Vijenac 520

Jezikoslovlje, Naslovnica

U povodu 500. obljetnice izdan Hrvatski ćirilični molitvenik iz 1512. godine

Najstarija hrvatska ćirilicom tiskana knjiga

Stjepan Damjanović

Nadajmo se da će faksimil najstarije hrvatske ćirilične knjige potaknuti hrvatske filologe da se sustavnije počnu baviti ćiriličnim dijelom baštine. Zanemarujući taj dio svoje pismenosti s jedne strane hrvatska filologija obrazovane laike ponekad utvrđuje u njihovim opasno pojednostavnjenim stajalištima

 

Od 11. do 18. stoljeća na velikim dijelovima hrvatskoga teritorija stanovništvo je svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom. Već na srednjovjekovnim kamenim spomenicima (i to na krajnjem hrvatskom sjeverozapadu) nije rijedak slučaj da se miješaju glagoljica i ćirilica, a uskoro poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova. Poznato je da su popovi glagoljaši redovito dobro znali i ćirilicu, o čemu svjedoče ćirilični zapisi na mnogim glagoljičnim tekstovima različite funkcionalne usmjerenosti. Obično se govori o trima tipovima/podvrstama hrvatske ćirilice – dubrovačkoj, bosanskoj i srednjodalmatinskoj (poljičkoj), ali treba naglasiti da se i u nekim drugim hrvatskim sredinama ćirilica rabila u dugom razdoblju (npr. sve što je za vrijeme Turaka u Slavoniji pisano hrvatskim jezikom pisano je ćirilicom). Posebno su važnu dionicu te pismenosti ostvarili bosanski franjevci svojim pisanim i tiskanim djelima, ali i hrvatski protestanti njome su otisnuli osam knjiga itd. Riječ je dakle o važnom korpusu bez kojega se ne može proučavati povijest hrvatskoga jezika i književnosti, korpusu u kojem prevladavaju tekstovi pravne namjene, često oni u kojima se regulira svagdašnjica običnoga čovjeka, ali ne nedostaju ni tekstovi drukčije funkcionalne usmjerenosti (liturgijski i drugi crkveni tekstovi, beletristika).

 

 


Ilustracija iz ukusno i lijepo opremljenoga dubrovačkog molitvenika

 

 

 

Hrvatska filologija nije tom korpusu darovala iole doličnu pažnju, ni približnu onoj koju je poklonila hrvatskoj latiničnoj i glagoljičnoj tradiciji. Pojedinačni ozbiljni zahvati kulturološke, paleografske i jezikoslovne naravi ne mogu skriti činjenicu da nikakve sustavnosti u proučavanju ćiriličnoga hrvatskoga korpusa nije bilo, a da se malo veće zanimanje javnosti budilo samo u vezi s polemikama o (nacionalnoj) pripadnosti pojedinih tekstova i o stupnju posebnosti hrvatske ćirilice kao grafijskoga sustava.

Suradnja institucija

Uzevši to u obzir Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala je putem svojega Razreda za filološke znanosti međunarodni znanstveni skup 26. i 27. studenoga 2012. Organizacijski odbor skupa zaključio je da se objave radovi pročitani na skupu i da se izda faksimil najstarije hrvatske tiskane knjige, dubrovačkoga molitvenika iz 1512. Naime, u povodu 500. obljetnice tiskanja te knjige skup je i organiziran. Na kraju 2013. faksimilno se izdanje pojavilo suradnjom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske i Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U poslu je sudjelovalo mnogo osoba, no glavni je teret podnijela akademkinja Anica Nazor koja je priredila knjižicu Komentar uz faksimil u kojoj je opisala knjigu i njezino mjesto u povijesti hrvatske kulture, progovorila o sačuvanim trima primjercima knjige, o njihovim tipografskim i jezičnim osobinama. S velikim iskustvom u radu na takvim izdanjima akademkinja Nazor uspješno je organizirala složen i problemima bremenit posao. U ovoj prilici ističemo i udio ing. Marije Ovčarić, koja je korigirala nedostatke digitalizirane podloge, Vedrane Juričić, upraviteljice Knjižnice HAZU i Ace Zrnića, voditelja Odjela za izdavačku djelatnost HAZU, koji su obavljali brojne i složene organizacijske i tehničke poslove. Služeći se podacima koje je u Knjižici uz faksimil donijela akademkinja Nazor pokušat ćemo čitatelje Vijenca upoznati s najstarijom hrvatskom knjigom tiskanom ćirilicom.

Najpopularnija knjiga za laike

Knjiga je molitveni priručnik tipa liber horarum i takvih je knjiga na katoličkom Zapadu u ono vrijeme bilo vrlo mnogo, posebice na francuskom sjeverozapadu. Upotrebljavali su je i u samostanima za čitanje oficija, psalama i lekcija, ali je osobito važno da je to bila najpopularnija knjiga za laike. Osnovni sadržaj te knjige čini časoslov u čast Blaženoj Djevici Mariji, kojemu su dodavani i drugi dijelovi.

Naša je knjiga otisnuta na papiru u Veneciji, u tiskari Giorgia Rusconija, i tiskanje je dovršeno u kolovozu 1512. Središnja osoba cijeloga pothvata bio je Dubrovčanin Frančesko Ratković, koji je, čini se, i rezao i slagao slova, a vjerojatno se i brinuo o raspačavanju knjige po našim krajevima. Dubrovački arhiv čuva dokumente koji bi mogli biti u uskoj vezi s tiskarskim pothvatom (govori se o tome kako je Ratković prebacivao primjerke iz Venecije u Dubrovnik) i iz kojih se može zaključiti da je Ratković imao nadimak Micalović, koji je poslije postao prezime.

 

 


Komentar uz faksimil: Anica Nazor, izd. HAZU, Matica hrvatska, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2013.

 

 

 

Molitvenik se na naslovnoj stranici naziva Ofičje (16 araka po 8 listova), kojima je u pojedinim primjercima dodano 15 molitava Svete Brigite (3 arka po 4 lista). Riječ je dakle o dvjema tipografskim jedinicama (svaka ima vlastite arke, vlastitu signaturu, vlastitu naslovnu stranicu), ali povezivalo ih je to što su tiskane u istoj tiskari, istim slovima, na istom papiru za istoga izdavača. Po običajima onoga vremena vjerojatno je u trgovinu ulazila i kao jedna i kao dvije jedinice.

Sačuvala su se tri primjerka knjige i nijedan se ne nalazi u domovini. Najpotpuniji se čuva u Parizu (Bibliothèque Nationale de France). Jedini ima petnaest molitava Svete Brigite. Primjerku nedostaju naslovni i osmi list. Drugi se čuva u Washingtonu (The Catholic University of America, Mullen Library). Manje je potpun od pariškoga, ali nasreću ima upravo one listove koje pariški nema. Treći primjerak čuva se u Oxfordu (All Souls College) i za njega se saznalo tek 1963. Za pariški se saznalo 1932, kada je pariški sveučilišni profesor Mario Roques opisao i naše izdanje i ono drugo iz 1571. (koje je po opsegu i sadržaju manje i također otisnuto u Veneciji).

Važna „srpska knjiga“

Čim se za knjigu saznalo, dubrovački je filolog Milan Rešetar predložio Srpskoj kraljevskoj akademiji da tu važnu „srpsku knjigu“ izda, što je odmah prihvaćeno. Knjiga je izašla 1938, u njoj se nalaze brojne stranice faksimila, Rešetarov prijepis ćirilicom i njegov predgovor u kojem je ovako dokazivao da je knjiga srpska. Ona je namijenjena „u prvom redu dubrovačkim katolicima“, a pravoslavni bi „in partibus Serviae […] sigurno zazirali od te knjige i zbog slovâ (skoropisa mjesto ustava), i zbog jezika (narodnoga mjesto crkvenoga) i naročito zbog sadržaja (kakvog nema u pravoslavnoj crkvi)“. Već je u godini pojave pretiska reagirao Stjepan Ivšić i napisao: „Taj ‘srpski molitvenik’ upravo je mlađa redakcija hrvatskoga latiničkoga molitvenika što ga je prema latiničkom rukopisu (oko g. 1400) izdao prof. Fancev pod natpisom Vatikanski hrvatski molitvenik.“

Molitvenik nije raskošan, ali je vrlo ukusno opremljen. Njegova crna i crvena slova uokvirena su lijepim bordurama, u kalendaru svaki mjesec počinje ukusnim inicijalom i sličicom na kojoj je prikazan neki od poslova u kući ili u polju, sve cjeline počinju uočljivim i lijepim inicijalom, a osobito su vrijedne slike (drvorezi) – njih dvanaest – preko cijele stranice, s motivima iz života Blažene Djevice Marije.

Naše je izdanje priređeno po originalnom pariškom primjerku, a dva lista koja tomu primjerku nedostaju uzeta su iz washingtonskoga primjerka. Oštrina slike i teksta postignute su izbjeljivanjem pozadine. Komentar uz faksimil akademkinje Anice Nazor preveden je na engleski (Gorka Radočaj), njemački (Martina Cvjetko Ljutić) i francuski (Željko Klaić).

Svjedočanstvo heterogenosti hrvatske kulture

Ustanove i pojedinci koji su omogućili ovo izdanje zaslužuju svako priznaje. Nadajmo se da će se faksimil najstarije hrvatske ćirilične knjige naći u svakoj boljoj knjižnici i da će potaknuti hrvatske filologe da se sustavnije počnu baviti ćiriličnim dijelom hrvatske pisane baštine. Zanemarujući taj dio svoje pismenosti s jedne strane, s druge pak upotrebljavajući kadšto filološki govor koji pripada 19. stoljeću, hrvatska filologija obrazovane laike ponekad utvrđuje u njihovim opasno pojednostavnjenim stajalištima, a morala bi činiti upravo obrnuto. Ne bi smjela pomagati onima koji opis hrvatskoga identiteta grade upornim kljaštrenjem onoga što se njima, najčešće zbog neupućenosti, čini nepoželjnim, a ni onima koji ne razumiju heterogenost konstituiranja hrvatske kulture i hrvatske nacije.

Vijenac 520

520 - 6. veljače 2014.

Klikni za povratak