Vijenac 526

Naslovnica, Tema

U POVODU KANONONIZACIJE PAPE IVANA PAVLA II.

Umjetnost Karola Wojtyłe

Pero Mioč

Umjetnost je za Karola Wojtyłu suputnica vjere i voditeljica na putu k Bogu. Čitav Papin pjesnički prostor ispunjen je Bogom i čovjekom. Tu je riječ o kontemplativnoj poeziji, što se rađa iz otajstvenog vrela, i ako to ne shvatimo, čitanje će biti vrlo naporno, a često i uzaludno. U Wojtyłinom književnom djelu nije riječ o službenom, dogmatskom, doktrinarnom, nego o osobnom, ljudskom govoru. Govoru umjetnika. Ali taj je govor u potpunosti religijski

Iznimnost osobe podrazumijeva iznimnost pristupa. Pisana, izgovorena ili pjevana riječ može imati golemu snagu, ali ta je snaga uvijek sporedna. Ona izbija iz društvenog života, iz iskustva jedinke koja je dio danoga društva ili zajednice. I ta se snaga, ta riječ, istim putem tom društvu vraća. Usmjerenost k društvu, vezanost uz društvo, uz narod, uz tlo, bila je tijekom čitave povijesti osobita oznaka baš poljske književnosti.

Matica poljske književnosti valjala se koritom političkih zbivanja, ili im je utirala put. Poljski književnik uvijek je bio politički i društveno angažiran. Uvijek je bio domoljub; stajao lijevo ili desno. Pisac u Poljskoj uvijek je, više negoli u drugih naroda, bio bojovnik ovoga ili onoga društvenog ili vjerskog programa, ali uvijek  poljskog.

 

 

Poljskoj književnosti ta značajka katkada daje atribute lokalnog, što znači provincijalnog. No, to je samo privid. Istina, poljska je književnost, poradi posebnih povijesnih okolnosti, nekoliko puta gubila kontakt sa svjetskom književnošću, ali to je obilato nadoknađivala osebujnim nadahnućem nemirenja sa zadanim dogmama i načelima; tako se čak iz samoga Münchena, iz kojega je nekada dopirala zabrana ne samo književnosti nego i biološkog postojanja Poljaka, šezdesetih godina prošloga stoljeća začuo glas Waltera Jensa, kako „danas samo američka i poljska književnost možda imaju nešto novo priopćiti svijetu“. A te godine, među inima, obilježavaju imena nobelovca Czesława Miłosza, nedavno preminuloga Tadeusza Różewicza, nobelovke Wisławe Szymborske, Zbigniewa Herberta…, te, na posve drukčiji način, pjesme budućega pape, objavljivane pod pseudonimima: Andrzej Jawień, A. J., Stanisław Andrzej Gruda, Piotr Jasień, iza kojih se krila osoba krakovskog fizičkog radnika, studenta, svećenika, biskupa, nadbiskupa, kardinala i konačno rimskoga biskupa, pape Ivana Pavla II., jer do stupanja na Petrovu stolicu, osim najužega kruga prijatelja, nitko nije znao da je novi Papa pjesnik.

Poezija i otkupljenje

Ljude danas fascinira činjenica što su u istoj osobi bili sjedinjeni papa i pjesnik. Ta fascinacija plod je nekritički prihvaćenog uvjerenja kako religija i umjetnost pripadaju dvjema odvojenim kategorijama: kategoriji sacrum i kategoriji profanum. Može li uopće postojati umjetnost bez sacruma, utemeljeno je, ali posve drugo pitanje, kojim se ovdje nećemo baviti. To što su u jednoj osobi papa i pjesnik, nije presedan (ali ni čest slučaj). Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini; 1405–1464, papa od 1458), osim što je bio povjesničar i humanist, bio je i pjesnik. Među papama su (a nabrajanje bi nas daleko odvelo) brojni poznavatelji i štovatelji umjetnosti – i mecene. Tu se nema što dokazivati.

Fascinacija je u nečemu drugom. U Papinom odnosu prema umjetnosti, književnosti, likovnim umjetnostima, kazalištu… Devetnaestogodišnji krakovski student, koji još nije bio donio odluku o stupanju u sjemenište, koji se još uvijek koleba između poziva humanista, poziva jezikoslovca, pjesnika, ili, možda, glumca, zaokupljen je pitanjima umjetnosti. O tim pitanjima, u pismu prijatelju, piše: „…nije na umjetnosti da bi bila samo realistična istina, ili samo zabava, nego je ona prije svega nadgradnja, ona je pogled unaprijed i uvis, ona je suputnica vjere i voditeljica na putu k Bogu; ima razmjere romantične duge: od zemlje i ljudskog srca k Beskonačnome…“ Fascinacija je u njegovu književnom djelu koje je od početka (Job), prije nego je donio odluku stupiti u sjemenište, do svršetka (Rimski triptih) u znaku pojma Redemptor hominis. U otkupiteljskoj zadaći koja se ostvaruje trpljenjem. U toj zadaći, između ostaloga, pomagat će mu poezija kao sredstvo kontemplacije, kušnje i propitkivanja. O poeziji će izreći vrlo visoko mišljenje, koje po sjećanju navodi Marek Skwarnicki, pripremajući za tisak Papina sabrana književna djela pod naslovom Pjesme i drame: „…poezija je velika dama kojoj se treba posve posvetiti, bojim se kako prema njoj nisam bio baš kako spada“.  A o logičnoj i prirodnoj „pomirbi“ sacrum i profanum najbolje će sam posvjedočiti. Godine 1971. Karol Wojtyła je pedesetjednogodišnji kardinal. Te godine u Londonu (jer u Poljskoj to tada nije bilo moguće) iz tiska izlazi antologija poezije suvremenih poljskih svećenika (!) naslovljena Słowa na pustyni (Riječi u pustinji). Proslov toj antologiji napisao je kardinal Karol Wojtyła. Među inim čitamo: „Svećenstvo je sakrament i poziv. Pjesničko stvaralaštvo funkcija je talenta – ali talenti također odlučuju o pozivu, barem u subjektivnom smislu. Moguće je dakle sebi postaviti pitanje: na kakav način ta dva poziva, svećenički i pjesnički, supostoje, na kakav se način međusobno prožimaju u jednom istom čovjeku? Takvo pitanje tiče se nečeg višeg od samog stvaralaštva. Ono se tiče autora. Tiče se problema koji je nekakva osobna tajna svakoga od njih. Pa ipak, pišući, ne odaju li tu tajnu? Imamo pravo na takav način postaviti pitanje. Ipak se moramo složiti s tim kako će vrelo njihove spoznaje ostati samo uradci u ovoj zbirci, samo pjesme, djela pjesničke umjetnosti. U kolikoj mjeri i na koji način i svećeničke duše također? (…) To pitanje i propitkivanje ne bi nam trebali smetati u prihvaćanju njihove umjetnosti, jer se o njoj naime i radi. A možda nam katkada to pitanje ponešto i objasni, a možda rodi i novo pitanje. Ne lišavajmo se te potke čitajući antologiju, jer i ona predstavlja element njezine spoznaje.“

Uskrsnuće Poljske

Uputno je podsjetiti kako u toj antologiji Wojtyłinih pjesama nema. Malo tko zna (nekoliko najbližih prijatelja) da je kardinal pjesnik. Svoje pjesme, članke i dramska djela oprema isključivo različitim pseudonimima. Nitko nije znao da iza tih pjesama i izvođenih dramskih djela stoji student polonistike, potom sjemeništarac i konačno svećenik. Stoga njegove pjesme u rečenu antologiju nisu ni uvrštene. Tajna o papi književniku postat će bjelodana tek poslije konklave 16. listopada 1978, kada na Petrovu stolicu stupi prvi papa Poljak…

Na glasovitom Jagiellońskom sveučilištu u Krakowu Karol Wojtyla upisuje tajni studij teologije i aktivno sudjeluje u, također tajnom, radu Rapsodijskog kazališta čiji je inspirator Mieczysław Kotlarczyk. I Kotlarczyk je rođen u Wadowicama. Wojtyła je njegov najbliži suradnik; pisac, glumac i teoretičar. U Rimu upisuje studij filozofije. Teologiju je doktorirao 1948. Habilitaciju za zvanje sveučilišnog docenta obranio je 1953. Od 1957–1978. predstojnik je katedre za etiku, a 1977. počasni doktor Gutembergovog sveučilišta u Mainzu. Godine 1978. započinje njegov pontifikat…

Slično kao što je Wilno, i ono što je ponio iz njega, odredilo Czesława Miłosza, tako je i Wojtyła iz obiteljskoga doma ponio sve što će ga odrediti. Bez obzira na razlike (ontološke, kozmološke, teološke, pa i psihološke naravi) i razloge, kada god razmišljam o Miłoszu ili Wojtyłi, nameće mi se, u oba slučaja, ista metafizička prisutnost Providnosti. Poznajući život i jednoga i drugoga, od rođenja do čestite starosti i smrti, prateći te živote iz godine u godinu, prema svim zakonima vjerojatnosti, ni jedan ni drugi nisu mogli preživjeti strahote koje su ih pogađale i kroz koje su prolazili, a oni, ne samo što su izišli „neokrznuti“, oni su tu Providnost posvjedočili. Svatko na svoj način. Providnost ih je obilježila. Njima se poslužila u samo njoj razumljive svrhe.

Kada je rođen Miłosz (1911), Poljske još uvijek nema na europskom geopolitičkom zemljovidu. Još uvijek je podijeljena između triju susjednih velesila: Rusije, Pruske i Austrije. U poljskom biću još uvijek odjekuje Mickiewiczeva, Europi, ušuškanoj u la belle époque, nepojmljiva, molitva: Za rat národā, molimo te, Gospodine! Jer je samo rat velikih razmjera mogao uskrsnuti Poljsku. Wojtyła je rođen u II. Rzeczpospolitoj, uskrsloj 1918. godine. Mickiewiczeva molitva je uslišana. O cijeni se u Poljskoj nije raspravljalo.

Iz obiteljskoga doma

U Autobiografiji čitamo: „Moram reći kako me tada, 18. svibnja 1920. godine (…) u devet ujutro još nije bilo na svijetu. Kako mi je kasnije rečeno, rođen sam poslije podne, između pet i šest. Manje-više u isto vrijeme, poslije podne između pet i šest, samo pedeset osam godina kasnije, izabran sam za papu.“

Između ta dva nadnevka čitav je jedan život sa svim primljenim i podnesenim udarcima (a slijedili su jedan za drugim). Život obilježen trpljenjem, odricanjem, žrtvom i – opraštanjem. O svom rođenju još će dodati: „Rođen sam u vrijeme kada su boljševici išli na Warszawu. Poljska je bila u velikoj opasnosti. Tada sam rođen i tada su me krstili (…) imenom koje nosim kroz cijeli život“, pa dalje, „Kada gledam unazad, vidim kako me put mog života kroz okruženje (…), kroz župu, kroz moju obitelj, vodi k jednom mjestu: krstionici u Vadovičkoj župnoj crkvi. U toj krstionici pristupio sam milosti Božjeg sinovstva i vjeri moga Otkupitelja, zajednici Njegove Crkve, dana 20. lipnja 1920. godine. Dajući mi to ime, roditelji su me htjeli preporučiti zaštiti sv. Karla Boromejskoga.“

Majka mu je umrla kada je imao devet godina. Stariju sestru nije ni upoznao, jer je umrla odmah poslije rođenja. Kada je imao dvanaest godina, umro mu je brat Edmund, na pragu profesionalne samostalnosti, jer se kao mladi liječnik zarazio jakim virusom šarlaha, koji je tada (1932), zbog nepoznavanja antibiotika, bio smrtonosna bolest. Ostali su samo dvanaestogodišnji Karol i otac Karol. Majka Emilia željela je imati dva sina: liječnika i svećenika. Ispunilo se, ali to ispunjenje nije doživjela. Govoreći o tome Papa je rekao: „...a ja sam unatoč svemu postao svećenik.“ Ta naoko jednostavna rečenica zatvara bremenit sadržaj jednoga životnog razdoblja i stravičnog povijesnog zbivanja pred kojim ga je samo Providnost mogla spasiti.

Njegov otac, kojega je držao neobičnim čovjekom, umro je, gotovo iznenadno, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, prije nego će mladi Karol navršiti dvadeset i prvu godinu života. O njemu će, između ostaloga, zabilježiti: „Moje djetinjstvo i mladenačke godine vežu se prije svega uz Očevu osobu, čiji se duhovni život nakon gubitka supruge i starijeg sina neobično produbio. Izbliza sam promatrao njegov život, gledao sam koliko je znao od sebe zahtijevati, gledao sam kako se klečeći moli. To je bilo ono najvažnije u tim godinama koje tako puno znače u razdoblju dozrijevanja mladog čovjeka. (…) Gledajući ga, naučio sam kako treba postavljati zahtjeve samome sebi i truditi se ispuniti vlastite obveze.“

Eto, to je ponio iz rodnih Wadowica i obiteljskog doma. Sve ostalo iščitava se iz Njegova književnog djela. A Njegovo književno djelo, s očitom akribijom i štovanjem, sakupio je i u knjizi objavio 1999. Marek Skwarnicki. Nedostaje jedino Rimski triptih, koji je prvi put tiskan 2003.

Autentičan religijski govor

Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. nisu se pojavljivala njegova nova književna djela. Vladalo je mišljenje kako je ili odustao od umjetničkog stvaralaštva ili za to nije imao vremena. Onda se 2003. neočekivano pojavio Rimski triptih, podnaslovljen: meditacije. Tek je iz njih i članaka o rapsodijskom kazalištu moguće domišljati i skladati potpuniju sliku osobe Karola Wojtyłe.

Zapravo, iz cjelokupna književnog, filozofskog i dušobrižničkog rada; iz enciklika, adortacija i apostolskih pisama, kateheza, članaka, homilija, propovijedi, iz autobiografskih djela i djela književnih treba iščitavati Papine poglede o Bogu i stvorenju, Kristu i Mariji, Crkvi i njezinoj evangelizacijskoj misiji, hijerarhiji, o odnosima prema drugim religijama, o biti ekumenizma, poslanju svećeničkog i redovničkog života, o grijehu, trpljenju, pokori, slobodi, savjesti, o laikatu i obitelji, o teologiji i povijesti… A pojam povijesti nameće i pojam političke angažiranosti u svijetu različitih ideologija. Tu se Papa, kao političar, „ne pojavljuje kao zakulisni diplomat koji bi povlačio konce svjetske politike, nego kao prorok koji na beskompromisan način propovijeda Istinu.“

Umjetnost je za Karola Wojtyłu suputnica vjere i voditeljica na putu k Bogu. Čitav Papin pjesnički prostor ispunjen je Bogom i čovjekom. Takav pristup potire granicu između pojma sacrum i pojma profanum. Riječ je prije svega o kontemplativnoj poeziji. Rađa se iz otajstvenog vrela, i ako to ne shvatimo, čitanje će biti vrlo naporno, a često i uzaludno. Nikada nećemo prekoračiti prag te poezije zatvorene u pjesme, drame i članke. Valja posebice naglasiti kako u Papinom književnom djelu nije riječ o službenom, dogmatskom, doktrinarnom, nego o osobnom, ljudskom govoru. Govoru umjetnika, dakle osobe koja sebi dopušta umjetničke slobode autentičnog govora. Ali uz sve to, taj govor je u potpunosti religijski. U općenju s tim književnim djelom propust bi bio zaboraviti njegova Autora: vadovičkog učenika, krakovskog studenta, fizičkog radnika u kamenolomu i tvornici sode, pripadnika poljskog pokreta otpora, glumca, sjemeništarca, svećenika, nadbiskupa, kardinala i konačno poglavara Crkve, pri čemu bi se brojni složili s tvrdnjom kako na Petrovoj stolici nikada prije nije sjedio čovjek s toliko Božjih blagoslova.

Brojni su velikani svoja djela dedicirali osobi pape Ivana Pavla II. Svakako, s jakim razlogom. I Czesław Miłosz posvećuje mu odu prigodom 80. rođendana. Ovdje ju donosimo u cjelini:

 

Oda prigodom osamdesetog
rođendana Ivana Pavla II.

Dolazimo k tebi, ljudi slabe vjere,

Da nas osnažiš primjerom svoga života

I oslobodiš nemira

Pred sljedećim danom i godinama. Ovo se tvoje dvadeseto stoljeće

Proslavilo imenima moćnih tirana

I obraćanjem u prah njihovih gramzivih država.

Da će tako biti, znao si. Učio nadi:

Jer samo je Krist gospodar povijesti.

 

Stranci nisu odgonetnuli, otkuda skrivena snaga

Klerika iz Wadowica. Molitva, proroštvo,

Napredovanjem i novcem nepriznatih Pjesnika,

Premda su kraljevima bili ravni, čekali su Tebe,

Da umjesto njih objaviš urbi et orbi,

Kako povijest nije kaos nego beskrajni sklad.

 

Pastiru nam dani, kada odlaze bogovi!

I u magli nad gradom bliješti Zlatno Tele.

Nezaštićene mase jure, prinose na žrtvu

Vlastitu djecu pred svjetlucave Molohove ekrane.

I strepnja u zraku, neizrecivi lament:

Jer nije dostatno htjeti vjerovati, da bi se moglo vjerovati.

 

I iznenada kao čisti zvon zvona zornice,

Tvoj znak neslaganja sličan čudu,

Pa se zapitkivalo: kako je to moguće

Da obožavaju Tebe mladi iz nevjerničkih zemalja,

Gomilaju se na trgovima glava do glave,

Čekajući novìnu otprije dvije tisuće godina,

I privijaju se uz noge Namjesnikove,

Koji je ljubavlju okrilio ljudsko pleme.

 

S nama si, i odsad uvijek bit ćeš s nama.

Kada se oglase sile kaosa,

A gospodari istine u hramove se zatvore,

I jedino oni koji sumnjaju, ostanu vjerni,

Tvoj portret u našem domu svaki dan će nas podsjećati

Što može jedan čovjek i što čini svetost.

                                                                                             Preveo Pero Mioč

Vijenac 526

526 - 1. svibnja 2014.

Klikni za povratak