Vijenac 528

Književnost

Pretisak M. Divkovića: Nauk krstjanski za narod slovinski; Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene i slavne Bogorodice

Temelji hrvatske književnosti u Bosni

Krešimir Šimić

Da je Matija Divković jedan od najutjecajnijih pisaca bosanske franjevačke književnosti, poznato je. Njegova djela Nauk krstjanski za narod slovinski (1611) i Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene i slavne Bogorodice (1611) prva su bosanskohercegovačka tiskana djela pisana na narodnom jeziku. Osim toga objavio je i Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijem i vele bogoljubnijemi (1616), koji se u književnopovijesnom studiju naziva i mali katekizam. U njemu se, osim katekizamskog sadržaja, nalaze obrade poznatih srednjovjekovnih književnih motiva: Plač Blažene Divice Marije i Život svete Katarine složen u verše te Verši Abramovi, redakcija Posvetilišta Abramova Mavra Vetranovića. Besjede, Divkovićevo najopsežnije djelo (66 priča) produžavaju „sve do u 17. stoljeće kontinuitet srednjovjekovnog svjetonazora i srednjovjekovne refleksivne, pučko-propovjedne proze“ (Eduard Hercigonja). Spomenutim četirima tiskanim djelima Divković se potvrdio kao vrstan kateheta i pripovjedač. Sva četiri djela pisana su bosančicom i objavljena u Mlecima. O njihovoj iznimnoj popularnosti govore brojna izdanja.

 

 
Izd. Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Sarajevo, 2013.

 

Divković je književnim radom snažno utjecao na književnu djelatnost bosanskih franjevaca (njegovim tragom krenuli su, primjerice, Pavao Posilović, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, a utvrđen je i njegov utjecaj na nabožne pisce na hrvatskim prostorima, primjerice na Bartola Kašića). Izniman je njegov prinos širenju štokavštine u pisanoj praksi, a kako je filološka znanost utvrdila korelaciju Divkovićeva jezika s dubrovačkom štokavštinom, nedvojben je i njegov utjecaj na povijest standardizacije hrvatskoga jezika. Koine franjevačke književnosti 18. stoljeća, usprkos administrativnom odvajanju dalmatinske (1735) i slavonske provincije (1757) od Bosne Srebrne, izrastao je zapravo iz književnog izraza pisaca 17. stoljeća (Divkovića i drugih). Nepotrebno je stoga isticati važnost pretiska i transkripcije Divkovićevih djela: tzv. velikog katekizma, Nauka krstjanskog, i zbirku mirakula Sto čudesa, tim više što su Divkovićeva djela raritetna (dosadašnjim istraživanjima locirana su 23 primjerka Nauka uvezanih sa Sto čudesa, šest primjeraka zasebno Nauka i dva primjerka zasebno Sto čudesa).

Pretisak i transkripcija Nauka i Sto čudesa u ovom izdanju rađeni su prema primjerku koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci pod signaturom S IV 47b, osim naslovnice i kalendara (tabule) u Nauku, koji su izrađeni prema primjerku iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (sign. R II B-8º-1a) i prema primjerku iz Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (sign R-789). Načela transkripcije priređivačice su donijele na kraju knjige, prije opisa sačuvanih primjeraka Nauka i Sto čudesa. Uvodnu studiju u transkripciju Nauka napisala je Darija Gabrić-Bagarić. U toj je studiji, uz biografske crtice o Divkoviću, kontekstualizirala Nauk u zapadnoeuropsku književnu kulturu (kratke napomene o utjecaju inojezičnih katekizama: Dichiarazione piú copiosa della dottrina christiana (1598) isusovca Roberta Bellarmina, Dottrina christiana breve (1571) Jacoba Ledesme, Summa doctrina christiana Petra Canisija) i hrvatsku književnu kulturu, zatim je sačinila iscrpan sadržajno-poetološki opis i analizu jezika, ukazujući na umjetničke dosege i slojevitost Divkovićeva jezika. Nakon transkripcije Nauka nalazi se Rječnik nepoznatih riječi i Tumač imena i izraza.

Uvodnu studiju u Sto čudesa napisala je Marijana Horvat. U studiji se isprva donosi povijesni kontekst, zatim podatci o životu i djelu Matije Divkovića, navodi se da je u književnoj znanosti „dokazano“ da je zbirka Promptuarium Discipuli de miraculis beate Mariae Virginis Johannesa Herlota izvor Divkovićevih Sto čudesa i, konačno, daje se poetološki opis: latinski predložak često je proširivao (najčešće poukama kako treba živjeti) ili skraćivao (izostavljanje prostornog i vremenskog lociranja, Heroltovu opširnu eklezijalnu nomenklaturu svodio je na „fratre“ i „redovnike“, zemljopisna imena navodi samo kada su dobro poznata), uvodio je dijaloge i često se koristio retoričkim ukrasima, najčešće figurama ponavljanja (anaforom i epanalepsom). Nakon sama teksta nalazi se rječnik nepoznatih riječi i tumač imena i izraza.

Darija Gabrić-Bagarić i Marijana Horvat pokazale su svojim studijama da književnopovijesno svrstavanje Divkovićevih djela, zbog tzv. reducirane originalnosti (najvećim su dijelom prijevodna i kompilatorska) među nižerazredna ostvarenja nije opravdano. Divkovićevi tekstovi su, ističe Gabrić-Bagarić, spoj interpretacije izvornika i prijevoda, a piščeva invencija izražena je u prilagodbi stranoga teksta čitatelju (slušatelju).

Kodikološki opis sačuvanih primjeraka Nauka i Sto čudesa, koji se nalazi na kraju knjige, sačinili su Dolores Grmača, koja je uz rad na transkripciji ujedno napravila i redakturu, i Marko Karamatić. Dostupnije primjerke opisali su načinom de visu, informacije o primjercima koji se čuvaju u inozemnim knjižnicama (Pariz, London i Chicago) prema bibliotečnim katalozima, a neke primjerke prema objavljenim bibliografskim izvorima.

Dakle, rad na projektu pretiska i transkripcije s bosančice na latinicu važnih Divkovićevih djela, koji je vezan uz obilježavanje 400. obljetnice prve tiskane bosanskohercegovačke knjige na narodnom jeziku, urodio je iznimnim i za kroatističku znanost nadasve korisnim plodom: pretiskom i transkripcijom Nauka i Sto čudesa.

Vijenac 528

528 - 29. svibnja 2014.

Klikni za povratak