Vijenac 531 - 533

Kazalište

Kazališne studije: Boris Senker, Uvod u suvremenu teatrologiju II.

Lucidan teatrološki plov

Mira Muhoberac

Čarolija Senkerovih knjiga sastoji se u tome što autor, svjestan nemogućnosti šetnje svim stazama teatrologije, zastaje na rubu polja i čitatelja lucidno, znalački i dubinski provodi nekolicinom putova prepuštajući zainteresirane nastavku kretanja vlastitim pogledom

 

Boris Senker, ovogodišnji dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, sveučilišni profesor, komparatist i anglist, teatrolog i kazališni kritičar, prevoditelj i dramski autor, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u studenom je 2013. u izdavačkoj kući Leykam international objavio drugi dio svoje dvosveščane knjige Uvod u suvremenu teatrologiju, svojevrsne nasljednice legendarnoga Uvoda u teatrologiju Nikole Batušića Grafičkoga zavoda Hrvatske iz 1991.

Tri godine nakon prvoga dijela, koji izaziva nemalu pozornost stručne javnosti, pojavljuje se Senkerov Uvod u suvremenu teatrologiju II, na čak 414 stranica.  Metodologiju svoje knjige, ujedno i njezin izvor i žarište što spaja Senkerov znanstveni, predavački i umjetnički interes, lucidno objašnjava autor u petom, zaključnom poglavlju, pogovoru naslovljenu Polje razgranatih staza, preokrećući ograničenja nerijetko suhoparne znanstvene terminologije, tj. stalna spominjanja znanstvenih područja, polja i grana u umjetnička, kazališna i iskustvena polja, spajajući na neki način strategiju vlastita proučavanja i izlaganja s prvom zbirkom Borgesovih čudesnih kratkih priča Vrt razgranatih staza iz 1941. Borgesov je Vrt zrcalno odražen u Carlsonovoj u višestruko citiranoj knjizi Kazališne teorije (trosveščano je izdanje izašlo u Hrvatskoj u prijevodu Ivane Senker i Borisa Senkera 1996. i 1967), u kojoj američki autor prikazuje „kretanja u teatrologiji od godine 1965. do 1990-ih godina, a način na koji to čini u čitatelja doista može stvoriti dojam o šetnji otvorenim poljem ispresijecanim stazama što, krećući se i preplećući, vode u svim smjerovima“.

 


Izd. Leykam international, Zagreb, 2013.

 

 

Polivalentan vodič

Čarolija se Senkerovih uvodnih teatroloških knjiga sastoji u tome što autor namjerice, svjestan nemogućnosti sveukupne šetnje svim stazama nastalima u teatrologiji u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, zastaje na rubu polja i čitatelja lucidno, znalački i dubinski provodi nekolicinom putova prepuštajući zainteresirane nastavku kretanja vlastitim pogledom. U prvoj knjizi prikazani putovi tom polju vode iz smjera lingvistike i teorije komunikacije, granajući se na Teatrologiju i predmet njezina znanstvenog interesa, na Semiologiju/semiotiku kazališta, na Dramaturgiju i/ili dramatologiju, na Strukturalnu analizu dramskoga i izvedbenog teksta, a u drugoj knjizi, koju ovdje prikazujemo, krećući iz smjera sociologije i antropologije.

Prvi je ponuđeni rub polja u drugom svesku Senkerove knjige poglavlje Kazališna antropologija i antropološko kazalište, omeđen određivanjem odnosa znanosti o čovjeku, čovječanstvu i ljudskom i antropološkoga kazališta kao o „osviještenoj primjeni izvedbenih, glumišnih tehnika i u antropološkom proučavanju ljudskih zajednica i u antropološki utemeljenu djelovanju u njima“ sa sidrištima u odnosima antropologije i teatrologije i njihovim predstavnicima: Gilbert Murrayju, Francis Fergussonu, Richardu Sechneru, Victor Turneru, Eugeniu Barbi, zaključujući s  Antoninom Artaudom.  

Drugi je ponuđeni rub u Senkerovoj knjizi poglavlje Sociologija kazališta. Nadopunjujući tvrdnju Rudija Supeka iz knjige Zanat sociologije: „Sociologija je složena i proturječna znanost“, Senker dodaje da je „i razgranata i raspačana znanost“ te da je i kazalište „izloženo opasnosti da bude shvaćeno kao ‘predmet’, kao ‘objekt’ koji se može promatrati i opisivati ‘poput stijena, drveća ili kuća’ što ih, uzgred rečeno na pozornici nerijetko i prikazuje, a ne kao posebna vrsta ‘međuovisnosti ljudi’ koja se mora na poseban način i razumjeti“. Autor prikazuje antičke i srednjovjekovne korijene sociologije pa utemeljitelje te znanosti, začetnika Auguste Comtea, da bi se posvetio velikom svjetskom glumištu i metafori ljudskoga života na zemlji usporedivom s glumačkom izvedbom na kazališnoj pozornici. Kao i u prethodnom, antropološkom, poglavlju slijedeći fokusiranje teatrološkoga pogleda na pojedine, najistaknutije autore, Boris Senker prikazuje teorije i razmatranja glume u svakidašnjem životu američkoga sociologa Ervinga Goffmana, odnos između kazališta i društva francuskoga sociologa ruskoga podrijetla Georgesa Gurvitcha, sociološki pogled u kazališnu prošlost francuskoga znanstvenika i književnika Jeana Duvignauda i politološki pogled u povijest kazališta njemačkoga teatrologa i profesora teorije kazališta Siegfrieda Melchingera u knjizi Povijest političkog kazališta. Završnicu prikaza sociološke mape autor posvećuje usputnim dodirima sa sociologijom kazališta hrvatskoga redatelja Branka Gavelle, posebice u tekstu Socijalni „model-tipovi“ iz knjige Hrvatsko glumište. Analiza nastajanja njegova stila, u kojem otkriva naslućivanje povezivanja društvene i umjetničke glume: „Stoga u kritičko čitanje, smještanje u primjeren kontekst te razvijanje ovakvih, makar i fragmentarnih, nedorečenih zapisa o društvenom glumištu i glumišnosti društva vrijedi uložiti trud, i to mnogo više nego u ‘statističke’, ‘morfološke’ i ine analize publike u kojima se sociologija kazališta iscrpila ne polučivši dojmljivih rezultata.“   

Treći je ponuđeni rub u razgranati vrt suvremene teatrologije fokusiran na Izvedbene studije. Veliku pozornost u najopsežnijem poglavlju u knjizi autor posvećuje jezičnim i prevoditeljskim, terminološkim dvojbama, tj. prenošenju engleskih riječi performance i perform u hrvatski jezični standard i relativnoj nedostatnosti termina izvedba u hrvatskoj kazališnoj terminologiji. Uvodna je autorova dvojba povezana i s uvrštenjem područja izvedbenih studija u pregled suvremene teatrologije potkrijepljena zamislima Richarda Schechnera prema kojoj bi performance studies u američkoj sveučilišnoj nastavi trebali kao „nova paradigma“ zamijeniti theatre studies: prožimanje teatrologije i dramatologije te studija dramske književnosti, glume, režije, scenografije i drugih kazališnih umijeća. Senker se zaustavlja na Carlsonovu Kritičkom uvodu u izvedbu i na njegovu prenošenju Schechnerovih dodirnih točaka između teatrološke i antropološke misli, na podjeli podudaranja teorije izvedbe i društvene znanosti: u svakodnevnom životu, u strukturi ponašanja u sportu, ritualu, igri i javnoj politici, u semiotici, u vezama između ponašanja ljudi i životinja, u psihoterapiji, u etnografiji i prapovijesti, do ustanovljenja objedinjenih teorija izvedbe, koje su zapravo teorije ponašanja. Iz razmatranja uključivanja, podudaranja ili isključivanja teatrologije i izvedbenih studija Senker prelazi na konstituiranje izvedbenih studija kao akademske discipline te na prikazivanje kontinuiteta izvedbe od svakodnevice i umjetnosti do rituala i igre. Jon McKenzie, profesor sa Sveučilišta u Wisconsinu, u obzoru je Senkerovih izvedaba bez granica, u kojemu polja organizacijske, kulturne i tehnološke izvedbe skupa tvore izvedbeno prizorište s područjima ljudskoga roda i dokolice i ponašanja svih industrijski i elektronički proizvedenih tehnologija.

Široko teatrološko more

Četvrti je ponuđeni rub poglavlje Kazalište i povijest. Određuje drukčije i pojačano zanimanje za povijest kazališta nastalo u zrcalu novih teorija, promjena motrišta i smjera te proširenih interesa izvedbenih studija. Skretanje pogleda okreće se prema alternativnom kazalištu kao jednom od izvora povijesti kazališta i na drugima dosad zapostavljenim oblicima kazališta što postaju žarištem interesa kazališnih povjesničara, od eksperimentalnoga do postdramskoga teatra. Autor pregnantno razmatra nove povijesti kazališta, od Erike Fischer-Lichte do Darka Lukića i Josepha R. Roacha. 

Rubovi se polja teatrološkoga zanimanja u dvama Senkerovim svescima donekle podudaraju s knjigom Marca De Marinisa Razumijevanje kazališta. Obrisi nove teatrologije. Poglavlja se, međutim, nižu obrnuto i zrcalno u odnosu na talijanskoga autora, koji krećući od Semiotike dolazi do Povijesti i historiografije, Sociologije i Antropologije.  

Knjiga Borisa Senkera Uvod u teatrologiju II, drugi i sastavni dio dvosveščane knjige Uvod u suvremenu teatrologiju I, potreban je, poticajan i lucidno napisan sveučilišni udžbenik namijenjen studentima komparatistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji polaze teatrološke i kolegije posvećene scenskoj umjetnosti. Bit će to prijeko potreban priručnik i drugim studentima filozofskih, učiteljskih i umjetničkih fakulteta. Osim toga, rado će ga čitati svi teatrolozi, dramaturzi, kazališni kritičari, umjetnici, pisci, urednici, glumci, redatelji, scenografi, kostimografi, kao stalan poticaj osvježavanju svojih znanja i umijeća. Namijenjen je i svim zaljubljenicima u kazalište i svim ljubiteljima dobroga znanstvenoga i književnoga štiva. Morske bonace, plime, rukavci, zaljevi, morske dubine, valovi i površine, tajne teatrološkoga oceana i kazališnih mora ugodno se i s veseljem osvajaju zahvaljujući vrsnom zapovjedniku hrvatskoga teatrološkog broda i njegovoj razrađenoj navigaciji, strategijama plovidbe i sigurnom a intrigantnom plovu.

* * * * * * *

U povodu Demetrove nagrade za životno djelo

Zapis o Borisu Senkeru

Zahvaljujući Demetrovoj nagradi za životno djelo, dodijeljenoj mu 13. lipnja u Društvu hrvatskih književnka, razmjerno će se mnogo ovih dana pisati o Borisu Senkeru. (Razmjerno zato što se o kulturnim poslenicima u nas općenito malo piše, nisu „medijima zanimljivi“ jer ne čine ništa spektakularno ni skandalozno.) Vjerojatnost da će Boris učiniti nešto iz tih kategorija obrnuto je razmjerna karakternim osobinama koje su me se u njega uvijek najviše doimale. Te osobine također ne privlače javnu pozornost i „nisu u modi“ u društvu kojim vlada osobna samosvijest uglavnom samoproklamiranih lidera na svakom području, a zovu se skromnost i samozatajnost.

Tijekom godina susretao sam Borisa u kazalištu, najviše onda kad je pisao Kroniku za Republiku. Nadam se neupadljivo spretan, kakav sam već tada bio, rabio sam Borisovo pojavljivanje kao svojevrsno jamstvo. Naime, jamstvo relevantnosti kazališnoga čina – predstave koju smo obojica, pritisnuti što nuždom, što žudnjom, što marom – pratili kao „gledatelji sa zadatkom“ (volim taj termin pokojnoga Tolje Kudrjavceva). Da je predstava nezanimljiva, rutinerska ili posve nevažna, trice i kučine kazališnoga života, Boris bi se družio sa svojim kućnim mačkama, a ne s mrakom dvorane.

Koristi od Borisa bilo je i nakon predstave. Iako na domjencima najčešće nije ostajao dugo (za razliku od mene, koji uranjam u glumačke taštine), s Borisom se ipak moglo razmijeniti riječ-dvije o onome na sceni, netom viđenom. Njegovoj suzdržanosti danas, kad sam daleko iza sebe ostavio mladenačko pisanje teksta odmah po predstavi, u svakom pogledu skidam šešir i dajem za pravo. Treba dobro razmisliti, birati riječi i staviti ih u kontekst – pa će onda i kritika moći biti izravna, jasna i – paradoksalno – jednostavna, kao Borisova.

Zašto paradoksalno, pitate se sad vi, ili se pitam, retorički, tek ja u vaše ime. Zato što u živome svijetu teatrologije ne poznajem čovjeka s većom teatarskom erudicijom – koja se ipak nije pretvorila u školnički parafilozofski diskurs prepun pozivanja na autoritet citata. U konstrukciji teksta sam je Boris uzor: kad su argumenti predočeni pregnantno, onda ni kritički sud ne mora biti uvijen, no uvijek iznesen con massimo rispetto, s poštovanjem i obzirom prema onima na koje se izravno odnosi, u prvome redu prema najranjivijima, glumcima. Nije naša dužnost da budemo grubi, ali je naša obveza da budemo izravni i razumljivi. Kritičar nije Pitija teatra.

S istog razloga, zanimljivosti i tečnoga stila, i mnogobrojne Borisove knjige lako se čitaju. Naravno, plaćen je obol akademskoj akribičnosti, što je po sebi neizbježno, no i ta je crta dobro kompenzirana drugom crtom: nigdje podaci nisu samima sebi svrha, već svrhovito (i dinamično, što je svojstvo svekolike Borisove produkcije) vode k cilju ili zaključku.

Da zaključimo. Boris Senker, iako trostruka ili trolika profesionalna života, u prvome redu integralni je kazališni čovjek, kakvi su općenito rijetki u današnje vrijeme separacije i specijalizacije. Kazalište je neiscrpna tema njegova akademskog rada – nasuprot tomu Borisov akademski rad naprosto izbija iz njegova strogo kazališna rada. Uz elementarne ljudske strasti, od kojih ne možemo, sve i da hoćemo, pobjeći, erudicija je tiho pogonsko gorivo njegovih komada. Nikad nametljiva, ali stalno nazočna.

Kao i sam Boris.

Boris B. Hrovat

Vijenac 531 - 533

531 - 533 - 10. srpnja 2014.

Klikni za povratak