Vijenac 520

Književnost, Naslovnica

Razgovor: Irena Lukšić, prevoditeljica i književnica

Otkrivanje ruske emigrantske književnosti

Martina Prokl Predragović

Željela sam Hrvatima približiti rusku neslužbenu književnost, onu koju su stvarali emigranti i kojoj naši rusisti nisu priklanjali nikakvu pozornost / Prevoditelj čitatelju stvara utočište pred banalnošću i glupošću. Nažalost, prevoditeljev rad kod nas se ne cijeni / U Hrvatskoj je u razdoblju između dva svjetska rata djelovalo pedesetak uglednih ruskih umjetnika koji su ostavili značajan trag u našoj kulturi

 

S Irenom Lukšić, uglednom hrvatskom prevoditeljicom, književnicom i urednicom, razgovaramo okruženi i drugom njezinom svakodnevicom: slikarstvom, glazbom i biciklizmom. Povoda je više, a najaktualniji je upravo objavljen prijevod Romana s kokainom Mihaila Agejeva.

 

 


Snimio Mirko Cvjetko

 

Koliko ste dugo prevodili Roman s kokainom, s kojim ste se problemima pritom suočavali?

Roman s kokainom poznat mi je od prije, čak sam i pisala o njemu u drugoj polovici 80-ih godina. Bio mi je zanimljiv, između ostalog, i zbog tajne koju nosi. To je težak i gust tekst o vremenu prije i poslije revolucije u Rusiji, o mučnim događajima koji su rezultirali stvaranjem novoga, besklasnoga društva. Dosad sam prevela dosta knjiga koje se bave burnim godinama ruske povijesti i mogu reći da nisam imala većih problema s identifikacijom realija. Taj me roman zbunjivao neobičnom, neruskom sintaksom i dugačkim rečenicama koje sam morala lomiti i komponirati tako da budu bliže očekivanjima hrvatskih čitatelja. Mislim da bi originalni, autorov tijek misli ometao normalno praćenje radnje.

Svojim ste nam prijevodima približili jednu drugu, skrivenu, rusku književnost, onu koja piše priču jedne drukčije Rusije. Što je potaknulo vaš interes za upravo te autore, emigrante, i koje bi od njih bilo posebno vrijedno pročitati?

U vrijeme kad sam studirala rusku književnost postojao je Sovjetski Savez i sovjetska književnost, koja se, uz niz nacionalnih literatura prisutnih u velikom socijalističkom imperiju, sastojala i od ruske književnosti, dakle, tekstova i pojava na ruskome jeziku. Bile su to literature koje su se ideološki i estetski upisivale u kanon socijalističkoga realizma, ideologiju i umjetničku „metodu“ što ju je propisivala država. Druge prakse i mišljenja nisu bili dopušteni. Neki su književnici uspjeli malo iskoračiti iz strogo određenih okvira i klišeja, kao, primjerice, pripadnici „seoske proze“, koji su 60-ih godina kritički progovorili o učincima tzv. centraliziranog upravljanja poljoprivredom i gospodarstvom općenito, i tako potkopali jedno od bitnih uporišta socrealizma. Riječ je o nastojanju da književna djela stvore sliku stvarnosti kakva bi trebala biti, a ne kakva jest. Tada se to zvalo lakirovkom. Svi autori koji su se u sovjetsko doba željeli nadovezati na tradiciju prekinutu nakon Oktobarske revolucije, simbolizam, primjerice, ili akmeizam, „radionicu“ su morali preseliti u ilegalu i radove raspačavati u samizdatu ili tiskati kao tamizdat (znači, na Zapadu). A rusistika, kako sovjetska tako i svjetska, bavila se samo oficijelnom književnošću. Tek poneko sveučilište u Americi i Europi imalo je stručnjake za rusku književnost u dijaspori. Problem s tom emigrantskom literaturom sastojao se u tome što se znanstvenici nisu mogli usavršavati u SSSR-u, jer država nije priznavala stvaralaštvo ruskih ljudi u emigraciji. Meni interes za neslužbenu umjetnost u Sovjetskom Savezu i ruskoj dijaspori načelno nije bio problem zato što sam figurirala kao spisateljica, a ne pripadnica akademske zajednice. Kao autorica koja ispunjava vlastitu „društvenu narudžbu“ imala sam povlasticu da biram autore i djela kojima ću se baviti, kako na teorijskoj, književno-povijesnoj i kulturološkoj razini, tako i u praksi, kao prevoditeljica. Toj okolnosti valja pridodati i trenutak u kojemu se kod nas počeo raspadati ideološki monolit, tako da za razliku od ruskih kolega iz undergrounda nisam imala problema s vlašću.

I u Hrvatskoj su živjeli brojni rusku umjetnici,
zar ne?

U Hrvatskoj je u razdoblju između dva svjetska rata djelovalo pedesetak uglednih, priznatih i etabliranih umjetnika, koji su ostavili dubok trag u našoj kulturi. U scenskim su umjetnostima Rusi uveli vrhunski profesionalizam – u baletu, operi, kazališnoj scenografiji, režiji. Velik prinos dali su i razvitku filmske umjetnosti. Slikarstvu također. U književnosti su važni kao kritičari i prevoditelji, a neki su, poput Irine Kunine i Arkadija Averčenka, u Hrvatskoj objavili knjige o kojima se dosta pisalo u stranim novinama i časopisima. Prevodilačkim sam radom nastojala – barem tu, eto, kod hrvatskih čitatelja – uspostaviti kontinuitet jedne moćne i utjecajne kulture, koja je u sovjetsko doba i sovjetskim ljudima bila poznata samo u fragmentima. Prevela sam knjige koje su – što zbog inercije, što zbog nerazumijevanja – u matičnoj zemlji više od sto godina pod zabranom zbog kritike vlasti, zatim ideološki nepoćudne, pa onda stigmatizirane zbog navodne opscenosti i slično. Mislim da sam hrvatskom čitateljstvu pružila uvid u sve važnije poetike, mjesta i vremena na kojima se stvarala relevantna ruska književnost. Željela bih prevesti još poneko remek-djelo emigracije prvoga vala i možda nešto iz ostavštine povijesne avangarde, neki tekst koji je tek posljednjih godina isplivao u javnost u originalnom obliku. Ruska je književnost, naime, puna raznih mistifikacija i neautoriziranih rukopisa.

Koji je status i čitanost autora koje izabirete prevesti u samoj Rusiji?

Autori koje biram za hrvatske čitatelje u Rusiji imaju, što se kaže, svoje mjesto. Ilja Stogoff je vrlo popularan pisac, Gajto Gazdanov je kao klasik „kanoniziran“ tek u postsovjetsko doba, Dmitrij Prigov bio je kultni akter neoficijelne umjetničke scene, Irinu Aleksander stručna javnost otkriva posljednjih godina, Mihail Arcibašev uspješno je rehabilitiran nakon više od sto godina nepravedna šikaniranja zbog tobožnje pornografije.

Kako biste opisali knjižno tržište i kulturu čitanja danas u Rusiji, koliko se ona može usporediti s našom situacijom?

Što se tiče tržišta i kulture čitanja, rekla bih da ima dosta sličnosti između nas i Rusa. Kao prvo, ekspanzija zabavnih sadržaja u medijima i potrošačko ludilo utjecali su da se manje i površnije čita kvalitetna literatura. Nepostojanje vrijednosnog sustava ohrabruje brojne „reformatore“, koji predlažu izbacivanje književnih velikana iz lektire i čak humanistike kao takve iz sustava znanstvene misli. Čitam razne ankete na portalima koji se bave kulturom i vidim da današnji mladi ljudi ne znaju tko su Čehov ili Pasternak. Vidim da je tradicionalna knjiga na rubu interesa ruskih ljudi. A nekoć, prije trideset ili četrdeset godina, turisti iz Sovjetskog Saveza obvezatno su zalazili u knjižaru Mladosti, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, gdje se nudila literatura na ruskom jeziku, i kupovali knjige tiskane u Moskvi ili Lenjingradu, jer su kod njih svi „bolji“ naslovi začas planuli i praktički se nisu mogli nabaviti osim na ovakvim turističkim putovanjima u zemlje socijalističkog lagera ili pak preko veze. U Rusiji danas, ako se nešto masovno čita – onda se čita američka književnost i domaća zabavna literatura. Kao i kod nas, uostalom. Dokazuju to top-liste najtraženijih knjiga: imena i naslovi kao da su prepisani s naših portala. Ono pak što fascinira u izdavačkoj industriji, jest njezina ekspanzija na internetu. Književnost, stara i nova, dobra i loša, sva ruskojezična književnost, dakle, dostupna je u brojnim digitalnim bibliotekama diljem svijeta: već dvadesetak godina postoje privatne knjižnice, zbirke i antologije, autorski izbori i prezentacije, zatim otvoreni pristupi sveučilišnim bibliotekama, seminarima i arhivima. Tu su još i „dajdžesti“ za mobitele, programi i softveri, sva moguća čuda moderne tehnologije, kao i neizbježne društvene mreže poput Face­booka. Što se tiče dulce et utile – mislim da se taj pojam sve više vezuje za medije i njihove rubrike lifestyle. Knjiga i književnici u polje svakodnevnih aktivnosti i životnih stilova dospijevaju rijetko i slučajno. Margine pak stvara kapital.

Važan i dragocjen rad prevoditelja i dalje prate nevidljivost, samoća, potplaćenost i nedovoljno poštovanje. Kako se vi snalazite u tom svijetu, kakvo je vaše mišljenje o statusu prevoditelja?

Rad prevoditelja, po mome mišljenju, nije i ne bi smio biti samotnjački. Možda se to tako čini ljudima sa strane, koji translatora zamišljaju kao čovjeka kojemu društvo prave samo kompjutor i hrpa rječnika. Uvriježena je predodžba da je prevođenje samo jezična komunikacija, prenošenje riječi iz jedne jezične zbilje u drugu. To se možda tako čini u nekim jednostavnim oblicima razmjene obavijesti, ali u književnosti je stvar vrlo složena. Izvornik i prijevod dva su svijeta, dvije kulture i dvije civilizacije, a prevoditelj to treba predstaviti kao jedan duh. Prevoditelj mora vladati mnogim vještinama i znanjima, mora komunicirati s autorom (ako je živ) i poznavati njegov opus, kao i slične tuđe tekstove, jer prevođenje nije transport zamrznutih znakova. Riječ je, kako je svojedobno rekao Osip Mandeljštam, tisućcijevna svirala koju odjednom oživljuje disanje svih vjekova. Prevoditelj svojim umijećem stvara pletivo koje djeluje na čitateljev spoznajni aparat, osjećaje, memoriju i maštu. On ga prenosi u svijet koji mora biti uvjerljiv i funkcionalan. Prevoditelj čitatelju stvara utočište pred banalnošću i glupošću. Nažalost, kod nas se prevoditeljev rad ne cijeni. Mnogi su uzroci tomu, no najvažniji se krije u našemu mentalitetu. Prevoditeljski su honorari niski zato što su male naklade knjiga, pogotovo kvalitetnih naslova. A naklade su male zato što je tržište malo i zapušteno.

Kako bi se situacija s honoriranjem mogla poboljšati?

Situacija s honoriranjem mogla bi se poboljšati tako da profunkcionira distribucija knjiga i svijest o važnosti čitanja u životu svakoga čovjeka. O tom drugom, čitanju, u posljednje se vrijeme počela voditi briga te vjerujemo da će se za koju godinu s više interesa i poštovanja prilaziti knjizi. U inozemstvu su veći honorari, ali su i troškovi života veći, tako da je veći honorar relativan pojam. Oni koji izaberu prevođenje kao profesiju zacijelo unaprijed znaju da će mnogo raditi za malo novca. Ili će raditi svašta: prevoditi, pisati, podučavati...

Čime se trenutno bavite?

Upravo sam završila prijevod titlova u jednom ruskom filmu i planiram prevođenje Noćnih putova Gajta Gazdanova. Bit će to treći roman autora osetinskih korijena u biblioteci Na tragu klasika. Kao urednica radim i na nekoliko rukopisa u rasponu od beletristike do publicistike. Ne znam koji će prvi biti gotov. Sve ovisi o inspiraciji.

Vijenac 520

520 - 6. veljače 2014.

Klikni za povratak