Vijenac 525

Književnost

Suvremena hrvatska esejistika: Milana Vuković Runjić, Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima

Čipka za estete

Lada Žigo

Pođimo od zaključka: Knjiga Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima najzahtjevnije je i najbolje djelo Milane Vuković Runjić, dokaz da je u duši filozof i estet koji može satkati, evo, iznimnu kulturološku knjigu, a koja će, bez dvojbe, naći svoje mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Nema zabave, nema podilaženja publici – pred nama je zahtjevna knjiga što njeguje znanje i umijeće, knjiga koja nije zarobljena kronologijom, koja je puna disperzivnih dojmova, pa je stoga namijenjena strpljivu čitatelju koji će je listati i naprijed i unatrag.

Knjigu valja čitati na trima razinama – prije svega, to je knjiga o Veneciji (povijesti, vodi s treperavim odsjajima, Kanalu, turističkom mjestu), zatim je to knjiga portreta dvaju posve različitih umjetnika, mondenog i osamljenog Prousta s orhidejom u zapučku i Matoša, boema i flâneura koji se smuca i skitara od Zagreba i Pariza, čovjeka krajnosti koji stvara taknkoćutne pejzažne slike i pljuje žuč po suvremenicima; na koncu, to je knjiga koja daje književnu sliku Europe u devetnaestom i početkom 20. stoljeća (putem raznih korespondencija između Prousta, Matoša i njihovih znanaca, putem njihovih osvrta i kritika na prethodnike i suvremenike).

 


Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2013.

 

 

Stilski, autorica se nije uvukla u okvire kronologije ili kronike, nego je knjigu oblikovala kao kaleidoskop, kao slobodan asocijativni niz, ali ipak, dakako, razrađen, i to filigranski; u njezinim suptilnim poetsko-proznim rečenicama saznat ćemo tako od povijesti Venecije do najsitnijih modnih detalja, kao da doista plete čipku s raznim uzorcima, tj. primjerima, mislima, podacima, čipku raznolika veza, čiji je glavni motiv Venecija, mitski grad koji su posjetili Dickens, Goethe, Balzac, Joyce, Brodski, Matvejević... Pa, počnimo od nje.

John Ruskin (na kojega se Proust poziva, jer prevodi njegovo Kamenje Venecije) piše: „Kad si u Veneciji, ne gledaj pozadine, stražnje vrtove, ono što je skriveno, ondje gdje se mreškaju mahovina, prljava kosa sirena, odbačen slikarski pribor. Gledaj samo ono što je na pozornici.“ Za Montaignea je Venecija seoce („To je samo neki grad kojim ne možete jahati na konju“), za Henryja Jamesa „Venecija je promjenjiva poput nervozne žene“, za Josifa Brodskog u Veneciji oko postaje samostalno, a prosječan, nemaštovit čovjek pretvara se u voajera. Prousta taj grad opsjeda i u mašti („... htio sam se naći licem u lice sa svojim venecijanskim maštanjima, vidjeti kako to razdijeljeno more svojim vijugama zatvara, kao zavoji rijeke oceana, profinjenu gradsku civilizaciju... htio sam se diviti tom basnoslovnom perivoju šarenih kamenih ptica i kamena voća, procvjetalom usred mora koje ga osvježava, koje svojom plimom neprestano zapljuskuje njegove stupove... “). Matoš (koji je boravio u Veneciji samo 20. svibnja 1911, ali je u toj godini posjetio Firencu i druga mletačka mjesta) o Veneciji piše: „Kao san pliva na vodama preda mnom Zlatni grad Petrarkin, ležeći ‘kao morska Venus što suši na obali slani biser rodnog svog elementa’ (Gautier), sjajući i blistajući na majskom suncu kao zlatni rog duždeve kape (…) A valovi pljuskaju i zapljuskuju mermerne stube što vode u dubine vode, a mermerna bijela stubišta su mokra, kao da preko njih prođu bosonoga duždevica... “). Osim što proučava grad i palače, Proust Veneciju vidi i u lijepim haljinama, čuje šuštanja baršuna, svile, brokata, vidi svoju ljubavnicu Albertine zaodjevenu u to fino ruho kao „malu Veneciju“ („pitanje Venecije za Prousta je pitanje haljine“, reći će autorica). Tako Proust piše: „Fortunyjeve haljine, vjerne starinskim, ali neobično originalne, dočaravale su, kao kazališne dekoracije... Veneciju svu prožetu Istokom, u kojoj su su se takve haljine nekoć morale nositi...“, sjeća se duždeve supruge u zlatnom brokatu ukrašenom hermelinom, sa zlatnom kapom i svilenim velom. Milana Vuković Runjić Veneciju promatra iz mnoštva perspektiva – tu su građevine, slikarstvo (analizirat će Svetu Uršulu na Carpacciovim slikama), dodirnut će se legendi o mletačkim vampirima, utkat će u sve te slike i vlastiti san o mističnom markizu kojega slijedi u Veneciji, ukratko, ona gradi informativne i slikovite rečenice, preokreće gledišta, klizi iz analitičnosti u impresionističke zapise, množi dojmove, plete motive... doista umjetnički napisana knjiga!

Nije to samo knjiga o Veneciji, to je knjiga u kojoj se psihološki portretiraju dva slavna umjetnika, suvremenika koji se vjerojatno nikada nisu sreli, a istodobno su živjeli na dva posve različita načina – kontriranje njihovih karaktera doimlje se i prozaično, i poetski i teatralno. Što je moglo povezati uglađenoga gospodina iz pariškoga Ritza, s podrezanim brčićima i u bijeloj košulji kruta ovratnika, i Matoša, vječnog buntovnika i lutalicu, koji je stigao u Pariz 1899. sa ženskim šeširom, nogu umotanih u Obzor umjesto u čarapama? Što ih je povezivalo osim vremena (u vrijeme Matoševa dolaska u Pariz Proust putuje u Veneciju, Pečalba izlazi 1913, isto kada i prvi nastavak Potrage, Put k Swanu). Što je spajalo bogataša i siromaha koje autorica tako dojmljivo opisuje i kontrira? U čemu su se našli jedan ljubitelj grofova i markiza i mrzitelj rodnoga grada, zagrebački šetač i beogradski boem koji stalno moli za novac od redakcija i izdavača po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu? Gdje je poveznica Prousta, koji njeguje kult Baudelairea, Poea, Verlainea, dok Matoš lutara ulicama grada u kojem se svađaju Kaptol i Gradec, stari i mladi, pravaši i srbofili, mađaroni i austrofili? Autorica nalazi odgovor – u impresionističkim opisima pejzaža (Proust u ekstazama pred voćkama u cvatu u Combrayu, Matoš u pejzažnim slikama oko Lobora). Obojica imaju poneseno pero, obojica, kao da su u telepatskoj vezi, dodiruju oblake, vile, bilje, vjetrove, lišće, napuštene dvorce, hedonističke tišine, Proust uznesitije, Matoš rezigniranije.

Milana Vuković Runjić napisala je sadržajno iznimno bogatu knjigu, stiliziranih rečenica, koju je tematski teško definirati – ima u njoj i Venecije, i Pariza, i Beograda i drugih gradova i mjesta, roji se u njoj svijet domaćih i svjetskih pisaca, ukrašen citatima, pa bismo mogli reći da je njezin tekst, bogato umrežen i uljepšan mnoštvom detalja, poput one svečane Fortunyjeve haljine. Koloplet slika, mjesta, knjiga, ljudi, klizanje iz opisa u citat, iz citata u digresiju... sve je to zanimljiva stilska gimnastika Milane Vuković Runjić koja se ipak oduprla znanstvenom diskursu u korist literarnih uzleta. Nedvojbeno, spojila je pomna istraživanja i spisateljski zanos, pa smo na kraju dobili pravi biser suvremene hrvatske esejistike.

Možemo zamisliti kazališnu predstavu s dvama likovima – jedan je bijel (Proust u uglađenom odijelu, uznesen), drugi je crn (Matoš u dronjcima, depresivan). Dva različita karaktera suočavaju se mislima, tonovima, mimikom, gestama. Jedan fino odgojen, drugi temperamentan i odrješit, natječu se, recimo, u tumačenju Venecije, Baudelairea, doživljaju voćki u cvatu. Proust je osvijetljen u salonskoj sceni, Matoš je u polutami, potišten. U daljini pozornice slika je Pariza, dakle, zamislimo da su se ipak sreli... negdje, recimo, pored Luksemburškog parka ili Bulonjske šume. Ako i nisu, sreli su se u knjizi Milane Vuković Runjić – tu će ostati kao dvije uloge koje samo čekaju redatelja da ih oživi na sceni.

Vijenac 525

525 - 17. travnja 2014.

Klikni za povratak