Vijenac 527

Književnost

Hrvatska poezija: Krešimir Bagić, Plaši li te moja boja

Pjesnik koji pali unutrašnju vatru svijeta

Sead Begović

Ako zamislimo šahovsko polje Bagićeve poetske misli, ona rezultira beskrajem kombinacija i prefiguracija. Bagić je pjesnik dubine, lirski senzibiliziran pri arhiviranju dojmova o jeziku i svijetu bez duhobolje, ali i pjesnik neizmjernosti doživljaja i senzacionalne dinamičnosti


Kao da naslov devete knjige Krešimira Bagića već u startu impostira neke odrednice i konture knjige koja će napokon trajno razdvojiti njegovu javno intimnu i znanstvenu percepciju. Vrsni sveučilišni predavač stilistike sročio je naime naslov od upitnoga glagola, posvojne zamjenice i imenice te sugerira, kao prvo, kretanje, prividnu melankoliju (strah: Plaši li te...), izričajnu autonomnost (moja) i jezičnu toniranost putem boja što izazivaju određene emocije bića koje se konstituira i u likovnoj strukturi. Boja nas (njihov spektar), naime, vezuje uz određenu asocijaciju ideja u apstraktno-apsolutnim razlikovanjima likovnih simbola. I to će zadobiti koloritnu vrijednost jezika, primjerice, u metafori (ciklus Vrata jutra) s kojom se i otvara knjiga. Uopće, metafora i metonimija (država kao pčelinjak) ovdje rastvaraju jedan svijet i pokazuju da postoji nešto onkraj spoznaje i ideologije. U pomoć stižu i nadrealni prizori: „smiješak / vezat ću uza nj brodove i barke“ ili „misao kao potonuli brod“. Uopće, melankoličnost lijepe i slikovite prispodobe „pastorče“ je pjesnikove kvorumaške generacije (u sklopu koje on ima jednu od čelnih uloga) i odjekuje modernističkim pesimizmom, parafrazirali bismo: korake nitko ne može čuti, koraci slušaju svoje korake i na tom putu u potrazi za neporecivom riječju i njezinim smislom. Osjeća se žudnja za konačnim bitkom života u kojem je i svemir premalen za riječ. Nakon oživljavanja prirode, stvari i pojmova, pjesnik pali njihovu unutrašnju vatru i time započinje dramatizacija njihove biti, njihove korisnosti onkraj svakodnevne uporabe i bez velikih i zašećerenih emocija i uzdaha. Slijedom toga, nešto što je u biti neznatno i usputno može „postati klavir“.

 


U Bagićevim pjesmama osjeća se žudnja za konačnim bitkom

 

 

Bagića sada manje zanima medijska manipulacija (ako nije riječ o nogometu) i ono književno eksperimentalno u smislu postmoderne realizacije, koliko njihova fenomenologija u sagledavanju prostora u kretanju kroz vrijeme. Fiksni naslov njegove pjesme gotovo uvijek traži odgovor bez prosvjetiteljstva, ali s prosvjetljenjem, dok će metafizičnost opažaja svakodnevnoga završiti u začudnim jezičnim sklopovima.

Energija poezije

On, dakle, jest edukator, ali to nije u vlastitim pjesmama. Referentna literatura nije njegova inspiracija, već aktivno autoreferencijalna simbolika života. Stoga će njegove pjesme zadobiti nove, naknadne, slojeve i upravo je to mamac za čitatelja, a književna kritika napokon mora odbaciti relaciju metafizičko i egzaktno u pristupu pjesniku koji s lakoćom crpe ono ponajbolje od radnih postupaka nekih pjesničko disparatnih veličina kao što su I. Slamnig, D. Dragojević, J. Sever i A. Žagar, a koje je već kao kritičar analitički predstavio te mu treba pristupiti kao pjesničkom medijatoru i meditatoru. Sklon atomizmu, a ne shematizmu viđenog i pojmljenog, oko njega žive sudbinske figure koje on pokušava misliti po svom dobrom ukusu kao ideje života, što dobro ilustriraju njegovi maritimni motivi. Iz toga proizlazi da potraga za iskonskim ne može stvarima dodijeliti jednoobrazni lik ili neku opće shvatljivu ideju. Ako zamislimo šahovsko polje Bagićeve poetske misli, ona rezultira beskrajem kombinacija i prefiguracija pa čitalac može u oksimoronskoj vezi „plakati od smijeha“. Pjesnik poštuje to polje čistoga mišljenja s malo empirije da bi osvijetlio duh stvari, a ne vjeru u stvari i osjećaj za stvari.

Pritom izričajna otvorenost omogućava pjesniku da se približi mreži novih značenja i liniji novoga smisla. On vješto izmiče misaonim zaključcima začetim u tradicijskoj metafizici govora o stvarima i pojmovima ne bi li u svom traganju (koračanju) dohvatio (upisao) i ono nedohvatno, a to s lakoćom postiže jer mu je poznat smisao govora unutar topike. Riječ je o traganju za tragom posebnih istina. Minimalizam u izričaju (uz ekonomičnu uporabu slikovitosti) sugerira supstancijalnost i višeznačnost koju napokon treba demistificirati da bismo opet mogli govoriti o konstruktivnosti pjesme – njezine smislenosti i motivike. Pjesnik je nadasve pjesmotvorno svjestan, ako moduliramo jednu Nietzscheovu misao, da se poezija više ne sastoji od cjeline, ali je on ipak stvara kao sliku održive budućnosti postojanom energijom. Energija je energija makar se antimoderna služila fosilnim gorivima, a moderna iskorištava alternativne izvore energije – sunce i vjetar, ali i jedni i drugi žele, na svoj način, spriječiti eroziju poetskoga tla i u sklopu toga način življenja i poetiziranja. S jedne strane pjesnik nam približava stvarnosni konzumerizam u poeziji (i kao kritičar objašnjava) te kao što nam materijalno uvijek krade vrijeme, tako nas i potrošna riječ odvlači od biti bića, ma koliko nas šarmirala. Naime, stvarnosni pjesnici koriste se istinom kao razotkrivenošću bitka – kao prastanjem.

Izmicanje jezika i smisla

U nas vlada pravilo: ako se smijeni jedna pjesnička generacija i dođe druga, više se nitko neće baviti opovrgnutim svjetovima, iako pridonose zajedničkoj stvari. No Bagić uvažava sve što jest poezija usuprot epistemološkom pristupu, što je na neki način aranžman s vječnošću i – kao što već rekosmo – tehnikom postupnoga diskurziviranja (mimo očite fragmentarizacije) on pristupa svojim naslovima. Zato i imamo uvid u monolitnu cjelinu. Naprosto, ta poezija „ne utapa se u postmodernu kašu“ (Cvjetko Milanja), već se zadržava na poziciji individualnoga govora gdje ja emitira svijet ideja. Važno je oformiti tematizaciju nekog fenomena prije njegova dospjeća u tekst, a potom, pjesnikov subjekt bježi u „poziciju proizvođača diskurzivne prakse“ (C. Milanja). Dakle, generacijski postmoderni genotip ne usvaja se posve, stoga njegove konstituente nisu više njegova realna radno poetska inicijacija. Razlikujemo Bagićev govor iz epistemološkog objektivizma i fikcionalni govor stila te poetizaciju različitih predmetnosti i pojava – ukratko svijeta, odnosno svijeta teksta. Ako se stvarnost izgubila, treba je obnoviti novim označiteljima. Očigledno, pjesnik lirski vješto „upakira“ svoje misli o svijetu i kada mu se riječi nađu u sukobu interesa između vitae i scholae.

Ako se njegova poezija ponekad pokazuje i kao laboratorijski, umjetni izračun te možemo govoriti o Bagićevu neomodernizmu (verbalnom liberalizmu), ona nije začeta onkraj smisla jer ga baš želi fiksirati iznad šutnje o svijetu i stvarima ili iznad eksplozije dnevnih istina, kao i vječnolika istina višega reda. Osjećamo strast imenovanja neimenljivoga pa tako i „koraci u pijesku idu svojim putem“. Auditivni (ritmički) prostor doseže metajezičnu svrhovitost u čestim ponavljanjima stihova i riječi kao u pjesmama Kiša, Trag („čije su riječi koje izgovaraš / tvoje ili tvoje). Pjesma je, dakle, i nadalje otvorena pozornica, a misaono u njoj nikad neće skončati baš zbog razglašenoga Bagićeva „majstorstva izmicanja jezika / smisla“, kao što piše Branimir Bošnjak. U tome kao da je spreman za svaki izazov koji mogu priuštiti umrežene riječi i u njima šarene (obojene) metaforičke točke („baršun glasa“) ili pak, kao u pjesmi Teret, gdje kao da reinterpretira foničku dosjetku Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama i njezin kraj, „u zid uzi duzi“: „cigla po ciglu na ciglu po ciglu na ciglu“.

 


Izd. Meandar, Zagreb, 2013.

 

 

Bez obzira na prividnu stvarnosnu fragmentarnost, Bagić je lirski pripovjedač koji u tijelu pjesme komunicira (raspravlja) s naslovima poput: „novine“, „igra“, „smrt“, „dvorac“, „datum“, „tlocrt“, „oluja“, „sendvič“, „sok“, „besmrtnost“, „kupine“, „ribar“, „spavač“. Njegova praksa teksta podcrtava vlastito saznanje da je sama pjesma model zbilje i da su emocije i ljepota samo slučajni modeli zbilje pa će se ta postmoderna istrzanost i prividni poetski diskontinuitet šaljivo prozvati alzheimer-poetika. U pjesmi Gazda operativno se interpretira Heideggerova misao o „kući jezika“ kao „kući poezije“ u kojoj svijet iznova počinje te se apsurdizam učini logički posve blizak: „ludost ili metak učinak je isti!“ Bagić govori tamo gdje drugi nemaju što reći pa i kad u pripomoć stižu već rečene nadrealne slike: „na petom katu čekaju / parobrod i klavir“. Interesantno, ako pritom neće poantirati u završnici pjesme, učinit će to unutar pjesme, na kraju neke strofe, npr.: „život je zakrpa“.

Ciklus Slobodna općina svakako je iznimka jer su pjesme formirane u katrenama s rasporedom rima abab kao u pjesmi Džaba ili onako ili se rimom povezuje drugi i treći stih, pjevno i u prvoj instanci lako pojmljivo, slamnigovski igrivo (pjesma la folie de saussure). Bagić je, dakle, sposoban odlično sinkopirati i one pjesnike o kojima piše kao kritičar. Zbilja u ovim pjesmama ima jasnije konture u raspjevanosti te se začudnim čini to što se Bagić približava songu i šansoni. Zatim u pjesmi Društvo odjednom je blizak poetskoj dosjetki, što sugerira zaista dobar završni okret (twist) na kraju pjesme: „što sad, pomislio sam, samo sam htio društvo / i ja oglasila se tamnica“. U pjesmi (a zapravo esejiziranoj mikropriči) pod naslovom Galette saucisse polazi se od intrigantne filozofično aforistične glose: „Perspektiva ne dopušta slijepima da vide“ koja se detaljno iz vlastitog iskustva propitkuje. Bagićev utišan lirski subjekt (S. P. Novak), zatim prenaglašena ostrašćenost, vrlo su diskretni jer su tradicionalni jezični predikati zamijenjeni magičnošću novoga smisla koji je ušao u labirint pjesnikove raščlambe. To odgovara tvrdnji više njegovih kritičara da on vješto izmiče već uspostavljenu smisaonom redu. Pritom doslovno (svakodnevno i događajno) ide ruku pod ruku sa smjelom jezičnom operacionalizacijom.

Iako pripadnik kvorumaške generacije, on je mnogo ozbiljniji jer u svojoj poetici sažima i pitanjašku i tekstualističku praksu pa čak i razlogovsku pojmovnost, odnosno filozofičnost. Posve divergentna pjesnička pojava koja uspijeva uskladiti tako etiketirane slikovno jezične i misaone postulate sa zbiljom. Paradigma vrijeme i prostor uglavnom su omeđeni, ali govoriti o sada nije njegov trajni unutrašnji nalog osim ako pjesnik nije vezan uz toponime (Pariz, Rannes, zagrebačka Dubrava…), a to upućuje na zaključak da je Bagić pjesnik sa središtem. On s ovom knjigom, više nego ikad, komunicira s recipijentom za razliku od ranijih uradaka gdje je simulakrum posredovao i emocijski predočavao zbilju svijeta. Pjesnik se na taj način približava neodoljivoj egzistenciji, kao što rekosmo, na relaciji stvari–priroda–pojava i to na već fungiranu bitku svijeta i kuće poezije.

Pjesma kao palimpsest

Mitizacija nogometa umjesto drugih medijskih senzacija (rocka, filma, interneta) i dalje je na sceni jer to Bagić provlači iz knjige u knjigu. Mogli bismo uzdizanje masovne opijenosti protumačiti kao pjesnikov moralni ustupak jer pokazuje da nije tašt ni gord u izboru niskih (lakih) temata i motiva te se kroz to očitava njegov angažman pri uključivanju u društvenu mrežu. U svakom slučaju smislenost pjesme opet ne „šepa“ uz nazočnost naturalističko-materijalnog sadržaja (trg, dvorac, požar, novine, oluja) koji je ekonomično i asketski raspoređen u lijepim aluzijama, simetrijama, alegoričnosti i slikama. Grdno bismo pogriješili s tvrdnjom da pjesnik nudi samo fasadu, pastiš i citat. On niti vrši teror uporabom jezika, niti podastire bizarne tričarije, iako zna spiritualizirati (transcendirati) realije. Ono što se može misliti za Bagića može se načiniti poetski vidljivim bez eklekticizma. U tom smislu nije mu strana ni metoda palimpsesta – ovisno o tome kako ga se čita. Važno je istaknuti da podnošljiva fragmentarnost ne instalira zbunjujuću rasutost semantičke cjeline. I autor i čitalac traže (pa i nalaze) ishodišnu točku lutajućega lirskog subjekta. Bagić je sve manje intermedijalan, a više lirski senzibiliziran pri arhiviranju dojmova o jeziku i svijetu bez manijakalne duhobolje.

I u ovoj knjizi tretirani prostor sobe („dignem jastuk, tama zarobi sobu“) znakovita je predstava osobnog i osobitog zatočenja unutrašnjega jezika izvan domašaja sobe. Pjesnik, razvidno je, bježi od zatočenja u tekstualnost i slobodno će obojiti u svojoj autorefleksivnoj misiji i strategiju pisanja da bi je odmah zatim demistificirao, glasno, bez ograničavajuće jezične šutnje. On jest pjesnik dubine (kada je riječ o prostoru unutar kuće jezika), ali i pjesnik blistavih odraza komunikativne svjetlosti koji kuću i sobu čita kao unutarnju neizmjernost doživljaja, isto kao što se i vanjski prostor za njega otvara u svojoj senzacionalnoj dinamičnosti. Tako unutarnji i vanjski prostor izmjenjuju svoje vrtoglavice, rekao bi Gaston Bachelard.

Vijenac 527

527 - 15. svibnja 2014.

Klikni za povratak