Vijenac 534 - 535

Naslovnica, Tema

Uz 200. obljetnicu rođenja Ivana Mažuranića (1814–1890)

Mažuranić pjesnik tradicije i asimilacije – pravi hrvatski klasik

Božidar Petrač

Mažuranićeva pjesan Smrt Smail-age Čengića, veličanstveno djelo hrvatske preporodne književnosti i hrvatskoga romantizma, svjedokom je pjesnikove težnje za pravdom i slobodom, ekumenom i istinskim suživotom te pohvalom bratskoj ljubavi među ljudima i narodima; pjesan ljudskoga dostojanstva i čovjekoljublja



 

U cjelokupnom djelovanju Ivan Mažuranić ostaje vjeran idealima kojima je zaokupljen od rane mladosti, zauzima se za velike demokratske ideje bratstva, slobode i ravnopravnosti među narodima, odlikujući se razboritošću i trijeznošću. To mu ni politički protivnici nisu mogli osporavati. Pjesni Smrt Smail-age Čengića zauzima čelno mjesto unutar hrvatske preporodne i romantičarske književnosti i jedno je od najvećih imena cjelokupne hrvatske literature. Pravi klasik u eliotovskom značenju toga pojma.

Još davne 1989. u prigodi visoke obljetnice rođenja Ivana Gundulića prisjećamo se velike izložbe na kojoj su dominirale Bukovčeve slike – velike gundulićevske teme: ona na kojoj veliki Cavtaćanin prikazuje Hrvatski narodni preporod na svečanom zastoru Hrvatskoga narodnoga kazališta iz 1895; druga, na kojoj za Sveučilišnu knjižnicu izrađuje Razvitak hrvatske kulture iz 1912. i treća, posvećena Gundulićevu snu iz 1894, zapravo IX. pjevanju Gundulićeva Osmana u pozadini koje nalazimo kupanje djevojaka i kojoj je prava svrha sloboda. Ivana Gundulića prima kao svoga literarnoga kneza cijela plejada hrvatskih preporoditelja i ovjenčuje ga vijencem posebne slave i posebna značenja. Dva stoljeća poslije smrti autora Suza sina razmetnoga, Dubravke i Osmana hrvatski preporoditelji u velikome Dubrovčaninu prepoznali su vlastite ideale. Slava koju je Ivan Gundulić stekao slava je koja je dva stoljeća nakon njegove smrti (1838) zablistala u svoj raskoši.

 


Ilustracija pjevanja „Agovanje“ Joze Kljakovića

 

Gundulić je svoga najboljeg sljedbenika dobio u Ivanu Mažuraniću, drugom velikom Ivanu, ne samo kao pjesniku koji je dopunio njegov nedovršeni spjev Osman i dopisao XIV. i XV. pjevanje, nego i kao autoru drugoga velikoga hrvatskoga slobodarskog spjeva Smrt Smail-age Čengića, najvažnijega i najvrjednijega djela hrvatske preporodne i romantičarske književnosti. Oba pjesnika, i Gundulić i Mažuranić, odani su pologu tradicije i temeljnim kršćanskim vrijednostima, s iznimnom osjetljivošću za višu koncepciju pravednosti te etički i moralni zakon kao temelj svakoga civiliziranoga društva. Dok se u Gundulića ističu kršćanska preporodna nastojanja i obnovljeni katolicizam postridentinske Crkve, u Mažuranića i njegovim originalnim i kongenijalnim dopunama odzvanjaju najnovije ideje koje se šire europskim svijetom, ideje demokratizma, ideje Rousseaua, ideje novoga svijeta i novih vrjednota. U skladnu srazu dvaju različitih pristupa – a ipak prepoznatljivih unutar cjelokupne hrvatske književne i kulturne baštine – stoji nedvojbena činjenica kako barokni svijet Gundulićev puni odjek nalazi u svijetu hrvatskih preporoditelja. Gundulićevo „kolo od sreće“ oglašuje se u Mažuranićevoj „kobi“ te koliko je Gundulićeva pozicija kršćanina pjesnika paradigmatska pozicija onodobnoga intelektualca katolika, toliko je i Mažuranićeva pozicija pjesnika preporoditelja i romantičara paradigmatska pozicija hrvatskoga intelektualca demokratske orijentacije iz većeg dijela 19. stoljeća. Kad mladi Mažuranić pjeva latinsku pohvalnicu Antunu Kukuljeviću, ocu Ivana Kukuljevića, 1837, dakle uoči svečane dvjestote obljetnice Gundulićeve smrti, postavlja velikoga Dubrovčanina na ono mjesto slave na kojem stoluje veliki Gondola, Gundulić, vaš pjesnik i vaš svećenik, oko kojega se valja skupljati i sabirati novomu naraštaju hrvatskih književnika i tražiti bitne poveznice cjelokupne hrvatske književnosti – bilo one zatamnjene i autorski nepoznate, a zapisane u različitim kodeksima, bilo one autorski znane i poznate koja započinje Marulovom Juditom i nastavlja se cijelim nizom pjesnika i pisaca, dubrovačkih, hvarskih, trogirskih, splitskih, zadarskih ili šibenskih... Da, vrijeme je da se stvori puna svijest o neprekinutu kontinuitetu hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika, da zaživi u cijelome narodu i da je narod živi u svu njezinu bogatstvu razlika.

Književno sazrijevanje

Mažuranićeva književna pozicija jasno je čitljiva i prepoznatljiva u svakoj pojedinoj postaji njegova književnoga stvaralaštva; položaj preporoditelja hrvatske duhovnosti i slavenskoga ekumenizma. Naš se pjesnik nije dugo bavio literarnim poslima; ta je avantura potrajala relativno kratko dok se posve ne posveti politici. Trajala je nepuna dva desetljeća i sve što je u književnom smislu Ivan Mažuranić učinio kao pjesnik, prevodilac i zapisivač narodnih pjesama učinio je do burne 1848. Kao gimnazijalac u Rijeci (1830) zapisuje svoju prvu pjesmu, pjesmu zavičajne nostalgije Pisma od Vinodolca školana, koja je poslije dobila naslov Pozdrav Vinodolu. Za vrijeme studija u Subotinu (1833–1835), dobivši od brata Antuna Gajev proglas za Danicu i Novine horvatske – Mažuranić pripada prvom naraštaju koji u hrvatskoj gimnaziji uči mađarski – odbacuje mađarski jezik i piše na hrvatskom svoju odu Primorac Danici, prvu pjesmu tiskanu na materinskom jeziku. Koliko je Mažuranić oduševljen bio Gajevim proglasom, vidljivo je iz njegova pisma bratu Antunu: „Čitajući Oglasu, koju svrhu domorodnih novina meni poslao jesi, takov svrbež poetičeski od radosti jest me primio, da srcu nikako odoliti ne mogoh, već da Iliričkoj Danici odu jednu sočinim, koju (kakva jest da jest) eto ovdje k listu priklopio jesam.“ Mažuranić je zaista bio napasno obuzet idejom slavenstva, koju iskazuje u pjesmama Pređem slavjanskim i Otkuda ime Slavjan, a koja će kulminirati u Vjekovima Ilirije (1838). Razdoblje Mažuranićeva pjesničkoga djelovanja do dopune Osmana (1842–1844) i stvaranja Smrti Smail-age Čengića (1845) naša književna povijest označuje kao veliku pjesnikovu pripravu, pripravu ne samo u smislu tehničkoga svladavanja pjesničkoga umijeća nego i velikoga napora što ga je Mažuranić uložio u čitanje i razumijevanje klasične literature, Grka i Rimljana, od Homera do Ovidija, Horacija i Vergilija, stare hrvatske književne baštine, osobito dubrovačke, narodne pjesme i moderne talijanske, francuske, poljske i engleske poezije. Kada je Matica ilirska kao nakladnik odlučila objaviti kompletnoga Gundulićeva Osmana i kada je njezin odbor povjerio mladomu Mažuraniću da dopuni dva izgubljena pjevanja, četrnaesto i petnaesto, Mažuranić je tehnička pitanja književnoga izraza već bio riješio. Čakavac rođenjem, od prvoga trenutka prihvaća Gajevu obnovu jezika i prigrljuje štokavštinu. Svijest o izgrađenom književnom jeziku bez kojega nema književnosti, znanosti i kulture nijednomu narodu jedna je od najsnažnijih silnica hrvatske preporodne književnosti. Sam Mažuranić u Danici zapisuje: „U narodu neoptesani jezik govorećemu učenoga človjeka ne ima nikakova, makar se u njemu na jezera brojili visokih znanosti učitelji: svi samo djeca i prosti seljani jesu. Jer onoliko človjek znade koliko jezikom svojim izgovoriti može. Što je izvan kruga izrečja, to je izvan kruga poznanstva.“ Izgrađujući svoj književni izraz, Mažuranić se oslanjao na pučku, narodnu tradiciju, reljkovićevsku i kačićevsku, na stariju umjetnu hrvatsku književnost, ponajprije dubrovačku. Za razliku od, primjerice, Stanka Vraza, koji je držao da se „ilirski“ književni jezik ima oslanjati samo na tradiciju narodne književnosti, Mažuranić eksplicitno u teorijskim razmišljanjima i u djelima slijedi Demetrove ideje o jeziku koji se ima konstituirati u „viši jezik naravi“, a koje je Demeter izložio u svome programatskom članku Misli o ilirskom književnom jeziku: „Za da pako on to bude, u njem ne smije nikakvih skovanih riječi biti, ali nasuprot mora sadržavati sva blagozvučna slova, sve forme i sve izraze koji se nalaze u ikojem podnarječju onoga narječja koje služi kao temelj učenomu jeziku; a to zato jer čim manje veriga jedan jezik fantazijji (tomu viru svega pjesništva) nalaže, tim je za pjesništvo prikladniji, a to će se samo od onoga jezika kazati moći koji izobilje riječi, izraza, forma i izlazaka u skladanju i sprezanju, kao također sasvim slobodan rječoslog (syntaxis) imade. U takvom jeziku neće pjesnici misli rimam žrtvovati morati kao što to u mnogih ukočenih jezicih biva, jer gdje se takovo izobilje forma nalazi, tamo ne može pomanjkanje rima biti, i tamo se svaka vrst stihova lahkoćom upotrebiti može.“

 


Izdanje iz 1922. s ilustracijama Joze Kljakovića

 

 

Nije li se slično dogodilo i u Gundulićevu slučaju; rex illyrici carminis – kralj ilirskoga pjesništva – uspio je ukloniti se sečentističkim egzibicijama, oslonivši se na dotadašnju tradiciju hrvatskoga stiha i čistoću usmene književnosti, bugarštica i narodne pjesme.

Mažuranićeva Dubrava

Gundulić je Mažuraniću jedinstveni predložak kako u jeziku, tako u pjesničkoj viziji. Gundulićeva „dubrava“, Gundulićeva „slovinska težnja“, Gundulićeva sloboda odjekuju u Mažuranićevim latinskim stihovima u spomenutoj odi Antunu Kukuljeviću, u svojevrsnom sažetku ilirskih stavova o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao i u poznatoj pjesmi Vjekovi Ilirije, u stihovima hrvatskim, vergilijanskoga tipa, kroz slike i viziju nekadašnje Ilirije i njezino ponovno buđenje: „Nu da je Bogu i junačkoj ruci / Vašoj hvala, o ilirski puci, / Noćna sjena opet se uklanja!... / Jur ističu zraci od danice, / I za njom pomoljava lice / Mjesec sjajni i tmine razganja, / Tmine vašom krvlju opojene / I neslogom davnjom zadojene.“ Gundulićeva Dubrava, dakle, nadahnjuje cijelu književnost hrvatskih preporoditelja i romantičara kao vizija i zalog slobodnoga života, odnosno, ona, Dubrava, Mihanovićeva domovina, Demetrovo polje i Mažuranićeva „slovinska zemlja“, kako ističe Ivo Frangeš, jedno su.

 


Mladi Mažuranić – Smail-agu je napisao sa 32 godine

 

 

Dopunama Osmana Mažuranić pristupa s velikim predradnjama, dostojnim lingvista i leksikografa od formata; u potpunosti ušavši u Gundulićev pjesnički svijet, uz pomoć brata Antuna priređuje mitološki, povijesni, geografski i leksički tumač Gundulićeva jezika. Ničega od jezika u njegovim dopunama nema što u Gundulića nije provjereno i što Gundulić nije rabio. Ovladavši Gundulićevim jezikom i proniknuvši u ideju Gundulićeva spjeva, Mažuranić na temelju istraživanja povijesnih izvora dovršuje XIV. i XV. pjevanje, s jedne strane slijedeći Gundulićev izvornik, s druge pak ostavivši nedvojbeni pečat vlastitosti i ideja svoga vremena. Mažuranić ne htjede biti tek Gundulićevim popunjivačem, njegova jaka pjesnička ličnost nije mu dopuštala da bez vlastita umjetničkog doživljaja dopuni Gundulićevu pjesan; „da mi je dopušteno o tom kao svojem govoriti, ako mi se uzbude htjeti“, pisao je bratu Antunu. Njegove su ambicije bile znatno veće, a njihov posljedak i iznimno uspjela dopuna i posve individualizirana umjetnička tvorevina.

Remek-djelo hrvatskoga romantizma

Dovršivši popunu Gundulićeva Osmana Mažuranić je napokon mogao pristupiti pisanju svoje pjesni. Ideju toga remek-djela treba tražiti u vijesti što je 1840. kolala po Otomanskom Carstvu i susjednim zemljama o pogibiji od osvetničke ruke hercegovačkoga paše i turskoga junaka Ismail-age Čengića. Milorad Živančević vrlo precizno utvrđuje: „Kada se latio rada, Mažuranić je već bio afirmirani stvaralac: imao je za sobom punu trideset i jednu godinu, niz književnih ostvarenja, krupne leksikografske zahvate, izgrađenu vlastitu poetiku, jasan pogled na književnu tradiciju, suvremenost i perspektivu hrvatske književnosti. Čengić je, prema svemu, manje plod pjesničkog zanosa, a više polagana dozrijevanja, nadgradnja jednoj već postojećoj pjesničkoj bazi, u kojoj se gotovo od samih početaka, mada tepavo i ne uvijek dokučivo, osjeća bilo grandioznije tvorevine koja će tek biti sazidana; ona je došla kao finale, zatim je pjesnik zamuknuo, pošto je rekao sve što je imao reći.“ Kada se Smrt Smail-age Čengića pojavila u Havličekovu almanahu Iskra za godinu 1846. koji je uređivao Dimitrija Demeter, odmah je uslijedio Šulekov tekst u Danici u kojem taj svestrani kulturni djelatnik ocjenjuje Mažuranićev spjev kao „dragocjeni plod našega pjesništva“; on je „skladna ravnoteža umjetnosti i naravnosti“. Ako je dopunama Gundulićeva Osmana dovršio i zaokružio te novim vizijama i idejama 18. i 19. stoljeća oplemenio veliko djelo starije hrvatske književnosti, svojim Čengićem otključao je dveri novije hrvatske književnosti da bi ih posve otvorio Petar Preradović.

 


Drugo englesko izdanje iz 1925.

 

 

Posebno su znakovite riječi, zapravo prvi sustavni sud o toj velepjesni Franje Markovića: „Samo u Hrvatskoj sastaše se u doba ilirskog preporoda uvjeti koji su mogli poroditi pjesničku misao i prikazbu kakova je u ovoj pjesni: na velikoj ideji ilirstva; na muževnoj svijesti o slavnoj prošlosti Hrvatske, jezgrom nikad nepodjarmljene; na uspomeni Zrinskih i tolikih drugih junaka koji su Hrvatskoj pribavili ime ‘branika Europe’; na obnovi starohrvatske književnosti i njezine najnarodnije misli: na zapadnjačkoj prosvijećenosti hrvatskih iliraca; samo na tih činjenicah, samo u Hrvatskoj, mogla je nići i dozoriti onakova vedra i muževna pjesnička idejalnost koja u ovoj pjesni slavi potpunu duševnu pobjedu nad mnogovjekim silništvom jedne, a ropstvom druge česti našega naroda. (...) Ideja koju Osman Gundulićev, koju tolike druge starohrvatske umjetne, pak mnoge pučke pjesme njete, sinula je istom u ovoj pjesni punim žarom.“ Uznoseći Mažuranića, piše Frangeš, „Marković u isto vrijeme uznosi i Gundulića; a čini to argumentacijom u kojoj prius i posterius točno pokazuju odnos, povezanost i uvjetovanost.“

 

 

Talijansko izdanje iz 1949.

 

 

Dok Gundulić posve razotkriva svijest o ljudskoj ništavosti i prolaznosti i otkriva nemoć vremenitoga ljudskoga, Mažuranić u Smrti Smail-age Čengića na tragu romantičarske poetike i herderovskih ideja donosi jasnu viziju buduće „slovinske zemlje“, oslonjen na aktivizam svoga vremena i njegovih ideja. Kao ni Gundulić, ni Mažuranić ne izbjegava refleksije o ljudskoj prolaznosti i nestalnosti i ne zaobilazi određena gundulićevska pitanja: „Kajite se, jer zemaljskog stana / Tijek izmiče bjeguć, kajite se; / Kajite se, jerbo zora rana / Nać će mnogog kud zavazda gre se.“ Štoviše, Mažuranić potvrđuje Gundulićev svjetonazor, „u Mažuranića je to, piše Ante Stamać, zapravo nastavljanje protureformatorske tradicije, ne kretanje područjem tada suvremene europske romantičarske ontologije prirode (Schelling, Hölderlin, Spinoza)“. Veći dio trećeg pjevanja Četa, cijela epizoda sa starim svećenikom u slici dobroga i krotkoga pastira, lirski je dah bogobojaznosti i bogoljubnosti, kontrast agovanju i skupljanju harača; kontrast sili i nasilju, tlaci i nepravdi; upravo u tim stihovima utemeljena je visoka etičnost Mažuranićeva spjeva i pouzdanje u pravedniju i mirotvornu budućnost čovjekovu. Iz Mažuranićeve visoke etike proizlazi prosvjed protiv bratske mržnje, „bratinske mrzosti“ i pohvala skladnu suživotu vjera i kultura. Odatle i uzvišena plemenitost, čestitost i pravednost koja u Kobi postaje mjerilom novoga i pravednoga poretka. U tom smislu figuriraju i svećenikovi stihovi u njegovoj viziji istinskoga i valjanoga života: „Ispod veđa oko sokolovo; / U prsijeh vruće srce kuca; / Vjera ‘e tvrda, njom okrenut nećeš; / Pobratima, pobratim te pazi; / Vjerna muža grli žena vjerna; / Dar ti djelom plemenita pjesma;“.

 


Novo francusko izdanje iz 2011.

 

 

Mažuranićeva pjesan Smrt Smail-age Čengića, veličanstveno djelce hrvatske preporodne književnosti i hrvatskoga romantizma, svjedokom je pjesnikove težnje za pravdom i slobodom, ekumenom i istinskim suživotom te pohvalom bratskoj ljubavi među ljudima i narodima; pjesan ljudskoga dostojanstva i čovjekoljublja.

Političke ideje

Od 1848. započinje intenzivno Mažuranićevo političko djelovanje. Iste godine objavljuje Mažuranić brošuru Hrvati Madjarom u kojoj odgovara na mađarska presezanja u Hrvatskoj i u koji, među ostalim, ističe temelje svoga političkoga programa („Prava bo naravi i pravde nadvladat će svakako usprkos svakomu nasilju prije ili poslije“, „Nasilje i nenarav i nepravda laž su; sloboda i narav i pravda istina su“). Mažuranićev spis svakako pripada nizu blistavih tekstova moderne hrvatske proze, ne bez dosluha s Mickiewiczevom prozom o čovjeku koji hodočasti tražeći slobodnu domovinu. Riječ je o djelu Ksiego narodu i pielgrzymstwa polskiego što ga je Mažuranić u svojoj mladosti prevodio. Godine 1850. posredovanjem bana Jelačića Mažuranić postaje generalni prokurator za Hrvatsku i Slavoniju; 1858–1872. on predsjeda Maticom ilirskom, a kao prvi hrvatski ban pučanin, kandidat Narodne stranke, stoluje od 1873. do 1880.

U cjelokupnome svojem djelovanju Mažuranić ostaje vjeran svojim idealima kojima je zaokupljen od rane mladosti, zauzimajući se za ideje bratstva, slobode i ravnopravnosti među narodima, odlikujući se razboritošću i trijeznošću promišljanja. Mažuranića je teško prepustiti obljetničarstvu i jubilejima; njegova je umjetnost živa i stalna vrijednost, njegovo djelovanje, kulturno i političko, poticaj je svakomu da ga doživljuje i vrednuje visokim etičkim mjerilima.

Vijenac 534 - 535

534 - 535 - 4. rujna 2014.

Klikni za povratak