Vijenac 541

Književnost

Pogled iz Dubrave: Ivan Šamija, Projekt Poljska

Krošnja, pismo i čitač

Krešimir Bagić

Lirski je rukopis Ivana Šamije zagonetan, neproničan, na mjestima i posve hermetičan. Uredne, lijepo strukturirane rečenice kriju semantički teško razrješive poruke. Čitatelja se zapravo nagovara da svijet, život i poeziju shvati ozbiljno, da uloži napor jer to je jedini način da dospije do istinskih značenja i prijeko potrebne dubine uvida

Posvuda je moguće naći pjesnike koji neovisno o trenutku u kojemu se oglašavaju i mjestu s kojega to čine posežu za biofilnim evidencijama, za idiličnim (gdjekad iščezlim) prizorima, ladanjskim slikama, arhaičnim simbolima. Oni jednostavno odvraćaju pogled od kaotične dinamike grada, njegova zbunjujuće munjevitog života i urbane svijesti koja se dobrim dijelom zasniva na zaboravu prirode i njezinih ritmova. Pjevajući o srni na rubu šume, žitnom klasju ili mreškanju mora pjesnici pokušavaju doprijeti do punine jezika i iskustva, svojim govorom pridonijeti jedinstvenoj (ničim nadomjestivoj) spoznaji svijeta.  „Cilj pjesme u kojoj se pojavljuju zraka sunca i oblak“ – kazao je svojedobno filozof Rudolf Carnap – „nije da nas informira o meteorološkim činjenicama nego da izrazi neke emocije i da u nama pobudi slične emocije.“

 

 


Izd. Meandar, Zagreb, 2014.

 

 

Iskonska solidarnost
poezije i prirode

Moderni se svijet temelji na racionalnoj spoznaji, znanosti i jeziku u kojemu dominiraju pojmovi koji nastoje što vjernije prenositi informaciju i slijediti razvoj života i znanosti. Poezija međutim upozorava na to da se pitanje istine ne može prepustiti isključivo znanosti i pojmovnom jeziku. Najprije ne postoje pojmovi za brojne fenomene koji obilježavaju čovjekovo iskustvo življenja. Francuski pjesnik Yves Bonnefoy postavio je u tom smislu veoma uvjerljivo retoričko pitanje: „Postoji li pojam koraka koji dolaze u noći, pojam krika, odrona kamena u šipražju, pojam dojma koji ostavlja prazna kuća?“ Pritom je, nadovezujući se na Carnapa, dodao da monopol objektivnog određenja o tome kakvo je vrijeme nikako ne treba prepustiti anticiklonama i atmosferskim depresijama jer postoji instinktivna solidarnost poezije i prirode. Poetski govor pretpostavlja unikatan način postojanja stvari i fenomena, njegove su spoznaje drukčije od informacija i golih činjenica, iskustvo koje nudi oslanja se na kontekst sazdan od imaginacije, egzistencije, sna, vidljivoga, nevidljivoga, upamćenoga, zaboravljenoga itd. Taj se jedinstven način bivanja stvari, svijeta i čovjeka realizira primjerice kada se Ronsardovo stablo drvosječi obrati riječima Slušaj, drvosječo, zaustavi malo ruku ili kada Pupačićevo more šuti pa se smije pa se penje i najposlije dobrojutro veli.

Na prethodne retke potaknulo me čitanje zbirke Projekt Poljska Ivana Šamije (1976). Radi se o knjizi koja sadrži 47 pjesama u prozi koje nastoje lirski uobličiti Poljsku iz naslova. Kako se odmiče s čitanjem, sve izvjesnije postaje da je Šamijina Poljska onirički teritorij, da je to zapravo drugo ime za unutrašnji svijet njegova subjekta. O tom se svijetu misli, on se stvara i otvara u detalju, sitnom pomaku, kadšto neuhvatljivoj nijansi, u njemu niče i raste profinjeni lirski svjetonazor. Sam je autor u jednom razgovoru povodom knjige kazao: „Taj izmišljeni svijet nema veze s geografskom, političkom, povijesnom Poljskom. Poljska je više ime za određenu atmosferu konstruiranu najviše na osnovu slika iz nekih pogledanih filmova i pročitanih knjiga. Među njima mi je važan bio svijet iz priča Brune Schulza i Poljska u naslovu je jednim dijelom upravo posveta Schulzu. Ta izmišljena Poljska je svijet magle i blata, sporog, suspendiranog života, cikličkog vremena izoliranog od okolnog povijesnog tijeka. Ona je jednim dijelom i metafora za prostor pisanja.“

Autor je u navedenoj izjavi dosta precizno ocrtao karakter i uporišta govora u zbirci. Lirska onirizacija Poljske izvodi se brojnim atribucijskim metaforama (subjektivnim definicijama) kojima subjekt predočuje tu zemlju, npr.:

 

Poljska je vrijeme zaustavljeno pod dekom planinskog sanatorija.

Poljska je bila i soba i otvoren prozor.

Poljska je prozračna kupola.

Poljska je pogled kroz mutno staklo kuhinjskog prozora.

Priroda, pismo i čitanje

Šamijina poetska Poljska stvara se i izmišlja u posebnim trenucima. Ona obuhvaća puno toga, među ostalim: oblak tišine, krajolik osut žutom zarazom forzicija, obraze boje cikle, kapi prve proljetne kiše, listove paprati, krijesnice, ljetnu oluju, zapis o melankoličnoj postojanosti nedjeljnih obiteljskih ručkova, noći kada zidovi ne prianjaju uz kožu, nijemi požar tuge kasnog ljeta, zimnicu, crni lavež pasa, bijelu tišinu, crnu košnicu zime, debeli snijeg, vojnike, rat itd. Pjesnik se neprestance vraća građenju Poljske, tom višelikom projektu oblikovanja svijeta i identiteta svoga lirskog subjekta. On je do te mjere predan i usredotočen, sve svoje snage i koncentraciju ulaže u taj projekt da se Poljska na koncu i doslovno pojavljuje kao drugo ime pisanju, rukopisu i tekstu:

 

Poljska je ljeti postajala potpuno ispran rukopis za koji znamo da ga nikad nećemo moći pročitati, ali njega od entropije prazne stranice, a nas od beznađa svijeta bez razlika čuva samo slutnja da je nekad, u nekoj prošlosti ili budućnosti, nešto značio.

U jednom od završnih tekstova knjige pjesnik je još izravniji i još tješnje povezuje prirodu, pisanje i čitanje inzistirajući na užitku kao glavnom pokretaču svoga djelovanja. Čini mi se da je to mjesto pribiranja interesa i ključnih nastojanja Ivana Šamije u zbirci Projekt Poljska:

 

S nostalgijom ćemo se prisjetiti razgranatosti teksta koji smo danima pogledom iščitavali iz praznih krošanja koje su ispunjavale skučeni svijet poljske zime. Užitak koji ćemo tada pokušati evocirati užitak je čitača, fantazija o knjizi ispisanoj nepoznatim pismom koja sadrži sve moguće priče, knjizi čija je nepronicljivost garancija njezine neiscrpnosti.

Susreću se, prepleću i međusobno uvjetuju krošnja, pismo i čitač. Krošnja u igru uvodi tekst prirode, biofilni labirint stalne mijene, ciklične ritmove kolanja života i smjene godišnjih doba. U krošnji nastaje, značenjski se bogati i raste „biljni jezik“ koji je izvan nje nedohvatan i nerazumljiv. Šamijino nepoznato pismo rukopis je za kojim se traga, razgranat rukopis u koji su upisane razne mogućnosti i brojni smislovi, rukopis koji računa na cjelinu i detalj, koji skladno pleše između suprotnosti, bilježi i odražava neuhvatljivu misao i finu emociju. To pismo je nepoznato jer pjesnik zapravo stalno traga za savršenim jezikom, jezikom u kojemu su riječi i stvari u potpunome skladu. Mudrost i tajne prirode, koje u citiranom ulomku iz Projekta Poljska simbolizira krošnja, on pokušava dohvatiti stalnim otvaranjem prema jeziku kao domovini koju se sa svakom izgovorenom rečenicom iznova upoznaje. Stoga je njegovo pismo humanizirana slika krošnje. Čitač, treći sudionik u toj nesvakidašnjoj interakciji, pomni je promatrač koji osmišljava signale i znakove na koje nailazi, šetač koji nastoji postati dio predjelā kroz koje prolazi, diskurzivno biće koje ulazi u tekst s kojim uspostavlja komunikaciju. Njegovi su atributi: sklonost putovanju, opčinjenost prizorima koji promiču, sposobnost fabulacije najobičnije situacije, onirička egzistencija. Među ostalim čitač nerijetko zamjenjuje uloge s pjesnikom, on je „onijemio u brisanom prostoru zime“, zatječemo ga kako ljušti „niski pokrov sivog neba“ ili kako broji „ljuske na tijelima riba i zmajeva“.

Deskripcija i esejizacija

Lirski je rukopis Ivana Šamije zagonetan, neproničan, na mjestima i posve hermetičan. Uredne, lijepo strukturirane rečenice kriju semantički teško razrješive poruke. Čitatelja se zapravo nagovara da svijet, život i poeziju shvati ozbiljno, da uloži napor jer to je jedini način da dospije do istinskih značenja i prijeko potrebne dubine uvida. U retoričkom smislu pjesnik se ponajviše oslanja na deskripciju i esejizaciju. U više tekstova demonstrira vještinu „smišljanja“ opisa koji stvara i hvata prizor, pomno predočava njegovu kompleksnost, sugestivno posreduje auditivne, vizualne i olfaktivne senzacije upućujući istodobno na konkretnost i tajnovitost prikazivanoga. Dominiraju prizori iz prirode i ruralnim životom nadahnute slike, npr.:

 

Kao dah goveda zalutalog u zimskoj noći, iz promrzlih krovova suklja dim i ja se uvlačim duboko u probavu sela, u toplinu kuhinja, u buku kovačnica, u smrad staja.

Posebno je iscrpan i nadahnut kada dođe do biljnoga svijeta. Tada se najčešće pojavljuju oveći ulomci u kojima nabraja i afektivno karakterizira cvijeće, drveće, uopće raslinje. Moglo bi se tvrditi da se senzibilnost Šamijina lirskog subjekta najjasnije očituje u opsesivnom bilježenju svake promjene u vrtu ili krajoliku koji promatra. Taj subjekt prati promjene u prirodi – pupanje, listanje, cvatnju, rast, zriobu i truljenje plodova. Uostalom na jednom mjestu doslovce kaže: „Ipak od svih prizora najdublje su me opčarali oni iz biljnog svijeta.“ Ako bi se nagađalo o dominantnim emocijama tog subjekta, rekao bih da su to ponajprije samoća, melankolija, strah, prigušena radost, tjeskoba i zebnja.

Tekstovi u kojima deskripcija ustupa mjesto esejizaciji povremeno nalikuju lirskim predavanjima o životu i smrti, vanjskom krajoliku i krajoliku duše. Šamijin je pjesnički svijet fluidan, lebdeći, teško je dohvativ, eteričan je i ezoteričan, određen riječima koje inzistiraju na njegovoj neodređenosti, riječima kakve su praznina, lelujanje, paučina, npr.:

 

[...] na obodu praznine jedva vidljivo opstalo je plaho lelujanje, kao paučina koju plete dah jedinoga preživjelog na bojnom polju poslije pokolja. Kao tok vode u vodi, sivi dim drhturavo se uspinjao u visinu sivog neba.

U kontekstu mlađega pjesništva Šamijino pisanje funkcionira kao znak razlike, kao mjesto na kojemu se susreću mistika, istraživanje u jeziku i misao koja grozničavo pokušava prodrijeti iza blještave vanjštine događaja, slika i rečenica. To se pjesništvo čitatelju nudi kao neizvjesni putokaz u drukčiji svijet od onoga u kojemu živi. Ako se nekome i učini da ga je pjesnik odveo u slijepu ulicu, nedvojbeno će imati razloga cijeniti napor koji je uložio u organizaciju tog putovanja.

Tautologija ili poezija?

Ovdje ću se – još uvijek povodom Šamijina Projekta Poljska – vratiti načelnim promišljanjima uloge poezije danas. Živimo u svijetu iz kojega su stvari dobrim dijelom nestale, tj. zamijenjene su stvarima koje proizvodi tehnički um oslonjen o racionalnu spoznaju i znanost. Francuski filozof Alain Finkielkraut u eseju Čemu još pjesnici i romanopisci ironično primjećuje da je čarobnjaštvo prizivanja naše tehnički potpomognute civilizacije sastavljeno od riječi kao što su TGV, DVD, CD-ROM, GPS, SMS, MP3, iPOD, e-mail, wannadoo, google, bug, blog, hipertekst, clip, rap, eko-sustav, pješačka zona, bioraznolikost, chat na internetu, elektronički chip, informatički miš i druga umjetna flora i fauna. Budući da je Finkielkrautovo razmišljanje o jeziku veoma poticajno, navest ću i njegov komentar naznačenog rječnika našega doba: „Tako zapravo govori čovjek koji više gotovo da ne evoluira osim u vlastitom univerzumu znakova. Kao što piše filozof Rüdiger Safranski, ljudski život postaje tautološki kao da sreće samo tragove vlastite aktivnosti. A tautološki grad nema potrebu poput totalitarne države proganjati svoje pjesnike. Posvećujući im proljeća u svojim uređenim prostorima, on udara anakronizmom samu poeziju. Što doista može predstavljati pjesma zemlje za onoga [...] koji poznavanju prirode pristupa preko tematiziranja zaštite okoliša? Ili kao što kaže Bonnefoy: Je li poezija moguća u društvu koje dopušta da njegovo ponašanje, njegovo obrazovanje, njegovu riječ preplave riječi tehnologije, trgovine, one koje više ne poznaju beskonačnost koja se nalazi unutar prirodnog objekta i koje dakle potiču posve drugi beskraj, onaj sna da se proširi (no vrlo oskudno) među reklamne stereotipe?“

Beskonačnost i beskraj – to su  riječi koje propituju pjesnici, riječi koje istražuju i u kojima se po mjeri svojih moći nastanjuju. Kada pjesnik razgovara sa stablom ili morem, on postaje dionik tisućljetnoga poliloga. Ne bih rekao da je to čin bijega od stvarnosti, nego upravo suprotno – čin osvještavanja svoga vremena, njegova jezika i njegovih atributa iz perspektive cjeline iskustva svijeta.

Vijenac 541

541 - 27. studenoga 2014.

Klikni za povratak