Vijenac 531 - 533

Književnost

Razgovor: Božica Jelušić, književnica

Umjetnost danas povlađuje banalnom

Mira Muhoberac

Za tako malen grad poput Đurđevca dvije Matičine povelje apsolutno su stimulativne / Za seriozan roman treba skupiti građu, stvoriti uvjerljive likove, svakomu darovati doličnu sudbinu, možda posuditi nešto od vlastite osobnosti. Nije dovoljan samo zanat i težnja literarnoj slavi / Znati ispravno misliti, dobro govoriti, uspješno polemizirati – a ne koristiti to za javno dobro, to je kukavičluk i ziheraštvo / Ministarstvo kulture odbilo mi je otkup romana Čišćenje globusa, čije je prvo izdanje rasprodano / Postali smo duhovno lijeni i ravnodušni na nepravdu u svim segmentima društva / Moje plemićko imanje Barnagor promiče instituciju „građanskog salona“ / Zamor, dosada, razočaranje, gomilanje neprobavljivih činjenica, to je danas sadržaj svih kurikuluma

Božica Jelušić, istaknuta hrvatska spisateljica, autorica četrdeset i dvije knjige u gotovo svim književnim žanrovima, autorica više od sedam stotina novinskih tekstova, prevoditeljica, autorica više od dvije stotine i pedeset izložbi likovnih umjetnika, ekologinja, profesorica… živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu. Ondje smo se uputili kako bismo s plodnom književnicom, u ladanjskom i radnom ozračju njezina imanja, razgovarali u povodu njezina romana Čišćenje globusa, koji je ovih dana dobio Zlatnu povelju Matice hrvatske.

Za roman Čišćenje globusa nagrađeni ste Zlatnom poveljom Matice hrvatske, koja je dodijeljena i Ogranku Matice hrvatske u Đurđevcu. Mnoge je iznenadilo što ste napisali roman.

Primarno me veže poezija, od mojih mladenačkih početaka, no među 40 mojih naslova ima i putopisa, eseja, pripovjedaka, monografskih studija. U prozi nisam nevježa, već trkač koji skuplja dobru formu. Kad smo kupili stari plemićki dvor Barnagor, podignut prije 150 godina, u blizini Đurđevca, započeli smo dvadesetogodišnju fizičku obnovu. Budući da prvovlasnici, obitelj von Trezić, nisu imali potomke ni nasljednike, preostao je zadatak da se od obiteljskih uspomena i memorabilija učini i neki „spomenik u vremenu“ u obliku ukoričene obiteljske kronike, s udjelom fikcionalnoga, dakako... Meni je to bio zadatak i profesionalni izazov. A sudeći po čitateljskim i kritičkim odjecima, te Zlatnoj povelji Matice hrvatske dodijeljenoj romanu i Ogranku MH Đurđevac kao suizdavaču, svi su ciljevi ispunjeni.

Napravili ste pravo malo čudo u Matici hrvatskoj u Đurđevcu. Kakvim osobno ocjenjujete svoj ogranak?

Dobri smo, agilni, sinergizirani. Brojčano zanemarivi, financijski zanemareni, ali imamo ideja i volju za djelovanjem. Kolega Zdravko Seleš profesor je hrvatskog jezika i književnik. Ima ukusa, promovira ideje zavičajnosti, koje su i meni apsolutno bliske. Veza između ljudi koji su stvarali temelje uljudbe na zavičajnom prostoru i onih koji danas aktivno ovdje stvaraju odlična je okosnica djelovanja. Nisu zaboravljeni Galović, Kudumija, Dolenec, Mara Matočec, Petar Grgec i toliki drugi. Literarni domjenci, godišnji „kalendari poezije“ i izdanja koja su doprla do šire javnosti, kao Selešove Elegije Sigismunda Ernušta, moje Štorge i Čišćenja globusa, kazuju da smo na dobru putu. Sporadično izdajemo novine, poput jednoga (ne)zaboravljenoga Jureka, kao što je svojedobno radio Sudeta u Virju. Desetak naših iz „podmlatka“ aktivno pišu, glume i bave se žurnalistikom. Jedan je doktorirao književnost i član je DHK-a, druga, perspektivna pjesnikinja, stoji pred prvom knjigom. Za tako malen grad poput Đurđevca, to je odličan domet. Dvije Matičine Povelje – Elegijama i Globusu – apsolutno su stimulativne.

Svoj ste roman nazvali Čišćenje globusa...

Govorim o konkretnom predmetu iz ostavštine obitelji Trezić, đačkom globusu s početka 20. stoljeća koji moj literarni subjekt Lothar von Trezić vrti u ruci u svojim melankoličnim trenucima, zamišljajući kakav bi mu bio život da je slijedio svoj poziv mornaričkog časnika te da nije „zaglavio“ na seoskom imanju u Podravini. Nasukan na životnu hrid, u lošem braku, s problemima i dilemama i teretom neodrživog imanja, on bježi u te svoje fantazije, kao i svi mi u sporadičnim brodolomima... Ja nalazim predmet / globus u lošem stanju, uflekan, jedva čitljiv, i pokušavam ga ručno docrtati, rekonstruirati. Usporedno „čistim“ dijelove obiteljske prošlosti, a kraj je predvidljiv: gotovo očišćen globus obara propuh i satire ga u komadiće. Time i sam roman stavljam pod upitnik, koliko su akterske priče vjerodostojne. Rasap obitelji svjedočim iz posrednoga kuta, kao „sveznajući pripovjedač“, miješajući fikciju, gdje nema faktografije.

To je čišćenje duše?

Uvijek po modricama prepoznajemo nečiju osobnu povijest, življe i istinitije nego po uzletima i euforiji. Zapravo, svi likovi u romanu pate od neljubavi, to je ono što ih izjeda, podgriza temelj i ruši im živote: ne znaju primiti, prepoznati ni dati, ne mogu se realizirati, premda stalno o ljubavi maštaju. Mary, kao beletristkinja, čak i piše romantične priče o tome, koje nikada ne objavljuje, a njezin brat Lothar fabulira o avanturama na dalekim morima i sve više biva mizantrop i hipohondar, kao što je predvidljivo. Taj crv neljubavi nagriza i danas mnoge živote oko nas, bez obzira što to ne vidimo.

Život i književnost često povezujete s dušom...

Duša je nešto što skolastička definicija u svakom slučaju ne pokriva. Duša je bojno polje, gdje se sile dobra i sile zla otimaju za našu pripadnost i posvećenost... To je područje velikih turbulencija, ali i utihe, dragosti, raznježenosti, podizanja u nebesa. Mjesto gdje klice začete u umu bujaju u čudnovate oblike i grandiozne dimenzije... Svakako onaj dio bića koji nadilazi našu stvarnosnu dob, pa možemo biti dokazano „stare duše“ u relativno mladim tijelima. Neoznačeno mjesto gdje pohranjujemo sjećanja i velike doživljaje, nekada uzvišene, a drugi put potresno osvještavajuće, ali i prašnjavi tepih pod koji skrivamo sve što nas je ranjavalo. Po Rilkeu: „O, vi blaženi, duše još cijele“, dakle, oni kojima sumnje i prljavština svijeta nisu rastrgale ni zamračile dušu. Konačno, to je taj neuništivi dio, po kojem se vraćamo izvoru, u čisto svjetlo i energiju, da bismo se možda ponovno utjelovili ili da bismo nastavili titrati u nekakvoj nirvani, ako smo to zaslužili. Kršćani vjeruju da je to zalog za uskrsnuće i „život vječni“, meni je selidba duše nekako bliža opcija, a kako bilo da bilo, ta je rasprava beskonačna i nitko nije dao zadovoljavajući odgovor, svima prihvatljiv i utješan.

Kakva je sudbina obiteljskoga romana u današnjoj književnosti?

Jako klimava... iščezavanje, vjerojatno. Ljudi „kartičare“, razvlače tanko tijesto, šokiraju ili idu na lokalne „uvrnutosti“, slave ružnoću, razvrat i rasap, bave se trivijalnostima, prenemažu se i pišu, kao neke kao romane. Za seriozan roman treba skupiti građu, stvoriti uvjerljive likove, svakomu darovati doličnu sudbinu, možda posuditi nešto od vlastite osobnosti. Da bismo razvili čitateljsku empatiju, zahvatili duh vremena, dali svom liku toliko stvarnosnog da mu netko povjeruje, autor mora sam biti ujezgren, priseban, očovječen. Nije dovoljan samo zanat, samo ambicija, težnja literarnoj slavi. Gdje su novi ljudi formata Manna, Krleže, Martina du Garda, to zaista ne znam. Naravno, ni gdje bi bili njihovi čitatelji, ne mogu ni pretpostaviti...

Živite u dvorcu: kao srednjovjekovni vitez ili kao Cvijeta Zuzorić?

O, voljela bih kao Cvijeta, u svakom slučaju! Stalno sam govorila o instituciji „građanskog salona“, kako je važno poticati razgovore, razmjene, testirati u intimnom krugu ono što još vruće izlazi ispod pera i kista, jer umjetnik u dobroj mjeri živi od odraza i odjeka, inače ga proguta polusjena u zapećku. Dakle, imamo Ars Barnagor, dodatak stambenom dijelu Dvora, koji čine galerija i suvenirnica. Imamo drvene šumske stube, njih 120, idealne za koncerte, kao i svoje malo Kazalište u šumi (KUŠ) gdje izvodimo monodrame, recitale, a otvorili smo ga s družinom Gradskog kazališta Đurđevac i predstavom Kako je Potjeh tražio istinu. Šezdesetak ljudi, zamotanih u dekice, sjedilo je na ledini, scenografija uglavnom objekti iz atelijera, nekoliko reflektora i sve je bilo božanstveno! Inače, obožavam San Ivanjske noći, vrhunac bi bio da vidim izvedbu u svom KUŠ-u! Mogu biti šaptačica, pola teksta znam napamet! Zasad imamo izložbe, Sajam ostavljenih stvari i Barnafest najesen, u Parku pijetlova (skulptura) uz pivo i kobasice! Za Dan zemlje radimo figurice od podravske gline, tako da se sadržaji sami „stvore“, a ljudi dođu jer se dobar glas o Barnagoru daleko čuje!

Nedavno ste predstavili još jednu novu knjigu, Život kao knjiga, nastalu u suradnji s publicistom Mladenom Pavkovićem. Jedno je poglavlje u njoj naslovljeno Ljubav – čvrsta osovina svemira...

Prema Bibliji i Ivanovu evanđelju: „Bog je ljubav“, što će reći da je svemir stvaran s najboljom nakanom, u duhu mira, sloge, protoka energije, sljubljivanja, prianjanja i ljubavnog zanosa. Svijet kao teološko mjesto, dakle, prožet je energijama ljubavi. S druge strane, čovjek je stvoren da ljubi i bude ljubljen, to je njegovo idealno stanje, pa i antropocentrično gledište, bez teoloških primjesa, potvrđuje primat i svrsishodnost ljubavi. Iz toga izvora idu velika djela, heroizam, milosrđe, žrtve za opće dobro, ideje napretka, snovi o besmrtnosti: „Voljet ću te do vječnosti i natrag.“ Sretna ili nesretna, bezuvjetna ili sebična, slijepa i vidovita, ljubav je najveća tema postojanja i apsolutna dominanta u umjetnosti, gdje su očitovanja ljudskih posebnosti najsuptilnija i najizrazitija. Dakle, odnos je potpuno reverzibilan, ovisno s koje točke motrimo.

Što se knjige tiče, hvala Pavkovićevoj ustrajnosti, nastala je nakon dvogodišnjega podizanja „ručne kočnice“, jer je veoma osobna, porazno iskrena. Streljački nepotkupljiva i govori o četrdeset godina „otvorenih očiju“ u javnoj i privatnoj sferi moje malenkosti, kao spisateljice, majke i bake, ekologinje, društvene osobe i poglavito osobe koja ne bi mogla postojati izvan istine i istinoljubivosti.

Kako os pravde, za koju se stalno borite, povezujete s jezičnom, stvaralačkom i govornom osi?

Držim da se načelo dulce et decorum ponajbolje ostvaruje kad vojujete za neki boljitak, za pravdu, poštenu prosudbu, uzvišenje vrline, prokazivanje podlosti i za pobjedu dobra na bilo kojem području. Prizivam u pomoć Ciorana: „Da bismo živjeli, da bismo samo disali, valja nam učiniti sumanuti napor kako bismo povjerovali da svijet ili naša poimanja sadrže temelj neke istine.“ Ako se borim za čisti dravski okoliš, za talentirano dijete, za pomoć kiparici koja umire u bijedi i bolesti, za nagradu pjesniku iz provincije koji nema nikakva „zakrilnika“, za dobro funkcioniranje lokalne uprave ili nečiju čast, za mene su to posve prirodni, normalni postupci, kako bi moj uzor Gotovac rekao: Moralno je normalno. A ja bih dodala „jedino normalno“ u svijetu poremećenih vrijednosti, kunktatorstva i nečasnih sprega na korisničkoj osnovi. Znati ispravno misliti, dobro govoriti, uspješno polemizirati – a ne koristiti to za javno dobro, za mene je kukavičluk i ziheraštvo. Naravno, da su mi prijetili, zaobilazili me, prikraćivali, ocrnjivali, ignorirali zbog toga: ali zadovoljstvo da ste negdje donijeli mrvicu pravde meni vrijedi više od nelagode koju usrknuh od bližnjih!

Mislite li da je vaš književni rad adekvatno vrednovan u Hrvatskoj?

Ne, ne mislim. Napisala sam 42 knjige u svim literarnim žanrovima, visoko dižući vlastitu ljestvicu i držeći se estetike kao svog „svetog pisma“. To, uostalom, priznaju i poantiraju svi moji recenzenti, pa i oni najzagrižljiviji. Ne postoji u četrdeset godina antologija u kojoj me nema, a ima me i u đačkim čitankama, što je (valjda) nekakvo mjerilo. Nisam popuštala sebi baš kao ni onima o čijem sam stvaralaštvu pisala. Bila sam u svim relevantnim hrvatskim žirijima te odlično znam što se i kako nagrađuje. Ne želim da me bilo tko prijetvorno uvjerava u „previde“ i „slučajne omaške“. Utoliko me više čudi (ne bih rekla i razočarava, jer znam kolika je cijena kožica na pazaru) što nikad nisam dobila, primjerice, Ujevićevu nagradu ili što me sistematski „zaobilazio“ Goranov vijenac, u čemu ima mnogo zlobe, pizme i ljubomore – da sada ne širimo temu. Sama sam si platila put u Bruxelles na promociju Antologije hrvatske poezije u čast prijema Hrvatske u EU!

Ministarstvo mi je odbilo otkup romana Čišćenje globusa, čije je prvo izdanje rasprodano, a trenutačno je na čitanju u Berlinu kod potencijalnoga izdavača. Ali dok starci ubiru „ledene berbe“, beamteri i diletanti kroje pravdu, dok se vazda iste iz stanovitih „krugova“ nagrađuje po inerciji, iz karitativnih, gerijatrijskih i domobranskih pobuda te ulizivačkih i aspirantskih razloga, i dok se vrte „pesji svati“ u malim dijalektalnim atarima, o kakvoj pravdi i nepristranom sudu mi govorimo? Žvačemo gipsani kruh kvazimoderniteta, povlađujemo prostoti i banalnosti ili pak ognjištarimo i majkobožarimo, slušajući što nam nevidljivi politbiro suflira o „ulozi umjetnosti“, željni nasušne vedrine, dubine i visine, kojom bi prava poezija trebala prosvijetliti naše živote! Pa, kad dobro promislim, duhovno lijeni i ravnodušni na nepravdu u svim segmentima društva, nismo bolje ni zaslužili...

Cijeli život radite s mladima. Kako im prenosite znanje?

To je veoma delikatno. Biti školnik znači imati poziv, kao svećenik, kao misionar. To nije nikakvo kruhoboračko zanimanje, već odgovorno poslanje. Obraz-ovati znači dati mladom biću obraz, lice, identitet, učiniti ga ličnošću. Snaga primjera najbolje djeluje, no za to morate sami biti izgrađena ličnost, da možete dio toga dati drugom, ukoliko ste vi njegov izbor, naravno. Nametanje ne vrijedi, ni bilo kakva rigidnost, što bi rekli u Bosni: Od nameta nema selameta... Autoritarni odgoj ne vrijedi ništa, liberalni samo ako je povezan s jasnim dužnostima kao cijenom slobodnog izbora. Poučavam razgovorom, znam slušati, dopuštam da me pitaju i nemam tajni oko svojih životnih uvjerenja i stavova. Nastojim spojiti duh srdačnosti s našom civilizacijsko-odgojnom distancom od dvije ispružene ruke, da mladi ljudi dobiju osjećaj doličnosti, pristojnosti, neulaženja u tuđu auru i bestidna kopanja po njoj. Stvari koje volim: priroda, slikarstvo, glazba, poezija, humanizam, moja su referentna područja za poučavanje. U govornom smislu: metafora, humor, prikladan citat ili stih, izdvojen detalj i tumačenje detalja kao „ključa cjeline“. To moji uvijek upamte i spominju u razgovorima, kad već izađu iz škole. I da, da ne zaboravim: čitanje je bilo i ostalo ključ solidnoga obrazovanja, to sam govorila svima svojim kandidatima. Samostalno, cjelovito, s olovkom u ruci, bilježenjem u teku i na marginu. Sve ostalo je provizorij, zavaravanje. Zagristi u tekst, savladati tekst, zapamtiti tekst, „progutati knjigu“ kao u Ivanovoj evanđeoskoj prispodobi. Svi drugi surogati i digest-verzije nisu vrijedni ni spomena!

Što bi trebalo promijeniti u hrvatskom izobrazbenom sustavu?

Vjerovala bih u takvu školu gdje osjetljivo i darovito dijete ne bi doživljavalo traume, poniženja, nelagode i frustracije, da ne vapi „Molim te, ne daj me, bit ću dobar, radit ću sve što hoćeš“, kao što su vapili moji, i kći i unuk, a što vjerojatno čeka i najmlađega, sada dvogodišnjaka. Zamor, dosada, razočaranje, gomilanje neprobavljivih činjenica, to je danas sadržaj svih kurikuluma. Nema praktičnoga rada, pokusa, projekata, terenske nastave, kritičke debate, razgovora o pročitanom, retoričkih nadmetanja, kreativnih „odušaka“. Sve je u testovima, zadaćama, u tome da je dijete u drilu i „guljenju skamija“, da su prosječni dominantni, a svi ostali „rezani“ na njihovu mjeru. Drugačijost je zazorna, iritantna: događa se da aktivno govoreći jedan strani jezik (ili dva) dijete mora pisati „nepoznate riječi“ u rječnik, ili dobiva negativnu ocjenu iz zalaganja... Čuj, zalaganje. Zalagati se za glupu ocjenu? Darovito dijete nema pojma zašto bi moralo skupljati petice, njemu to ništa ne znači, ono traži izazov i hranu za svoj mozak, traži mjesto gdje može podmiriti glad za spoznajom, a u učitelju naći sugovornika, a ne ocjenjivača. Učitelji danas? Toliko fraza o individualizaciji nastave, a toliko nepoznavanja tih mladih ličnosti, nedostatka dodira, empatije, osobnog uvida u njihovu duševnost i potencijal! Poučavaju li u školama metaforom, kao što je to Frost govorio prije više od pola stoljeća? Znaju li govoriti okretno, vispreno, slikovito i duhovito, bez retoričkog smeća, šupljih frazetina? Znaju li oni sami više no što piše u knjigama? Povezuju li knjiško znanje s iskustvom? Ako su odgovori na ove upite mahom negativni, kao što jesu, to bi trebalo mijenjati u našem sustavu!

Razlikuje li se pjesma koju pišete od one koju čitate i tumačite? Što je za vas pjesma?

Pjesma je za mene „uvjetovani refleks“, način na koji reagiram na sve vanjske i unutrašnje podražaje. Uvijek sam u tom mediju riječi, lovim ih u zraku, razgovoru, pročitanom retku iz novina ili knjige, u stihu neke balade iz zvučnika, slušajući Cohena, Dylana, Mayala... Nekad je to solilokvij, nizanje stihova po unutrašnjoj matrici, nekad nevidljivi „ti“ stoji s druge strane zareza... Ispisujem dnevnik svojih sati, komplimentiram i zahvaljujem Prirodi, objašnjavam sebi svoja stanja, terapeutski, po ključnim simbolima i slikama. I da, pamtim i čitam i učim tuđe, jer kako veli Mira Alečković: „Ja volim i tuđe razbuktale boje, / I pastele nežne, pune tananosti“.... nema razlike. Svijet poezije je unus mundus, pa čak ni jezici nisu presudni.

Jedan ste svoj crtež nazvali Put vodi nekamo. Kamo vodi vaš put?

Ne znam, nekako sam uvijek voljela prečice, uvijek mi se u životu žurilo. Tjerao me moj streljački Merkur, a sada, kad je korak nešto usporeniji, nadam se da idem prema zakutcima i džepovima prostora, čarobnim mjestima ispod onih masivnih, slojevitih panonskih oblaka, gdje priroda svoje najljepše i najgalantnije svečanosti priređuje ni za koga, tek za jedne slučajne oči, raširene od divljenja i zaista, za ono biće nemetaforički spremno „umrijeti od ljepote“, od koje se cijeloga života hranilo, održavalo i nadahnjivalo!

Vijenac 531 - 533

531 - 533 - 10. srpnja 2014.

Klikni za povratak