Vijenac 520

Kolumne

JEZIKOSLOVLJE

Prilozi za jezičnu arheologiju

Nives Opačić

Kad god mi zazvoni neka stara riječ, posegnem za dragom obiteljskom akvizicijom, a to je Rječnik slovinsko-talijanski Dragutina Parčića. Čitanje s razumijevanjem potaknuto jezičnom arheologijom beskrajno je zanimljivo

 

Nedavno sam premetala po rukama neke svoje stare tekstove u kojima sam, prije dvadesetak  godina, naznačila jednu, kako mi se tada činilo, futurističku jezičnu disciplinu – jezičnu arheologiju – koja neće sezati tako duboko kao „prava“ arheologija, pa ni kao etimologija, korjenodupstvo (grč. étymos, istinski, pravi, osnovna riječ iz koje se izvode ostale; étymos + dočetak logija, što joj odmah daje legitimaciju neke znanosti, u ovom slučaju znanosti o podrijetlu riječi i njezina srodstva s drugim riječima istoga jezika ili drugih jezika), nego će biti nešto poput „vanjskoga kopa“, otkrivanje riječi tek zametenih prvim slojem zaborava, kojima mjestimično još vršak i strši iz te skrutnute lave današnjice, koju treba tek malo razgrnuti pa da do njih opet dođemo. Ubrzan gubitak leksika ustanovila sam, činilo mi se, na još tako živim riječima kakve su npr. jogunast, kostrijet, krljušt, ćarlijati, dželat, pognati i dr., no pokazalo se da su one mojim studentima već i tada, prije dvadesetak godina, bile nerazumljive. Što bi tek bilo da sam ih pitala za nazive iz nekih rodbinskih odnosa, npr. tko je jetrva, tko zaova, tko pašanac, tko pašenog, tko bratučed / bratučeda, tko sinovac / sinovica, tko stričević, tko svast, tko svak i još mnoge druge? Raspadom velikih zadruga, u kojima se još dobro znalo tko je tko u odnosu na druge članove, danas su precizne riječi koje su označavale te članove zaboravljene, a jedna riječ nerijetko pokriva nekoliko prijašnjih. Tako će danas i bratučeda i stričevića, stričeva sina, zamijeniti bratić; sinovca i sinovicu (bratov sin, bratova kći) nećak, nećakinja, što su nekoć bili sestrin sin, odnosno sestrina kći. I šogor, šogorica uzeli su pod svoje i šurjaka, i šurjakinju (ženin brat; žena ženina brata), i svast (ženina sestra) i svaka (sestrin muž drugim sestrama). Dakle, tko se bude bavio negdašnjim razgranatim porodičnim zadrugama, morat će posegnuti i u već pomalo zaboravljenu jezičnu riznicu da bolje i lakše rekonstruira samu tu zadrugu.

Nedavno sam bila u Bjelovaru, upravo na poziv Matice hrvatske. Ponosno, ali s pokrićem, rekli su mi da skupljaju stare knjige jer žele napraviti izložbu takvih knjiga. „Starost“ nije bila „zadana“, ljudi im donose sve što im se čini da je „staro“, a ja sam im se pohvalila prvim izdanjem Kućnika Josipa Stipana Relkovića, djela tiskana u „privilegiratog knjigotilca“ Ivana Martina Divalta u Osijeku 1796. Bio je to ničim izazvan dar, nije to bilo čak ni uzdarje za neko dobročinstvo, revanš; osoba koja mi ga je darovala rekla je samo kako to ne želi nikomu prodati, kako je to dugo bilo u njihovoj privatnoj knjižnici te ga želi darovati baš meni. Hvala joj!  

Pregledavajući knjige koje su im ljudi donosili, vrijedni „matičari“ otkrili su da već ni jezik hrvatskih realista, npr. Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića, ne razumijemo potpuno, štoviše, da ima već poprilično riječi koje su današnjim ljudima nerazumljive, pa su me za neke takve pitali što znače. Kako je riječ i o djelima koja su sastavni dio školske lektire (npr. Šenoino Zlatarovo zlato), bilo bi dobro znati što koja riječ znači, pa bi ih učenici, vjerujem, radije čitali (i manje preskakali). Iz Zlatarova zlata poslaše mi ovu rečenicu: „Učio je od ujaka svašta prudna“ (istaknula N. O.). Naravno, nepoznata riječ bila je prudna. No već ni određivanje vrste riječi nije išlo glatko. Što je to? Imenica? Pridjev? Da, pridjev je i glasi prudan, prudna, prudno. No što znači? Suvremeni rječnici hrvatskoga jezika (Anić, Šonje) neće nam pružiti nikakav odgovor. Te riječi ondje jednostavno nema. Vjerojatno se sastavljačima činilo kako je zastarjela i kako više nije dio ni pasivnoga rječnika (a aktivnoga već odavno nije). No jedan rudimentarni ostatak ipak se i njima uvukao u rječnike. To je glagol pruditi, koji s riječi prudan očito ima neke veze. Taj glagol – uz oznake rij. arh. jez. knjiž., rijetko, arhaizam, jezik književnosti, dakle nešto knjiško – znači koristiti komu / čemu, ići u prilog komu / čemu. Šonje bilježi i glagolsku imenicu, pruđenje. Pridjev prudan, -a, -o naći ćemo u hrvatskih pisaca od 16. stoljeća, npr. Govorenje vele prudnoga (1563) M. Albera u prijevodu A. Dalmatina i Stjepana Konzula Istranina. Ili pak u naslovu izvornoga djela Stjepana Konzula Istranina Katehismus. Edna malahna kniga, u koi esu vele potribni i prudni nauki i artikuli prave krstianske vere, Tübingen, 1561. glagoljicom i ćirilicom (tada još bez ikakva razbijanja), a 1564. latinicom.

Kad god mi zazvoni neka stara riječ, posegnem za dragom obiteljskom akvizicijom „dal zio paterno Nicolò Versalovich“ stanovitom „Antoniju Ostojich-Knezichu“, a to je Rječnik slovinsko-talijanski Dragutina Parčića (Zadar, 1874). Ondje piše da je prudan – utile, giovevole, što znači koristan, probitačan, od pomoći. Glagol pruditi znači pomoći, služiti čemu, ali i davati plod prvi put (govori se za vinograd i voćnjak, pa i šire, za drveće). Parčić bilježi i imenicu prud u značenju korisnost, dobit, razlikujući je od imenice prud kad znači nanos pijeska. Međutim, pridjev prudovit odnosi se samo na naslage pijeska (pokriven takvim naslagama). Ako se sada, oboružani izloženim znanjima, vratimo Zlatarovu zlatu, početna nerazumljiva rečenica postat će jasna: Učio je od ujaka svašta korisno, pa i probitačno.

Drugi primjer još je zapleteniji. U njemu nećemo lako odrediti ni vrstu riječi ni značenje: „Starac je slab, mutlak (istaknula N. O.). Taj nam neće biti na putu.“ Kopanje po vanjskom kopu može početi. Znam da će taj mutlak sve odvući prema imenici. Ili pak prema pridjevu mutav. No u ovom slučaju to nije ni imenica ni pridjev nego prilog (s mutavim ni u kakvoj vezi). U jeziku iz kojega potječe može biti i pridjev. Sada još samo da znamo što znači. To je turcizam, mutlak, nastao od arapskoga mut.laq, i znači: zaista, jamačno, po svoj prilici, sasvim vjerojatno. Metodom supstitucije uvedimo značenja te riječi u spomenutu rečenicu. I evo jasna smisla: Starac je slab. On nam jamačno, po svoj prilici, vjerojatno neće biti na putu.

I još jedan prkonjica, zbog kojega bi moglo biti i batina (J. E. Tomić, Pastorak). Naslućuje se kakav je to čovjek, no dobro je naći i konkretnu potvrdu. Šonje prkonjice nema. Ima prkosnika, čeljade koji prkosi, inatljivca. Nema ni imenice podbadalo, nego ima podbadač, čovjek koji podbada, izazivač, smutljivac, provokator. Sve su to, naravno, značenja koja idu i uz prkonjicu, lako ćete ga naći i opet u Parčića. I ne samo to. U njegovu se rječniku našao i glagol prkonjiti se (komu), izazivati, dražiti, provocirati, biti u svađi s kim. Takvom neugodnom tipu pristaje i naziv napržica, čeljade sklono sukobima, napržasta osoba; napržit je sklon svađi, sukobu, svadljiv, naprasit čovjek. Za tako nezgodna čovjeka tako bogata paleta izričaja!

Za primjer koji ću sada iznijeti nisu me pitali, no ako im dođe do ruku i koje izdanje djela Pod starim krovovima Ksavera Šandora Gjalskog, neka im se nađe, to više što riječi koju ću sada navesti neće naći ni u rječnicima hrvatskoga jezika ni u kojem rječniku stranih riječi, pa tako ni u onom B. Klaića (1962) ni u Anić–Goldsteinovu (1999). Kako onda razumjeti ovu rečenicu: „Lugari i seljaci-lovci posjeli uz nas, a kopovi su bili tako utruđeni da ne poiskaše hlada“, kad vas ni tražilica Google ne razumije nego pita: kopovi? mislite li lopovi?; utruđeni? mislite li utvrđeni? Dear Google, ne mislim. Mislim onako kako sam i napisala, samo što ti to ne znaš. Kopovi već svojim oblikom otkriva da je to imenica u nominativu množine. No kako glasi nominativ jednine? Kop, kopovi? Kao rov, rovovi? Ne, nego kopov. Tako se u 18. stoljeću u Slavoniji zvao lovački pas – od mađ. kopó, u istom značenju. Dakle, gospoda su se vratila iz lova, a njihovi psi, kopovi, bili su tako utruđeni (umorni) da su samo polijegali gdje su se zatekli, ne potraživši ni hlada.

Nije li čitanje s razumijevanjem mnogo zanimljivije? A potaknuto jezičnom arheologijom i dublje?

Vijenac 520

520 - 6. veljače 2014.

Klikni za povratak