Vijenac 526

Književnost

Izdavački biser: Boccaccio, Život Danteov, prev. Mate Maras i Vladimir Vratović

Kad Boccaccio piše o Danteu

Mira Muhoberac

Život Danteov treba čitati kao iznimno književno djelo, šarmantno sklopljen hibridni književni ostvaraj, ali i kao fikcionalizaciju znanstvene argumentacije. Istodobno to je primjer pisanja danas tako popularne tzv. male povijesti, ali i fiktivni dijalog dvaju suvremenika koji se osobno, zbog razlike u godinama, nisu poznavali

Memoarski, biografski i autobiografski žanrovi nerijetko pobuđuju golemu pozornost čitatelja, posebno kad su autori knjiga na rubu fikcije i fakcije i prepletu znanosti i umjetnosti i sami vrhunski književnici i znanstvenici. Čitanje knjige iznimnog autora o iznimnom autoru trebalo bi biti prava poslastica. U ovom slučaju riječ je o talijanskim književnicima koji sami prelamaju srednjovjekovnu i renesansnu civilizaciju, skupa s neizostavnim Petrarkom: Giovanni Boccaccio (1313–1375) napisao je knjigu Trattatello in laude di Dante, a ovu Raspravicu u pohvalu Danteu, nastalu između 1351. i 1355, pod hrvatskim naslovom Život Danteov. Raspravica, knjigu koja se rasprostire na 126 stranica maloga formata, s pogovorom Zvjezdana podjela Denisa Peričića objavljuje izdavačka kuća Šareni dućan. Sjaj izdavačkoga, a dosad gotovo nezapažena bisera, šarmantno, patinasto-starinski opremljene knjižice (Ne­mresh vjerowat), s izvrsno riješenim koricama Marine Leskovar, s velikim naslovnim i manjim poleđinastim portretima književnika, podupire prevoditeljski pothvat s talijanskoga jezika Mate Marasa zahvaljujući kojemu uživamo u slojevitosti i ritmu hrvatskoga jezika: tečnom diskursu, skladnim rečenicama, gotovo zaboravljenim slojevima što ih otvaraju imperfekt i aorist, iznimnoj promjeni stilova pohvalnoga i javnoga govora, hinjene ili prave znanstvene rasprave, fikcijske naracije, tužbalica, lauda, pisma, humorističnoga stila i ostvarena duhovitog ozračja. Treba naglasiti i izvrsno sudioništvo Vladimira Vratovića u prijevodu latinskih dijelova teksta.

 


Izd. Šareni dućan, Koprivnica, 2013.

 

Knjižica je podijeljena u dvadeset i devet poglavlja, a završava onima o snu: XXVIII. poglavlje, naslovljeno Još o snu Danteove majke, jedno je od najkraćih: „Vidje se plemenita žena u svojoj trudnoći u podnožju nekog previsokoga lovora, pokraj nekoga bistrog izvora, kako porodi sinka koji, kako gore već jednom ispričah, za kratko vrijeme, krijepeći se bobama što padahu s toga lovora i valima s toga izvora, postade velik pastir i vrlo željan hvoja s onoga lovora pod kojim bijaše; i dok se trudio da ih se domogne, njoj se učini da pade; i odmah ne njega, nego od njega prelijepa pauna učini joj se da vidje. Uzbuđena tim čudom, plemenita gospa, ne videći što s njime dalje bješe, prekide sladak san.“  

Fantastična biografija

Današnji čitatelji Boccacciove inačice Danteova života (1265–1321), prve takve biografije, mogli bi tvrditi da ne prikazuje kronološku pri/povijest pjesnikova života, nego da je utemeljena na nekoliko anegdota koje opisuju Danteov karakter usmjerujući se na odnos prema ženama i školovanju, na izgon iz Firence, na obranu pjesništva i pučkosti.

Upravo sinteza na povijesnim činjenicama utemeljene argumentacije, humanističke laude, predrenesansne prikazane atmosfere i narativnih strategija kojima svoje pripovjedačko majstorstvo dokazuje Boccaccio u Dekameronu neodoljivo je privlačna za nas danas. Boccacciova Raspravica, koja već izvornim talijanskim naslovom i podnaslovom otkriva duhovitu žanrovsku sintezu, bogata je fantastičnom koprenom što izvire iz srednjovjekovlja i isprepleće se s mitološkom teksturom humanizma. Istodobno, u pojedinim segmentima i u cjelini, i mimo tematskog okvira, aludira i na takovrstan sloj viđenja kršćanstva iz Danteove Komedije. Istodobno s „ozbiljnim pripovijedanjem“ doznajemo o staricama iz Verone i njihovu tumačenju paklenskoga putovanja, o nedovršenu položaju u raju nakon Danteove smrti i njegovu završetku tek nakon što Danteov sin primi viziju svoga oca, o tajnoj rupi na zidu spavaće sobe, u kojoj su posljednjih trinaest pjevanja, o proročanskom snu i viziji Danteove majke.

Zbog prepleta se srednjovjekovnoga i modernoga fabuliranja čitatelji ove knjige, tražeći sažetak Danteova životnoga iskustva, mogu osjećati nesigurno ostavljenima u Raspravici, tražeći očekivano: jer, Boccaccio je bio u „idealnoj povijesnoj poziciji“ i mogao je „pokazati, dokazati, i prikazati“ više stvarnih događaja.

Premda Giovanni Boccaccio nikad nije susreo Dantea Alighierija, detaljno je proučavao njegovo djelo, a sam je barem tri puta transkribirao Komediju. Razgovarao je s ljudima koji su poznavali Dantea (Cino, Dino Perini, Giovanni Villani) i s članovima Danteove obitelji, 1350. i s Danteovim kćeri Beatrice. Godine 1373. u Firenci je ustanovljen niz javnih predavanja o Komediji, prvi u čast djela jednoga pjesnika; Boccaccio je izabran kao najbolji tumačitelj njezina značenja; dijelovi su objavljeni kao Esposizioni sopra la Comedia. Boccaccio je poznavao historiografiju, pisao je o životima Petrarke i Damianija, ali i enciklopedijske biografije, npr. De mulieribus claris, proučavao izvornu povijest Didone. U djelu Genealogiae deorum gentilium često je objašnjavao mitološke figure. Istraživao je ženske pripovijesti i snove.

Simbolična kompozicija

Istraživači često u Raspravici pokušavaju tražiti književni izvor ili žanrovsku strukturu koja bi mogla objasniti kompoziciju djela. Leonardo Bruni, humanist iz 15. stoljeća, u Boccacciovim elaboracijama pronalazi niti autorova strukturiranja svakodnevnoga pripovijedanja o „romantičnoj ljubavi“. Boccaccio, međutim, dosljedno slijedi simetričnu i simboličnu (pred)renesansnu, blizanačku strukturu: opsegom točno polovica knjige bavi se Danteovim životom (domovina i obitelj, učenje u dječaštvu, ljubav prema Beatrici, patnja zbog njezine smrti, brak, javni život, stranačka borba gvelfa i gibelina, nepravedna odluka o progonstvu i njezina osuda, život prognanoga pjesnika, Ravenna, upornost u radu, smrt, pogreb, nadgrobni natpis, epitaf, ukor Firentincima). U drugom dijelu, od XX. poglavlja, prikazuje Danteovo stvaranje i stvaralaštvo te se osvrće na vrijednost i elemente pjesništva.

Giuseppe Billanovich prvi (u 20. stoljeću) raspravlja o mogućim odrednicama toga djela kao hagiografije, počevši od Boccacciovih opisa Danteovih karakteristika ocrtanih fizionomijom: orlovski nos označava „ponosnu dušu“, a izbačena ljubavnička usna strast proučavanja.   

Boccaccio, međutim, dosljedan u svojoj duhovitosti, ali i u formalnoj znanstvenoj argumentaciji, Raspravicu o Danteu tumači na dva načina: u XXVII. poglavlju, Ponavljanje rečenoga, ispisuje zaključak rasprave, navodeći da je u knjižici sažeto prikazano „podrijetlo, nauk, i život, i običaji, i koja su bila djela sjajnoga čovjeka Dantea Alighierija, blistavoga pjesnika, a s time i poneka druga stvar, pošto sam napravio digresiju, kako mi je dopustio Onaj koji je darovatelj svake milosti.“ U posljednjem poglavlju, Tumačenje sna, i fantastični okvir obvija velom duhovitosti, uspoređujući četiri osobine pauna s četirima odrednicama Komedije: anđeosko perje s ljepotom priče, meso sa smislom, noge s pučkim govorom, a glas s glasom i riječima kaznitelja koji straši dobre i smućuje zle. 

U XXVI. poglavlju Boccaccio spominje pridjev koji kasnije, upravo njegovom zaslugom, ulazi u naslov Danteova djela – Komedija: „Bijahu se Iacopo i Pietro, sinovi Danteovi, obojica pjesnici na pučkom jeziku, odlučili, na nagovor nekih svojih prijatelja, koliko sami mogahu, nadopuniti očevo djelo, tako da ne ostane nedovršeno, kad se Iacopu koji u tome bijaše mnogo gorljiviji nego onaj drugi ukaza čudesno viđenje, koje ga ne samo od mahnite drskosti odvrati, nego mu pokaza gdje se nalazi onih trinaest pjevanja koja božanstvenoj Komediji nedostajahu, a oni ih ne znadoše naći.“ Prvi se put naslov Božanstvena komedija pojavljuje u tiskanoj knjizi u izdanju Ludovica Dolcea, u Veneciji, 1555.

Fiktivni dijalog dvojice suvremenika

Život Danteov treba čitati kao iznimno književno djelo, šarmantno sklopljen hibridni književni ostvaraj, ali i kao fikcionalizaciju znanstvene argumentacije, kao popularno, fikcijsko povijesno i historiografsko štivo, i kao primjer rane biografije. Istodobno kao primjer pisanja danas tako popularne tzv. male povijesti, povijesti svakodnevice predrenesansnnoga doba, ali i kao fiktivni dijalog dvaju suvremenika koji se osobno, zbog razlike u godinama, nisu poznavali. Ujedno iz knjige čitamo barem dva portreta: Boccacciov portret Dantea i Boccacciov autoportret koji uključuje portretiranje pjesništva, književnosti, žena, povijesti, Firence i pravnoga sustava.

Denis Peričić u pogovoru zapisuje: „Suvremenici su bili samo osam godina: Boccaccio je rođen 1313., a Dante je umro 1321. godine, pa je ova Boccacciova biobibliografska ‘raspravica’ o Danteu izraz poštovanja i divljenja, ali i svjedočanstvo kreativnog nasljedovanja velikog mu prethodnika. [...] Nepripremljena čitatelja, čim se privikne (a lako će) na visokostilizirani prijevod Mate Marasa, ugodno će iznenaditi modernost Boccacciovih promišljanja. On ne prešućuje Danteove osobne mane, ali ističe da su zanemarive u odnosu na Božanstveno djelo koje nam je ostavio: ‘tako veliku, tako uzvišene građe i tako istaknutu knjigu... na pučkom jeziku s toliko umijeća, s tako čudesnim redom i tako lijepim, da još nikoga ne bješe tko bi ga s pravom mogao i u jednom dijelu pokuditi’.“

Vijenac 526

526 - 1. svibnja 2014.

Klikni za povratak