Vijenac 523

Naslovnica, Tema

Moć savjesti

A. G. Matoš

Matoš je kao devetnaestogodišnjak u Vijencu objavio svoju prvu pripovijetku, Moć savjesti. Za tisak ju je prihvatio urednik Josip Pasarić i tiskao u broju od 13. kolovoza 1892. U povodu stote obljetnice smrti velikoga hrvatskog književnika donosimo Matošev prvijenac

 

Joso se Cicvarić danas vratio nješto kasnije kući. Bio je u susjednomu selu na proštenju, pa stoga nije čudo što je nješto teže nego obično našao kvaku na vratima. Kolebajući se, pjevuckajući i mrmljajući, zapali svijeću i stade se nekako nespretno svlačiti, sjedavši na prostrti krevet.

Joso stanuje kod seoskog krčmara, koji mu je jeftino iznajmio sobu. U njoj bijaše sasvim priprosto pokućstvo.

Kraj kreveta je nekakav stari zeleni naslanjač, iz kojega porastoše čuperci, dlake i morske trave. Sred sobe podupiru dva stolca velik šantav sto, a uza zid, baš prama krevetu, naslonio se ormar: ne bi ga zapremio Joso čitavim svojim namještajem, tolicni je! Nad krevetom krunišu požutjeli velikaši kralja Zvonimira, kome se sja oko glave, kao kakome svecu, sjajan kolobar, kraj Lava XIII, a malo dalje smiješi se debeo fratar, kušajući kapljicu rujna vina. Pod tim slikama tužno visi crn križić, koji bi se crvenio da ga ne ljubi svakoga jutra sluškinja Anka kada mete sobu. Vidi se iz svega da Joso baš nije osobit prijatelj ukusna namještaja.

Neće valjda biti ni odviše strastan štovalac knjiga, jer ponizni sto njegov ne resi, osim prijevoda Montépinovih Vražjih lutaka i nekoliko brojeva službenih novina, baš nikakvo drugo klasično djelo.

Nekakva rpetina štapova svakako je, osim Jose, najvažniji pojav u toj sobi. Kod kuće su mu najveća radost, a da nema slatke rumenike vina, bili bi mu jedini sport u tihanom životu. Svi su slični, ali je ipak svaki malo drukčiji, kao i oni koji se o njih upiraju u životnim bijedama. Koliko se Joso namučio, koliko je pameti potrošio dok ih je tolike sakupio! Nije bilo baš teško s onim mladima, koje obavija svježa koža, jer su ih ponajviše nosili i ljudi također mlade, svježe kože pa su ih u mladenačkoj obijesti svojoj zaboravljali došavši Josi u kakvu poslu. Ali oni kvrgaši, posuti kojekakovim križevima, zmijama, tačkama i krugovima, oni mu zadavahu trista briga! Gotovo ih nikada ne puštahu iz ruku gospodari njihovi – starci.

Sada ih imade mnogo više nego što je kuća u čitavoj općini. Joso ih je poredao upravo majstorski, zapleo im kuke poredavši ih u kolo, pa sačinjavahu šuplju piramidu, sličnu šatoru.

 

*

 

Naš se pisar jedva nekako svukao. Gleda u onaj kut, malo se zamisli i ugasi svijeću, prekrsti se, zatvori oči, okrene se k zidu, smota se kao perec i usne.

Sniva...

Vraćao se kući, a na hodniku ga dočeka kum Andrija. Pozdraviše se.

– Što je s mojom molbom, gospodine mladi? Zar nije još ništa došlo? Ta trebalo bi da sam već lani dobio odluku!

– Zar si opet tu da me napastuješ, kugo jedna! Ne znaš li, tulumane, da molba tvoja ide sve do cara? Nije to samo štogođ, sve plaća, a kum Andro da ne daje. Ako hoćeš da te oproste poreza na livadu, raduj se dođe li pismo poslije godinu dana. Nijesi ti prvi!

– Nijeste li mi govorili da će doći pismo već kao lani? Ja sve čekam i čekam, ali mi se čini da neću ništa dočekati... A kamo onaj silni novac kojim ste mitili gospodu? Zar treba da još nosim i plaćam? Znao sam, bolan, odmah da neće biti sreće, jer dolazeći molbe radi k vama, izgubih štap koji je nosio još moj pokojni otac. I mrmljajući, ode Andro kroz hodnik u krčmu da mu rakija otjera teške brige.

Joso nije još ni sio, a već neko kuca. Pisar skoči na hodnik, a pred njim se stvori kum Mato.

– Dobar dan!

– Bog daj!

– Što je s mojim Franjom? Hoće li u soldate?

– Još nije ništa došlo.

– Ništa! A ne znate li da već ide u dvadesetu, te će ga skoro zvati? Sve mi kaže moja prosta pamet da iz te múkē neće biti pogače...

Mato se vraški uzderao, a i iz krčme čuje se nekakva vika. – Andro se dere, Bog ga ubio! Uh, samo da tamo nije ko od općine! – Joso ostavi Matiju i ode u sobu. Usplahirio se... Ali Mato za njim viči, deri se da se kuća trese.

– Napolje, kleta haramijo!

– Što je sa pismima?!

Vrata se otvorila, a pred pisara nahrupi Andro sa čitavom rpom seljana, Josinih klijenata.

– Pisma nam dajte! Gdje su mita?

Bijesna rulja urla da se Josi koža ježi.

– Strpite se, dragi susjedi! – penta bôno...

Iznenada se protura kroz šareni svijet nekakav starčić obrijana lica i stane baš pred blijedoga Cicvarića zaupivši staračkim, kreštavim glasom: – Gledajte, braćo, eno u ovaj kut! I batine nam krade, vrazi ga slijepili!

Pisaru je već odveć uzak zeleni naslanjač...

Svi seljani pilje slijepo, nijemo onamo kamo je pisar tako vješto poredao štapove. Jedni mirno grickaju kratke kamiše na lulicama, drugi opet zapanjeno bulje u Josu, jedan hoće da raspozna štapove i tiho psuje, drugi opet mirno pljucka i gleda poderane opanke. Joso osjeti kako mu sve življe kuca srce i kako mu koljena podrhtavaju kao struna kad je dirneš.

Kleti štapovi! I oni se već miču, giblju, klepeću. I seljaci se zabrkali. Kako i ne bi kada već ćule, kuke, drenovače, ljeskovače brencaju i drndaju po sobi. Cicvarića stao oblijevati leden znoj.

I opet se izdere onaj starac obrijane brade, hripajući i kriješteći: – I štapove nam kradeš, vrazi te skrpali! – i jarosnim okom gleda pisara.

Užasni se štapovi već miješaju među seljanima, a ovi se uskomešaše, zavrtješe oko Jose jadnika...

I neka ogromna kukasta štapina stane preda nj. Kuka se stala uspravljati, a oni se križići, potezi, okruzi i tačke sjaju da sve Josi oči igraju. I donji se već dio razdvaja, cijepa. Pisar je od čuda razvalio oči. Ima i čemu da se čudi: na strahovitome štapu je nekakva misirača.

– Ta to je glava kuma Grge! – prošapta pomodrivši od straha kad je na bundevi porasao crveni nosić Grgin i kad rovaški križići postadoše do dva mutna okašca pa se njihovi mutni traci zabadaju u srce njegovo kao britki mač.

Nije tu samo pokojni Grga. Evo i Pere, Josipa, Krišpe, Ivana i svakakih bradaša, brkaša i obrijanih staraca i muževa, evo i ćorave prosjakinje Mare, i garavca Ciganina Balabana. Puna ih je soba, a i hodnik zapremiše. Siču i viču, huje, deru se kao vjetar u šumi.

– Kuku lele! Pomozi, Krste! – zaplače sirotan Joso, trgne se i prhne kao prepelica kroz prozor u dvorište, a odanle bjež’ susjedu trgovcu.

– Pomoć, prijatelju! – Gospodin Grbonosi zatvori se sa Josom u nekakvu sobicu. Kako se skutriše, čuju gdje nješto zviždi zrakom kao mračan čopor vještica. – Štapovi! – zašapta pisar, a njegovu se drugu od straha zaiglila kosa te mu bacila kapu s glave. Grozno jato svojski već mlati po zelenim kapcima, a Grbonosi kao bršljan obvija trepetljivoga pisara...

– Molbe, mita, pisma! – šumno zuji zrakom.

Već pucaju daščice na kapcima.

Očajni se pisar trgne iz zagrljaja prijatelja Benjamina, koji se nato od žalosti sruši kao stoljetni hrast i jauknu: – Kotov sam! – Drug je njegov pobjegao kroz dvorište u baštu, baciv se kao vreća preko plota i pojuriv preko polja ravna kao soko siva tica. Jao njemu! Širok mu je potok zakrčio put, a strašni ga štapovi tjeraju kao jato zmija krilatica. Već dolijetaju, Joso osjeća kako mu se krv ustalasala u vrućim žilama. Već su vrlo blizu, a viteško momče đisne ni pet ni šest u vodu sa nekoliko smaragdnih žabica koje su mislile: e će đavo na nas rusvan učiniti.

Zaronivši, stisnu se. Dršće kao jasikin list od muke i zime.

Kleti štapovi titraju i prepliću se nad vodom kao jato gladnih komaraca. Tek što očajni pisar diže iz vode glavu da se ne udavi, opatrne ga kolčina po glavi da je pucnula kao lubenica.

Sade ga zvizne Grga, Petar, Josip, Krišpo i Ivan; gle kako ga nemilo kucnuše štapovi bradaši, brkači i obrijani, kako ga poljubi garavac Balaban i ljuta baba Mara.

– Molbe, mita, pisma! – mrmori muklo nad vodom.

– I štapove nam krade! – zaori pisaru onaj tajni, obrijani starčić.

– Oj, Cicvariću Jocane! u zao te čas rodila majka!

 

*

 

Joso zaroni još jednom i pomisli:

– Što mi usud dosudio, tomu neću uteći, i skočivši iz vode, strese se kao pas i bjež’, tjeraj, preko stoga i sloga.

Kao da je laganiji... Vije se kao vjetar preko zlatnih poljana, pa ga jedva stižu užasni štapovi. Malo ga još koji opatrne po slabašnim leđima.

Digao se, leti...

Krvavu je glavu oborio, duboko uzdahnuo i bacio nevinu žabicu koja mu se nehotice uvukla u topli džep. Strahoviti je roj već podosta zaostao. I sada se Josi naježi koža kada vidi gdje se miče kao tačka modrinom i kad dočuje daleku ciku i viku: “Мolbe, pisma, mita!” Još jednom donese blagi, topli vjetrić grozne riječi:

– Hoćete li još uzimati... štapove... gospodine mla...?!

... Joso je već visoko, visoko... Ruke je turio u masno-mokre džepove pa se divi sjajnome suncu koje se zarumenilo od ljutoga smijeha, gledajući junačkoga pisara gdje plovi modrim njegovim carstvom vanredno svečano, licem službenim, uzdigavši svoj vrući rumeni nos koji bijaše prava njegova značajka; kad je smijeh slatki oteo Heliju svu snagu, stane se rušiti i tonuti za obzorje, ljubeći purpurnim tracima taj tužni, smiješni svijet.

Joso toga nije opazio jer ga već zavijaju meki, baršunasti oblaci. To ga tako raduje te i ne primjećuje žestoke hunjavice koju je odnio iz potoka u te blažene visine. Da je došao amo baš i suh, ne bi ga minula ta škakljiva boljezan; mislite li možda da je u Jose taki nos, kao u pokojnog Zeusa, kralja bogova i ljudi? Nije, premda je Joso bio Ličanin.

Naš pisar napreduje vraški. Već je u nadoblačnome rangu. – Ej, da me vidi sam gospodin podžupan, začudio bi se – i stane ponosno posmatrati kako mu ispod ruku titraju krila starog salonskog kaputa. Pogleda zatijem na zemlju i vrlo se začudi. – Baš kao svježi hljebac – reče, i sladak smiješak nakiti krvavo njegovo lice.

Joso je već blizu sjajnih zvijezda. Alaj se čudio kad stadoše rasti pred okom njegovim! Od zrna biserova postadoše sjajne, srebrne jabuke, a od njih svijetle bundeve. Cicvarić je srećan, blažen...

Ali ni njegova sreća ne bijaše sasvim vedra. Sjetio se jadnik staroga ćaće svoga, pokojne maje i tihe krčme seoske. Opet pogleda zemlji, ali – nigdje ništa. Sjaj, svjetlo, zvijezde! I opet ga zazebe u grudima i jadnik se sjeti današnje nezgode. – To je kao u zakletom carstvu! – i drhat obuze slabašno tijelce njegovo.

U tugaljiva mu se okašca zabode silni srebrni sjaj. Podiže oči... Užas i nesvijest potresu jadnika. Očajno pogleda srebrno, blijedo mjesečevo lice i kriknu kao ranjeno zeče: – Zar ste i tu, klete štake?!

Nesrećni pisaru! Vječni ti se planeti sa neizmjernim tracima pričinjaju kao ogromne, svijetle ćule.

– Hoćeš li još krasti štapove, đavoli te skrpali! – prozbori muklo te zinu glasan mjesec, onaj starčić obrijana lica i kreštava glasa.

– Molbe, pisma, mita! – šumi užasno neizmjerno kolo zvijezda: Grga, Petar, Andro, Krišpo, starci i muževi, ćorava baba Mara i Cigo Balaban.

– Jao, moja majko! – zapišti očajno pisarčić i stane padati, padati...

Nasmijala se i blijeda božica Luna! Sakrila se za oblake da se smijehu njezinu ne smiju ljudi, sitni crvi zemaljski.

Joso pada i pada. Upalio se. Leti kao žarki meteor.

– Ne peče me baš jako... Vjetar duva, pa me vjetar čuva. – Nije se dugo radovao. Zadušio ga dim vatrenih krila salonskog kaputa. Jadni Cicvariću!

 

*

 

Strčalo se čitavo selo. Baš u krčmarovo dvorište, pred prozore pisara Jose Cicvarića, pade vatreni kamen. Seljani se čude, ćeretaju, a kad im je kamen dosadio, odilaze u krčmu da se krijepe.

Onima koji ostaju tumači gosp. učitelj da se taj vatreni kamen zove meteor. Svi mu vjeruju, a i sam Joso Cicvarić koji gleda sa prozora samoga sebe. – Sada smo dvojica – pomisli sladogorkim čuvstvom.

Neko ipak ne vjeruje odlučnome sudu učiteljevu. Bundaš, krčmarov pas, dovuče se među gledaoce, stane baš pred učitelja, ponjuši kamen i žmirnu lukavo očima. I zagrizao bi da nije kamen odviše tvrd, jer je mirisao kao svježe meso. I zagrizao bi da se nije Joso Cicvarić izderao sa prozora: – Bundaš! – Pisar se bojao da ne bi onaj Joso na dvorištu odviše trpio.

Svi mu se silno začude, a najviše on sam jer se ––––––––––––––––– ––––––––––––––––––––––probudio.

 

*

 

Mutnim očima pogleda u zakleti kut u kojem je tako vješto sastavio piramidu. – Anko! – zovne hrapavim glasom sluškinju i na najveće joj čudo zapovjedi da baci štapove u vatru.

Ne čudi se Josi samo Anka, nego čitavo selo. Ta osam večeri iza toga nije popio više od pô litre vina.

Vijenac 523

523 - 20. ožujka 2014.

Klikni za povratak