Vijenac 528

Likovna umjetnost

(KON)TEKST ARHITEKTURE

Arhitekt urbane slike Zagreba

Alen Žunić

Uz dodjelu nagrade UHA-e Viktor Kovačić za životno djelo arhitektu Marijanu Hržiću

Na nedavno otvorenoj Godišnjoj izložbi ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2013, uz redovita priznanja Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolja realizirana djela u prošloj godini, dodijeljena je i naša najuglednija strukovna nagrada za arhitekturu Viktor Kovačić za životno djelo, kojom se valoriziraju ponajbolji cjeloviti autorski opusi u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva. Ove godine lauerat je arhitekt Marijan Hržić, istaknuti urbanist, projektant, sveučilisni profesor i plodni publicist, koji je tijekom gotovo pet desetljeća intenzivna bavljenja arhitekturom objedinio sva bitna područja struke, iako je ponajprije prepoznatljiv kao projektant istaknutih repera urbanog identiteta Zagreba.

 

 

 

 

Marijan Hržić rođen je 1944. u Zagrebu, gdje je na Arhitektonskom fakultetu 1967. diplomirao pod mentorstvom prof. Vladimira Turine. Magistrirao je 1981, a potom i doktorirao 1988. s disertacijom Percepcijski pristup oblikovanju grada u okviru procesa planiranja. Na istom je fakultetu danas redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za urbanizam, gdje predaje teme urbanističke kompozicije i teorije urbanizma, a paralelno vodi i inovativne vježbovne kolegije na završnim semestrima mastera. Važnost istraživačke i teorijske dionice u projektantskoj praksi potvrdio je još 1979/80. sudjelovanjem u radu na Center for Metropolitan Planning and Research Insitute (Johns Hopkins University, Baltimore, SAD).

U prvom dijelu karijere niz je godina djelovao kao vodeći projektant u Urbanističkom institutu Hrvatske (1968–88), gdje potpisuje brojne generalne urbanističke planove (Pleternica 1974, Donji Miholjac 1974, Đakovo 1975, Belišće 1975, Sanski Most 1977...) te urbanističke projekte stambeno-poslovnih zona i gradskih središta (Belišće 1974, Valpovo 1975, Đakovo 1975, Požega 1976). Od 80-ih godina uglavnom se bavi arhitektonskim projektiranjem, pri čemu je realizirao dvadesetak važnih zgrada u Zagrebu poput Krematorija Mirogoj (1981–85, s D. Manceom i Z. Krznarićem), nove zgrade Elektrotehničkog fakulteta (1987–88), Ministarstva financija u Sopotu (1991–98, s D. Manceom i N. Šegvićem), nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95, s V. Neidhardtom, D. Manceom i Z. Krznarićem), kompleksa Cibona (1985–87, s I. Pitešom i B. Šerbetićem), robne kuće Europatrade (1990–91), poslovne zgrade Ingra–Elektroprojekt (1990–97, s I. Kolbachom), stalnog postava MUO-a (1994–95), poslovnog sklopa Eurotower – Erste banka (2003–08), a izvan Zagreba važno mu je djelo višenamjenska Gradska dvorana Krešimir Ćosić (Zadar 2002–08).

Usto je autor četrdesetak nagrađenih natječajnih radova, od kojih su zapaženi prvonagrađeni: urbanističko-arhitektonski projekti za Novi centar (Karlovac 1979, s V. Neidhardtom, D. Manceom i Z. Krznarićem), Centar Žnjan–Dragvode (Split 1985, s D. Manceom i N. Šegvićem), paviljon za EXPO 92 (Sevilla 1990-91, s T. Odakom i B. Silađinom), poslovna zgrada Tempo u Sopotu (Zagreb 1991, s D. Manceom i N. Šegvićem), urbanističko-arhitektonski sklop WTC-a uz Velesajam (Zagreb 1991, s T. Odakom i B. Silađinom), samostan i crkva Sv. Terezije (Zagreb 1994), Pastoralni centar župe Gospe od milosrđa (Split, 1994), samostan i crkva Sv. Franje Asiškog (Rijeka 1995, s R. Zeman) i Crkva Kristova uskrsnuća (Mostar 1996).

Djelovanje Marijana Hržića na području strukovne publicistike obilježio je angažman na mjestu glavnog urednika danas, nažalost, ugašena časopisa Arhitektura, gdje je tijekom 80-ih ostvario niz sinteznih brojeva koji i su i danas kultni svesci toga časopisa: Interpolacije (1983), Individualno stanovanje (1983/84), CIAM (1984/85), Arhitektura u Hrvatskoj 1945–85 (1984/85) i Otisci osamdesetih (1984/85). Nedavno je Hržić bio i autor-urednik opsežne monografijske publikacije Širenje horizonta (na čak 550 str.), knjige koja je postala temeljeni sintezni pregled prostornog planiranja i urbanog projektiranja za razdoblje od početka Domovinskog rata 1991. do krizne 2011, a važan korak o kojem publikacija svjedoči jest dvadesetogodišnji kontinuitet javnih natječaja za sve veće urbanističko-arhitektonske zahvate u Hrvatskoj.

Arhitekt Hržić odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturno stvaralaštvo na području arhitekture, a i višestruki je dobitnik (u raznim autorskim timovima) istaknutih stručnih priznanja, primjerice triju nagrada Zagrebačkog salona (14. salona 1979, 17. salona 1982. i 23. salona 1988), također je bio tri puta lauerat nagrade Vladimir Nazor (1985, 1995, 2009), zatim savezne i republičke nagrade Borbe dvaput (1985. i 1987), uručene su mu i Velika nagrada 23. Zagrebačkog salona (1988) te godišnja nagrada Viktor Kovačić (1989). Dobitnik je i nagrade Privredne komore za najbolju primjenu stakla u arhitekturi (1987), European Design Award for Steel Structure (1989). te nagrade Cemex za najbolju javnu zgradu (prvo mjesto u nacionalnoj konkurenciji 2009. i treće u međunarodnoj 2010). Opus je predstavio na nizu samostalnih izložbi u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Dubrovniku.

Marijan Hržić još je aktivan arhitekt, redovito na svim važnijim natječajima te na raznim zadacima u struci, pa se uz zaslužene laude njegovu ukupnome djelu mogu čuti i razmišljanja da mu je UHA gotovo „prerano“ dodijelila nagradu, budući da je on autor kod kojega su u nastajanju i novi projekti i nove studije, a ne bi trebale iznenaditi ni godišnje nagrade za očekivane buduće realizacije!

Vijenac 528

528 - 29. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak