Vijenac 519

Naslovnica, Razgovor

Ivo Banac, povjesničar i političar

Živimo u verbalnom građanskom ratu

Razgovarao Andrija Tunjić

Mržnja je proizvod straha / Crkva je pozvana otklanjati učinke javnih grijeha počinjenih u njezino ime / Oni koji nisu svjesni svih negativnih učinaka ustašluka moraju u najmanju ruku razmisliti o tome što je ustaški pokret donio / Ljevica koja nije odustala od Jugoslavije i zavjetovana je povijesnom jugokomunističkom pokretu oslobođenje okupiranih hrvatskim prostora u operaciji Oluja nužno vidi kao svoj poraz / Dosadilo mi je slušati notorne gluposti o nepostojećim socijalnim prednostima komunističkoga sustava / Kad gledamo na partizane, nikada ne smijemo zaboraviti tko je s njima došao na vlast i kakva je bila ta vlast / Totalitarne ideologije ne praštaju se nikomu, pa ni Krleži / Siguran sam da ćemo doživjeti otkopavanje svih naših „jama“ / I ustaštvo i komunizam otvarali su logore i utjecali jedni na druge / Ne trebaju nam Titove ulice i trgovi / Hrvatski udbaši, tako oni tvrde, pomagali su dolazak neovisne Hrvatske / Josipović kontrolira najveći dio medijskih poluga / Sadašnja HTV-ova nomenklatura cenzurira hrvatsku javnost / U Vukovaru prvo treba prekinuti s aparthejdom – društvenim, školskim, institucijskim, političkim / Srbijanska javnost mora shvatiti da nije bila žrtva nego pokretač ratova iz 1990-ih

 

 

Davanje važnosti očuvanju modela jugoprošlosti, općenito kriza hrvatskoga društva te politička, ideologijska i svjetonazorska polarizacija, koja je sve bliža mržnji s mogućim katastrofalnim posljedicama ne samo za postojeći stupanj demokracije nego i za prosperitet hrvatskoga društva i unutar Europske Unije povod su ovom razgovoru s Ivom Bancem. 

 

 

 

Gospodine Banac, u svibnju 2009. u razgovoru za Vijenac tvrdili ste da je Hrvatska natopljena mržnjom. Ima li danas mržnje više ili manje?

Što više neuspjeha, nemira, sukoba i straha, posebno straha, to više mržnje. Danas je kod nas sve u mnogo gorem stanju nego prije četiri godine, premda ni onda nisu cvjetale ruže. Živimo u verbalnom građanskom ratu. Posebno me plaši kako razni sijači mržnje, a mediji su ih puni, ne shvaćaju da riječi imaju posljedice, da pretjerana samouvjerenost nije znak znanja ili snage, da neumjerenost izaziva neumjerenost.

Što je uzrok nagomilanoj mržnji?

Uzroka ima više. Pretjerana demokratizacija društva i nedostatak autentične elite svuda su stvorili privid da je baš svako mišljenje valjano i razborito. Ne poštuje se znanje, rad ni učinak. Čak ne bih ustrajavao na tomu da je u nas nerazvijena kultura dijaloga i kompromisa. Dijalog postoji tamo gdje razgovaraju civilizirani ljudi. Ali anonimne internetske rasprave, i one s potpisanim sudionicima, festivali su mržnje, gnjeva i vrijeđanja. Manipulatori preko noći lansiraju nepostojeće reputacije i nude medijski razglas neznalicama. Dakle, mržnja je proizvod straha. Kajin se boji Abela. Ali, za razliku od biblijskoga Kajina, koji je nosio božji znak, da ga tko, našavši ga, ipak ne ubije, naši Kajini nisu kažnjeni čak ni znakom.         

Što je Crkva, koja još živi na Stepinčevoj karizmi, mogla učiniti glede ublažavanja mržnje?

Crkva, kao i svaki moralni autoritet, može samo djelovati primjerom. Zato se njezini protivnici uvijek koriste slabostima u njezinim redovima, primjerima nedosljednosti i licemjerja. Iz toga slijedi da je najbolje što Crkva može učiniti unutarnja katarza, posebno tamo gdje je bilo propusta. Crkva je posebno pozvana otklanjati učinke javnih grijeha počinjenih u njezino ime, koji zapravo znače njezinu negaciju. Potpuno je neprimjereno da svećenik, i to gvardijan važnoga samostana, brani pozdrav „Za dom spremni!“ i sam se njime koristi. To je ne samo negacija Stepinčeva djela nego i izdaja Evanđelja.

Nije li to odveć teška optužba?

Došlo je vrijeme da govorimo posve otvoreno, jer vremena su odveć teška da bismo mogli otrpjeti još jednu rundu ludosti. Oni koji nisu svjesni svih negativnih učinaka ustašluka moraju u najmanju ruku razmisliti o tomu što je ustaški pokret donio Hrvatskoj i hrvatskom narodu. A pogotovo što je donio Srbima, Židovima i protivnicima fašizma.  

Znači li to da je došlo vrijeme realnijega sagledavanja ustaškog pokreta?

Zar ima išta što ne bismo znali o njegovoj ideologiji, politici, praksi? Uostalom, o tome sam i pisao. Štoviše, mislim da je lakše pisati povijest, pa i ustašku, nego govoriti o povijesti.

Ne znači li realnije sagledavanje i činjenicu da su ustaše proizvod vremena i okolnosti?

U to osobno nikad nisam sumnjao. Čak nisam sumnjao da je i među njima bilo mnogo dobrih ljudi, koji su bili zavedeni vremenima i okolnostima pa, ako hoćete, i emocijama. Ali zar se isto ne može reći i za komuniste? Dobre namjere se, znate, ne računaju. Dobre namjere nisu zatvorile Mačeka, Meštrovića i Iliju Jakovljevića. Dobre namjere nisu zaklale Mihovila Pavleka Miškinu. Dobre namjere nisu prodale dijelove Dalmacije – to samo na saldu djelovanja prema hrvatskim vrijednostima, ne spominjući sve drugo, o čemu, ponavljam, također treba razmisliti. Uostalom, kad već spominjete Stepinca, zar nisu i njemu ustaše prijetile? Zar i njega Pavelić nije ponižavao?

Glede Stepinca, tko je u pravu, vi ili monsinjor Batelja, koji tvrdi da je prije vas otkrio neke istine o Stepincu?

Nije riječ o istinama, nego o autentičnu ispisu nadbiskupova obrambenoga govora na sudu. Ja sam objavio jednu verziju, a monsinjor Batelja drugu, vrlo sličnu. No, da mi se monsinjor Batelja osobno obratio prije nego što se latio pisanja u Glasu Koncila, zajedno bismo doznali da nas je ipak preduhitrio – sic transit gloria mundi! – nitko doli Vladimir Dedijer. Treba opetovano provjeravati izvore. Vrijedi to za mene, monsinjor Batelju, pa i urednika Glasa Koncila, koji još nije našao potrebnim da čitatelje obavijesti o postojanju moje knjige Hrvati i Crkva. Doduše, to nije učinio ni Vijenac.

Jesu li uzrok mržnji i polarizaciji našega društva i oslobađajuće presude generalima u Haagu? Jesu li presude razgoropadile ljevicu?

Za onu ljevicu koja nije odustala od jugoslavenskog projekta, kriminaliziranje Oluje politički je obvezatno. Jugoslavija se legitimirala na ustaškim zločinima i to s tezom da bi odustajanje od  Jugoslavije značilo obnovu NDH, dakle zločinačke države. Naime, Stipe Mesić i drugovi u pravu su kad kažu da je Europa zasnovana na pobjedi nad fašizmom, ali su zaboravili dodati da je riječ o Europi iz 1945. s obnovljenom Jugoslavijom i dogovorom između saveznika da se ne dopusti  obnova njemačkoga fašizma. Europa u kojoj mi živimo dograđena je 1989. pobjedom nad komunizmom, ujedinjenjem Njemačke te raspadom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.

Ljevica koja nije odustala od Jugoslavije i zavjetovana je povijesnom jugokomunističkom pokretu, oslobođenje okupiranih hrvatskim prostora u operaciji Oluja nužno vidi kao svoj poraz. Zato je vrlo važno odvojiti Oluju od zločina koji su je pratili i shvatiti kako su svi hrvatski propusti uvijek u službi jugoslavenskoga projekta, jer služe kao dokaz da je hrvatska neovisnost opasna za europsku sigurnost. U tom je smislu oslobođenje Gotovine i Markača poraz za jugoslavensku ljevicu. Ono je neke stvari razjasnilo. Ponavljam, uzrok mržnje je strah.

Koliko mržnji svojim „pametnim“ istupima pridonosi i bivši predsjednik Stjepan Mesić?

On je svoj posao obavio. Trenutno se zadovoljava tek epizodnim ulogama, primjerice egzegezom papinih poruka...

Rekli ste jednom da postoji opasnost obnove komunizma u svim bivšim komunističkim državama, s tim da je u Hrvatskoj veća nego, primjerice, u Poljskoj ili Mađarskoj. Mislite li to još?

Ako govorimo o partijskoj državi lenjinskoga tipa, mislim da takva mogućnost srećom nije izgledna, čak ni kod nas. No kad je riječ o obnovi komunističkog mentaliteta, on je u Hrvatskoj već na djelu i vezan je uz relativiziranje Jugoslavije, u apologiji o prednostima jugoslavenske „socijalne države“.

Zar nije bilo bolje?

Uskoro ću dati izraditi bedž s natpisom „Nije bilo bolje!“  Dosadilo mi je slušati notorne gluposti – i to ne samo mlađih ljudi, koji se mogu pravdati neiskustvom – o nepostojećim socijalnim prednostima komunističkoga sustava.

Je li se u nas komunizam revitalizirao i uz pomoć „kape partizanke, kape ljubavi“, kako joj tepa predsjednik Josipović?

Takav stav, koji sigurno nije štetio komunističkoj stvari, diskvalificira Josipovića za ulogu nepristrana predsjednika, kojemu se svi Hrvati mogu obratiti. Da ne bi bilo nesporazuma: nisam za osudu partizanskoga pokreta kao takva, niti na hrvatsku situaciju za Drugoga svjetskog rata gledam izvan vremenskog konteksta ili bez suosjećanja za hrabrost i žrtvu naših očeva i djedova, koji su zbog nedostatka stvarnih političkih alternativa bili u partizanima. No kad gledamo na partizane, pa i na kapu s crvenom komunističkom zvijezdom, nikad ne smijemo zaboraviti tko je partizane držao prikovanima za svoje posebne ciljeve, tko je s njima došao na vlast i kakva je bila ta vlast. Ni ovdje se dobre namjere ne računaju.

U na početku spomenutu razgovoru rekli ste da je Miroslav Krleža najviše pridonio širenju komunističke ideologije u Hrvatskoj prije 1941. Treba li Krleži oprostiti komunističku ideologiju ili se prema njemu odnositi kao recimo prema Mili Budaku?

Totalitarne ideologije ne praštaju se nikomu, pa ni Krleži. Tim više što je njegov utjecaj bio ključan u hrvatskoj – i ne samo hrvatskoj – elitnoj inteligenciji. Premda je u Krležinu slučaju relativno lako odijeliti djelo od ideologije, tendencioznost je očigledna u njegovu povijesnom pristupu, primjerice u vrlo rasprostranjenoj populističkoj ideji da je vlasništvo posljedica „kriminala i grabežljive violencije“, da spomenem samo nosivu misao u njegovoj fikcionalnoj genezi uvijek problematične buržoazije, koja je, eto, odgovorna za sva zla ovog svijeta. Nisam za odbacivanje Krleže, koji je silno utjecajan književnik, velik u svom jeziku i viziji te zabavan u svojim ekscesima, ali nisam ni za krležijansko idolopoklonstvo.   

Za to nije ni Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009, koja ističe „važnost održavanja uspomene na prošlost, jer ne može biti pomirenja bez istine, sjećanja i poticanja moralne obnove“. No sadašnja hrvatska vlast toga se ne drži kada je riječ o blajburškim žrtvama i žrtvama križnih putova. Hoćemo uskoro doživjeti i otkopavanje tih „jama“, kako ih je Mesić nazvao, oko Zagreba i diljem Hrvatske?

Član sam Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja (naziv namjerno nejasan) pri Ministarstvu branitelja, što je „postkomunistički“ nadomjestak za buduću ozbiljnu politiku prema žrtvama lijevog i desnog totalitarizma. Ipak, na lokaciji Tupale–Sinac 30. prosinca otkriveno je, citiram iz službene najave, spomen-obilježje „15 žrtava komunističkog režima ubijenih u rujnu 1946. godine“. To je važan trenutak, jer se SDP-ova sadašnja vlada, vlada sljednice komunističke partije, prvi put poklonila žrtvama komunističkog režima.

Da ne bude i zadnji put!?

Nije to ni dovoljno, ni zamjena za ukidanje saborskoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, ali je ipak vrijedno pozornosti. Siguran sam da ćemo doživjeti otkopavanje svih naših „jama“.     

Hoćemo li uskoro dočekati da se u nas izjednače nacifašizam i komunizam? Da naši nasljednici komunizma prihvate da su komunistički i ustaški zločini zapravo zločini dvaju ne identičnih, ali u mnogočemu istih totalitarizama?

Ta dva ideološka i partijsko-državna sustava nisu istovjetna, po mnogočemu se razlikuju, ne nužno uvijek u korist komunista. Ali kad kažemo da ta dva totalitarizma nisu ista, to još ne znači da su njihovi zločini bitno različiti. I jedni i drugi otvarali su logore, koristili se robovskom radnom snagom, protjerivali čitave narode, zapravo utjecali jedni na druge. Sve je to prilično jasno, ali borba za bolju prošlost stoji na putu prihvaćanja očiglednih sličnosti.

Najavljuje se mogućnost da EU zabrani komunističke insignije. Bi li to koristilo nama?

Protiv sam toga. Mislim da je lakše otrpjeti posve omrznute znakove poput srpa i čekića sa ili bez kalašnjikova te kukastoga križa i četničkih ocila, nego upuštati se u zabrane, koje mogu biti samo parcijalne. Nisam za to da komunističke ili fašističke insignije, pa i imena povezana s totalitarnim pokretima, uživaju javnu počast. Vjerujem da ljudi imaju pravo na privatnost u svojim domovima i na svom posjedu i nikakvo „ispravno mišljenje“, makar bilo u službi demokratskoga poretka, nema pravo nametati gotova rješenja onima koji ih ne žele prihvatiti u svom privatnom prostoru. 

Znači li to da treba promijeniti imena svih ulica i trgova koji nose Titovo ime, a to se ne radi i zato što je, kako se govori, Tito bio mason?

Komunistička ideologija ne tolerira nikakva tajna društva, a posebno ne masone, koji su po svojoj formaciji dio elitnoga segmenta društva. Nije mi poznato da je među masonima bilo mnogo bravara ili nadničara. Prije bih rekao da je riječ o građanskom potpornom društvu s elementima opsjenarstva. U svakom slučaju, posve je jasno da nam ne trebaju Titove ulice i trgovi.  

Je li Tito i danas opterećenje za Hrvatsku? Srbijanska političarka i povjesničarka Latinka Perović u razgovoru mi je rekla i: „Tito je bio opterećenje ljudima koji su u partiji i državi mislili“.

O tome nema nikakve sumnje. S Titom ste u sukobu s demokratskim vrijednostima, vladavinom prava, da ne nabrajam. Ako želite misliti svojom glavom, ne treba vam Tito.

Dakle, sazrelo je vrijeme da „umre“ i Udba?

Koliko se zna, Udba formalno ne postoji, ali postoje bivši udbaši koji dokazuju da nisu radili ono što su radili niti bili ono što su bili. Recimo, jedan predsjednik Vlade neovisne RH  bio je dugogodišnji šef svih kaznenih ustanova u vrijeme diktature koja je u zatvor slala sve one koji su za hrvatsku neovisnost. Ispada da su svi bili protiv režima koji su opsluživali, svi su tražili načina da pomognu svojim žrtvama, da ih upozore na propuste i ubrzaju dolazak neovisne Hrvatske. Ukoliko su naši udbaši nekoga i priklali, to je bila neka druga udbaška vrsta – udbaši izvanzemaljci. Kako vidite, živjeli smo u zabludi. Teško je naći bivšeg udbaša koji se kaje zbog svoje prošlosti.

Znači, i dalje ćemo biti zaštićeni njihovim „dobročinstvom“, medijskim i političkim?

Nažalost, u nas je još normalno da se udbaše štiti od međunarodnih uhidbenih naloga, da se izmišljaju razlozi kako bi ih se zaštitilo. U tim okolnostima ne može biti ni govora o lustraciji Udbinih kadrova iz javnog života. Oni će djelovati dok ih se ne zaustavi.  

Cenzuriraju li udbaši naš medijski prostor?

Da. Mnoštvo je primjera cenzure i trgovine u doziranju činjenica. Najnoviji je primjer bunkeriranje HTV-ova serijala Zločini komunizma u Hrvatskoj, redatelja Krešimira Čokolića. Ovdje sam i osobno pogođen, jer sam jedan od komentatora u tom nedvojbeno iznimnom analitičkom djelu o toj temi. Zamislite mentalitet sadašnje HTV-ove nomenklature, koja doista misli da može cenzurirati  tridesetak sudionika, među kojima je čak dvanaest iz inozemstva, a među njima i tako poznate ličnosti kao što su Stéphane Coutois, Alain de Benoist i Louise Lambrichs, da spomenem samo one iz Francuske. Zbog toga nema prosvjeda naših novinarskih i književnih udruženja. To nije tema.

Živimo li opet u dobu proletkulta? Ulazak u EU kao da je osnažio ne samo kulturnu ljevicu nego i komunistički mentalitet Hrvatske.

U vremenu proletkulta zacijelo ne, za to je potrebno angažiranje ljevice koja traži politiku tamo gdje su mase. Naša kulturna ljevica ne traži nadahnuće u masama. Ona golica pomodnu zlatnu mladež, koja osjeća potrebu da otkupi vlastito podrijetlo, često primitivno i provincijalno. Upravo je umro Amiri Baraka (Leroi Jones). Sjećam se kako sam 1964. u New Yorku gledao njegovu dramu Dutchman. To je bilo autentično svjedočanstvo pobunjena čovjeka, koji nije želio državna priznanja, pažnju ili novac. U Hrvatskoj bi kulturna ljevica pripremila revoluciju na državnim kunama. Sad možda i na EU-projektima.    

I administracija Unije ponaša se komesarski kao da je dijete komunizma, o čemu piše njemački pjesnik H. M. Enzensberger u knjizi Nježni monstrum Bruxelles ili Europa lišena suverenosti.

Enzensbergerov je esej važan upravo zato što je on svjestan svih pozitivnih učinaka Unije – šest desetljeća mira, napretka, slobodnog kretanja, odustajanja od monopola i protekcionizma; sve to govori da ovo nije prazna polemika nego upozorenje o logici birokracije koja nije samo smiješna, neučinkovita i rasipna (sjetimo se samo rasprava o tome možemo li s pravom neka vina nazivati teranom ili prošekom!) nego također znači uzurpaciju vlasti i oduzimanje narodne suverenosti. Ipak, za razliku od starih komesara duha, eurobirokrati su luckasti. Što reći o odluci da se na malenoj Malti uvede IBAN s 31 znamenkom?!

Glede uzurpacija bojite li se da bi dogovorena, a onda propala, promjena našega Ustava mogla eliminirati referendumsko odlučivanje?

Toga se ne bojim jer nisam pristaša olakih referenduma. Naravno, oni ne bi bili problem i pod sadašnjim uvjetima da imamo bolji i odgovorniji Sabor. Moram reći da u paketu ustavnih promjena, koje srećom vjerojatno neće proći, ima i mnogo gorih prijedloga. Primjerice, vrlo su opasni prijedlozi amandmana koji bi mijenjali dijelove čl. 15. i čl. 83. Ustava RH, kojima se želi  postići „konstitualizacija“ običnih i organskih zakona, odnosno, kad politička vlast raspolaže potrebnom većinom, omogućiti donošenje problematičnih zakona po postupku za promjenu Ustava, što bi onda vezalo ruke Ustavnom sudu. Niti je dobro priznati snagu ustavnog zakona zakonu koji određuje prava nacionalnih manjina, jer to izdvaja skupinu hrvatskih građana kao poseban dio naroda po etničkom kriteriju. Narod je zajednica državljana, ne agregat etniciteta.

Što mislite o sve češćim istupima hrvatskih Srba koji su nezadovoljni Pupovčevom politikom za Srbe u Hrvatskoj?

S obzirom da se zastupnik Pupovac bavi svim i svačim – od glazbe na splitskim božićnim priredbama do promicanja zaslužnih komunističkih jurista – možda se osjećaju zapostavljenima.    

S obzirom na to, kako shvatiti traženje hrvatskoga premijera  Milanovića da Srbija rješava problem ćirilice u Hrvatskoj?

Možda je Milanović uočio ironične primjedbe iz Srbije po kojima bi srbijanske vlasti prije zauzimanja za prava ćiriličnih natpisa u Hrvatskoj trebale poraditi na zaštiti ćirilice u Srbiji.

Glede ubijanja Vukovaraca u ime ćirilice, je li potreban moratorij na ćirilicu u Vukovaru i na provjeru popisa stanovništva?

U Vukovaru prvo treba prekinuti s aparthejdom – društvenim, školskim, institucijskim, političkim. Mislim da je primjena modela A (nastave na jeziku i pismu nacionalnih manjima) u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju sigurno betoniranje etnički podijeljena Vukovara. Dugoročno, to je kultiviranje iredente pod državnim okriljem i trajan izazov pomirenju između Hrvata i Srba, ne samo u Vukovaru. Kada bi vukovarsko društvo bilo integrirano, onda bi poznavanje ćirilice bilo ne samo bezbolno nego i korisno. Ovako, to je simbol protivničkog tabora, koji ili prijeti ili kojemu se prijeti. Oni koji se prave da to ne vide zapravo priželjkuju sukob.

Treba li povući optužnicu za genocid protiv Srbije, što je kao mogućnost najavila Vesna Pusić? Ne bi li povlačenje pomoglo velikosrpstvu da nastavi projekt Velike Srbije, kako je u Europskom parlamentu rekla Ruža Tomašić?

Kad bi se ispunila sva hrvatska traženja prema Srbiji, napose kad je riječ o ratnim zločinima, njihovu procesuiranju, identificiranju i povratu ostataka žrtava, povratu kulturnog i opljačkanog blaga, kao i povratu arhivalija već dogovorenih po ugovoru o sukcesiji te pristajanju na objektivan prikaz uzroka i posljedica rata protiv Hrvatske, o tome bi se moglo razmisliti. Budući da srbijanska strana sva ta traženja ispunjava na kapaljku, često na način koji je ponižavajući, te budući da nema nikakvih naznaka da je srbijanska javnost imalo poljuljana u vjeri da je bila žrtva, a ne pokretač ratova iz 1990-ih, ne vidim zašto bi se o tome uopće razmišljalo. 

I zato što nam je politika često nelogično kompromiserska. Je li kompromiserstvo i popustljivost hrvatske vlasti prema kapitalu posljedica političkog nejedinstva, što potiču i neki inozemni centri moći?

Upravo suprotno, Hrvatska je po svim mjerilima iznimno negostoljubiva prema kapitalu, posebno stranom kapitalu. To je razlog zašto nama ne pristižu investicije, koje su dosta tipične za druge tranzicijske zemlje. Mi smo specijalisti u odbijanju investicija i stvaranju ozračja pravne i svake druge nesigurnosti za rijetke ulagače koji nam zakucaju na vrata. Sve se to pokriva raznim floskulama o neoliberalizmu, upravo onako kako ste vi to postavili.

Vi ne vidite problem u neoliberalnom kapitalizmu koji čovjeku nudi slobodu i ljudska prava, ali ne nudi i rad za dostojan život?

Ja vjerujem u učinkovitost kapitalizma. Uostalom, kako se može dokazati da „neoliberalni“ kapitalizam ne nudi rad za dostojan život? Zapadni svijet proizvod je kapitalizma. Zašto mislite da naši radnici, a sve više i stručnjaci, hrle u zapadne zemlje? Zato što ovdje imaju previše rada za dostojan život, ali premalo slobode i ljudskih prava?

Idu zato što ovdje nemaju posla, a onda nemaju ni slobode.

Kapitalizam i sloboda idu zajedno. Neosocijalistički ideolozi tvrde kako kineski primjer dokazuje da kapitalizam više ne generira slobodu, kako je (zasad, kažu „nažalost“) moguće postići veliki napredak bez demokratizacije društva. Uvjeren sam da su opet u krivu. Kina nije nikakva iznimka. Njezina jednopartijska diktatura neće opstati ukoliko krene u nove reforme, među kojima je posebno važna odluka o povratu zemlje seljacima. 

U razgovoru 2009. rekli ste da je Putin prosječni despot bez dugoročnih perspektiva. Čini se ipak da su mu perspektive još dugoročne?

Kako se uzme. On je unazadio Rusiju. Pod izgovorom da uvodi red zapravo je uspostavio autokratsku strukturu, koja je odgovorna samo njemu i koja preventivno djeluje protiv svakoga pokušaja demokratizacije društva. Crkva mu je postala novi idejni servis, koji služi kao društveno vezivo u nedostatku stare ideologije. Svoj sustav izdržava izvozom sirovina, posebno nafte i plina, ali u trenutku kad su alternativni izvori goriva sve više isplativi (uljni škriljac) može računati sa sve manjim prihodima. U međuvremenu, malo je učinio za infrastrukturu, posebno izvan velikih urbanih središta europske Rusije. Zdravstvo i školstvo mu se raspada, u zemlji raste otpor protiv moskovskog centralizma, a Rusija sve više postaje trećerazredna sila.

Koja se, po mišljenju geopolitičara, sve više uvažava.

Koja svoj prestiž dokazuje pritiscima na slabije susjede (Ukrajina, Gruzija) te na Balkanu i dijelovima Bliskog istoka. Ne bih rekao da se Putin može pohvaliti nekim osobitim uspjesima. Sve je kod njega privid. Nabildana muskulatura koja krije slabe udove. I, naravno, predstava za mase – Soči, za četiri godine nogometno prvenstvo. Sve u svemu, dosta žalosno.   

  Jesu li već ponuđene ankete o izborima budućega predsjednika RH obeshrabrivanje mogućih protukandidata Josipoviću?  

Što bi drugo i bile, posebno kad Josipović kontrolira najveći dio medijskih poluga.

Nije valjda samo to?

Istina, on privlači prividom staloženošću i odmjerenošću. „On je gospon!“ To ima učinka među preplašenim građanima, koji traže nekakvo utočište u lošim vremenima. No, ako malo odmotamo vremeplov, ako se vratimo „kapi partizanki“, ako malo razmislimo o Josipovićevoj vanjskoj politici, njegovu pas de trois s Dodigom i Tadićem, posve je jasno da ima prostora za izborno nadmetanje, koje naravno neće biti ni lako ni pošteno. Protiv Josipovića se ne može ići kampanjom šarma ili imidža, nego tvrdim i uvjerljivim argumentima. Treba raspršiti nezdrave isparine, prazne geste, isprazne riječi, cijeli jedan sustav praznine.

Kao što se to javno u anketama čini s „razapinjanjem“ Karamarka, koji je stalno najnepopularniji?

Da. Već prije nego što je preuzeo vodstvo svoje stranke Karamarko je bio predmetom podmetanja i insinuacija na račun „armiranja svoje vlasti policijsko-obavještajnim kadrovima“. Koje sve besmislice nisu izgovorene protiv tog povučena čovjeka u nastojanju da se prikaže zaplotnjakom, špijunčinom, krajnjim desničarom, klerofašistom, tvrdolinijašem čija stranka „i dalje ostaje izgubljena u vremenu i prostoru“, zbog kojega se Tuđman „danas vjerojatno prevrće u grobu kad ga čuje“. Tvrdilo se kako su mu savjetnici sljedbenici Lady Thatcher i generala Pinocheta, kako je svojom lošom politikom iznimno zaslužan za stabilnost Milanovićeve vlade, itd.

Vjerujete li vi tim „dokazima“?

Budući da sam uvjeren da ništa od ovoga nije točno, mogu samo konstatirati da je Karamarko, unatoč pretjeranoj zaokupljenosti Tuđmanom i bavljenjem nekorisnim koalicijskim slagalicama, HDZ ipak usmjerio prema tržišnim gospodarskim rješenjima i novom partnerstvu sa Zapadom. SDP možda misli da se može izvući uz šepavu priču da je – koliko god loš – HDZ još gori. Sve više postaje jasno da na taj način želi demoralizirati birače i odvratiti ih od birališta ili prema raznim trećim opcijama. Zato je i ovdje potreban Karamarkov jači angažman tvrdim i uvjerljivim argumentima kako neuspjeh ne bi dobio novu šansu. Vjerujem da će katastrofa Kukuriku koalicije prisiliti HDZ na učinkovitiji javni nastup.

Vijenac 519

519 - 23. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak