Vijenac 525

Kazalište

Miroslav Krleža – naš najveći pisac ili katastrofa hrvatske književnosti?

Krležoduli i krležoklasti u ratu

Sanja Nikčević

Za krležodule Krleža je naš najveći pisac, ikona veća od života, a za krležoklaste nije uopće pisac, nego moćan intelektualac čija se slava temeljila isključivo na političkoj poziciji Titova miljenika. Krleža, međutim, jest pisac, koji je, doduše, napravio najveću čistku u novijoj hrvatskoj književnosti



Upravo završena 120. obljetnica rođenja Miroslava Krleže (1893–1981) pokrenula je u Hrvatskoj brojne manifestacije, ali i polemike u vezi s Miroslavom Krležom, jer je piščeva recepcija u Hrvatskoj poseban fenomen koji ima dvije karakteristike. Prvo: Krleža je davno otklizao iz objektivne procjene teorije književnosti, ako je tamo ikad i bio. Kako je Zoran Kravar rekao: „Krleža je postao mit, bio gotovo nadnaravna pojava“ (Vjesnik, 2012). Drugo, oni koje zanima Krleža podijeljeni su u dva neprijateljska tabora do, kako kaže Krešimir Nemec, shizofrenosti (Vijenac, 2012).

 

 


Miljenko Stančić, Miroslav Krleža

 

 

Krakovi tog shizofrenog položaja postoje oduvijek (od Krležine pojave u literaturi) i različito se nazivaju: najčešće krležofili i krležofobi, ali nedavne su dvije obljetnice (2011. i 2013) pokazale da je recepcija Krleže došla u novu fazu, podjelu na krležodule i krležoklaste. Termine sam preuzela iz sukoba oko ikona (ikonoduli i ikonoklasti) jer Krleža se očigledno u našoj javnosti ponovno uspostavlja, odnosno ruši, kao ikona hrvatske kulture.

Najveći pisac, a vi ste ga zabranili

Za krležodule Krleža je naš najveći pisac, ikona veća od života, intelektualna gromada (Vjesnik, 2011) ili, kako bi rekao Zdravko Zima, „Krleža je naša Europa“ (Vjesnik, 2011)! I to samo po sebi ne bi bio problem kad krležoduli ne bi tvrdili da je hrvatska država u devedesetima Krležu zabranila ili zanijekala, a da se do danas dovoljno ne igra/proučava/časti i to nameću kao krivicu hrvatskoj državi, hadezeovskoj vlasti, ali i cijelom hrvatskom narodu.

Započelo je potkraj devedesetih: skup SDP-a u prosincu 1999, glavni govornici Velimir Visković, Predrag Matvejević i Božo Rudež, iz čije je replike izvađen naslov članka Antikrležijansko desetljeće (Novi list, 1999). Retorika se ne mijenja ni 2007: „Ove slavljeničke godine nitko nije postavio Krležu“, reći će na HRT-u Ivica Buljan (Drugi format, siječanj), „klasične kuće s nacionalnim atributom morale bi imati klasike na repertoaru“ (Velimir Visković, Jutarnji list, 2009), „Krleža čeka ozbiljnog i obrazovanog redatelja“ (Branimir Donat, Jutarnji list, 2009). A 2011. na skupu HDP-a u prosincu od prvoga javnog obraćanja ministrice kulture Andree Zlatar Violić („što rade institucije koje u posljednjih 20 godina nisu našle načina da govore o Miroslavu Krleži“, Vjesnik) preko referata koji tvrde: „nesklone devedesete (…) pokušaji detronizacije postali su rjeđi“ (Velimir Visković), ili „1993, kad se nitko nije usudio obilježiti Krležinu obljetnicu“ (Nikica Mihaljević). Napadi idu uglavnom prema „desnim“ vlastima, ali Marko Grčić  za zapostavljanje pisca na tom skupu optužio je i ljevicu.

U prošlom broju Vijenca dokazala sam da, što se tiče kazališta, nisu u pravu. Od 1991. do 2013, dakle u 22 godine, igrane su 63 predstave prema Krležinim tekstovima, od toga čak 21 predstava u „strašnim“ devedesetima, što nitko od hrvatskih pisaca nije dobio, a godišnji prosjek igranja Krleže je 2,8 kao što je bio i od 1920. do 1999. (Antonija Bogner Šaban).

 

 

 

 

O Krležijani (personalnoj enciklopediji Miroslava Krleže urednika Viskovića koja je objavljena 1993. i 1999), o Krležinim danima, teatrološkom skupu osnovanom 1987. na kojem je do danas održano 60 referata o Krleži, o nagradi DHK-a Miroslav Krleža koja se dodjeljuje od 1987, o Festivalu Miroslav Krleža od 2012, o brojnim skupovima, simpozijima (npr. o skupu u HAZU-u 1993. pod pokroviteljstvom predsjednika republike), člancima i TV-emisijama da ne govorim.

Da ne kažem da se Leksikografski zavod od 1983. (dvije godine nakon Krležine smrti) zove Krležinim imenom i nitko ga nije preimenovao do dana današnjega. Da od 1987. Krležino ime nosi naš najugledniji znanstveni skup posvećen hrvatskoj drami i kazalištu (Krležini dani u Osijeku), gdje je o Krleži održano 60 referata, a tri su mu godine bile posvećene (1991, 1993. i 2012). Da od te iste godine, 1987, Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje nagradu Fonda Miroslav Krleža! Da je Krleža (uz Marina Držića) pisac s personalnom enciklopedijom kojoj je prvi svezak izašao u Leksikografskom zavodu koji nosi njegovo ime, i to 1993, te famozne godine „zabrane“ u kojoj nitko nije dirao ni enciklopediju ni njezina urednika Velimira Viskovića, a drugi svezak izašao je 1999. Da je 1993. (usred rata) izašla i Lasićeva Krležologija u šest svezaka, popis svih referencija o Krleži. Da je kuća u kojoj je živio (tzv. Krležin Gvozd) pretvorena u muzej koji je otvoren 2001. (u velikoj mjeri zahvaljujući Zlatku Vitezu kao Tuđmanovu ministru kulture i savjetniku) i uredno održavana. Da se redovito obilježavaju najneobičnije kombinacije obljetnica od HAZU-ova skupa 1993. pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana (to su te nesklone devedesete!) do kulminacije proslava 2011. i 2013, kad su održani brojni skupovi i događanja koje je bilo nemoguće pobrojati! Sve je to uzalud jer Krleža je ikona veća od života i koju god mu čast iskažemo za krležodule nije dovoljna.

Teza se nameće čak i kad krležoduli nemaju dovoljno argumenta za nju jer moraju iz vlastitog iskustva (Velimir Visković) priznati da je Franjo Tuđman volio Krležu i da nitko u kulturi nije maknut sa svojega položaja zbog ljubavi prema Krleži. Što je najgore, krležoduli su tu tezu tako nametnuli medijskom prostoru da će 2011. novinar Davor Mandić, koji izvještava s trećega skupa posvećena Krleži te godine započeti ovako: „Pojavi se tu i tamo priča o njegovom prešućivanju, nečitanju, neizvođenju, ali o 30. obljetnici njegove smrti dobit će nešto javnoga prostora i pokoji redak u novinama“ (Novi list). Milan Jajčinović je 2012. ustvrdio da bi bez Festivala Miroslav Krleža „Krleža bio zaboravljen“ (Večernji list), a 2013. Željko Ivanjek da se tim festivalom „Krleža vratio u svoj grad“ (Vjesnik). Čak ako i ne idu u kazalište, novinari ipak dobivaju informacije o događanjima na stol, neki od njih bili su i na mnogim skupovima, a Mandić je u vlastitom spomenutom tekstu popisao sva brojna događanja kojima će se obilježiti obljetnica 2011. To znači da je teza o Krležinu neigranju i zanemarivanju jača od novinarovih vlastitih očiju i pameti.

 

 


Davor Velnić: Zbog Krleže su drugi imali sužen prostor djelovanja

 

 

Krležoklasti pak misle da Krleža uopće nije pisac, da je pisao isključivo iz svoje ideologije (Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti), a ono dobro prepisano je od Kamova (Igor Žic, Književna Rijeka, 2000), da se njegova slava temeljila isključivo na političkoj poziciji miljenika najmoćnijega čovjeka prošlog sistema Josipa Broza Tita (Davor Velnić, Kolo, 2007). Krležoklasti mu zamjeraju da je nakon pobjede komunizma na poziciji politički najmoćnijeg intelektualca ne samo kao urednik enciklopedije (onaj koji oblikuje enciklopediju oblikuje i svijest naroda!) nego i na razne druge načine izvršio ideološku i privatnu čistku. A najviše mu zamjeraju da unatoč proklamiranoj kritičnosti prema starom sistemu „nije nikada osudio ‘boljševičke’ i komunističke zločine“ (Ivan Bekavac, Hrvatsko slovo, 2013) i time ga smatraju suučesnikom. Zamjeraju mu i da je svoju umjetnost prodao za udobnost otete židovske kuće na Gvozdu, limuzinu i ostale počasti. Krležoklasti smatraju da ga trebamo izbaciti jednom zauvijek iz hrvatske kulture jer joj je nanio veliku štetu, kako je rekao Radovan Ivšić: „Krleža je bio najveća katastrofa koja se dogodila hrvatskoj književnosti“ (Vijenac, 2001).

Čistka kao umjetnički kriteriji

Istina je da Krležini likovi u dramama nekad govore jezikom koji je konstrukcija, kako politička (pa u Areteju vodič govori pasulj u ime srpsko-hrvatskog jezika), tako i literarna (pa likovi u Glembajevima govore kao Ibsenovi), kao i da ima brojne tipfelere ili krive uporabe riječi. Točno je i da je pisao iz ideologije koju je zastupao, ali svako djelo ima neku ideologiju u podlozi, a tipfeleri i greške rješavaju se lekturom. Krležoklasti nisu u pravu kad govore da Krleža nije pisac ili da mu je dobro samo jedno prepisano djelo.

No krležoklasti su u pravu kad kažu da je Krleža napravio čistku u hrvatskoj književnosti. Političku čistku nije Krleža provodio sam, ali je bio na njezinu čelu, a ona je zanijekala sve romantičarske dramske pisce (zbog hijerarhije svijeta u kojoj je Bog na vrhu piramide dobro uređena svijeta), hrvatske povijesne tragedije (zbog veličanja plemstva kao dokaza legitimiteta nacije i države) te sve građanske pisce (zbog dekadencije i pripadanja drugom ideološkom sustavu), uključujući i građansku kritiku. Krleža ih je u skladu s ideologijom tog vremena u koju je vjerovao, otpremio u ropotarnicu povijesti. Sve pod izgovorom „pravog ukusa i visokih umjetničkih kriterija“, bespoštedne borbe protiv „neukusa malograđanske pseudoromantike“ (Visković u Krležijani, članak Eseji). Uz to, Krleža je doista zauzimao „gotovo cjelokupni prostor hrvatske kulture“ (Krešimir Nemec, Forum, 2013) smatrajući sebe najvažnijim hrvatskim piscem i krležoklasti su u pravu kada dokazuju da su zbog „sjene sumorne Krležine krošnje“ (Davor Velnić, Kolo, 2007), Krležine kabanice ili kišobrana (Viktoria Franić Tomić, Vijenac, 2010) i suvremenici imali smanjeni prostor djelovanja.

Upravo se na taj Krležin grijeh nastavlja i drugi veliki grijeh krležodula. Naime, oni su tu „Krležinu“ političku i privatnu čistku nastavili provoditi i nakon Krležine smrti, čak i nakon pada komunističkog sistema! Najprije tako da im Krleža nije samo najveći nego jedini naš vrijedan pisac. Hajde još Držić i „možda još Begović“, kako bi to rekli Velimir Visković i Vjeran Zuppa (Jutarnji list, 2009). To je zato jer krležoduli i dalje sve pisce mjere metrom silno visokih kriterija. Posljedice su pogubne. Koliko hrvatskih pisaca znate iz 19. stoljeća, koliko s početka stoljeća? Jako malo! Trebalo je proći dvadeset godina od pada sistema da se u teoriji književnosti i teatrologiji počnu pisati knjige o zanijekanim razdobljima (Bobinac, Užarević, Milka Car o romantizmu, Natko Badurina o historijskoj drami, Alen Biskupović o osječkoj građanskoj kazališnoj kritici). Kriterij je bio primjenjivan i na suvremene pisce. Iznenadit ćete se, ali osim o Brešanu, Šnajderu i Gavranu (zahvaljujući stranim teatrolozima poput Mihaela Bajaka i Gordane Muzaferija) tek smo u drugoj polovici posljednjeg desetljeća 20. stoljeća počeli pisati ozbiljne teatrološke radove o hrvatskoj suvremenoj drami.

Vijenac 525

525 - 17. travnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak