Vijenac 541

Kazalište

Povijest hrvatske književnosti: Natka Badurina, Utvara kletve

Rod i narod u muževnom žanru

Marina Protrka Štimec

Natka Badurina potvrđuje da je moguće napisati teorijski fundiranu knjigu u kojoj ni književnosti ni teoriji neće biti tijesno (a ni pusto)


Hrvatska povijesna tragedija u 19. stoljeću tradicionalno je percipirana kao žanr koji je opterećen formalnim i ideološkim anakronizmima, kao i niskom estetskom razinom. Kao „mrtvi žanr“ u kojem je, kako je to formulirao primjerice Darko Suvin, „nepoznata prava poezija međuljudskih odnosa“, zaobilažen je ili osporavan podjednako u estetski usmjerenim interpretacijama, kao i u ideološkim čitanjima. Knjiga Utvara kletve Natke Badurina, docentice sa Sveučilišta u Udinama, nastala na temelju doktorske disertacije napisane pod mentorskim vodstvom Krešimira Nemeca, razotkriva nove perspektive tumačenja, ne samo žanra povijesne tragedije nego i književnosti, ideologije i kanona hrvatskoga 19. stoljeća u cjelini. Segment knjige posvećen čitanju Teute Dimitrija Demetra autorica je objavila u ranijoj svojoj knjizi studija Nezakonite kćeri Ilirije (2009) kojima je na sličan način tematizirala isprepletenost rodnih uloga i kreiranja pamćenja, percipiranja nacije i stvaranja osobnih i kolektivnih povijesti.

 


Izd. Disput, Zagreb, 2014.

 

 

U najnovijoj knjizi pokazuje kako povijesna tragedija kao visoki književni žanr hrvatske književnosti 19. stoljeća nudi povlašteno mjesto za interpretaciju procesa stvaranja mlade hrvatske građanske kulture. Pristup temelji na polazištima feminističke i dijelom psihoanalitički zasnovane kritike, teorija diskursa i književnoantropoloških pristupa koje upotpunjuje postojećim i revalorizira vlastitim tumačenjima odabranih književnih predložaka.

Knjiga je organizirana u tri cjeline, od kojih prve dvije, Sublimno i tragični žanr i Sublimno i odnos prema prošlosti, funkcioniraju kao teorijski uvod, dok se treća, Sublimno i rod, koristi ranijim polazištima za interpretaciju odabranih povijesnih tragedija, usmjeravajući je jasnije prema obzoru rodnih studija.

Hrvatsku povijesnu tragediju definira kao dramski tekst koji tematizira događaje ili predaje iz nacionalne prošlosti od 7. stoljeća do sukoba s Osmanskim Carstvom, a čijeg protagonista, pripadnika vladajućeg staleža, zadesi nesreća koja je najčešće rezultat stjecaja „političko-povijesnih okolnosti, njegova karaktera i osobnih odnosa s drugim likovima“.

Stvaranje hrvatske građanske kulture

U kontekstu teorija tragedije znakovito je da ta nesreća „nema jasan uzrok u njegovu djelovanju ni u kojem drugom razumu ili vjeri dostupnom razlogu“ te da najčešće dovodi do tragičnog kraja i ujedno obećanja svjetlije budućnosti – viđene kao nacionalne slobode i samostalnosti. Analizirane su drame autora Lj. Farkaša Vukotinovića, I. Kukuljevića Sakcinskog, D. Demetra, M. Bana, M. Bogovića, F. Markovića, A. Tresića Pavičića, H. Dragošića, D. Jarnević, M. Jurić Zagorke, I. Fürst i N. Vavre, objavljivane od 1839. do kraja 19. stoljeća, pri čemu autorica, vodeći se promjenama unutar književnog polja i sama žanra, razlikuje četiri faze: 1839–1848; 1848–1868; 1868–1883. i 1883–1900. Dramskim tekstovima posljednje faze pridružuje i libreto Karla Lukeža Petar Svačić iz 1902. i neobjavljene dramske tekstove Evica Gupčeva M. Jurić Zagorke (1903) i Dolazak Hrvata (1907) Nine Vavra – koji se, kako pokazuje, iako objavljeni početkom novog stoljeća, čvrsto upisuju u ranije postavljeni kanon. Pritom odnos prema uspostavljenom kanonu Zagorka i Nina Vavra grade na oprečan način: Zagorka potkopavajući žanr, a Nina Vavra afirmativno – „demonstrirajući razvoj nacionalnointegracijskog diskursa u radikalni diskurs nacionalne mitologije krvi i tla“. Zanimljivo je da taj „muževni žanr“, koji je kao takav percipiran tijekom 19. stoljeća, unatoč tendenciji onodobne opće desublimacije građanskog društva i znanosti, zadržava sublimni odnos prema nacionalnoj prošlosti, podupirući pritom patrijarhalizam u kreiranju muških i ženskih likova. Ovdje valja naglasiti kako se u svom istraživanju Natka Badurina ne zadržava na pukoj detekciji takvih, u književnoj historiografiji već poznatih, patrijarhalnih obrazaca, već se pridružuje feminističkoj kritici koja, detektirajući pukotine unutar prepoznatljivih matrica – bilo da je riječ o književnim djelima ili njihovim interpretacijama – utječe na preispisivanje postojećega književnog kanona. To čini ponajprije slijedeći načine na koje se rodna karakteristika upisuje u kategoriju autorstva te u sam tekst, ostavljajući u ovom slučaju pitanje čitatelja/ice postrani. Funkcija autora pokazuje se rodno usmjerenom osobito u žanru za koji se pretpostavljalo da traži „čvrstu mušku ruku“, čija je dramatizacija prema, u knjizi preuzetoj, definiciji Frome Zeitlin, opisana kao „muška“ i koji za svoje protagoniste redom bira jake likove muškaraca, nositelja provjerljive (muške) povijesti (histori).

 

 


Demetrova Teuta isprepleće rodne i nacionalne uloge

 

 

Temeljni pojam sublimnog ovdje podrazumijeva „različite osjećaje i pojave koje nije uvijek lako podvesti pod isti nazivnik: uzbuđenje, strah i zanos; osjećaj gorde uzvišenosti; umjetnički nered i kaos, razornu moć ideologije, destruktivnost, nagon za smrću“, ukratko cijeli repertoar stanja i osjećaja koji prate čovjekovo suočavanje s „nerazumljivom i neizbježnom nesrećom“ i koji ga pritom, kao biće višeg reda, duhovno i moralno uzdižu. Postavljen u odabranom žanru u odnosu prema (manje ili više prepoznatljivoj) tragičkoj krivnji te nasuprot sferi lijepog – taj je pojam proveden kroz tri cjeline rada. U prvoj se tiče žanrovskog statusa tragedije kao sublimnog žanra čiji je kasniji status dobrim dijelom uvjetovan spomenutim paradoksom nastanka i trajanja u vremenu opće desublimacije koje kao zakonodavno uspostavlja načelo lijepog, ovdje shvaćeno kao racionalno pojmljivog i podložnog nadzoru. U drugoj cjelini tema je subliman odnos žanra prema prošlosti koja se, prema Haydenu Whiteu, definira kroz retoričnost historiografskog diskursa. Kaos i besmisao koji predodređuju sublimnu viziju prošlih događaja u historiografiji kao mladoj znanosti 19. stoljeća zamjenjuje desublimacijski proces razumnoga tumačenja i objektivnog izlaganja, dok se sublimna povijest premješta u područje subalternog glasa. To nadopunjuje Foucaultovim poimanjem diskursa rata, karakteristična za nove društvene skupine koje se na početku modernog doba žele izboriti za svoja prava, „tražeći okretanje kotača povijesti“ u vlastitu korist i priželjkujući rat kao stanje u kojem je takvo prevrednovanje moguće. Tim mjestom autorica se koristi i kao prilikom da protumači i problematizira jedan od uobičajenih prigovora povijesnoj tragediji za buđenje nacionalizama i vezu s radikalnim nacionalističkim ideologijama u 20. stoljeću.

Pitanje žanra

U trećem smislu sublimno se razumijeva kao „oslonac za izgradnju asimetričnih i hijerarhijskih odnosa između muškaraca i žena“, pri čemu se postavlja niz pitanja o naravi sublimnog u obzoru rodnih politika. Pokazuje se, naime, da nacionalnointegracijska politika nije jedini, možda čak ni povlašteni pokretač rodne diskriminacije. Umjesto toga pozornost se okreće prema sublimnom diskursu koji, realiziran kao diskurs smrti i junačkoga žrtvovanja postaje neosvojivom patrijarhalnom utvrdom. Feminističko preispisivanje žanra/kanona u tom smislu znači potragu za mjestima na kojima se rodno obilježene dihotomije dovode u pitanje ili preokreću i kojima se otvara prostor oblicima ženskog sublimnog ili se dominantni fatalistički i junački tragični svjetonazor, kao kod Ide Fürst u Kraljeviću Radovanu (1897), „nagriza (ženskom) slutnjom da katastrofa nije neizbježna i da je kletva tek utvara“. Takav se stav njezine junakinje podudara i s „nepopravljivim optimizmom“ feminističkih autorica koji se, kako upozorava Natka Badurina – time postavljaju usuprot tragičnom shvaćanju sublimnog.

Imamo li u vidu cjelinu hrvatske književnosti 19. stoljeća, lako je uočiti da se slični tragični zapleti – bilo da je riječ o nacionalnom ili osobnom prokletstvu, krivnji, grijehu i ispaštanju – upisuju u niz nacionalnointegracijskih narativa. Nosivi su ne samo u povijesnim romanima šenoinskoga tipa nego i u dobrom dijelu ranije hajdučko-turske novelistike, kao i povijesne epike. Taj je aspekt žanrovske distinktivnosti u ovoj studiji Natke Badurina manje istaknut: problematizira se primjerice nepostojanje dramskoga pandana onodobnom omiljenom klišeju povijesnih romana – liku femme fatale. Unatoč tomu, kao implicitan odgovor na to pitanje – u knjizi se usmjerava pozornost upravo na odabranu povijesnu tragediju kao, u ovom smislu, povlašten žanr. U ono vrijeme iznimno popularan, danas nam omogućuje uvid u strategije, djelokrug i učinke sublimnog – koji je primarni generator ideoloških stavova i rodnih pozicioniranja ovog razdoblja.

Eksplicitnije se, kad je riječ o žanrovskim obilježjima, autorica odnosi prema povijesnim i suvremenim teorijama tragedije – posebno onima unutar kojih su oblikovani pojedini kritički stavovi poput optužbe tragedije za reakcionarnost ili ideje o prevladanosti ili smrti tragedije. Nešto veća pozornost pridana je, očekivano s obzirom na metodološki okvir studije, feminističkim kritičarkama, dijelom i psihoanalističkim teorijama, kao i domaćim kritičarima poput Darka Suvina u čijem se kontekstu spominju i kritički stavovi Miroslava Krleže ili npr. fusnotirana opaska Ranka Marinkovića, koji taj žanr opisuje kao „mnogo vike ni za što“. Njihove stavove pažljivo izlaže i uspoređuje s vlastitim uvidima, čiji je smjer dan već na početku knjige.

Književnost kao politička praksa

Dodatno ga naglašava na početku interpretativnog dijela knjige, kada ističe vlastito razumijevanje književnosti kao političke prakse, što ne znači da smatra kako bi literatura trebala služiti kao izvor podataka o izvanliterarnom načinu poimanja subjekta u nekom dobu, već da bismo je trebali promatrati dijelom „diskurzivne mreže“ koja funkcionira kao „skladište značenja koje je u tom dobu bilo uopće moguće izreći i kojima se subjekt konstruira“. Takvo skladištenje značenja sublimnih i rodnih uloga u njihovoj neravnomjernoj distribuciji u žanru povijesne tragedije u hrvatskoj književnosti ovom knjigom zorno oprimjeruje. Mi bismo, slijedeći autoričinu uputu, domet te tvrdnje mogli proširiti i na kontekst iz kojega je danas moguće pisati/čitati o toj temi i reći kako je taj opis mogućega koje je izrečeno/napisano primjenjiv i na poziciju s koje je izgovoren. Naime, optimizam ove tvrdnje, kao i završnih stranica same knjige koja rekonstruira i dosad nepostojeću ili nedovoljno poznatu feminističku tradiciju, prelijeva se i preko njezinih rubova. Mogli bismo ga čitati i u samu pothvatu koji pomnim čitanjem korpusa odabranih tekstova dovodi do relevantnih spoznaja: o prvim pravim tragičnim likovima u hrvatskoj povijesnoj drami, koji su odreda žene, o sublimnosti ženskih likova koja se profilira ovisno o krutosti, sterilnosti, akademizmu (kao kod Franje Markovića), propulzivnosti (kao kod Ide Fürst) ili subverziji (Zagorka) samih tekstova ili o značajkama libretističkih tekstova koji sublimno upisuju u glas primadone.

Više od toga, optimizam ovakvih pothvata jest otvorenost prema onom spoju „fascinacije i suzdržanosti“ s kojim svako znanstveno putovanje započinje i u kojem ga valja dovršiti, usklađujući vlastitu znanstvenu akribiju s vlastitim nadahnućem. U tom smislu, ova knjiga ulijeva nadu i u postojeću znanstvenu „diskurzivnu mrežu“ unutar koje je nastala. Natka Badurina potvrdila nam je njome da je moguće napisati teorijski utemeljenu knjigu koja će na adekvatan način uključiti niz suvremenih teorija, ali i književnopovijesno relevantnih domaćih i stranih autora i koja će dovesti do prepoznatljivih spoznaja, pri čemu ni književnosti ni teoriji neće biti tijesno (a ni pusto).

Vijenac 541

541 - 27. studenoga 2014.

Klikni za povratak