Vijenac 522

Književnost

Objavljena rana proza Mihaila Bulgakova: Kako se kalio Majstor

Antologija mladog majstora

Gabrijel Jurić

Osim dobrih prijevoda i iscrpnog predgovora, antologija ima i dobro pogođen naslov te nas upoznaje s ranom fazom Bulgakovljeva stvaralaštva i slutnjom kako je taj uzoriti majstor iz materijala nastalog za vrijeme službovanja po provinciji, meteža revolucije, građanskog rata, poslijerevolucijskog razdoblja i razdoblja NEP-a, izgarao nad rukopisima


Recepcija Mihaila Bulgakova u obliku prijevoda na hrvatski jezik mogla bi se usporediti s periodičnim pojavljivanjem kometa, koji s istoka dolazi na hrvatsko nebo pred čitatelja zabuljenog u zapadne konstelacije. Ta nenadana i kraljevska pojava, naravno, rezultira prvotnim čuđenjem i nedoumicom, no na neki isto tako čudan način brzo pada u drugi plan i pomalo nestaje s kulturnog obzorja. Najnovije Bulgakovljevo ukazivanje vezano je uz zadnje dvije godine, a odnosi se na njegove rane radove, tj. na roman Bijelu gardu, ciklus pripovjedaka Zapisi mladog liječnika te na nedavno objavljenu antologiju Bulgakovljeve rane proze, koja, kao kruna u ovom tročlanom nizu, nastaje zahvaljujući prije svega mladoj rusistici Ivani Peruško i njenom stručnom uvidu u raznovrsno Bulgakovljevo stvaralaštvo. Osim dobrih prijevoda i iscrpnog predgovora, antologija ima i dobro pogođen naslov: Kako se kalio Majstor, što je reminiscencija na poznati roman Nikolaja Ostrovskog Kako se kalio čelik, te nas upoznaje s ranom fazom Bulgakovljeva stvaralaštva i slutnjom kako je taj uzoriti majstor iz materijala nastalog za vrijeme službovanja po provinciji, meteža revolucije, građanskog rata, poslijerevolucijskog razdoblja i razdoblja Nove ekonomske politike, gradio, tj. prekrajao, rezao, dopunjavao, mijenjao, cizelirao, jednom riječju: kako je izgarao nad rukopisima.

 

 


Izd. Ljevak, Zagreb, 2013.

 

 

 

Pretakanje života u tekst

Antologija nam ne donosi samo uvid u proces Bulgakovljeva ranog književnog kaljenja, već u jednom dijelu i čeličenja mladog fino odgojenog liječnika silom prilika prebačenog u zabit ruske provincije, a potom na Kavkaz u sanitetsku službu. Taj autobiografski dio, premda u strogom smislu riječi Bulgakov autobigrafskog djela nema, otkriva nam se u zadnjem dijelu antologije, i to izborom iz ciklusa Zapisi mladog liječnika s poznatom pripovijetkom Morfij, koju većina istraživača ne uključuje u sustav ciklusa, jer se razlikuje po formi i sadržaju.

Zapisi, po svoj prilici, barem ugrubo, nastaju između 1916–1918, za vrijeme boravka u selu Nikoljskoje i gradiću Vjazmi, gdje, prema svjedočanstvu književnikove prve žene Tatjane Nikolajevne Lappe, Bulgakov noćima redovito piše, a na njezino uporno inzistiranje otkriva joj tek da je tema onoga što piše bolest liječnika. Jasno je samo to da su spomenuta djela dio najranijeg rukopisnog nasljeđa, i to onaj dio koji se mogao objaviti u uvjetima dvadesetih godina. Isto tako nema sumnje da su na Zapise utjecali Liječnikovi zapisi Vikentija Veresajeva, s kojima se Bulgakov mogao upoznati još u gimnazijskim danima. Veresajev je tvrdio da je pravom liječniku potreban talent u onoj mjeri u kojem je potreban glazbeniku i pjesniku, a T. N. Lappa o tom pak Bulgakovljevom talentu ovako svjedoči: „Dijagnoze su mu bile izvanredne. Odlično se snalazio.“ Prema liječničkoj dokumentaciji zaostaloj u tim mjestašcima od 29. rujna 1916. do 18. rujna 1918. doktor Bulgakov obavio je 15.361 pregled, što po danu iznosi više od četrdeset pacijenata, dok je u bolnici pod njegovom prismotrom ležalo još 211 ljudi. Dokumentacija nadalje svjedoči o ulozi univerzalnog liječnika: „amputacija noge, amputacija nožnih prstiju, operacija maternice, traheotomija, porod na zadak, ručno uklanjanje posteljice, zašivanje vena, uklanjanje komadića rebara poslije prostrijelnih rana...“ Doživljaji u ambulanti preko dana navečer su se, recimo to tako, pretakali u priče u žanru dnevnika ili zapisa, pa bi traheotomija navečer završila u priči Čelično grlo, amputacija noge u Ručniku s izvezenim pijetlom, borba s iskorjenjivanjem sifilisa u Zvjezdanom osipu, gdje se u formi dnevnika ili zapisa ne izlaže samo autobiografija nego prije svega književnost koja se koristi liječničkim promatranjem i osobnim iskustvom.

Premda nastali kao reakcija na ove nevjerojatne uvjete i turobnu zaostalost seoske provincije, u Zapisima ipak prevladavaju svijetli, mladenački tonovi. Sve priče imaju lokalni siže, kratkovremenost radnje i istog junaka, mladog doktora koji prosvjetljuje neobrazovane seljake, iscjeljuje bolesti, a svoju službu doživljava kao uzvišenu misiju. Pripovjedač u prvom licu vlada osjećajem britkog humora i istančane ironije, gdje se Bulgakov već otkriva kao majstor psihološkog profila, ali i autor koji još traži odgovarajuću točku promatranja u odnosu na događaje koje opisuje, traži pravu mjeru distance između sebe i likova te usavršava svoj stil, koji u opisima operacija odaje pravog velikana. To isto doktorsko prvo lice nastavlja se i u Morfiju, ali samo u okviru dnevničke ispovijesti propalog doktora morfinista koji se na početku ovisnosti osjeća „iznimno radno sposobnim, a glazbu jasno čuje“, dok ga to ne dovede da se na koncu kokainom počne skidati s morfija, a bijeli prah nazove „vragom u bočici“. Naravno da Bulgakovljeva priča ne bi mogla biti ni približno toliko uvjerljiva „strašilka“ da i sam on nije bio ovisnikom o morfiju. Nesretnim slučajem za vrijeme traheotomije, da bi spasio život jednoga malenog pacijenta, izvrgao se opasnosti da se i sam zarazi difterijom, što se i dogodilo. Malo zatim, kad se bolest razbuktala, na nagovor medicinske sestre dobiva prvu injekciju koja mu je trebala ublažiti strašne bolove. Prema pripovijetci dva tjedna bila su dovoljna da se čovjek navuče, a dvije godine Bulgakovu da se napokon skine s igle, uz pomoć Ivana Pavloviča Voskresenskog, koji ga je samim čudom uskrisio vodom, tj. gospođi Lappi savjetovao je da mu u doze dolijeva vodu, što je on, naravno, primijetio, no prihvatio je to kao neku igru i oslobodio se. Ali nije se oslobodio i tematike vezane uz psihologiju narkomana, koju je obrađivao tijekom nekoliko godina i koja se pojavljuje i u drugim djelima, kao na primjer u romanu Bijela garda. Bulgakovljev tzv. „zemski materijal“, tj. dnevnici napisani za vrijeme boravka u Nikoljskom i Vjazmi, odležao je sve do 1925, kada tiska Zapise, odnosno 1926. kada objavljuje Morfij, što sve skupa kao ciklus izlazi tek 1963.

Bulgakov se zajedno sa suprugom 1918. vraća u Kijev, gdje je mobiliziran i prebačen na Kavkaz. U to vrijeme pa sve do 1920. pomalo se odvaja od mučne liječničke profesije te sve više postaje svjestan sebe kao pisca. Kako antologija prati datume objavljivanja, na početku su djela koja iznose, prema Bulgakovljevim riječima, „suludu sudbinu diplomiranog čovjeka“ u kaosu Revolucije i građanskog rata, kada nebom dominira „petokraka zvijezda Mars“. Te „memoarske“ priče jedini su izvor o životu pisca u to vrijeme. Njihov glavni značaj je u njihovoj faktografičnosti i dokumentarnosti. One između ostalog svjedoče o tome da je Bulgakov čitateljima ponudio samo dio svojih dnevničkih zapisa koji su prošli autocenzuru. A koliko je  morao biti oprezan, najbolje se vidi u Neobičnim zgodama jednog liječnika, gdje je pažljivo skrio svoje sudjelovanje u ratu na strani bjelogardejaca. Osim za tadašnju književnost tipičnu tematiku utemeljenu na binarnoj opoziciji između crvenih i bijelih, u pričama kao što su Crvena kruna i Ubio sam, Bulgakov propituje pitanja krivnje i osvete, u kojima je općenacionalna krivnja duboko isprepletena s motivom vlastite krivnje, a ona se konkretno u Crvenoj kruni odnosi na Bulgakovljeva mlađeg brata Vanju i njegovo teško ranjavanje.

Bulgakov feljtonist

Antologija prati suvremeni pristup istraživanja cjelokupnog Bulgakovljeva djela, što se osobito vidi u objavljivanju nekolicine feljtona koji su dio autorova ranog stvaralaštva. Radi se o tome da ti rani radovi, koji su nastajali između 1921–1926. uglavnom u Moskvi, ranije nisu bili predmet zanimanja znanstvenih analiza, pa tako ni široke publike, te su ostali u sjeni „velike književne proze“. Primjerice, M. O. Čudakova, autorica izvrsne Bulgakovljeve biografije, smatra da Bulgakovljevi mnogobrojni rani radovi nisu priprema i laboratorij za njegove buduća velika djela, nego upravo suprotno, da su to otpadci od onoga što je preostalo od romana i pripovjedaka. Možda je takvom odnosu pridonijelo i to što je sam pisac nisko ocijenio vlastitu publicistiku: „Da bih napisao feljton od 75-100 redaka trebalo mi je, računajući pušenje i zviždukanje, od 18 do 22 minute. Pretipkavanje zajedno s hihotanjem sa stenografkinjom uzelo bi još 8 minuta. Sve u svemu, u pola sata sve bi bilo gotovo.“ Svejedno je Bulgakov pet godina pisao za različite novine u rasponu od glasila sovjetskih željezničara Gudok do časopisa berlinskih emigranata Nakanune. Feljton je u to doba bio jako popularan i igrao je važnu ulogu društvenog korektiva, a imena feljtonista poznata su bila milijunima. Jedna skupina feljtonista promatrala ga je isključivo kao novinarski, dok su drugi u njemu vidjeli književni žanr. Primjerice, dok drugi gudkovci pišu feljtone koji komentiraju svakodnevicu, Bulgakovljevi su uopćeni te su po svojoj strukturi bliži tradicionalnom bezadresnom feljtonu 19. stoljeća, kojim se izražavao i jedan od Bulgakovljevih uzora u tom žanru – Mihail Saltikov-Ščedrin. Bulgakov nasljeduje njegovo umijeće da konkretnu činjenicu uzdigne na razinu tipične generalizacije te da je zasiti satiričkom ekspresijom.

Karakteristična osobitost njegovih feljtona je visok stupanj beletrizacije fakta i majstorska lakoća spajanja njegove nezdruživosti s maštom te vještina da različitim temama odabire primjerene raznolike forme, poput priče ceste, priče fotografije, dnevnika, pisma, dijaloga, monologa, drame, te feljtona scene, koji je bio nova pojava. Sve ove oblike začinjava satiričkim postupcima groteske i hiperbole, skazom ili posezanjem za klasičnom ruskom literaturom itd. Svakako su Bulgakovljevi feljtoni najzanimljiviji po tome što nam otkrivaju neke nove grane toga razgranatog književnika i njegov pristup ovom žanru. Premda mu je motivacija za njihovo pisanje bila prikaz društvenih anomalija i potpora Velikoj revoluciji, općepriznato mišljenje je da njima osvjetljava neke unutarnje preokupacije. Nije stoga ni čudno što su se njegovi kolege gudkovci, dvojac Iljf i Petrov, Jurij Olješa..., nemalo iznenadili kada je 1924. izdao prvi puta roman Bijelu gardu jer su ga doživljavali isključivo kao feljtonista.

Još jedan ispod kabanice

Devet godina Bulgakov redovito iščitava Gogolja. Malo je reći da je Nikolaj Vasiljevič njegov glavni uzor u formiranju i evoluciji, za Bulgakova on je suvremenik, utjeha, „dobar znanac“ i „veliki učitelj“, živ je u pismima, razgovorima s prijateljima, on je, na kraju krajeva vatra, na kojoj se kali mladi majstor. Ono što je Bulgakov kod Gogolja čitao pretvaralo se u životno iskustvo. Događaje iz vlastite svakodnevice Bulgakov naposljetku propušta kroz prizmu književne tradicije. Taj intertekstualni postupak ponajviše se odnosi na feljton Čičikovljeve pustolovine, gdje likove iz Mrtvih duša  prenosi u suvremenu stvarnost sovjetske Rusije za vrijeme NEP-a. Bulgakov osjeća Gogolja kao saveznika u borbi protiv ograničenosti i formalizma koji se nanovo rodio iz birokratske rutine. Nadalje, objekt kritike su malograđani različitog kalibra, prekupci s tržnica, žitelji moskovskih komunalki, koji se odaju pijančevanjima, spletkama, svađama i nasilju, a rijedak slučaj optimističnog Bulgakova vidi se u Moskovskim panoramama, gdje pisac usmjeruje interes na pozitivne strane života u Moskvi, na njezin razvoj i novogradnju.

Smijeh kroz ljutnju

Ako se ova antologija čita linearno, primijetit će se polagano pretakanje vedrog, bezazlenog feljtonističkog humora, koji u polemike ulazi s dobrodušnim osmijehom, u sve gorču ironiju i filozofsko-politički sarkazam njegovih, kako ih je tadašnja kritika okarakterizirala, „pakosnih romana“, Kobnih jaja i Psećeg srca, gdje se satira veže uz grotesku u kojoj su izokrenute uobičajene proporcije te ona izaziva smijeh koji prelazi u ljutnju. U Psećem srcu Bulgakovljev do kraja našiljeni žalac već je jasno i nedvosmisleno usmjeren na petokrako crveno zlo. To nije samo parodija komunizma, nego i pravovremeno upozorenje, napisano 1925, a tiskano 1968, što se sve može dogoditi pri daljem razvoju tog totalitarnog režima uranilovki, komunalki, metastazirajuće birokracije itd. Situacija s drugom Šarikovim ima dubok socijalni podtekst i na alegoričan način pokazuje istinski smisao jalovog „eugeničkog eksperimenta“. Osim toga, Pseće srce pokazuje kako se samo jaka osobnost ili stvaralačko načelo može suprotstaviti zakonima totalitarnog režima, a sam Bulgakov odlučio se suprotstaviti čitavim svojim arsenalom postupaka od originalne kompozicije i nestandardnoga sižea, antiteze i hiperbole, lirizma i visokog realizma, do unutarnjeg monologa, očuđenja, reminiscencije itd., kao i u izgradnji lika „Dobrog čarobnjaka, maga i čudototvorca iz pseće bajke“ doktora Filippa Filippoviča Preobraženskog, koji je, kao i Tugaj-beg u Kanovoj vatri, samosvjesno i ponosno utjelovljenje inteligencije, koju je Bulgakov smatrao duhovnim potencijalom i najboljim slojem društva te je osjećao krvnu vezu s njom.

Antologija završava početkom, tj. prvom skicom za roman pod nazivom Crni mag. Taj zametak nastao 1928. u majstorskoj radionici, neće Bulgakovu dati mira sljedećih dvanaest godina, te on u ožujku 1940, poluslijep, diktirajući iz postelje svojoj posljednjoj supruzi, umire na sredini rečenice i ostavlja nam u zalog roman nad kojim je najviše izgarao i koji je nakon mnogih promjena konačno nazvao – Majstor i Margarita.

Vijenac 522

522 - 6. ožujka 2014.

Klikni za povratak