Vijenac 541

Jezikoslovlje

Važna studija o glagoljskom pismu: Mateo Žagar, Uvod u glagoljsku paleografiju 1 (X. i XI. st.)

Novi pristup glagoljskoj paleografiji

Emilija Crvenkovska

Knjiga Matea Žagara vrijedno je djelo bez kojega se dalje neće moći produbljivati ni razvijati teme slavenske paleografije. Publika sa zanimanjem očekuje objavljivanje dva sljedeća sveska, kako bi se napokon kompletirala slika cjelokupnoga razvoja glagoljskoga pisma


Poslije duljeg razdoblja u paleoslavistici se pojavila nova slavenska glagoljska paleografija, ovaj put hrvatskoga paleografa i paleoslavista Matea Žagara. Već u posljednjih desetak godina objavljenim radovima on je zacrtao teorijske okvire u kojima se kreću njegova istraživanja, prema kojima razmatra problematiku nastanka pisma i pravce njegova razvitka na temelju čvrsto utvrđene metodologije, obogaćene poznavanjem grafičkih zakonitosti, a smještene u širok povijesno-kulturološki kontekst. S obzirom na to da je od tiskanja prve glagoljske paleografije prošlo više od stoljeća, ovo izdanje, koje autor naziva paleografskim priručnikom, svojevrsna je povijest dosadašnjih paleografskih proučavanja u području slavenske paleografije, a Žagar unosi i vlastiti kreativni doprinos. Osobito je zanimljivo što je, nakon Jagićeve, Vajsove, Kuljbakinove glagoljske paleografije, ovo prva napisana na hrvatskome jeziku.

 

 


Izd. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.

 

 

U odnosu na prethodne glagoljske paleografije kojima je osnovni cilj bio predočavanje razlika u oblicima slova, u ovom radu pisani se materijal prije svega promatra kao tekst i razdvajaju se planovi pismovnih promjena. Žagar predočuje razliku između jezičnog uređenja (grafematike) od onoga na kojem se provodi vizualna optimalizacija tog jezičnog sadržaja (grafetike). U tom smislu, ovdje se više nego igdje drugdje obraća pozornost na dosad slabije obrađene razine grafetičke organizacije: kraćenje riječi, ligature, unošenje velikih slova, punktuacija (interpunkcija), narušavanje principa kontinuiranoga pisanja i sl. 

Autor u ovom svesku, posvećenu najstarijoj glagoljici, koja najvećim dijelom nije hrvatska, nego makedonska i bugarska, najavljuje još dva sveska: drugi će obuhvatiti hrvatskoglagoljske tekstove iz srednjega vijeka (do tiskarstva), a treći paleografiju novovjekovnih glagoljskih tekstova (od pojave tiskarstva do 20. stoljeća).               

Izazovi suvremene paleografije

Paleografija se, prema suvremenim pristupima, više ne može tretirati kao pomoćna povijesna disciplina. Da bi se dao opis nekoga pisma, treba se raspolagati lingvističkom aparaturom, a preduvjet je tomu nužno filološko znanje te su se upravo zbog toga među slavenskim paleografima isticali filolozi. U pogledu metodologije, tradicionalni paleografski pristup bio je usmjeren, prije svega, prema raznovrsnosti formi pojedinih slova, međusobnom odnosu i njihovu smještaju, a odsustvovao je sustavni prikaz posebnosti pismovne strane jezika otjelovljenih u tekstu. Suvremeni opisi pismovnoga korpusa uspostavljaju metodologiju koja uvažava i rekonstrukciju izgovora, predstavljanje kulturoloških i materijalnih okvira te vizualizaciju jezične poruke. Paleografija treba da sveukupnim pristupom protumači povijest promjena u pismu, da bi se konačni pregled mogao upotrijebiti kao pomoć u datiranju i ubiciranju tekstova. Svi koji su se zanimali za glagoljsku paleografiju postavljali su pitanje o najstarijem slavenskom pismu. Žagar osobitu pozornost posvećuje paleografiji Thorvi Eckhardt, autorice koja je postavila revolucionarne novine u shvaćanju razvitka slavenskog pisma, i ističe da mu je ona bila najveći poticaj u pisanju. Eckhardtova je fokus istraživanja usmjerila na isječke teksta gdje se može prepoznati stupanj slovne koordinacije koji dovodi do promjene izgleda slovnoga nacrta (modula). Dalje se autor osvrće na početke slavenske pismenosti u bizantskom kontekstu i komentira najvažnije dokumente koji svjedoče o povezanosti postanka slavenske pismenosti s moravskom misijom. U odnosu na pitanje prvenstva među dvjema slavenskim azbukama, općenito prihvaćena teza da je glagoljica prvo slavensko pismo iznova se podupire nizom dokaza, a obraća se pozornost i na različita stajališta u paleoslavistici, gdje se prednost davala ćirilici.

U odnosu podrijetla i modela ustanovljavanja glagoljskog pisma, autor ističe dva stanovišta: egzogene teorije, koje se temelje na pretpostavci da je glagoljica nadograđena na drugom pismu i endogene teorije prema kojima je glagoljica autentično, autorsko pismo. Prijelaz u novo stoljeće obilježilo je različito poimanje podrijetla glagoljice, koje uvažava Konstantinovo autorstvo i njegovu iznimnu naobrazbu, vodeći računa i o općim grafičkim načelima postanka i razvitka novog pisma. Ključni su teoretičari koji su razmatrali to pitanje u drugoj polovici 20. stoljeća: G. Tschernochvostoff, E. Granstrem, Th. Eckhardt, V. i O. Jončev, M. G. Prohorov i dr. Jedan od najvećih preokreta u razvitku glagoljske paleografije, pored onoga kada se shvatilo da je najstarija glagoljica u osnovi uncijalno pismo, jest teorija Vasila i Olge Jončev, koji upućuju na postojanje jedinstvenoga slovnog modula, a to je kružnica s osam isječaka. Razmatra se i pitanje kodifikacije ćirilice i  njezina autorstva, kao i pregled ćiriličkih epigrafskih spomenika, koji su najstariji datirani spomenici. U odnosu na grčko, odnosno bizantsko pismo kao model prvih slavenskih pisama, ističe se da je njegov utjecaj na slavenska pisma ponajprije u konceptu da jedan grafem odgovara jednom fonemu i u osnovnim ortografskim načelima. Komentiraju se oblici slova za pojedine slavenske glasove koji su međusobno slični u objema slavenskim azbukama, pri čemu je očigledno da su ćirilička slova pojednostavnjena glagoljska, a to je još jedan od argumenata, možda i najveći, da je glagoljica prvobitno slavensko pismo. Dalje se predočuje usporedna azbučna tablica slavenskih pisama s deset kategorija azbučnog opisa, kao što su: grčka minuskula, obje staroslavenske azbuke, uglata glagoljica, brojne vrijednosti u objema azbukama, transliteracija, transkripcija, kao i tradicionalna imena slova. Žagar smatra da se savršena tablica slavenskih pisama ne može sastaviti jer su varijacije u odnosu vremena i mjesta njihove uporabe vrlo velike.

U povijesti slavenske filologije česti su pokušaji rekonstrukcije izvornoga grafematskog ustroja u glagoljici i ćirilici. U pogledu sastavljanja alfabetskih tablica, preko kojih se posreduje i fonološki ustroj jezika, najvažniji su tekstovi staroslavenskoga kanona (10. i 11. st.), kao i slavenski abecedariji.  Fonološki sustav ne odgovara redovito grafematskom, jer u obama pismima jedan grafem može biti predočen s nekoliko znakova. Žagar, slijedeći suvremenu paleoslavističku literaturu, ističe da u izvornoj Konstantinovoj glagoljici nije bilo prejotiranih nazala i da su oni uvedeni poslije pod utjecajem ćiriličkog pisma, a obraća pozornost i na jednu, osobito važnu u odnosu fonološkog razvitka, razliku među dvjema azbukama, kao što je status palatalnih suglasnika. Kod suglasnika, samo u odnosu jednog grefema, šta, može se raspravljati oko njegova digrafskog, odnosno ligaturnog podrijetla. Više istraživača već odbacuje tezu o ligaturnom podrijetlu, o čemu se bio izjasnio još N. Durnovo, oslanjajući se na povijesnu fonologiju makedonskoga jezika, koji je u 11. stoljeću poslužio kao osnova staroslavenskome, pa je u rekonstruiranoj Konstantinovoj glagoljici znak šta mogao služiti za pisanje palatalnog /к’/.

 Autor ističe da su sve pismovne kulture razvile i niz pomoćnih sredstava koja su okruživala tekst, a u osnovi su olakšavala čitanje zbijene teksture (scriptura continua). U staroslavenskim tekstovima najčešći su nadredni znakovi, no još znatno rjeđi nego u ćiriličkim tekstovima. Opisuje se uporaba title, spiritusa, znaka za mekoću suglasnika, znakova za akcent i dužinu, koji mogu imati i funkciju upućivanja na različitost smisla, zatim znaci ekfonetske notacije. Posebna se pozornost usmjerava na pisanje brojeva. Žagar osobito misli na praktičnu uporabljivost priručnika: posvećuje se problemima transkripcije (bilježenja izgovora) i transliteracije staroslavenskih tekstova. Prvim postupkom odražava se pravilno čitanje teksta, posreduje se između teksta i uha, a drugim postupkom slova se prenose iz jedne azbuke u drugu prema vizualnom principu, slovo za slovo. Sve je potkrijepljeno ilustrativnim primjerima, što je osobito korisno za manje upućene čitatelje. Autor dobro zapaža da razdvajanje transkripcije od transliteracije nema dugu povijest u paleoslavističkim istraživanjima te da se javlja tek drugom polovicom 20. stoljeća, što je uvjetovano sociolingvističkim uvjetima u konkretnim slavistikama.

Iščitavanje spomenika

U ovoj paleografiji nudi se detaljan opis oblikovanja kodeksa, materijalne okolnosti koje su utjecale na proces pisanja, vizualno postavljanje teksta i sl. Izgled kodeksa, kao što ističe Žagar, ovisio je o njegovoj namjeni, pa se tako potencira i pragmatična strana. Svaki je termin jasno objašnjen, a nude se i likovne ilustracije kodeksa i alata za pisanje, pri čemu je precizno označen svaki dio, pa tako čitaoci mogu dobiti pravu sliku o onome što je rečeno u tekstu.

Slijedi pregled najstarijih glagoljskih spomenika u kojem su na početku razgledani kanonski rukopisi, a u njima se prepoznaje matrica staroslavenskoga jezika kao književnoga, utemeljena na makedonskom govoru praslavenskog jezika u njegovoj posljednjoj fazi. Zatim se navode svi staroslavenski rukopisi počevši od Kijevskih listića, i o svima se daje kronološka i teritorijalna određenost, osnovne karakteristike, kao i podaci o izdanjima rukopisa. Uz svaki rukopis priložen je snimak originala. O datiranju nekih rukopisa pretpostavlja se i starija moguća donja granica, odnosno 9. stoljeće. Pitanje o sastavu staroslavenskoga kanona ostaje otvoreno, a osnovni je kriterij da jezik rukopisa koji mu pripadaju odražava pred­redakcijsku fazu (dakle prije početka 12. stoljeća). Kod većine staroslavenskih kanonskih rukopisa kao mjesto nastanka locirana je Makedonija. Na nekim mjestima ove knjige Žagar unosi i polemički ton, pa tako problematizira stav B. Velčeve, koja spomenike nastale na prostoru današnje makedonske države uvrštava u bugarski korpus, dok Đ. Trifunović, govoreći o glagoljici kod Srba, neargumentirano uključuje u srpski korpus niz tekstova koji po nizu paleografskih osobina ne pripadaju tamo, kao npr. zapise iz Assemanijeva evanđelja, Kijevske listiće, Marijinsko evanđelje i dr.

U ovoj paleografiji ističe se da je smisao današnjega paleografskog istraživanja, koje pismo gleda kao proces, dinamičku veličinu u kojoj su dijelovi povezani, mora biti rekonstrukcija promjena, tj. prepoznavanje „unutarnje logike“ njihova odvijanja. Daje se i pregled opisa različitih razina kao linijskog ustroja, grafetičkih sredstava (npr. veličine slova, kraćenja riječi, punktuacije) u povijesti slavenske paleografije, a autor ocjenjuje i prethodna mišljenja te unosi nova saznanja u odnosu na već utvrđene stereotipe. Kao novi pristup, koji se spominjao i u nekih starijih autora (ali je ostao u slavistici nedovoljno prihvaćen), treba istaknuti upozorenje da najstariju (pa time i izvornu) glagoljicu ne treba tretirati kao minuskulno, već kao majuskulno pismo – pisano između dviju linija, odnosno da podrijetlo glagoljice ne treba tražiti u jednolinijskoj organizaciji istočnih pisama, već u slijeđenju grčkoga majuskulnog modela. Prema tom kriteriju, organizaciji redova, upitna je (prvo prema Eckhardtovoj), starost Kijevskih listića, kojih linijski ustroj čini velik iskorak u minuskulizaciji pisma, a ističe se da je najarhaičnije pismo Zografskoga evanđelja.  

Na temelju reprezentativnih tekstova donose se primjeri paleografskih osobina u najstarijim glagoljičkim tekstovima. Autor se, slijedom kontinuiteta odraza pismovnog razvoja, prvo osvrće na Zografsko evanđelje, u kojem je najdosljednija dvolinijska postavljenost slova, što pridonosi da se ono odredi kao najstariji pisani tekst, možda i iz 10. stoljeća. Slijede ilustrativni primjeri s komentarima iz više tekstova. Poseban je prostor posvećen najstarijim glagoljičkim natpisima i grafitima, i pritom se iscrtava teritorij njihova nalaženja. Prema Žagaru veća zastupljenost glagoljičkih rukopisa na makedonskom tlu formirala je u jednom razdoblju tradicionalnu sliku prema kojoj je središte glagoljske pismenosti na Balkanu bilo gotovo isključivo vezano za Klimentovu Ohridsku književnu školu, ali se ta predodžba promijenila pronalaženjem više glagoljskih epigrafa u preslavskom krugu. Isprepletanje dvaju pisama u nekim spomenicima pokazuje da su se ona usporedno upotrebljavala i nisu se doživljavala kao dva suprotstavljena pisma. Nakon nedavnih pronalaženja novih glagoljskih epigrafa, primjerice iz dubrovačkog zaleđa i kraj Blatnog jezera u Mađarskoj, kao i grafita na Kosovu i na istoku današnje Srbije, nema nikakve sumnje da je glagoljica u to vrijeme, zaključno s početkom 12. stoljeća, bila proširena gotovo cijelim južnoslavenskim prostorom. Zbog takve prostorne širine i nije neobično da su razlike u pisarskoj praksi bile vrlo velike.

Tekst u središtu

Žagarov inovativni pristup u središte istraživanja postavlja tekst, njegova paleografija nije slovocentrična, već tekstocentrična, pa je to i razlog da grafomorfološke promjene slova  čine samo jedno poglavlje. Promjene oblika slova, rasporeda i proporcije slovnih linija nisu bile ni slučajne, ni stihijske, već su se provodile po prepoznatljivim načelima. Ta su slova smještena u geometrijski osmišljen modul – kružnicu, podijeljenu u osam isječaka. Priložen je pregled svih glagoljskih slova izborom dvanaest rukopisa.

Glagoljska paleografija Matea Žagara djelo je koje će biti korisno i stručnjacima i svima onima koje zanima fenomen glagoljskoga pisma. Za specijaliste iznimno je važno što su sistematizirana sva prethodna saznanja autora koji su se gotovo dva stoljeća bavili tom znanstvenom disciplinom, pa zbog toga može biti i svojevrsna povijest razvitka slavenske paleografije. Priložen je i niz novih spoznaja, kao i neke koje su davno utvrđene, ali znanost po inerciji slijedi starije, već prevladane zaključke. Tako, primjerice, činjenicu da slovo šta nije ligatura, ili da je glagoljica uncijalno, a ne minuskulno pismo, da bi se Zografsko evanđelje u kronologiji trebalo postaviti ispred Kijevskih listića (pa tako starost pisma ne mora slijediti stupanj starosti jezika), kao i pokazatelje o uspostavljenu sustavu u sastavljanju glagoljice koja je imala određeni modul – kružnicu. Za početnike je iznimno važno što Žagar u ovom djelu rabi svu znanstvenu terminologiju iz područja paleografije i pritom svaki termin precizno definira, pa može služiti i kao svojevrsna mala enciklopedija slavenske paleografije. 

Knjiga Uvod u glagoljsku paleografiju 1 Matea Žagara vrijedno je djelo bez kojega se dalje neće moći produbljivati ni razvijati teme slavenske paleografije. Materijal je pedantno obrađen i metodološki precizno razrađen. Publika obaju navedenih profila, i ne samo u Hrvatskoj, sa zanimanjem očekuje objavljivanje dva sljedeća sveska, kako bi se napokon kompletirala slika cjelokupnoga razvoja glagoljskoga pisma.

Vijenac 541

541 - 27. studenoga 2014.

Klikni za povratak