Vijenac 523

Matica hrvatska

Hrvatski jezikoslovac Adolf Bratoljub Klaić, znanstveni skup, 6–7. ožujka, Matica hrvatska

Impozantan Klaićev opus

Zvjezdana Balić

Pozornost je na Matičinu skupu najviše bila fokusirana na nebrojena izdanja Rječnika stranih riječi, ali svaki je izlagač naglasio kako Klaićeva sustavnost, dosljednost, preciznost i ingenioznost u svakom području djelovanja i danas iznova zadivljuju

 

I kad je čitao Večernji list ili rješavao križaljke, stvarao je. Lupkajući nogom o pod, brojao je stope i na taj način prevodio. Rječnik stranih riječi, od pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, u svakodnevnoj je uporabi nazivan jednom riječju – njegovim prezimenom. Čak i jezikoslovci, nerijetko skloni međusobnom neslaganju, jednoglasno smatraju kako su njegova opažanja o pravopisu ucrtala temelje suvremen(ij)ih normi. Mnogi su glumci pomno upijali njegove jezične savjete o scenskom govoru. Sjećanja onih koji su ga poznavali riznice su ispunjene brojnim zanimljivim anegdotama. Sjećanja su to na Adolfa Bratoljuba Klaića, leksikografa, prevoditelja, jezikoslovca, profesora, književnika, erudita. Upravo zbog nezanemarivog broja navedenih zanimanja dvodnevni znanstveni skup održan u Palači Matice hrvatske, u povodu tridesetogodišnjice smrti, okupio je čak trideset stručnjaka iz raznih područja koji su istraživanjima, zapravo, tek načeli izrazito plodan opus osobe kojoj hrvatski jezik, znanost, umjetnost i kultura duguju izrazito mnogo.

 

 

 

 

Organizatori skupa bili su Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Matica hrvatska, a Organizacijskim je odborom predsjedavao Kristian Lewis.

Znanstveni skup podijeljen je u tri tematske cjeline, čime se nastojalo obuhvatiti gotovo sve ono čime se Klaić bavio. Sudionici su ukazali i na neke pomalo zanemarene ili tek nedovoljno poznate Klaićeve radove, no pažnja je ipak, očekivano i opravdano, ponajviše posvećena velikom Rječniku. Jer ipak, kako neki izvori kažu, Rječnik je, nakon Biblije i Zagorkinih romana, jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj.

Skup je otvorio Kristian Lewis zahvalivši se matičnoj instituciji, ali i Matici, što su njegovu ideju prihvatili, a zatim i realizirali. Lewis je naglasio i kako će svi radovi izloženi tijekom skupa biti objavljeni u posebnom tematu Institutova časopisa Rasprave. Stjepan Damjanović, potpredsjednik Matice hrvatske, istaknuo je Klaićev neizbrisiv trag u Matičinoj opsežnoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, u kojoj je priredio rječnike i tumače za više od 150 autora. Predsjednik IHJJ-a Željko Jozić naglasio je kako je Klaić jedan od „posljednjih i univerzalnih jezikoslovaca“ te je priznao kako ih je „iznenadila širina onoga o čemu se sve može govoriti kad se govori o njemu“. Rječnik je usporedio s Googleom, no, napomenuo je, „Google ima mnogo više nedostataka“. Željko Klaić, jezikoslovac i sin Bratoljuba Klaića, ispričao je neke zanimljivosti vezane uz očevo pisanje rječnika („srećom, tad nije bilo računala i sve je pisao za svojim velikim stolom“), ali i ostalih radova (zbog rada na „korienskom“ pravopisu tijekom Drugoga svjetskog rata ostao je i bez posla i bez stana).

Nakon uvodnih pozdrava uslijedila su plenarna izlaganja. Započeta su izlaganjem Marka Samardžije Kako periodizirati stvaralaštvo A. B. Klaića? u kojem je Samardžija Klaićev opus podijelio na nekoliko razdoblja: početnim je razdobljem smatrao ono tijekom gimnazijskih dana kad je Klaić napisao Pjesmu srpanjskim žrtvama, a posljednje je trajalo od šezdesetih godina pa sve do kraja Klaićeva života, tijekom kojeg je Klaić sudjelovao u rječnicima namijenjenim ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, bavio se prijevodima te napisao nekolicinu književnih uradaka. Marija Znika ukazala je na neke sličnosti, ali i razlike u govoru Klaićeva opisa bizovačkoga govora i njezina podgajskog govora u izlaganju naslovljenu Bratoljub Klaić i štokavština Donje Podravine, a Stjepan Damjanović govorio je o poslanici Bratoljuba Klaića Ljudevitu Jonkeu u kojoj mu čestita rođendan, no donosi i neka zanimljiva promišljanja o govoru, jeziku i kazalištu („pravogovor je važniji od pravopisa“).

Klaić leksikograf i pravopisac

Prvu skupinu tematskih izlaganja uokvirila je tema Bratoljuba Klaića kao leksikografa i pravopisca. Klaić je ovdje predstavljen minucioznom analizom antroponima (Anđela Frančić i Bernardina Petrović) i glagolskih natuknica (Bernardina Petrović i Dunja Vranešević). Autorice su naglasile kako su te vrste riječi u Klaićevu Rječniku sustavno i precizno obrađene te je vidljivo povećanje broja navedenih vrsta tijekom novijih izdanja Rječnika. Uslijedila je analiza Jezikoslovnog nazivlja u Klaićevu Rječniku stranih riječi i Novome rječniku stranih riječi (Lana Hudeček i Milica Mihaljević) u kojoj je naglašeno da Novi rječnik ima neočekivano mnogo nedostataka koji otežavaju snalaženje prosječnom korisniku te istaknule kako je Klaićev Rječnik i dalje „važno vrelo pri izgradnji i normiranju“. Sljedeća su izlaganja izdvojila računalno (Antun Halonja i Milica Mihaljević), pomorsko (Diana Stolac i Borana Morić-Mohorovičić) te strojarsko nazivlje (Snježana Kereković) pronađeno u odabranim izdanjima Rječnika. Naglasak je stavljen na precizna i pojednostavnjena objašnjenja natuknica te na velik broj primjera koji olakšavaju razumijevanje.

Drugi dio tematske skupine usredotočio se na jezikoslovna pravila i objašnjenja te zastupljenost tuđica i posuđenica u Rječniku. Maja Opašić bavila se općeeuropskim frazemima hrvatskoga jezika u rječniku te istaknula velik nedostatak frazeološkoga rječnika u Hrvatskoj, za koji bi onaj Klaićev bio izvor mnogih izraza. Kristian Lewis i Barbara Štebih Golub govorili su o germanizmima u rječniku te naglasili kako kao prednost rječnika smatraju činjenicu da u nekim slučajevima Klaić navodi i jezik izvornik i jezik davatelj, a ponajveći nedostatak Novog rječnika vide u smanjenju germanizama. O rusizmima govorili su Kristian Lewis i Željka Čelić, koji su istaknuli kako su rusizmi proniknuli u naš jezik kroz umjetnost i politiku te ih je stotinjak, a njihov relativno malen broj posljedica je globalizacije. Zrinka Jelaska u izlaganju o rječniku kao priručniku za učenje hrvatskoga jezika naglasila je kako su upravo Klaićeve zanimljive i nerijetko emotivno oslikane definicije bile velika prednost pri pamćenju raznih objašnjenja. O problemima nesustavnosti i neujednačenosti govorili su Domagoj Vidović (Rječnik stranih riječi i Klaićev ortoepski priručnik te njihova usporedba sa Školskim rječnikom) i Ana Mihaljević (fonološko nazivlje u školskim udžbenicima i priručnicima). U posljednjem je izlaganju bilo riječi o metodologiji morfonološkoga pravopisa tijekom kojeg se autorica, Mihaela Matešić, usmjerila na Hrvatski pravopis iz 1944. te istaknula njegovu sustavnost i dobru organizacijsku strukturu, unatoč političkoj pozadini.

Dijalektolog, akcentolog, književnik

Drugi dan znanstvenoga skupa donio je i novu tematsku skupinu: A. B. Klaić kao dijalektolog i akcentolog. Prvo izlaganje pripalo je Miji Lončariću koji je naglasio Klaićevu zainteresiranost za proučavanje govora, posebice vlastita te je naveo je neke karakteristike „podravskog cirkumfleksa“. Zaim je bilo riječi o Klaićevu Bizovačkom narječju (Loretana Farkaš Brekalo i Silvija Ćurak, Tijmen Pronk). Izlagači su istaknuli specifičnost ovoga govora, baš kao i veliku sličnost između podravskog i posavskog govora. Četvrto izlaganje održala je na temu poredbe Klaićeva naglasnoga sustava i današnjeg Nives Opačić i izrazila je zabrinutost zbog mnogih problema prisutnih u svakodnevnom govoru, a među kojima dominira nepoznavanje pravopisa i pravogovora. Alemko Gluhak je, također, istaknuo brojne probleme pravilnog izgovaranja, posebno prisutne u medijima. U posljednjem Blaženka Martinović s temom Klaićeva pedagoškog pokušaja u akcentologiji ukazala je na brojne nedostatke pravopisa koji je dugo bio u uporabi (Daničić–Maretić–Karadžić), a u kojemu su brojne morfološke značajke zanemarene.

Predavanja posljednje tematske skupine us­mje­rila su se na Klaićev prinos književnosti. Đurđa Škavić, Klaićeva nasljednica na Akademiji dramske umjetnosti, govorila je o Klaićevoj zainteresiranosti za kazališnu umjetnost, posebno posljednjih tridesetak godina života. Smatrao je „kako scenski jezik mora biti tako savršen da ga nitko i ne zapazi“ te je inzistirao na preciznim naglascima koji dovode do veće izražajnosti i osjećajnosti. Josip Lisac naglasio je „širinu Klaićevih znanstvenih i kulturnih utjecaja“ te istaknuo Klaićevo divljenje velikanima hrvatske književnosti baš kao i ponos „što smo kultura duga trajanja“. Zalagao se za to da se starohrvatski pisci izvode u izvornom obliku, a ne s novoštokavskim naglascima. Kornelija Kuvač-Levačić govorila je o metalepsi u Klaićevim humoreskama, njegov je književni opus okarakterizirala kao isključivo autobiografski, ali i metanarativni, s obiljem autoironijskih, grotesknih i humorističnih elemenata. Posljednja dva predavanja bila su posvećena Klaićevu odnosu prema leksiku Miroslava Krleže (Ivana Klinčić) i Iva Vojnovića (Vladimira Rezo).

Adolf Bratoljub Klaić, rođen 1909, a umro 1983, u hrvatskoj je znanosti ostavio neizbrisiv i vrijedan trag. Plejada njegovih radova nerijetko je bila temelj brojnim daljnjim razmatranjima i istraživanjima, kako u području jezika, tako i u području prevoditeljstva i leksikografije. Iako je pozornost na skupu, dakako, bila ponajviše usredotočena na nebrojena izdanja Rječnika stranih riječi, svaki je izlagač naglasio kako je Klaićeva nevjerojatna predanost radu, sustavnost, dosljednost, preciznost i ingenioznost, zapravo ono što i dan-danas njegove proučavatelje, ili tek zaljubljenike u jezik, uvijek iznova zadivljuje.

Vijenac 523

523 - 20. ožujka 2014. | Arhiva

Klikni za povratak