Vijenac 524

Književnost, Naslovnica

Razgovor: Dorta Jagić, pjesnikinja

Pisanje je put u nepoznato

Martina Prokl Predragović

Pjesnik piše uvijek o onome što ga se i osobno tiče, ali ako je pošten, ne samo njega / Sa svakom novom knjigom pjesama volim samu sebe iznenaditi, odbijaju me ponavljanja bilo koje vrste / Biti pjesnikinja nije ono što neki zamišljaju. Ja sam posve sama, pa je moja odgovornost još grublja i šira

Hrvatska pjesnikinja Dorta Jagić osvojila je 20. ožujka uglednu europsku nagradu The European Poet of Freedom Literary Price, koju bijenalno dodjeljuje poljski grad Gdanjsk, za knjigu pjesama Kauč na trgu. Dorta Jagić rođena je 1974. u Sinju. Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike, a bavi se i kazališnom pedagogijom i režijom, te prevođenjem. Objavila je knjige pjesama Plahta preko glave (1999), Tamagochi mi je umro na rukama (2001), Đavo i usidjelica (2003), Kvadratura duge (2007), Kauč na trgu (2011), dramu Kaladont (2003), zbirke priče Kičma (2009) i S tetovažom nisi sam (2011), te Mali rječnik biblijskih žena (2013). Pjesme su joj prevođene na mnoge strane jezike, a dobitnica je nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada.

Gospođo Jagić, dosad ste za svoje pjesništvo nagrađivani nekoliko puta, koliko vam znači i ovo veliko priznanje?

Nagrada mi je draga jer je nagrađen sam pjesnički tekst, na neki način bez mene kao autorice. U užem je smislu nagrađena pjesnička knjiga Kauč na trgu i ona sloboda o kojoj ta knjiga progovara mjestimice glasno, a mjestimice tiše i rezonantnije u onim bjelinama između redova.

Ono što mnoge dosta intrigira upravo je novčani iznos od dvadeset i pet tisuća eura koji ste ovom nagradom osvojili. Sada ste dobili međunarodno priznanje i olakšanje egzistencijalnih briga na neko vrijeme, ali i nužan preduvjet za ono što ova nagrada slavi – slobodu.

Čini mi se da je mnoge prije svega zaintrigirao iznos europske nagrade, no što bi bilo da su mi dodijelili samo simboličnu? Ipak, silno mi je drago za taj eksces, da se u slobodarskom Gdanjsku baš na nešto navodno društveno beskorisno, baš na to omraženo pjesništvo izlila tolika financijska raskoš, na disciplinu koja se oduvijek povezuje s marginom i sa slikom nadahnutog potucala u dronjcima koje sjetno gleda kako čađavi vlakovi odlaze u daljine. Ova nagrada koja u nazivu ima i pjesnika i slobodu nije licemjerna, jer iza svega što se događalo na ovom bogatom festivalu nazire se svijest o goloj istini da je jedna od temeljnijih ljudskih sloboda i ona financijska. Pjesnik bi trebao dostojanstveno živjeti od svoje pjesme, kao i obrtnik od svoga obrta i tako dalje. Nogomet i slične apsurde preplaćene zabave i spektakla da i ne spominjem.

U Gdanjsku ste, na tom velikom festivalu, doživjeli veliku čast. Čujemo da je dodjela nagrade upriličena dosta glamurozno?

Da, četiri dana festivala mi pjesnici uživali smo pomnu pažnju brojne publike i medija. Bilo je to događanje u stilu eurovizijskog spektakla na sceni velikog kazališta, sa zborom koji je interpretirao naše pjesme, a sve je izravno prenosila i televizija. Ova mi je nagrada posebno draga i zato što ju je prije dvije godine dobio jedan od mojih najdražih živućih pjesnika, Durs Grünbein. Tako sam, čuvši svoje ime, iz svega glasa kliknula od sreće i na sceni izmucala nešto o zahvalnosti i slobodi. Već trenutak kasnije u sebi sam zažalila što nisam pripremila dostojan govor, iako mi je čak nekako drago da sam bila pomalo nespretna, jer se  moglo vidjeti da ni mi kandidirani nismo znali do samoga kraja čiji je pjesnički tekst osvojio nagradu.

U zbirci pjesama Kauč na trgu zaokupljeni ste zidovima, strahom i tijelom. Je li pisanje ove knjige za vas bio put prema oslobođenju od vlastite klaustrofobije, kritičnih točaka i osobnog zatvora i koliko je to vaše iskustvo univerzalno?

Pjesnik piše uvijek o onome što ga se i osobno tiče, ali ako je pošten, ne samo njega. Radi se o univerzalnosti i partikularnosti, u pitanju je tuđe i moje, ono što pišem tiče se i svijeta i mene, u suprotnom nema radosti komunikacije. Prvi ciklus zbirke bavi se različitim zatvorenim sobama čiji su zaštitnički zidovi jači od ljudi i njihova erosa prema životu. Ured, ćelija, pa i hotelska i bolnička soba, zapravo sve su te prostorije ponekad betonska riba koja je progutala čovjeka koji se dao progutati, baš kao što je davna biblijska riba progutala proroka Jonu, zatvorila ga u grob svoje utrobe daleko od slobode i od drugih. Osjetila sam da trebamo, da tako kažem, iznijeti svoj kauč na trg. Vjerujem da su, paradoksalno, i klaustrofobija i agorafobija u svojoj biti jedan te isti simptom neke teške tuge i zarobljenosti našega društva. Pišući tu zbirku borila sam se s tuđim i svojim zidovima, udarala šakama riječi po zaključanim vratima, i sjećam se da je zapisivanje tih stihova ljekovito djelovalo na mene kao naglo otvaranje prozora i puštanje zraka života da uđe. Poljski žiri je to prepoznao.

Zbirku ste ustrojili kao nekoliko pjesničkih ciklusa unutar same knjige.  Imamo li na umu i vašu izdavačku pauzu, radi li se ovdje možda o svojevrsnom skupljanju dosadašnjeg iskustva i pisanja?

Između Kvadrature duge i Kauča prošlo je samo četiri godine. Za mene bi četiri nevidljiva ljeta između izdanja bio savršen ritam. No nije bilo uvijek tako, između treće i četvrte knjige prošlo je bilo pet godina u kojima sam samo čitala i susretala nove ljude, živjela. Ova u Gdanjsku nagrađena knjiga ima pet tematski podijeljenih ciklusa zamišljenih kao pet soba za pjesme. Te sobe povezuju tek vrata riječi kao što su tijelo, strah i zid. Ipak, ne radi se o sabiranju dosadašnjeg iskustva, nego o nekom novom pjesničkom postupku, novoj pustolovini. Sa svakom novom knjigom pjesama volim samu sebe iznenaditi, odbijaju me odviše sigurna putovanja u tekst, opsesije i ponavljanja bilo koje vrste. I ova šesta koju polako ispisujem ima pola godine, ali ne bez muke, osvježavajuće je i posve nepoznato autorsko iskustvo za mene. Još ne znam gdje će me dovesti, samo se nadam što dalje od već doživljenog i očekivanog.

U nagrađenoj ste zbirci nekako utišali metaforiku i minimalizirali izraz, otvorili jasniju komunikaciju.

Stišan izraz nije bio neki osobito proračunat izbor, forma se tiho prilagodila svemu što sam u ovoj zbirci htjela reći.

Osim poezije, pišete i prozu, žanrovski ste znatiželjni.

Znatiželja je gorivo duše, i vjerujem da bi mi život bio siromašniji da pišem samo pjesme o onome što me peče i zanosi. Osim poezije, pišem kraću prozu, putopise, manje eseje i dramske tekstove jer moj talent nije ostao nagluh za različite zvuke; uostalom, sav je taj instrumentarij već sam po sebi uzbudljiv. Čini mi se da je važno samo da autor bude u korijenu ispunjen i vješt pripovjedač, a medij i žanr su stvar izbora određene igre. Zabavno je kad u toj igri jezika zaboraviš na granice pa ti se zadana forma otme i poigra s nekom drugom, što mi se događalo u nekim putopisima i pričama.

Koliko je vaša ljubav prema kazalištu i dugogodišnje bavljenje kazališnom pedagogijom i režijom ostavilo traga na vaš izraz?

Teško mi je točno izmjeriti koliko je moja kazališna praksa utjecala na moje pjesme i obrnuto, no sjećam se da mi je bilo iz sezone u sezonu najdraže podići pjesmu s papira i postaviti je na scenu. Poseban je izazov kazališnoj mašti postaviti nečiju tananu pjesmu na scenu, dati joj tijelo koje joj pripada, pomoći joj da dobije usta, odjeću i prostor.

Mnogi će reći kako donekle izbjegavate teme specifične za pjesništvo kojemu generacijski pripadate. Odnosno, svakodnevne i urbane prizore tumačite kroz religiozno-kršćansku motiviku. Što vam zapravo znači ono što u Kauču na trgu nazivate “lakom matematikom križa”?

Da ta teza o mojoj nepripadnosti urbanoj generaciji nije posve točna, svjedoči i moje pojavljivanje u „stvarnosnoj“ antologiji Damira Šodana Drugom stranom, a argument za tu „stvarnosnost“ kod mene je taj svakodnevni, od svega pompoznog olakšan, narativ o Bogu. Moj se doživljaj Boga dobrim dijelom crpi iz jednostavnog, a ujedno enigmatičnog narativa o bogočovjeku Isusu kakav donose sva četiri evanđelja. Genijalan kakav jest, Bog je tvorac okruglih kvadrata, pa je i Križ mjesto spoja nespojivog, milosti i suda, bezuvjetne ljubavi i beuvjetne pravde. Isusov križ kao mjesto spoja smrti i ujedno vječnoga života ljudski gledano nemoguća je jednadžba, ali za božansko biće to je „laka matematika“ zbroja ljubavi i pravde. To su dubine koje ljudskom umu ostaju nedokučive, i zato nam je potrebna objava ravno u duh, koji je mudriji dio nas.

Besparicom koja prati pjesnički poziv bavite se često, kao i potisnutim i zanemarenim ženskim likovima (Mali rječnik biblijskih žena), bliske su vam ideje kršćanskog feminizma. Koliko je vama bliska Vlastita soba Virginije Woolf?

Biti žena, pa još i pjesnikinja nije ono što neki zamišljaju kao put do vječno zanesenoga, bezbolnog života i egzistencije na rubu nakićene često odveć romantičnim predodžbama. Ja sam posve sama, iza mene nitko ne stoji, pa je moja odgovornost u neku ruku još grublja i šira. Kao slobodni umjetnik morala sam se godinama iz dana u dan dovijati načinima kako preživjeti od pisanja u najširem smislu riječi (pritom mislim i na prevodilački rad), a i dalje ostati prvenstveno pjesnikinja. Što se biblijskih junakinja tiče, istina je da sam zanemarenim, potisnutim, a zanimljivim ženskim likovima htjela vratiti pravo na vidljivost kakvu imaju i biblijske zvijezde kao recimo Rebeka, Sara, Estera, Marija. Osim što donosi većinom lirski intonirane portrete bogato protkane metaforama, Mali rječnik biblijskih žena knjiga je s porukom u kojoj se mogu iščitati neki od temeljnih motiva kršćanskoga feminizma, no i moje refleksije o značenju i vrijednosti onoga što su neke žene učinile za povijest židovstva i kršćanstva, te kako sve te male i velike žene vide svete oči muškoga biblijskog pisca. U svjetlu već rečenoga o ženama, pisanju i financijskoj slobodi, mogu samo reći da je slavni tekst Virginije Woolf meni bliskoga i naslova i sadržaja i dalje suvremen i aktualan.

Za kraj, koji je vaš aktualni čitateljski izbor?

Osim pjesama mojih konkurenata u Gdanjsku, Erwina Einzingera i Iren Baumann, čitam izvrsne prozne minijature Kalvžar Darije Žilić i novu zbirku poezije Sonje Manojlović Daj naslov koja se toplo zagrlila s likovnim izrazom. Riječ je o fantastičnoj pjesničkoj slikovnici za odrasle nastaloj u suradnji sa Sašom Šekoranjom.

Vijenac 524

524 - 3. travnja 2014.

Klikni za povratak