Vijenac 534 - 535

Književnost, Naslovnica

Riječko pitanje  Zanemarena tema Matoševe feljtonistike

Matoš i Rijeka

Ivan Bačmaga

Riječko pitanje, kao odraz tadašnjih društveno-političkih prilika i mađarsko-hrvatskih odnosa uopće, zauzima istaknuto mjesto u okviru Matoševih političkih promišljanja



Mnoge od članaka Matoš je posvećivao političkim i s njima povezanim pitanjima, fenomenima i problemima, a napose onima koji su se ticali hrvatskoga položaja u okviru ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije, položaja koji je nerijetko opisivao ropskim i kolonijalnim. S obzirom na političku težinu „riječkoga pitanja“, sasvim je logično da se ono nametnulo kao nezaobilazna tema gorljivomu hrvatskom domoljubu kakav je bio Matoš, koji je o prilikama u Rijeci pisao u nekoliko navrata. Ponajprije kroz prizmu nekoliko putopisa, ali i drugih zapisa, ovaj članak analizira Matoševe nacionalno-političke, društvene, gospodarske i kulturološke uvide u riječko pitanje.

 

Rijeka 1910. godine

 

Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. unitarno-centralističko Austrijsko Carstvo preoblikovano je u dualistički ustrojenu Austro-Ugarsku Monarhiju – država je podijeljena na austrijski i ugarski dio, a svakim od njih gospodarili su politički najmoćniji narodi, austrijski Nijemci i Mađari. Uvođenjem dualizma ujedno je otklonjena mogućnost federalnoga preustroja habsburškog imperija, čemu su težili politički lideri slavenskih naroda Monarhije. S obzirom da su odnosi Hrvatske s Ugarskom formalno bili prekinuti tijekom revolucionarne 1848, i bečki dvor i mađarska politička elita nastojali su da se to pitanje što prije riješi. Rezultat je bila Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868, kojom je Hrvatska „priznata kao politička nacija sa zasebnim teritorijem te neovisnim zakonodavstvom i vladom za njezine unutarnje poslove“, što je podrazumijevalo hrvatsku autonomiju u područjima unutarnje uprave, sudstva, školstva i vjerskih poslova. No banska Hrvatska ostala je snažno ovisna o ugarskoj vladi, koja je kontrolirala sve važnije poslove (npr. financije i promet), a skučenu autonomiju zajamčenu Nagodbom Mađari su često kršili. Ipak, valja istaknuti da su Hrvati Translajtanije Nagodbom dobili političku posebnost kakvu nije imao ni jedan od manjinskih naroda Dvojne Monarhije.

Hrvatsko-ugarskom nagodbom riješeno je i pitanje Rijeke, i to na način koji se često navodi kao primjer i simbol potlačenoga položaja banske Hrvatske u okviru ugarskoga dijela države. Naime, iako su dvanaesteročlanu regnikolarnu deputaciju Hrvatskoga sabora, koja je s ugarskom regnikolarnom deputacijom pregovarala o sklapanju Nagodbe, redom činili unionisti, skloni prihvaćanju većine mađarskih prijedloga, sporazum o pripadnosti Rijeke i njezina kotara nije postignut, što je kao čl. 66. ušlo u prvobitni tekst Nagodbe, koju je Hrvatski sabor primio 24. rujna 1868. No Ugarski je sabor odbio prihvatiti Nagodbu u tom obliku, a ugarski ministar predsjednik Gyula Andrássy zaprijetio je da je neće uzakoniti. Kako car Franjo Josip nije htio ugrožavati sporazum s Mađarima, preko čl. 66. u hrvatskom originalu Nagodbe, koju je vladar već prije sankcionirao, naknadno je prilijepljen novi tekst, tzv. riječka krpica, kojom je određeno da grad, luka i kotar Rijeka „sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo“ (tzv. corpus separatum), o čijem upravno-administrativnom statusu Hrvatski i Ugarski sabor imaju naknadno postići sporazum. Kako ni dalji pregovori nisu dali rezultata, Hrvatski je sabor 1870. predložio da Rijekom sve do postizanja sporazumnoga rješenja upravlja ugarska vlada, na što je Ugarski sabor proglasio provizorij koji je Hrvatski sabor 20. srpnja 1870. prihvatio te se Rijeka našla pod izravnom upravom ugarske vlade. S obzirom da su Mađari provizorij tumačili kao konačno rješenje, položaj Rijeke ostao je nepromijenjen sve do 1918. i sloma Austro-Ugarske Monarhije.

Riječka se politička i ekonomska elita još sredinom 19. stoljeća oslanjala na Mađare, dok je u jezičnom i kulturnom smislu odisala talijanštinom. Tako je gradska uprava tijekom 1860-ih odbijala poslati zastupnike u Hrvatski sabor, smatrajući da Rijeka pripada neposredno pod ingerenciju ugarskoga Središnjeg sabora. U nagodbenom razdoblju funkcija riječkog guvernera dodjeljivana je isključivo pripadnicima mađarskih magnatskih obitelji, a Mađari su zauzimali i sva važnija mjesta u javnim službama te upravne položaje u privredi, da bi na prijelazu stoljeća gradsku upravu i ključne pozicije u političkim strankama postupno preuzeli autonomaši. Pod pritiskom mađarskog i talijanskog elementa riječki su Hrvati vodili tešku borbu za nacionalnu i političku afirmaciju, za jačanje svojih gospodarskih pozicija i za utjecaj u društvenom životu, iako su činili većinu stanovništva riječkoga kotara. U posljednjim desetljećima 19. stoljeća osnivana su brojna društva sa svrhom jačanja hrvatstva među Riječanima, a poseban prinos u toj borbi davali su Frano Supilo i njegov Novi list te lokalni pravaši.

Matoš i Rijeka prije
Matoša u Rijeci

Matoš je u Rijeci i Hrvatskom primorju uopće prvi put boravio ujesen 1909, no riječkoga se pitanja doticao i u ranijim tekstovima, dakle prije no što se mogao osobno uvjeriti kakva društveno-politička klima vlada u gradu na Rječini. Iako tekstovi nastali u tom razdoblju nisu pomnije analize riječkih političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih prilika, već Rijeku tek ovlaš spominju, svakako je riječ o građi iz koje se može iščitati Matošev stav.

U pismu koje je Matoš 4. studenoga 1899. iz Pariza uputio Josipu Milakoviću, književniku i suradniku Nade, riječkom je pitanju posvećeno nekoliko energičnih rečenica koje mogu poslužiti kao ilustracija važnosti te teme u kontekstu tadašnjih mađarsko-hrvatskih odnosa uopće, ali, što je ovdje važnije, oslikavaju Matoševo viđenje istoga političkog fenomena te njegovu razočaranost pasivnim, izdajničkim i kukavičkim držanjem Hrvata u tom okviru: „Čitam, da Magjari hoće da nam sasvim zdipe Rijeku. Ako dodje do toga, treba da prsne lubanja svakom hrvatskom izdajniku. Hrvati, u kojih još ima duše i čestitosti, treba da se dignu ko jedan protiv tog lopovluka. Da, ali jedan boërski glupi čobanin ima više duše i srca nego sva žgadija naših ideoloških ćeretala. Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto.“

Dalje razvijanje riječke teme u Matoševim feljtonima na tragu je misli iznesenih u spomenutom pismu Milakoviću. Tako je u jednom od svojih pariških dopisa za pravaški list Hrvatsko pravo, dopisu datiranu 15. kolovoza, a u spomenutim novinama objavljenu 29. i 30. kolovoza 1900, analizirajući loše ekonomske prilike u Hrvatskoj, Matoš kratko zabilježio: „Rijeka nam se otuđuje“; dok je u članku Mađarska kultura „nezakonit[u], mučk[u] otimačin[u]“ i pretvaranje Rijeke u mađarsku luku te njezino protežiranje od strane ugarskih vlasti povezao s mađarskim imperijalizmom, odnosno težnjom stvaranja ugarske pomorske države. U dijaloškom feljtonu Dekadencija osvrnuo se na gospodarski aspekt riječkoga pitanja, istaknuvši da je mađarsko premještanje središta hrvatske trgovine u Rijeku u trgovačkom smislu uništilo Sisak, Karlovac i Senj. 

Dakako, za analizu Matoševih promišljanja o riječkoj temi najveću težinu imaju putopisni članci nastali nakon njegovih boravaka u Rijeci, ne samo zbog većih količina teksta posvećenih stanju u Rijeci nego i zbog činjenice da u njima progovara o onome u što se neposredno i izravno uvjerio.

Prvi boravak u Rijeci 

Podatke koji vremenski precizno određuju tijek njegova prvoga putovanja i boravka u riječkom primorju Matoš je zapisao u Bilježnicu XI: iz Zagreba je otišao 16. listopada (1909), putem se zadržao u Ogulinu i Opatiji, od 18. listopada stanovao je u sušačkom hotelu Imperial, a 25. listopada pošao je iz Rijeke natrag u Zagreb. Nekoliko detalja privatne naravi o tom putovanju može se saznati iz Matoševe korespondencije, odnosno četiriju razglednica koje je iz Rijeke poslao majci Mariji. No od informacija iz Bilježnice XI. i spomenutih razglednica mnogo je važnije da je AGM dojmove o prvom posjetu Hrvatskom primorju ovjekovječio u putopisnom feljtonu Oko Rijeke, koji je najprije objavljen u pravaškom listu Hrvatska sloboda (1909), a zatim i uvršten u Matoševu knjigu Naši ljudi i krajevi. Oko Rijeke nezaobilazan je izvor za analizu Matoševih promišljanja o riječkim prilikama, a nije pretjerano označiti ga središnjim i najvažnijim među njegovim „riječkim“ tekstovima.

Feljton počinje rečenicama kojima Matoš zapravo rezimira dojmove, rečenice prožete gorčinom zbog onoga što je u Rijeci vidio: „Bio sam u Hrvatskom primorju, prvi put u mom životu, i pišem te nagle retke s osjećajem kao da bijah u tuđini. [...] uviđaš da si kod kuće – najmanje kod kuće, da si u Hrvatskoj tuđinac, da u domovini za te domovine nema, da si gori od stranca na svojoj djedovini.“

Nakon toga slijedi i pomnija raščlamba političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih prilika u gradu pod tuđinskom upravom. Matoš Rijeku doživljava i opisuje kao otet, nesretan i prodan grad, grad s naglašenom oskudicom (hrvatskog) nacionalnog obilježja, kao i kulturnog, intelektualnog i umjetničkog momenta. Težak položaj tamošnjih Hrvata najviše mu zaokuplja pozornost te ga stoga valja promatrati kao presudan čimbenik u Matoševu poimanju riječkih prilika. U tom smislu posebno dojmljivo djeluje tvrdnja da su u Rijeci „Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i jedna sramota“. Naime, Matoš je opazio da su riječki Hrvati, kao većinsko stanovništvo, u političkom, ekonomskom i društvenom pogledu bili obespravljeni te sustavno diskriminirani i terorizirani od strane Talijana i Mađara. Hrvatskom je pučanstvu posvetio nekoliko pohvalnih redaka jer je uspješno sačuvalo nacionalni identitet u vrlo nepovoljnim okolnostima: „[...] sav puk je hrvatski, i to najvredniji, najradiniji, najinteligentniji puk hrvatski, i mi tu ipak nemamo ni onoliko autonomije koliko srpska crkvena općina, nemajući prava podići ni hrvatsku osnovnu školu!“

Kriva slika strukture stanovnika

Doduše, podaci dobiveni popisima stanovništva u suprotnosti su s Matoševom tvrdnjom da je sav riječki puk hrvatski, no ta je kontradiktornost posljedica popisivačke politike, a ne Matoševe neupućenosti ili ignoriranja činjenica. Naime, prema popisu iz 1851. Rijeka je etničkim sastavom bila nedvojbeno i dominantno hrvatski grad, da bi prema popisu iz 1900. Talijani, naoko, činili relativnu većinu (44,9%) riječkoga stanovništva. Razlog rapidne i radikalne promjene etničkoga sastava Rijeke u prvom je redu rezultat činjenice da se od 1880. prilikom popisivanja stanovništva od upitanih nije tražilo izjašnjavanje po narodnosti, već po tzv. „jeziku ophođenja“. Kako je u Rijeci u javnim službama, trgovini i ostalim poslovima prevladavala uporaba talijanskog, razumljivo je povećanje broja onih koji se u svakodnevnoj komunikaciji služe tim jezikom, no taj podatak ni u kom slučaju ne prikazuje pravu sliku etničkoga sastava grada. Dakako, mađarski politički krugovi i riječki autonomaši ustrajali su upravo na „znanstveno utemeljenoj“ interpretaciji prema kojoj popisni rezultati odražavaju etničku strukturu Rijeke. O dominaciji talijanskoga jezika u riječkom primorju Matoš je pisao u članku Refuli, o kojemu će nešto više riječi biti kasnije. Dodajmo i da je podatak koji Matoš iznosi o nepostojanju hrvatske škole vjerodostojan te svjedoči o snažnu pritisku talijanizacije i mađarizacije na riječke Hrvate. Naime, već početkom 1870-ih gradske su vlasti ukinule hrvatske osnovne škole, a nakon što se 1896. hrvatska gimnazija morala preseliti na Sušak, zapadno od Rječine više nije bilo nijedne hrvatske prosvjetne ustanove.

Matoš oštro kritizira talijansko i mađarsko djelovanje na račun Hrvata u svim segmentima javnoga života, no, kao i inače pri opisu prilika u Hrvatskoj, uzroke aktualnog stanja ne traži isključivo u tuđinskom imperijalizmu, već ističe i hrvatske izdajice i odrode u upravnim gradskim tijelima. S obzirom na ponižavajući položaj hrvatskog elementa u gradu na Rječini, Matoš naglašava potrebu čuvanja hrvatske svijesti u Rijeci, a ta se ideja prometnula u središnju točku njegova promišljanja o stanju u gradu. Naime, upravo s te pozicije pohvalio je politiku Frana Supila, s kojim se i susreo te porazgovarao, potom djelovanje lokalnih pravaša, svećenikā Svečka i Bujana te domoljubnu liriku pjesnika Ive Grohovca Dovičića. Matoševo ustrajavanje na čuvanju hrvatstva i branjenju hrvatskih interesa nedvojbeno je u korelaciji i s uočavanjem ekonomskog prosperiteta te industrijske, trgovačke i prometne snage Rijeke, koju s tog aspekta uspoređuje sa svojim Zagrebom: „Inače je Rijeka bogatstvom, golemim svojim industrijama, elegancijom na Corsu i trgovinom u luci unatoč svom malom prostoru pravi velegrad prama pospanom, beamterskom, nepoduzetnom i neindustrijskom Zagrebu.“

Rast industrije pod Mađarima

Naime, iako je mađarska uprava nepovoljno utjecala na položaj hrvatskog elementa u Rijeci, s gospodarskog je aspekta omogućila snažan i ubrzan razvoj grada koji je još sredinom XIX. st. bio hrvatski grad s najizraženijim industrijskim obilježjem i izvrsnim preduvjetima za daljnju industrijalizaciju. U nagodbenom razdoblju Rijeka dobiva izravnu željezničku vezu s Budimpeštom (1873, preko Zagreba i Koprivnice), što pogoduje njezinu izrastanju u snažan industrijski i trgovački grad te glavnu luku ugarskoga dijela Monarhije, koja je 1914. bila i deseta najveća luka u Europi. Kao glavne poluge gospodarskog razvoja funkcionirali su sekundarni i tercijarni sektor djelatnosti, a mađarski i s njim povezan kapital stajali su iza svih važnih gospodarskih projekata u gradu (npr. rafinerija nafte, ljuštionica riže, brodogradilište Danubius, tvornice torpeda, duhana i papira). Mnoge kreditne ustanove otvorene na prijelazu stoljeća funkcionirale su kao mađarske privredne ekspoziture. Ekonomski je razvoj bio popraćen i porastom broja stanovnika, koji se u dobroj mjeri temeljio na doseljavanju, pa je 1890. svega polovica pučanstva bila i rođena u gradu. Prema posljednjem austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910, Rijeka je imala 49.806 žitelja, što ju je činilo najmnogoljudnijim hrvatskim gradom nakon Zagreba.

Imajući na umu ekonomsku važnost i snagu Rijeke, Matoš pomalo dramatično, ali nipošto ne i nerazumno, upozorava: „Već je krajnje doba da sa riječkim Hrvatima složimo kakvu Riječku ligu ili slično društvo, jer propade li nam zauvijek Rijeka, izgubismo Primorje, a izgubismo li Primorje sa željeznicama, možemo uzeti kapu pa kao prosjaci u bolji svijet, ako taj bolji svijet osim Hrvatske postoji!“

Matošev prvi boravak u riječkom primorju ujedno je njegov prvi susret s Jadranskim morem. I tom aspektu putovanja posvećen je dio feljtona Oko Rijeke, a dojam je dvojak: vizualno impresivan prizor pogleda na more pokvaren je neugodnim mirisom koji podsjeća na smrad prazne kutije sardina. Čini se da ni taj, naoko čisto pejzažni, motiv nije lišen političkih konotacija te se može pretpostaviti da je sinje, naše hrvatsko more Matoš nazvao i tužnim upravo zbog društveno-političke situacije u Rijeci i njezinoj okolici.

Riječki zahodi

Matoš je u riječkom primorju i Rijeci boravio u još nekoliko navrata tijekom idućih godina. Posjećivao je zaručnicu Olgu Herak, nastojao je na morskom zraku izliječiti bolest grla, koja ga je naposljetku stajala života, a u Rijeci je zastajao i tijekom putovanja u Italiju. Riječke je dojmove zabilježio u još nekoliko članaka nastalih u tom razdoblju.

U Rijeci se zadržao 24. travnja 1911, prilikom putovanja u Firencu, koje je opisao u feljtonu Od Zagreba do Crvenog Ljiljana. U tom je putopisu nekoliko redaka posvetio riječkoj temi, kojoj je u ovom slučaju pristupio na sasvim drukčiji način. Doduše, najprije je spominjanjem žena i djevojaka koje „prama Rijeci sve tiše govore hrvatski“ te izražavanjem uvjerenja da će on sâm tamo „uvijek [...] činiti dojam tuđinca“, dao naslutiti da će članak krenuti tragom uvida iznesenih u Oko Rijeke, ali onda je sasvim skrenuo u humor i šalu: „Rijeka je kao većina malih naših gradova selo, a riječ selo je kod nas anagram od osel. Na Rijeci nije izumljena ni mišolovka, ali je izumljen parcov, štakor, pa Ungaro-Croata. [...] Na molu nalazim naših vojnika sa violinskim ključem na hlačama i bolno im konstatujem kako su nečisti zahodi na Rijeci. To nije svjedodžba za civilizaciju toga mjesta. Što su narodi napredniji, dotična mjesta su im čišća. Da nema zahoda, ne bih na Rijeci imao jakog dojma.“

Analizi citiranih rečenica možda je najbolje pristupiti usporedbom s ranijim tekstom Oko Rijeke. Matoš je tada Rijeku opisao velegradom, dok je ovdje prezentira kao selo, a sve začinjava igrom riječi. Druga citirana rečenica duhovito svjedoči o nedostatku intelektualnoga momenta Rijeke (nije izumljena ni mišolovka), ali sadrži i nacionalno-političku poruku, jer je u parcovima i štakorima moguće prepoznati hrvatske odrode i izdajice koji su spomenuti i u Oko Rijeke. Dio o nečistoći riječkih zahoda može se navesti kao primjer jedne od važnih stilskih sastavnica Matoševe esejistike: građenje humoristično-grotesknih slika nerijetko je obilježeno tzv. estetikom ružnoće, a ona se ovdje manifestira na dvjema doživljajnim razinama, vizualnoj i olfaktivnoj, odnosno nečistoća zahoda zasigurno podrazumijeva i njihov smrad. Čini se da se čak i u tom „(ne)higijenskom“ odsječku krije kulturno-politička poruka, i to u ironičnoj opasci o (ne)čistoći zahoda kao indikatoru kulturno-civilizacijske zaostalosti ili naprednosti. Naime, s obzirom da Matoš riječke zahode ocjenjuje nečistima, tamošnji je narod stoga na niskoj uljudbenoj razini. Kako se Rijeka nalazila pod izravnom upravom ugarske vlade, moguće je u tome prepoznati zajedljivo izrugivanje na račun Mađara, posebice ako se ima na umu da je Matoš mađarsku kulturu otvoreno opisivao kao inferiornu i barbarsku, o čemu svjedoči njegov pamflet Mađarska kultura iz 1904.

Novac, novac i samo novac

Nakon što je u Primorju boravio i u ranu jesen 1912, ovaj put zbog već spomenute bolesti grla, dojmove sa šireg riječkog područja, ali i one vezane uza samu Rijeku, Matoš je iznio u članku Refuli. Taj tekst pokazuje da se i prema Matoševu iskustvu podaci o „jeziku ophođenja“ iz popisa stanovništva mogu smatrati vjerodostojnima. Naime, pišući o jeziku primorskih Hrvata, Matoš navodi da je „talijanizam udario čakavštini u krv i u kosti“, zbog čega kod Primoraca „prvi ljudi nisu duhom Hrvati“, i to stoga jer „misle, govore i čitaju talijanski, samo talijanski“.

Matoš i u Refulima problematizira nedostatak intelektualnog momenta u Rijeci i okolici, a uzroke takvog stanja nalazi u snazi tuđinskog elementa te trgovačkom karakteru grada: „Ima i drugih trgovačkih gradova na svijetu, ali nigdje nije novac, novac i samo novac tako brutalno i apsolutno na površini svega: na površini lica, duša i života, nigdje na svijetu nije se najobičniji, najvulgarniji i najodvratniji egoizam tako raspištoljio i raspuranio.“

Najzanimljivije rečenice slijede odmah zatim, a svjedoče da Matoševa slika riječkih prilika doživljava promjene: „Zbog toga je Rijeka danas najantipatičniji grad, najantipatičnija rupa na svijetu, škulja bez više kulture i mjesto bez narodnosti. Rijeka, najbogatiji naš grad, u stvari je najjadniji i najsiromašniji hrvatski grad.“

U ranijem putopisu Oko Rijeke Matoš je izražavao ogorčenje stanjem u gradu, napose položajem riječkih Hrvata, ali ustrajavajući na obrani interesa većinskoga hrvatskog stanovništva, između ostalog i zbog ekonomske važnosti Rijeke. Nasuprot tome, u Refulima nudi sasvim crnu sliku, bez tračka nade da će biti bolje. Tako Rijeka, unatoč bogatstvu, više nije „izmrcvareno i prodano [...] čakavsko [...] hrvatsko srce“ čija otmica „zijeva kao rana pod srcem Hrvatske“, niti grad u kojemu treba grčevito čuvati hrvatstvo, već, kao što vidimo, najantipatičnija rupa bez ikakve kulture i nacionalnog obilježja. Kao da je Matoš klonuo duhom i rezignirano potpisao kapitulaciju, kao da mu se učinilo da je Rijeka definitivno dekroatizirana i izgubljena, kao da je vatreni pravaš postao politički realist, kojemu preostaje jedino prezirati oteti grad.

Matoš i Supilo

No nedugo nakon Refula Matoš se Rijekom bavio i u članku Iz Primorja, u kojemu se vratio uvidima i pozicijama iznesenima u Oko Rijeke te opet isticao obespravljenost Hrvata unatoč tomu što čine većinu stanovništva i drže većinu kapitala, a naglasio je i potrebu dizanja hrvatske svijesti. Kako se i prigodom ovog putovanja susreo sa Supilom, najveći dio članka u obliku intervjua posvećen je prezentaciji Supilova viđenja riječkih prilika. Tako Supilo Matošu objašnjava svoju političku taktiku, a upozorava ga i na problematičnost nekih njegovih ocjena i ideja. Naime, Supilo smatra da politička snaga naroda proizlazi iz njegove ekonomske i kulturne snage, pa stoga opravdava oportunističko držanje hrvatskih kapitalista u Rijeci, ističući da bi kao trgovci propali ukoliko bi se otvoreno usprotivili Mađarima. S druge strane, Matoš smatra da najprije valja poraditi na političkom jačanju Hrvata, „jer narod bez najprimitivnijih sloboda može ekonomski i kulturno tek vegetirati“, pa je tako „borba za narodnu slobodu eo ipso kod nas borba za našu ugroženu kulturu, borba za naš jezik i naš imetak“.

Po završetku kratkog intervjua sa Supilom članak se nastavlja, a Matoš se odmiče od pesimistične pozicije iz Refula: usprkos teškim prilikama po Hrvate u riječkom kraju, Iz Primorja nudi određeni optimizam jer hrvatska nacionalna svijest i duh i dalje uspješno odolijevaju tuđinskom pritisku: „Oteše nam Rijeku falsifikatom, ali te gore, te obale, to divno i sjajno more, taj slatki ča i taj puk je još uvijek naš, još je uvijek hrvatski!“

No ubrzo slijedi novi zaokret – Matoš sjedi i razgovara u kavani, a oko njega ciganska svirka, čardaš, vino, maske, pjesma i veselje mađarskih gimnazijalaca, razgovori na talijanskom i mađarskom jeziku... Stoga je, unatoč živom karnevalskom ugođaju, sam završetak članka obojen iznimno pesimističnim tonovima, što je vjerojatno najvećim dijelom motivirano upravo činjenicom da Matoševo uho prima zvukove na stranim jezicima umjesto na hrvatskom. Stoga je kao upozorenje ponuđena potresna i crna slika, simbolična slika umiruće Domovine, slika koju, smatrao je Matoš, vjerno odražava upravo stanje u Rijeci:

„Na naše oči pogiba naša žena, naša mati i naše dijete, na naše oči pogibamo mi svi, na naše oči gine Hrvatska!

Gine, pogiba i polagano umire, a mi sve to gledamo i ne slutimo da i mi s njome polagano ginemo i umiremo!“

Matoš je Domovinu alegorijski prikazivao majčinskim likom u nekima od svojih domoljubnih lirskih pjesama (npr. Pri Svetom Kralju), no u navedenim je rečenicama istim putem otišao i nekoliko koraka dalje te je predstavlja kao amalgamiranu figuru (supruga, majka i dijete odjednom) kako bi što je zornije moguće pokazao koliku i kakvu ljubav prema njoj osjeća. Uz to, čini se da izjednačavanje Domovine sa „slabim“ figurama žene i djeteta sugerira političku slabost Hrvatske u okviru Dvojne Monarhije, zbog čega se nameće potreba da se suprugu-majku-dijete-Hrvatsku zaštiti, jer njezina „smrt“ podrazumijeva „smrt sviju nas“.

Izvori za povijest Rijeke

Iako bi možda bilo odveć pretenciozno označiti ga jednom od središnjih tema Matoševe političke feljtonistike, nedvojbeno je da riječko pitanje, kao odraz tadašnjih društveno-političkih prilika i mađarsko-hrvatskih odnosa uopće, zauzima istaknuto mjesto u okviru AGM-ovih političkih promišljanja.

Analiza njegovih „riječkih“ članaka pokazuje da u smislu pristupa temi Matoš nudi raznovrsnost i originalnost te je u stanju baviti se Rijekom „ozbiljno“, opisujući najvažnije političke, društvene, gospodarske i kulturološke fenomene (Oko Rijeke), ali i da je kadar s tako teškom temom zbijati šalu (Od Zagreba do Crvenog Ljiljana); kao i to da je, unatoč stalnu ogorčenju i frustriranosti riječkim političkim prilikama, temi pristupao i s optimističke i s pesimističke pozicije, pri čemu intenzitet pesimizma jača u kasnijim tekstovima, npr. u Refulima i na samu završetku članka Iz Primorja.

No unatoč specifičnim, međusobno različitim polazištima i zaključcima u promatranim člancima, vrlo se lako iščitava zajednički nazivnik Matoševih „riječkih“ tekstova: Rijeka je prevarom otet grad u kojemu stoga treba svom snagom raditi na jačanju hrvatske svijesti i branjenju hrvatskih interesa. Takvo domoljubno angažirano gledanje na riječko pitanje u potpunosti se uklapa u Matoševu pravašku nacionalno-političku optiku, skladno je i s njegovim čvrstim antinagodbenjačkim stavom te svjedoči o iznimnoj frustriranosti tadašnjim hrvatskim političkim, ekonomskim i društvenim trenutkom – Rijeka je dakle bolan primjer i simbol potlačenoga hrvatskog položaja u okviru Dvojne Monarhije.

Iako predstavljaju primjere umjetničkog tipa esejistike i osvjetljuju neke važne odrednice autorova stila (npr. žena kao simbol Domovine; povezanost humora i ironije s estetikom ružnoće), Matoševe „riječke“ tekstove jednako je zanimljivo promatrati i kao povijesne izvore, odnosno izvore za riječku povijest, za povijest hrvatsko-mađarskih odnosa te za povijest pravaške političke misli. No oni su u prvom redu izvori za Matoševu osobnu povijest – za povijest jednog (hrvatskog) uma, srca i duše.

Vijenac 534 - 535

534 - 535 - 4. rujna 2014.

Klikni za povratak