Vijenac 525

Naslovnica, Tema

U povodu 200. obljetnice rođenja velikoga pjesnika

Taras Ševčenko i njegova Ukrajina

Jevgenij Paščenko

Ševčenko je stvorio lik Ukrajine – plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da bi uživao u svome trudu, a u stvarnosti ona je bila pakao na Zemlji gdje je čovjek rob tuđinaca. Hvaljen polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao je postati uspješan umjetnik, ali nešto ga je vodilo odozgo kao da ukazuje na poziv: ne životni uspjeh, nego trnovit vijenac nacionalnoga proroka

Kada veliki nacionalni pisac i prorok navršava 200. rođendan, nacija mu priređuje sve što zaslužuje. Ukrajinsko društvo ušlo je u obilježavanje te godišnjice velikim ustankom na Majdanu neovisnosti u Kijevu. Sudionici ustanka – većinom mladež – uključujući i umjetnike (neke poznajem i godinama nastojim dovesti na Jadran kako bih s njima podijelio neviđenu ljepotu pred kojom je Krim okrutna Skitija) – obilježili su taj datum umjetničkim akcijama nastalima u vatri. U nizu izloženih slika jedna prikazuje Tarasa Ševčenka s automobilskim gumama na ramenu – kao sudionika prosvjeda na Majdanu koji pali vatru kako bi otjerao korumpiranu vlast. Ta je slika i svojevrsna metafora sudbine Ukrajine i njezina pjesnika. Ni poslije dvije stotine godina od rođenja sve ono što je stvorilo Ševčenka ne gubi vrijednost i značenje – Ukrajina se opire zlu kao neslomljiva nacija ureknuta zlom nezasitnoga susjeda koji se nikako ne može pomiriti s postojanjem toga naroda.

 


Tarasa Ševčenko s automobilskim gumama na ramenu kao sudionik prosvjeda na Majdanu

 

 

I prije dvaju stoljeća, kad se pojavio Ševčenko, njegova zemlja bila je razdrta između istočnog i zapadnog carstva, zaposjednuta ruskom vojskom, koja je zemlju pretvorila u vojarnu. Devetnaest stoljeća Ruskoga Carstva, opjevano dvorskim piscima i teoretičarima velikodržavlja kao „zlatno doba“, počivalo je na osvojenim, pripojenim, ugnjetavanim i opljačkanim narodima i kulturama; Ukrajina je nazivana Malom Rusijom, dakle malim dijelom Velike Rusije. Ukrajina je bila pregažena vojskom, gušena činovništvom i birokracijom: veliki Ukrajinac Gogolj predočit će Ukrajinu kao rusku moru. Taj potomak ukrajinskoga sitnog plemstva bio je posljednji idealist koji je vjerovao da bi dolaskom u Peterburg i izobličivanjem državnoga zla mogao pridonijeti toj zajedničkoj Rusiji – koja je nastala u njegovoj domovini i koju je carizam svojatao još od 1721, kada je moskovsko carstvo proglašeno ruskim imperijem. Gogoljev idealistički humanizam bio je slomljen carstvom mrtvih duša, pisac se ugušio u očaju spašavajući se bijegom u smrt koja je simbolizirala završetak nadahnuta ukrajinskog pohoda, s nadom i vjerom u stvaranje tamo nekog carstva dobra, prema susjednoj, doduše najmlađoj od svih slavenskih državnosti – moskovskoj. Još prije Gogolja s istim idealima i završetkom (Gogolju su prijetili Sibirom) doživio je poraz Juraj Križanić.

Buđenje nacionalnoga dostojanstva

S rođenjem Tarasa Ševčenka započelo je novo doba – doba neslomljiva otpora istočnome zlu i utvrđivanja nacionalnoga dostojanstva. Rođen 25. veljače (9. ožujka) 1814. na dnu dna ukrajinskoga seljaštva u siromašnoj kmetskoj obitelji, u glinenoj kućici pod slamnatim krovom, Taras kao da je cijelim životnim putom potvrđivao da je iza njega stajala neka sila koja ga je vodila Ukrajinom kao Golgotom. Roditelji su mu ubrzo umrli, braća i sestre došli su iz kršćanskog milosrđa ne manje obespravljenim susjedima, a mali Taras pravdao je svoje postojanje time što je „nosio vodu školarcima“ u školi na koju nije imao pravo, osluškujući usput poneke mrvice znanja. No nad njim kao da je lebdio dar odozgo, darivajući mu talent pjesničkoga dočaravanja svijeta. Poslije, kad se našao u zatvorskoj tvrđavi Peterburga, očekujući presudu zbog neviđeno drska, disidentskoga sadržaja pjesama, predočio je trenutke nadahnuća koji su mu se javljali usred pakla zvanoga ukrajinsko selo s napaćenim pučanstvom koje su prezirali tuđinci.

Ševčenko je stvorio lik Ukrajine – plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da bi uživao u svome trudu, a u stvarnosti – ona je pakao na zemlji gdje je čovjek rob tuđinaca. S tom je spoznajom došao u Peterburg kao rob svojega gospodara Engelgardta, rusificiranoga potomka njemačkih došljaka, onih koji su došli u Rusiju i  koji su za služenje dobivali od careva ukrajinske zemlje sa seljačkim „dušama“ kao vlasništvo. Tamo se otkrio još jedan talent mladog Ukrajinca – slikarstvo; zahvaljujući tomu  postao je poznat i otkupljen iz kmetstva. Hvaljen i odlikovan polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao bi postati uspješan umjetnik koji bi izrađivao portrete dvorskih i drugih bogataša ili pisao pjesme na ruskom kao mnogobrojni Ukrajinci stvarajući karijeru u imperijskoj prijestolnici, kao recimo njegov zemljak Jevgen Grebinka, autor čuvene romance Oči černyje…, ali nešto odozgo kao da ga je vodilo ukazujući na poziv: ne životni uspjeh, već trnovit vijenac nacionalnoga proroka. Sjećanje na napaćeni narod Ukrajine nije ga napuštalo i upravo takvom predočio je domovinu 1840. u pjesmama zbirke Kobzar, nazvane prema liku narodnoga barda s gudačkom kobzom.

Iza romantičarskih motiva i likova stajala je glavna ideja – predočiti jezik svoga naroda kao književni, ne i kao narječje seljačkoga plebsa maloruske provincije, kako su ga imenovali apologeti imperija, opovrgnuti tvrdnju da malorus može pisati samo po uzoru na Gogolja – obvezno ruskim jezikom, kako je uvjeravao ideolog književne velikodržavnosti Visarion Bjelinski. Ševčenko ga je ismijao i ustvrdio mogućnost stvaranja književnosti na jeziku svog naroda, što je potvrdio svojim pjesništvom. Ukrajinska književnost srednjovjekovlja bila je stisnuta normama crkvenoslavenskoga, na kojemu se gradila i bogata barokna kultura. Ukrajinci su bili jedini u pravoslavnome krugu koji su uspostavljali kontakt s katoličanstvom – u crkvenoj uniji ili osporavajući je (ta vječna rascijepljenost društva i svijesti), stvorivši barok i prenoseći ga tijekom stoljeća katolikofobima – od Moskovita do Srba. Tek je potkraj 18. stoljeća Ivan Kotljarevski pustio bogatstvo pučkoga jezika u književnost. Ševčenko je to doveo do estetskoga savršenstva, predočivši narod, Ukrajinu kao zemlju, kao inatnu ljudomoru, kako je imenovao cariste.

Od Gladomora do boljševizma

Prvo se izdanje Kobzara nadopunjivalo, s vremenom pretvarajući se u svojevrsnu ukrajinsku Bibliju. Ona započinje veličanstvenom slikom noćnoga Dnjepra. Ako je Gogolju ta rijeka bogata tišinom, u Ševčenka bruji snagom gnjeva koji vrije u narodu ratniku. Ševčenko ustvrđuje da to nisu robovi, već slobodarski borci, što je potvrđivala povijest njegove zemlje. Stvara nacionalne simbole – to su Ukrajina žena i Ukrajina ratnik. Prva je predočena nizom likova u kojima se iza romantičarske drame tragične sudbine nazire stvarnost – sudbina žene kao žrtve Moskalja (pučki naziv ruske vojske) koji se narugao djevojačkoj ljubavi što se završava ludilom majke, nakon koje ostaje sirota – kao izraz nacionalne sudbine. Poemom Kateryna stvorio je žanr lirsko-epskoga djela dajući simbol ukrajinske žene koju tlači okupator. Pisac kao da pretkazuje kako se zločinci izruguju njegovoj zemlji u sljedećim stoljećima što donose njegovu narodu neviđene zločine – od Gladomora 1932–1933. kao genocidnog istrebljivanja seljaštva glađu – do ciničnoga gaženja slobodarskih težnji i komadanja zemlje 2014. No Ukrajina je i ratnik, što je oslikano snažnim potezima veličanstvenoga spjeva Gajdamyky. Prikazom svenarodnog ustanka autor predočuje ratobornu tradiciju slobodarske Ukrajine tijekom povijesti. To su pohodi kneževa Ruske Zemlje, kako se zvala starokijevska državnost u srednjovjekovlju, koja je krstarila Ruskim, odnosno Crnim morem, i ratna vještina Zaporoških Kozaka u pobjedama nad Osmanlijama. Europa ih je znala kao branitelje kršćanstva od Hoćimske bitke do bitke pod Bečom 1683. Premda su u sljedećem stoljeću dvije monarhije porobile Ukrajinu, njezina je nepokornost buknula 1768. ustankom gajdamaka, koji je ugušila ruska carica Katarina, poznata po antiukrajinizmu. Iako se činilo da je 19. stoljeće zacementiralo ukrajinsku nepokornu narav, težeći pretvoriti taj narod u nešto provincijsko – malorusko, s padom carizma 1917. zemlja je uskrsnula proglasivši Ukrajinsku Narodnu Republiku. Pružajući otpor ruskim haračima – bijelim i crvenim – nastaje Revolucionarna ustanička vojska na čelu s europski poznatim anarhistom Nestorom Mahnom, koji je 1918–1921. ponovno pokazao militantne sposobnosti ukrajinskoga naroda. I opet slijede ruska upadanja u obliku boljševizma koji je intervenirao s istočne strane kroz Harkiv kao uporište velikodržavnosti. Ruski je sovjetizam u Staljinovu licu nastavljao  s represijama neviđenim naumom – uništiti seljaštvo, iz kojeg je izrastao Ševčenko, kao okosnicu naroda. Genocid je ostvaren oduzimanjem hrane i sjemena za sjetvu, što je dovelo do milijunskih odumiranja okupiranih sela, koja su zašutjela kao mrtva sela. U sljedećem desetljeću, srodan Staljinovu nacizmu, onaj hitlerovski spalio je Ukrajinu okupiravši taj nenaoružani prostor. I iznova se uzdiže ukrajinska ratobornost koju opjevava pjesnik – četiri ukrajinske fronte formiraju se većinom od ukrajinske populacije koja je sudjelovala u najkrvavijim bojištima; Staljin, prožet velikodržavnim šovinizmom, nije zaboravljao na nužnost istrebljenja tog naroda u ratu. Ukrajinski je čovjek poratnih godina pritisnut novim represijama staljinizma, kolhozima, izgradnjom industrije; umjetnost je stisnuta korzetom ruskoga socrealizma, nametnutog ukrajinskoj kulturi. Bilo koja nacionalna ideja okrutno se  gušila, uz propagandu socijalističkih preobražaja.

Simbol disidenata

Klasična književnost, a tako i Ševčenko, prikazivani su kao istomišljenici boljševizma, kao pravi partijski pisci. Radišni narod usmjeravao se prema navodnome preporodu kazahstanskih ledina; ukrajinski su seljaci našli tamo gdje je deset godina zbog anticarističkih pjesama robovao njihov Kobzar. Kada se Krim, taj sušni poluotok, etnički očišćen poslije 1945. Staljinovim istjerivanjem domorodaca – Tatara, Grka, Bugara i drugih – pretvarao u pustinju, Rus podrijetlom, partijski vođa Hruščov potajno je posjetio poluotok i vratio se zaprepašten zbog groznoga stanja napuštena kraja u kojem su ruski seljaci, koje je doselio Staljin, umirali od suše i alkoholizma. Privlačna obala morala je postati elitnim odmaralištem za partijsku elitu; da bi preporodili taj kraj, odlučili su za to zadužiti ukrajinski proračun i stanovništvo. Partijske su vođe potpisale dokument o priključenju poluotoka socijalističkoj Ukrajini – bio je to novi jaram za ratom obesnažen narod.

Priključenje je ostvareno uz propagandu bratskoga dara prigodom tristogodišnjice obraćanja Bogdana Hmeljnickoga moskovskom caru –  da pomogne u otporu Poljskoj. Taj se akt počeo tumačiti kao bratsko vossojedinenije bratskih naroda, u kojem bi ukrajinski narod morao  preporoditi Krim. U sljedećim desetljećima ukrajinski su disidenti punili logore političkih zatvorenika zbog najmanjega iskaza nacionalnih izraza što su se tumačili kao buržoaski nacionalizam. Jedan od najopasnijih događaja bio je upravo 9. ožujka, kada su se studenti okupljali pokraj spomenika Ševčenku i recitirali pjesmu, zabranjenu cenzurom, Raskopana mogila – o Ukrajini, opljačkanoj, koju je potlačio Moskalj. Drugi dan ti bi štovatelji Kobzara nestajali s popisa studenata i završavali u logorima.

Ševčenko u Hrvatskoj

Upravo tom pjesmom započinje hrvatska ševčenkiana – 1863. mladi August Šenoa prevodi Ševčenka, što je bio prvi prijevod ukrajinskoga pjesništva u južnih Slavena. Tim prijevodom Šenoa je ne samo uveo ime pjesnika već i njegove zemlje – Ukrajina, ne i velikodržavne nazive, kao Malorusija, Jugozapadni kraj i slično, čime je ruski carizam težio zataškati postojanje naroda. Šenoa je predočio patnje naroda koji je pograbio drugi, i to slavenski susjed, čime je rušio prastari hrvatski mit – utopiju o slavenstvu kao neupitnom bratstvu. Prevedena je pjesma pripadala slavnome ciklusu nastalu prigodom povratka Ševčenka u domovinu. Pisac je s neviđenom hrabrošću „ušao“ u carski dvor, „sreo se“ s carem koji je oslikan kao žrtva teškoga mamurluka i kroničnoga zla, predočivši propast tog imperija (San).

Koristio se smijehom kojim je carizam ismijavao njegov zemljak Gogolj i kojem je kao duhovnome bratu poslao pjesničku poruku (Gogolju). U veličanstvenom spjevu Kavkaz, za razliku od ruskih pisaca koji su stvarali krajolike, prikazivali egzotične narode ili sudbinu „kavkaskih zarobljenika“, ukrajinski je pjesnik stvorio snažnu optužbu protiv carizma, kolonijalne propagande i crkve pri pokoravanju gorskih naroda, Čečene je pozvao na otpor čuvenim riječima „Borite se – izborit ćete se, Bog vam pomaže!“. Ukrajince je u poznatoj Oporuci pozivao na ustanak i oslobođenje obećavajući da će biti sa svojim narodom sve dok se ne oslobodi od lanaca nevolje. I tek onda će otići Bogu – moliti se za svoj narod.

Upravo je takav Ševčenko – borac kakav se doživljava danas, dvjesto godina poslije rođenja, kada su sve njegove ideje i nadalje aktualne. I zato je prikazan kao sudionik ustanka na Majdanu i širom Ukrajine, nad kojom se po tko zna koji put navukla podmukla kob s istoka.

Upravo putem sudbine Ukrajine i vlastite nacije osmišljavali su hrvatski intelektualci tog pjesnika, dajući svoj prinos svjetskoj ševčenkiani – od prvog 1887. Matičina izdanja knjige prijevoda Augusta Harambašića do pronicavosti tekstova Josipa Badalića, Ive Kozarčanina, Stanka Gašparovića, Aleksandra Flakera... Ali… „potreban je novi prijevod Ševčenka“ – reče mi jednom Luko Paljetak.

Zapamtih te riječi, razmišljah o tome i eto – na izlasku je nova Matičina knjiga Ševčenkovih pjesmotvora u prijevodima Antice Menac. A, vjerujemo, bit će još iskaza tradicionalne hrvatske solidarnosti s Ukrajinom.

Vijenac 525

525 - 17. travnja 2014.

Klikni za povratak