Vijenac 544

Kazalište

J. M. Barrie / Ivor Martinić, Petar Pan, red. Robert Waltl, Zagrebačko kazalište mladih

Izlazak iz sjene Petra Pana

Igor Tretinjak

Vječni dječak Petar Pan davno je izašao iz vlastitog djela, postavši sinonim za životne sanjare i doživotnu djecu u duši. Sve to učinio je zahvaljujući svojem književnom ocu Jamesu Matthewu Barrieju. I dok je Barrie za života nagrađen titulom baroneta, Ivor Martinić i redatelj Robert Waltl u ZKM-ovoj su predstavi za djecu odali počast priči, izvukavši je iz sjene i prometnuvši u pravu junakinju komada.

Priča je u predstavi sveprisutna i pojavljuje se na nekoliko razina. Od same tematske okosnice preko pokretača događaja do graditelja odnosa između likova u sebi samoj. Ona je impuls za odlazak u svijet snova, u kojemu postaje stvarnost. U njoj Wendi, Michael i John objašnjavaju mami i tati Darling da moraju ići van, jer tako stoji u priči, te zbog istog razloga traže od scenske tehnike noćna svjetla, dok se Tigrasta Ljiljana brani od kapetana Kuke riječima: „Nisam tu! Ja pričati priču!“ Djeca lete kad imaju sretne misli, luk postaje mač, Wendi mora glumiti da umire od strijele, kako bi zaista mogla početi umirati, dok kapetan Kuka na samu kraju ne pogiba, već napušta scenu, odnosno priču.

 


Predstava je zaigrana posveta priči / Snimila Ines Stipetić

 

Tako postavljenu predstavu Robert Waltl iskoristio je kao prostor poigravanja kazalištem, odnosom likova i glumaca, likova i radnje te glumaca i radnje. Sadržajni sloj na mjestima je duplirao, kao u predstavljanju Petrove družine, gdje je verbalni sloj pratio tjelesni, počesto uranjajući u karikaturu (zabavan i precizno izveden plesni pokret potpisuje Selma Banich). Komentar izgovorenoga bio je vrlo duhovit i ispunjen brojnim komičnim minijaturama koje su razigravale sve kutke scenske igre. Izvedbeno bogatstvo ujedno se vrlo uspješno obraćalo i djeci i odraslima, a ta dvostrukost obraćanja odlično je funkcionirala. S dječje strane, bitke su bile stilizirane i pretočene u pokret, na mjestima bez oružja, a ljuti protivnici okrenuti publici ili karikirani. Nešto odraslijim gledateljima redatelj nije podilazio jeftinim trikovima i mamcima na prvu, već su duhovite metateatarske igre i diskretno uvezani štikleci na vrlo duhovit način budili utišanoga Petra Pana u njima.

Glumci su maksimalno razigrali svoje likove, no unutar čvrsto posložene kolektivne igre. Zadržavši blagu, ali stalnu distancu od likova, poigravali su se njima i odnosom s njima, samim time i pričom, dodatno podcrtavši njezinu samostalnost. Vedran Živolić oblikovao je Petra Pana kao punokrvnoga dječjeg junaka, s dozom frajerstva s pokrićem. Bio je uvjerljiv i siguran u pokretu te se dobro uklopio u koncept u kojemu priča drži sve konce u rukama. Anja Đurinović odlično je pretočila malenu Wendi iz djevojčice koja sluša priče u junakinju priče. Junački veo nosila je razigrano i sigurno, osvajajući šarmantnim i dječje neopterećenim plesnim pokretom. Petar Leventić i Danijel Ljuboja vrlo su zgodno s Wendinom braćom Johnom i Michaelom razigrali „drugi plan scene“, a posebno zabavna bila je suigra Leventića i Michaelova plišanog mede.

Dora Polić Vitez, Filip Vidović, Marko Cindrić, Hrvojka Begović i Lukrecija Tudor bili su uvjerljivi i skladni kao kolektivni lik Petrove družine, istodobno oblikujući prepoznatljive karaktere. Begovićeva je oblikovala vrlo zabavnu Mrvu, Dora Polić Vitez fino se poigrala indijanskim govorom Tigraste Ljiljane, a Tudorova vječnim umorom Sanjke. Cindrić je oblikovao duhovitoga tupavka Čupavka, a Vidović smiješnoga hrabricu Krezubicu. Najodrasliju, iako najmanju, članicu družine, Zvončicu, odlično je oblikovala Doris Šarić Kukuljica, svojim autoritetom ukazujući na njezinu zrelost, koja je i alibi za „odrasle boljke“ poput ljubomore i zloće. S druge strane igrom je ukazala na silinu vlastite mladenačke energije. Frano Mašković oblikovao je diskretnu, a uspjelu karikaturu kapetana Kuke, dok su korak dalje u karikaturalnost zakoračili Kristijan Ugrina, Milivoj Beader i Pjer Meničanin. Posljednji je u uvodu oblikovao i odličnu minijaturu gospodina Darlinga koji lavežom na tragu kujice Nane „priziva“ povratak djece doma. Urša Raukar podcrtala je u gospođi Darling toplinu i sugestivnost, koja je na samu početku bila malo prenaglašena, odnosno tiha.

Glazbu naslonjenu na udaraljke Nenad Kovačić je tijekom predstave izvodio uživo, što se osjećalo u odličnom ritmu pokreta i predstave. Songovi, koje potpisuje Olja Savičević Ivančević, bili su u funkciji karakterizacije likova ili podcrtavanja odnosa.

Odličan prostor za pričanje priče o Petru Panu oblikovao je Jean Guy Lecat, naslonivši se mehaničkim brodom, valovima i sirenom te vidljivom užadi za scenski let na tradiciju, prizivajući dane kad je sam Barrie pisao za kazalište, ali i tim „razotkrivanjem“ iluzije podupirući pričinu samostalnost. Ana Savić Gecan prevelikim je kostimima efektno „smanjila“ djecu Darlingovih, maštom omotala izgubljenu djecu te zabavnom pretjeranošću podebljala karikaturu Kuke i njegovih gusara.

Vijenac 544

544 - 8. siječnja 2015.

Klikni za povratak