionalno i politički aktualan, da se spase megalomanske redateljske želje i društveno nerelevantna provokacija.

Kapitulacija velikih uloga

Najveće žrtve predstave zamišljene kao najava pompoznog i kreativnog zaokreta u HNK-u bili su već spomenuti glumci, od kojih su se rijetki oteli redateljskoj koncepcije koja žrtvuje sve za uspjeh režije, koja je ovaj put najneuvjerljiviji dio projekta. Zato je većina glumaca tek bila na pozornici prisutna ali ne i kreativno uspješna, a manjina je ostvarila malo toga za pamćenje. Izdvojili su se ponajprije snagom glumačkoga habitusa, a na trenutke i zavidnom kreativnošću Dragan Despot, Ana Begić, Nikša Kušelj, Livio Badurina i dosad u tom ansamblu nezamjetljiv Kristijan Potočki u minijaturnoj, ali studiozno osmišljenoj i efektnoj ulozi Mitra.

Velike uloge najbolje ilustriraju kako se redatelj nije usudio dirati u već izgrađenu personalnu dramaturgiju dviju glumica, Alme Prica i Nine Violić, mislio je da će sama njihova prisutnost biti dovoljna. Zbog toga je Marijana u interpretaciji Alme Prica ostala nedorečena, sputana prevelikom egzaltiranošću u osjećajima i tonu, za što je najviše „zaslužan“ redatelj jer nije imao razumijevanja za dobro zamišljen lik histerične žene, koja se prostituira da bi preživjela u moralnoj i atavističkoj kaljuži poraća. Hladnoća glumačke racionalnosti gospođe Price nije se pretočila i u bogatstvo erotske emotivnosti.

Redateljsko zaziranje očitovalo se i u kreaciji Eve, u interpretaciji Nine Violić. Manje glumačka personalnost, a više tijelo, koje već dugo nudi kao sredstvo primarne glumstvenosti, dominiralo je kod gospođe Violić. Premda je ponuđeni šarm dopro do publike, kao i u većini njezinih dosadašnjih uspješnih uloga, ipak se vidjela glumačka praznina toga šarma, koji sve češće prelazi u maniru i sve je izgledniji trenutak kada će postati rekvizita, a ne glumački potencijal.

Najveća glumačka žrtva svakako je Silvio Vovk, interpret Krešimira Horvata. Mladi glumac, čiji je talent teško procijeniti osim što je žrtva glumačkoga neiskustva, bio je žrtva i redateljske zanemarenosti. Ili redateljskog neznanja. Sve vrijeme predstave nije uspio ponuditi ništa od kompleksnosti Horvata ni u glasu, ni u gesti, ni u pokretu. Teško je oteti se dojmu da ga je Buljan žrtvovao kako bi što više prostora ostavio dvjema ženama, čijim se manipulacijama njegov mlitav i intelektualno prestrašen karakter nije uspijevao oduprijeti.

Režiranje partera

Toliko o predstavi i njezinim akterima, a sada o iznuđivanju uspjeha, koji je glavni cilj ove nastupne predstave nove uprave HNK-a. U nas podugo vremena s manjkom kriterija buja pohlepa za medijskim uspjehom, koji se nameće kao kriterij kvalitete. I tamo gdje ga je teško očekivati čini se sve da do njega dođe. Pa i njegovim režiranjem, koje je nova intendantica kao popudbinu donijela iz ZeKaMa.

To se moglo vidjeti po pomno odabranoj premijernoj publici, po izrežiranoj gužvi oko karata, koje su se dijelile pred sam početak premijere, po uzvanicima koje se može vidjeti samo na predstavama gdje paradiraju večernje toalete i politička elita, koje nema na boljim predstavama. Zatim po dobro raspoređenim grlima po gledalištu koja su ushićeno vikala bravooo i glasno odobravala svaki trzaj stražnjicom gospođe Violić. Ali i po mjestima koja su dobili „naši kritičari“ i oni drugi, koji pišu o onome što vide, a ne o svemu što služi da se sakrije istina o proizvodnji uspjeha.

Tako su oni manje vrijedni kritičari, među njima i moja beznačajnost, dobili mjesta na balkonu. Mi smo dobro i prošli jer su iza naših leđa sjedili akademici Tonko Ninić i Krešimir Nemec. Je li to poruka svima koji ne podržavaju režiranje uspjeha ili tek slučajni propust, vidjet će se na nekoj od sljedećih premijera.

Inovativnosti te uhodane režije uspjeha pripomogle su fotelje iz kazališnoga scenografskog fundusa smještene na podu koji za glazbenih predstava postaje propadalište za orkestar, na kojima su se baškarila tjelesa novih abonomenata s kapuljačama na glavi i bocama pića u rukama te prigodničarski krležoljupci, koji sve znaju o Krleži ideologu komunizma i jugoslavenstva, ali koji ih ne zanima kada u brojnim djelima i esejima fantastično sažima i pronicavo tumači muku, tragičnost i licemjerje hrvatstva.

Dakle, 30. prosinca 2014, na datum praizvedbe Vučjaka 1923, učinjeno je sve da predstavu Ivice Buljana, njezin veličanstveni uspjeh, vide oni koji u svemu vide genijalnost. Bilo bi zanimljivo kako bi se svi ti ponašali ako bi na tu pozornicu intendantica Vrgoč dovela osječkoga Vučjaka u režiji danas najkreativnijeg hrvatskog kazališnog redatelja Zlatka Svibena. Vjerojatno većina tih kazališnih „znalaca“ ne bi došla na predstavu. Ali i to je u funkciji uspjeha, u funkciji promicanja beznačajnih kazališnih projekata u genijalne.

Vijenac 544

544 - 8. siječnja 2015.

Klikni za povratak