Vijenac 542 - 543

Književnost

Smail-aga na francuskom: Ivan Mažuranić, La mort d’Ismail-aga, prev.  Jugoslav Gospodnetić

Peti prijevod na francuski Mažuranićeva spjeva

Mirko Tomasović

U Mažuranićevu pjesmotvoru zrcali se, kao i u drugim europskim epskim tekstovima s ugledom klasičnih ostvarenja, široka literarna kultura i načitanost, i to na razmjerno malom „prostoru“ od svega 1134 stiha, budući da europsku epiku obilježuje upravo opširnost



Klasik hrvatske romantičarske književnosti, Ivan Mažuranić (1814–1890), imao je znakovitu sudbinu iz hrvatske plebejske sudbine za aristokratski povlaštena vremena. Rodio se u Novom Vinodolu u radinoj ratarskoj obitelji, ne toliko bogatoj koliko uglednoj. Otac mu Ivan Mikula imao je pet sinova, od kojih su trojica zaslužni hrvatski književnici. Spomenuti ponajslavniji Ivan, stariji mu brat Antun (1805–1888), jezikoslovac i filolog, te mlađi Matija (1817–1881). Ivan je pak u svemu prednjačio. Bio je najbolji učenik mjesne pučke škole s njemačkim nastavnim jezikom i gimnazije u Rijeci, gdje je latinski bio naukovni jezik. Vičan učenju, razvio se u pravoga poliglota. Uz materinski hrvatski jezik znao je još njemački, latinski, talijanski, francuski, engleski, ruski, češki, poljski i mađarski. Dakle, Ivan Mažuranić služio se s devet živih i jednim „mrtvim“ jezikom, a služio se djelomično i portugalskim i španjolskim. Bio je ne samo poliglot nego i erudit, jer je samostalno studirao i književnosti na tim jezicima.

 


Izd. Dominis Press, Ottawa, 20l4.

 

Od 1833. boravi prvi put u Zagrebu, gdje se uključuje u Gajev preporoditeljski krug s punom zauzetošću. Upisao se na glasovitu zagrebačku Pravoslovnu akademiju, gdje je stekao izvrsno stručno znanje, položio odvjetnički ispit i stekao pravo na otvaranje odvjetničkoga ureda. Činovnik je u Karlovcu, gdje se ženi s bogatom Aleksandrom (Leksom), sestrom prijatelja mu Dimitrije Demetra, jednoga od vođa također „ilirskog“ pokreta, izvrsnoga dramatičara, pjesnika i kazalištarca. I ne samo to! Demetrov epilij Grobničko polje (1842) po uzoru na europske romantike, nepravedno podcijenjen u hrvatskoj kritici i književnoj historiografiji, bio je nedvojben poticaj Mažuranićevu uzor-djelu Smèrt Čengić-age.

„Burne godine“ 1848. vraća se u Zagreb, i jedan je od važnijih čimbenika narodnoga prevrata i protuugarske vojne. Umjeren i pacifistički nastrojen, napisao je te godine dvojezični manifest Hèrvati Magjarom, izvanredne rječitosti i epistolarne vještine. Izabran je 1848. i za poklisara u Hrvatskom saboru i pridonio je povijesnim zaključcima tog zasjedanja. Sklon realizmu u politici, uspinje se sve više na ljestvici austrijske državne uprave (hrvatski kancelar na bečkom dvoru, 1861–66). Umirovljen, pa reaktiviran na najvišu dužnost u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji: postao je imenovanjem Franje Josipa vicerex, ban „pučanin“, jer su tu dužnost dotad redovito obnašali visoki plemići (grofovi, baruni). Na banskoj stolici bio je od 19. siječnja 1872. do 30. kolovoza 1880. Umro je na gornjogradskoj adresi Jurjevska 5 od kljenuti srca, pogođen smrću svastike Roze Demeter, koja mu je odgajala djecu, osobito nakon smrti žene Lekse. U tih nepunih deset godina banovanja on je od europski zaostale Hrvatske stvorio modernu državu: uveo obvezu općeg školovanja, donio zakon o štampi, otvorio Sveučilište, utemeljio važne zavode (za umobolne, kazneni), Gospodarsko učilište, Narodni muzej... Nezadovoljan kraljevskom politikom administrativnog nepripojenja Hrvatskoj Krajine i dijelova Bosne i Hercegovine, dao je Franji Josipu ostavku na položaju hrvatskoga bana, koju je car prihvatio i odmah ga umirovio. Pritom je Mažuranić uljudno odbio ponuđenu mu barunsku titulu, i tako do kraja života ostao prvi i posljednji „ban pučanin“. Od tada se povukao iz politike. Samo je još jednom nastupio u Saboru (1886) ne mogavši otrpjeti uvredljive invektive Armina Pavića, sveučilišnoga profesora i mađaronskog zastupnika. Tom zgodom, među ostalim, rekao je: „Gospodo, da mi je tko rekao: kaži svoj simbol političke vjere, koji je? ... ja bih rekao: Ja sam Hrvat... vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i – ako Bog da, u njezinu budućnost.“ Te su ciceronovske riječi dugo odzvanjale saborskim dvoranama i hodnicima, a one kao da su varijacija gesla republikanskoga Rima, uvijek aktualna: Salus rei publicae suprema lex est. Mažuranić je na stanovit način oličenje čvrsta karaktera, promišljenosti i dosljednosti. Nepravedno napadan od protivničkih suparnika na granici uljudnosti, nije se obazirao na mađaronske spletke ni na pravaške objede. Na hrvatski način podsjeća po osobnim vrlinama i nepokolebljivim stajalištima o velikanima iz rimske povijesti prije uvođenja carske samovolje. August Šenoa, premda nije bio pobornik Mažuranićeve politike, priznavao mu je te odlike: „... poštenje mu je neokaljano, a one kreature, koje su se na njega nabacivale blatom, nisu vrijedni bili da ljube prah njegove stope, jer mu je srce skroz patriotičko bilo.“ Sâm Antun Gustav Matoš, egzemplarni pravaš, napadaje Ante Starčevića i Ante Kovačića na Mažuranićev spjev držao je promašenim i posljedicom tendencioznoga čitanja.

Reklo bi se da je Mažuranićev curriculum vitae dulji nego curriculum artis, koji je pak još trajnijega nacionalnog značaja.

Vrstan tkalac hrvatske kulture, politike i jezika

Mažuranić je kao pjesnik izišao na glas 1845. nadopunom dvaju nepostojećih pjevanja Osmana, epa Ivana Gundulića europskih dometa (napisana oko 1630). Osman je ključan književni događaj ilirizma, koji je Matica ilirska (poslije hrvatska) 1844. objavila kao grafičko divot-izdanje, i to čak u 1100 primjeraka. Ta edicija primljena je s neviđenim oduševljenjem, podigla je nacionalnu kulturnu svijest, u velikoj mjeri gundulizirala i tadašnje stihotvorstvo. Četrnaesto i petnaesto pjevanje Osmana, što ih je mladi juratoš utkao u Gundulićev pjesmotvor, izazivaju divljenje njegovim poznavanjem starodubrovačkoga pjesničkog izrijeka i metrike te, možemo slobodno reći, sugenijalnošću s cjelinom djela. Možda su onodobni stručnjaci, poput Armina Pavića i Tadije Smičiklasa, preuveličali Mažuranićevu „klasičku“ epsku tvorbu u nadopuni, no ona je kao pjesnički tekst vrhunskih vrijednosti. Danas je gotovo ne odvajamo od Osmana, antologijske tvorevine tzv. starije hrvatske književnosti.

Uz spomenuti politički spis, Hèrvati Magjarom, i nevelik broj stihova (pseudoklasicističkih, domoljubnih, galantnih) na razini ondašnje produkcije po časopisima, Mažuranić se uvrstio u nacionalne pjesničke klasike spjevom Smèrt Čengić-age, datiranim u Karlovcu 29. studenoga 1845, a tiskanim u almanahu Iskra Ivana Havličeka u Zagrebu 1846. Od tada je do 2001. objelodanjen 222 puta (sudeći prema bibliografijama izdanja Davora Kapetanića 1968. te nadopuna Irine Pažameta i Sonje Martinović iz 2001). Moja je pretpostavka da je Havliček kao nakladnik bio iznimno sretne ruke i da ga je slijedilo oko 230 objava Smail-age, najviše u hrvatskoj autorskoj poeziji. Štoviše, Mažuranićev pjesmotvor ima još jedan primat u svekolikoj nam književnosti: preveden je na mađarski, češki, njemački, poljski, slovački, slovenski, engleski, švedski, španjolski, esperanto i latinski, pa moravski, višekratno na ruski, talijanski, makedonski. Što je preveden na jedan mrtvi jezik, također je iznimna rijetkost. Tu je čast, koliko mi je poznato, doživio još samo roman Quo vadis Henryka Sienkiewicza, pošto je 1905. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Hrvatski romantičarski spjev

Nategnutima mi se čine raspre tzv. žanrovske pripadnosti Mažuranićeva teksta (ep, epilij, poema, scenski čak uradak). Kao i u nizu djela iz svjetske i naše književnosti ovdje se suvišno traži žanrovska uniformiranost, koja bi bila suprotna i autorskoj razlikovnosti. Po poetološkim je obilježjima i po vremenskom kontekstu Smrt Smail-age (u čemu dijelim mišljenje sa žanrologom i teoretičarem književnosti akademikom Pavlom Pavličićem) romantičarski spjev, što se jasno raspoznaje u njegovoj strukturi, tvorbi, osjećajnosti, po umecima dramatskoga i lirskog pjeva. Istina, spjev ima pet pjevanja, kao pet činova u antičkim tragedijama, posljednje nosi naslov Kob (u latinskom prijevodu Fatum), što je nebitna podjela, a možda i izraz Mažuranićeva artizma. Romantizam je, uostalom, takve epske predloške autorima prepoznavao kao osobinu vatesa. Ta se izvanjska okolnost u nas malo znade: začetnik portugalskoga romantizma, tvorac epa Camões, Almeida Garrett, bio je višegodišnji ministar vanjskih poslova Kraljevine Portugal; čuveni francuski romantik, Alphonse da Lamartine, obnašao je dužnost predsjednika Francuske Republike, Njegoš je bio crnogorski vladika, a da ne spominjemo velikog Goethea, dužnosnika, zapravo doglavnika, vojvode od Weimara. Tom povlaštenom društvu pripada i hrvatski legendarni ban pučanin, srodnik po spjevu tolikim prvacima romantizma kao što su Mickiewicz, Slowacki, Prešeren, Puškin, osobito Byron. Kao što je to značajka pjesničkih klasika, Mažuranić je u svojem spjevu združio europsku tradiciju i nacionalno nasljeđe u osebujnoj metričkoj sprezi njegovanih starodubrovačkih osmeraca i deseteraca iz usmene epske predaje, modernizirane rukom Andrije Kačića Miošića, čija je Pismarica bila omiljeno štivo u njegovoj obitelji. Ta simbioza virtuozne Gundulićeve strofičke tvorbe i Kačićeve guslarske neposrednosti (s prigodnim srokovima) identitet je Smrti Smail-age, neponovljiva metrička emanacija koja godi primateljevu uhu i narativnoj znatiželji. Ona je obogaćena i egzemplarnim stilskim figurama te mudrim izrekama, koje su prešle u kolektivni retorički govor, primjerice:

 

Dobar pastijer, jer što kaže inom,
i sam svojijem potvrđuje činom (412–413);
Dobar junak, da je čovjek taki (516).

Grandiozan epski
tekst malih dimenzija

Osobito gnomama i lirskim natuknicama obiluje besjeda svećenika (312–414) prije odlučnog okršaja s Turcima i skupna ispovijed crnogorske čete. U tih stotinjak stihova sažeta je bit kršćanske vjere. Svećenik iz naroda, nalik popovima glagoljašima, silazi s vrleti i uz sugestivne riječi pozivlje svoje stado na pokajanje prije pričesti. U tom kontekstu pojavljivale su se kontroverze o naglom obraćenju Turčina Novice Cerovića u kršćanskog ratnika i prelazak na drugu stranu, koje da nije epski pripravljeno ni psihološki uvjerljivo. No takav obrat konvencija je europske barokne epike, primjerice u Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, gdje dvije fatalne ljepotice bez okolišanja primaju sakrament krštenja i tako usrećuju dva kršćanska viteza. Tassa je pak Mažuranić dobro proučio da bi bio što bliskiji Gunduliću u nadopuni dvaju pjevanja Osmana. Čak je počeo prevoditi Tassov spjev. Imalo pozornije čitanje Mažuranićeva spjeva otkriva nam, uostalom, reminiscencije na Tassa:

 

a re malvagio consigliere peggiore
(Gerusalemme liberata, II. 2, 8)

Loše sluge goreg gospodara
(Smrt Smail-age, 587)

U Mažuranićevu pjesmotvoru zrcali se, kao i u drugim europskim epskim tekstovima s ugledom klasičnih ostvarenja, široka literarna kultura i načitanost, i to na razmjerno malom „prostoru“ (svega 1134 stiha), budući da europsku epiku obilježuje upravo opširnost: Tassov spjev, kad ga već spominjemo, ima više od trinaest tisuća stihova, dvadeset pjevanja, od kojih posljednje premašuje po broju stihova cio Mažuranićev tekst. U 19. stoljeću Mažuranić se s ushitom tumačio kao pjesnik antiturske tematike, što je bivalo sve manje aktualnim, pa su se iz spjeva izvlačile raskošne stilske figure (i kao ilustrativni primjeri iz nastave teorije književnosti). Estetske vrline spjeva slabo su se valorizirale, preuveličavala njegova poticajna tematika. Tek u novije doba kritika se pozabavila europskim kontekstom spjeva, to jest suptilnim sastojcima romantičarskog senzibiliteta i stihotvorbe. Mažuranićev artizam izdanak je njegova poznavanja slojevitosti hrvatskog jezika i stilske mu podatnosti, razvedenosti leksika i razvijenosti oblika iz narodne i „umjetne“ poezije. Romantičarska stigma nije samo u podjeli na „crno-bijelo“ risanje junaka, već i u individualizaciji glavnoga junaka, protagonista. Smail-agu je pjesnik okarakterizirao proverbijalnom izrekom: „Dobar junak da je čovjek taki.“ Okrutnik, tiranin, rauber, bandit, on korespondira s predromantičarskim i romantičarskim egzotičnim junacima, a za francuski je čitateljski ukus imao i privlačan otisak „orijentalne“ popudbine, koju je u Francusku uveo Charles Nodier, te uspješnicom La Guzla (1827), tobožnjom zbirkom narodnih ilirskih junačkih pjesama kojom je Prosper Merimée zadivio Europu (među ostalim Puškina i Goethea). Navlastit romantičarski pečat Mažuranićevu spjevu daju motivi lirskoga karaktera poput „bijelog tenebrizma“ (mjesečine) i sepolkrizma (grobljanstva). Afinitet prema simbolici grobova proteže se u ranome europskom romantizmu „nordijskih“ pjesnika (E. Younga, Th. Graya) do Foscolovih glasovitih Grobova (osam hrvatskih verzija), objavljenih 1807. Vjerojatno se Mažuranića ipak ponajviše dojmilo Grobničko polje šurjaka Dimitrije Demetra (1842), koji je također često boravio u Karlovcu kod sestre Aleksandre (Lekse). Za moj ukus lirska „grobljanska“ interpolacija jedno je od najljepših pjesničkih mjesta u Smail-agi:

 

Bijeli se čadorje bijelo
Na tihotnoj mjesečini,
Ko golemi grobovi pod snijegom...
                                                         (685–688)

Grobovi su, mniš, otacah
Kijeh slovijaše ime slavno, (695–697)

Mažuranić i Calderón de la Barca

U tom ozračju Mažuranićeva su priviđenja potaknula slavnoga Miguela de Unamuna – jednoga od najvećih španjolskih modernih umova, filozofa, pjesnika, romanopisca, povjesničara, profesora klasičkih jezika i rektora drevnoga Sveučilišta u Salamanki, čiji je roman La Niebla (Magla), preveden na mnoštvo europskih jezika, pa i na hrvatski – na usporedbu s najpoznatijom dramom španjolskoga baroka La vida es sueño CalderÓna de la Barce. Za hrvatsko izdanje, štoviše, Unamuno je napisao i proslov čiji je originalni rukopis pohranjen u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. U proslovu, među ostalim, kaže da su ga „ranile riječi“ iz šest stihova Mažuranića (711 do 718):

 

Slušaj, pobre, je l’ i jauk tlapnja?
!Escucha, hermano! ?Es tambien delirio el quejido?

 

Slušaj zveku, je l’ i zveka tlapnja?
!Escucha el ruido! ?Es delirio el ruido?

 

Slušaj... slušaj... Ah, to tlapnja nije
!Escucha... escucha...! Ah, eso no es delirio.

 

Jer te vidim gdje te boli jako...
Pues ya veo cuan inmenso es tu dolor…

 

Što?... Ti plačeš?... Ah, to tlapnja nije,
?Que...? ?Acaso lloras...? Ah, eso no es delirio,

 

Ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako!
porque creo que no llorarias por ficcion.

U nastavku dodaje: „Čitajući ih zajedno sa mnom i Augusto Perez (njegov hipotetički dvojnik, op. M. T.), koji sveudilj u logu moje duše spava, probudi se i kaza mi: ‘Prosudi, Miguele, jesmo li stanoviti, da i patnja, da i bol nisu također san ? (...) I taj hrvatski narod, Mažuranićev narod, nije li snatrio svoju povijest boli, nije li snatrio bol svoje povijesti? A bdjeti u boli, znači li pobijediti je?’ Pustih ga govoriti... Ipak s ovo malo riječi njegova solilokvija kanim proslaviti hrvatski prijevod nesretnog sna njegova života, nesretnog života njegova sna.“ Hendaya, 6. lipnja 1929.

Jakobson kao ljubitelj Smail-age

Posrednik je bio Bogdan Radica, koji je španjolskog velikana pohodio u njegovu domu u Hendayi, kamo se povukao. Bogdan Radica, vrlo poznat publicist u međunarodnim krugovima u međuraću, pripovijedao je da je znameniti jezikoslovac i teoretik književnosti Roman Jakobson znao više stihova Smail-age naizust i rado ih na domjencima izgovarao. Jakobson je američki sveučilišni profesor ruskoga podrijetla, a naš mu je pjesnik možda bio blizak po slavenskoj pripadnosti i po razvijenim metaforama i usporedbama, čime se znanstveno bavio.

S recepciološkoga stajališta ti podaci imaju primjerenu važnost kao i spoznaja da je Mažuranićev spjev u najprosperitetnijoj svjetskoj književnosti, francuskoj, preveden pet puta. Autor prvoga prijevoda Celeste Courrière, ugledni pariški slavist, posvećuje pune tri stranice tom spjevu u Povijesti suvremene književnosti u Slavena (Pariz, 1879). Mažuranićeva recepcija u Francuza iznenadila me dok se nisam pobliže upoznao s njome. Prevoditelji su još, kako slijedi: Ivan Koriàk (I. Malkhauzony, Pariz, 1906), Petar Pekich (Pariz, 1926), Antoine Sidoti (Pariz, 2011). Peti je, evo, Jugoslav Gospodnetić, po mojem sudu najtočniji, najsavjesniji i najpoetičniji. To se zorno ogleda u pripjevnoj rimi:

 

Vidi mu se umrijet mu se neće
A jest nešto što ga naprijed kreće
           (Noćnik, 130–131, 150–151, 158–159)

On voit fort bien qu’il ne veut mourir,
Que quelque chose le presse
à courir.

Zahvaljujemo to prijevodima na francuski te autoritetu glasovite opsežne Književne povijesti Europe i Amerike od renesanse do naših dana (Pariz, 1946), u kojoj je dostojno predstavljen, te monografiji istoga pisca, Romantizam u europskoj književnosti (Pariz, 1969), gdje je također Ivan Mažuranić našao mjesto i dosegnuo ugled europskoga epskog klasika. Pisac je, naime, tih djela Paul Van Tieghem najugledniji sorbonski komparatist nakon Fernanda Baldenspergera, čije su navedene povijesti postale sveučilišni udžbenici na katedrama komparatistike u cijeloj Europi. Unamunovu, Jakobsonovu, Van Tieghemovu može se priključiti još jedno priznanje. Talijanski plodni slavist, Riccardo Picchio, u Dizionario Bompiani (Milano, 1987; preveden i objavljen i na francuskom u proširenom izdanju) Mažuranića je uvrstio u egzemplarne autore i u drugi svezak egzemplarnih djela La morte di Smail-aga Čengić, u koji Dizionario Bompiani uvršćuje samo respektabilne književne naslove.

Mažuranić u Hrvatskoj danas

Sudeći po tim naznakama izvannacionalnih, europskih vrijednosti, što bi se moglo ilustrirati i drugim inozemnim leksikonskim natuknicama, evidentno je da mu se te vrijednosti nigdje ne poriču osim u matičnoj zemlji! Kako je to moguće? Moguće je jer se hrvatska percepcija književnosti toliko provincijalizirala da grca u nehaju za baštinu i u tobožnjemu novom njezinu poimanju, u kojem ta baština služi kao šakačka vreća nekritičkih književnoslovaca, željnih medijske estradizacije.

Stanovita profesorica književnosti, Madame Marina Čubrić, primjerice, nedavno u Večernjem listu (razgovor najavljen na naslovnici dnevnika kao „vijest dana“) veli odlučno: „Iz gradiva bih izbacila Mažuranića, a uvela naše mlade pisce.“ Mažuranićâ koji su dio hrvatske literarne povjesnice ima barem pet, valjda kolegica misli na Ivana Mažuranića. To obrazlaže demagoškim frazama bez stručnih argumenata, potpuno neupućena u svjetsku recepciju Smrti Smail-age, u koji spjev očevidno nije zavirila nakon gimnazijskih dana. Od tada su o Mažuraniću objavljene dvije monografije, dvadesetak studija, preveden je dvaput na engleski, dvaput na francuski u najnovije vrijeme. Tu novu literaturu profesorica Čubrić nije očevidno ni konzultirala. Zamislite da netko s titulom profesora književnosti zahtijeva da se iz francuske lektire za školarce izbaci Alphonse de Lamartine, simbol francuskog romantizma, čiju poemu Jezero svi srednjoškolci uče napamet? Profesorica Čubrić svoje „meditacije“ o Mažuranićevu izgonu iz učilišta ne obrazlaže nikakvim suvislim potkrepama, dodvoravajući se naravnoj lektirofobiji onih što su dužni obaviti jednu školsku „zadaću“. Nekakvo takvo moderniziranje „nastave“ šuplje su natuknice, jer je sam pojam „modernog“ potpuno nejasan i vremenski nedefiniran. Ivan je Mažuranić itekako moderan, a i suvremen. Današnje društvo vrvi od silnika nalik Smail-agi Čengiću, koji se iživljavaju na obespravljenoj, osiromašenoj „raji“, a Mažuranić pjeva:

 

Boj se onog ko je viko
Bez golema mrijet jada (62–63)

Vijenac 542 - 543

542 - 543 - 11. prosinca 2014.

Klikni za povratak