Vijenac 520

Društvo

500 godina Machiavellijeva Vladara

Politika nije stvar ideala ni morala

Jure Vujić

Machiavelli je afirmirao autonomiju politike, prepoznao njezinu konfliktnu narav te sklonost svih političkih poredaka vremenskoj eroziji i neizbježnoj korupciji i izopačenosti, kao i da politika ne može biti tumačena samo putem ekonomije, kulture ili morala

U povodu 500. obljetnice objavljivanja Vladara (Princa) Niccolò Machiavelli još izaziva aktualne kontroverze, dvosmislene interpretacije, odbojnost ili pak fascinaciju do te mjere da je svijet politike, a uvelike i javnost, kontaminirana njegovim naukom. Moglo bi se reći da je javnost makijavelizirana u našem poimanju politike i državništva. Tko danas može reći kod političke ljevice i desnice da nije zahvalan Machiavellijevim receptima za učinkovito vođenje državne politike? U njegovu su Vladaru u 26 poglavlja sažeti, poput priručnika, smisao, metoda i diskurs same srži praktične politike kao modus operandi za osvajanje, provedbu i održanje vlasti. Ona po mišljenju Machiavellija ne pripada vlastodršcima, jer su je dobili ovisno o političkom kontekstu putem imetka ili putem oružja. Machiavellijev vladar nije ni anđeo niti okrutna zvijer, već osamljeni moćni čovjek, koji u biti nije ni zao ni odveć dobar (jer u politici dobrotu treba dozirati i kombinirati sa silom), nije ni pretežno lojalan ni vjeran, ni lažljiv ni naivan. U svojoj svakodnevnoj uravnoteženoj političkoj i državničkoj ulozi, vladar ne smije izazivati mržnju naroda, već strahopoštovanje, kako bi održao poštivanje neosvojive tvrđave, a to jest narod i njegova sloboda kao najbolji jamac očuvanja i spasa države. I zbog toga je za mnoge Machiavellijev vladar, koji svjesno prenosi svoju vlast na institucije jer su one stabilnije ili pravednije od sama političara, začetnik političkoga moderniteta, bezlične centralne i upravne moderne države, koja ujedno postavlja temelje političke filozofije moderniteta tri stoljeća prije Hegela.

 


Santi di Tito,  Portret Niccolòa Machiavellija

 

 

Prorok i vizionar

Iako je Machiavellijev Vladar model političke moralnosti za narode ili uzvišenu politiku kao nastavak teologije, Machiavellijevo djelo nema u biti posebno aksiološko značenje, u smislu oponašanja jedne političke središnje figure. Po njemu politika je u prvom redu akcija, živa i svakodnevna praksa koja se neprestano mijenja, prilagođava događajima, povijesnom i političkom kontekstu. Jedna stvar ostaje nepromjenjiva tijekom povijesti, a to je načelo virtu, što je politički genij koji se utjelovljuje u danom povijesnom kontekstu u kojem su vladar, princ, ili institucija pozvani da jamče slobodu nekog naroda i spasonosnu dimenziju države. U Vladaru postavljeni su svi temelji političkoga moderniteta: razdioba politike od morala te stvaranje novoga načela istinitosti u političkoj sferi kao oblik moderne epistemologije moderne države. Pretvaranje je to načela „bitka i privida“ u izvršenje političke funkcije i afirmiranje Machiavellijeve vjere u model republike. U tom smislu, Machiavelli ostaje na neki način prorok i vizionar, što i pojašnjava očaranost njime i obožavanje velikih državnika poput Napoleona Bonapartea, Charlesa De Gaullea, Benita Mussolinija i Josifa Staljina, ali i odjeke njegovih stajališta u filozofiji Descartesa, Spinoze, Hobbesa, Rousseaua i Hegela, koji su se eksplicitno pozivali na Machiavellijevo poimanje države i političke moći. Machiavelli je političko društvo doživljavao isključivo kroz prizmu nejednakosti i sukoba, a po njemu vladati nije značilo primjenjivati najbolju pravdu u državnoj sferi, već održavati i provoditi političku moć, kao i širiti tu moć svim raspoloživim sredstvima. Marx i Engels, koji nisu priznavali Machiavellijevo načelo autonomije politike u odnosu na ekonomiju, svakako ga izravno povezuju s velikanima političke misli Campanellom, Spinozom, Hobbesom i Grotiusom, Fichteom i Hegelom, jer je među prvima znao iz države izvući prirodne zakone razuma i iskustvo prije teologije. Antonio Gramsci među rijetkim je marksistima koji je priznavao autonomiju političke sfere i ideologije. On je tijekom boravka u fašističkim zatvorima redigirao djelo Zapisi o Machiavelliju, politici i modernim državama, u kojem ističe kako je Machiavelli pisao Vladara ne kao teorijski traktat, već kao akcijski manifest za stranačke aktiviste. Ipak treba istaknuti da kod Machiavellija postoji doza idealizma jer na kraju Vladara on se okreće novom princu, sanjajući o uspostavi nove ujedinjene države u kojoj vlada narod koji će se poslije neminovno okrenuti novom vođi i eliti: a to će biti jakobinska elita 1792, kao i boljševistička partija, u čemu je Gramsci vidio veličinu Machiavellija dokazujući važnost političke revolucionarne avangarde koja će znati iznad individualnih interesa ostvariti imperative općeg dobra i to pod cijenu političkog nasilja. Mussolini, koji je sam posvetio predgovor zbirci reizdanja sabranih djela Machiavellija 1924, smatrao je Machiavellija prafašističkim misliocem. Mussolini je smatrao da vladar sam utjelovljuje državu iznad prosvjetiteljske fikcije narodne suverenosti i volje, prepoznaje modernog vladara i sama Ducea. S druge strane Gruzio Malaparte u djelu Tehnika državnog udara, u kojem osuđuje diktature, iznosi metodologiju osvajanja vlasti od strane organizirane manjine putem pobunjeničkih taktika, također pozivajući se na Machiavellija.

 


Izdanje Vladara iz 1550.

 

 

 

Makijavelizam kao etiketa

Danas Machiavellijeva misao paušalno i prozaično traje u vrhu države i u kulisama politike, pa nije čudno naići na današnje savjetnike za komunikaciju (PR) koji primjenjuju recepte poglavlja XVIII. Vladara prema kojemu „Ljudi više procjenjuju očima i vide samo onako kako prividno izgledaš, a ne znaju tko si u biti“, pa nije ni čudo ustanoviti kako površna interpretacija Vladara dovodi do ekscesa politike – spektakla ili hiperpersonalizacije politike. Svakodnevna politika često se poistovjećuje s prijevarom i lukavštinom, osobine koje su svakako prisutne kod Machiavellija kao modus operandi političke prakse. No svođenje Machiavellijeva nauka na sintagmu cilj opravdava sredstva posve reducira i izopačuje daleko složeniju Machiavellijevu misao, imajući na umu da ta sintagma ne potječe izvorno od Machiavellija već od isusovca Botera iz 1589, 62 godine nakon Machiavellijeve smrti. Englezi su čak demonizirali Machiavellija nazivajući ga sotonom, Old Nickom. Treba uzeti u obzir da je Vladar tijekom povijesti krivotvoren, izdavan u različitim verzijama, karikiran i raspršen prije same objave. Vladar je često instrumentaliziran u dnevnopolitičke svrhe kod rimokatolika u borbi protiv reformatora, naroda protiv tirana, kršćanske Europe protiv kapitalizma talijanskih trgovaca. U tom smjeru etiketa makijavelizam često je služila za političku i javnu negativnu diskvalifikaciju i obračune, a zbog toga su prozvane poznate političke ličnosti: Katarina Medici, Cromwell, Henrik VII, Henrik VIII, Mazarin i kardinal Richelieu, Louis XIV, Napoleon I, Napoleon III, Gladstone, Cavour, Bismarck... Mitologizacija makijavelizma kao inkarnacija politike kao zla služila je počesto za legitimiranje ili demoniziranje neke političke ideologije ili političke vladavine: anglikanizma, kalvinizma, ateizma, isusovaca…

Povijest kao i razvoj medijskih tehnologija pokazuju koliko je Machiavelli bio u pravu: politika nije stvar morala ni idealizma, a onaj koji vlada ima malo vremena i manevarskoga prostora za pitanje dobra ili zla, što na neki način stavlja politiku u svjetlo nezahvalne cinične aktivnosti. Suvremena politika dobro odražava koliko se politika odvojila od Weberova poimanja politike kao uvjerenja i zvanja, od republikanskog ideala općeg dobra. Jedan od poznatih makijavelista, Raymond Aron, najbolje je prikazao veliki prinos Machiavellija na području političkih znanosti, putem njegova afirmiranja autonomije politike i relativne superiornosti politike nad drugim sferama društvene djelatnosti, prepoznavanja konfliktne naravi politike i skeptičnosti glede političkih oblika vladavine – naime, svi su svi politički poreci skloni vremenskoj eroziji i neizbježnoj korupciji i izopačenosti – te neprihvaćanja monokauzalne interpretacije politike putem ekonomije, kulture ili morala. Machiavellijevo poimanje politike kao posebne aktivnosti neovisne o ekonomiji razotkriva današnju ekonomizaciju političke sfere, koja je već od Comtea i Marxa otvorila put materijalističkom poimanju politike i postupno modernim totalitarizmima. Machiavelli je među prvima prepoznao fenomen neminovne oligarhizacije političke klase (prije Giambattiste Vica), što objašnjava snažan utjecaj na lijeve i desne makijaveliste: Carlylea, Ostrogovskog, Spenglera, Schmitta, Webera, Evolu, Duguita, De Mana, koji su poslije kritizirali oligarhijski oblik parlamentarne demokracije. Talijanska elitistička škola (Pareto, Mosca, Michels) naglašavali su postojanje željeznog zakona oligarhije kojemu podliježu svi politički režimi i elite, dok politički filozof Fernández de la Mora govori o rezidualnoj demokraciji u koje ime partitokratske oligarhije reduciraju demokraciju na izborni inženjering s prethodnim medijskim uvjetovanjem i manipuliranjem javnoga mnijenja.


Lekcije intelektualnom jednoumlju

Machiavellijev utjecaj nadilazi europske granice pa je zanimljivo pronalaziti osuvremenjavanje njegova nauka i u SAD-u, posebice kod realističke škole američkih republikanaca i neokonzervativaca za vrijeme Bushove administracije, koji su zbog površne asimilacije Machiavellijeva nauka nastojali legitimirati američke neoimperijalističke pohode na Bliskom istoku. Prisjetimo se u tom smjeru koliko je još jedan makijavelist Leo Strauss utjecao na Carla Schmitta, koji je nastojao ponovno teološki utemeljiti politiku primijenivši Machiavellijevu parabolu o iskonskom grijehu kao novom antropološkom i metapolitičkom credu, te koliko je utjecaj Machiavellija značio za Schmittovu dihotomiju prijatelj/neprijatelj i teoriju političkog odlučivanja u izvanrednim stanjima.

U suvremeno doba intelektualnog jednoumlja i cenzure političke korektnosti, jasno je da je lucidni Machiavellijev (neo)realistički nauk i pristup politici nužno cjepivo intelektualne higijene, a posebno glede neoidealističkih konstruktivističkih ideologema (Aronov Opijum intelektualaca), koji nakon 1968. čine superstrukturu dominantne neoliberalne tržišne ideologije političke korektnosti. Machiavelli javno razotkriva načine funkcioniranja politike koja se skriva iza određenih medijskih legitimirajućih ili moralizatorskih diskursa. Zahvaljujući njemu padaju maske licemjerja tzv. službene politike i zbog toga je još aktualan jer ono što on piše ili opisuje to i političari provode, ali ne priznaju javno. Machiavelli nikada ne brani „velike“ povijesne političke osobe, a njegove lekcije mogu poslužiti narodu kao i tiranima, reakcionarima ili demokratima. I zbog toga je Machiavellijeva poruka uvijek i trajno aktualna: Vladar je mrtav! Živio Vladar!

Vijenac 520

520 - 6. veljače 2014.

Klikni za povratak