Vijenac 519

Kazalište

Undertone, koncept i koreografija Sidney Leoni, 17. siječnja

Zagušivanje zvukom

Ivana Slunjski

 

 

 

Nastojeći uzmaknuti pred zasićenošću vizualnim i barem djelomično rastočiti uobičajene konvencije izvođenja i recepcije, autori izvedbenih umjetnosti s vremena na vrijeme izvedbenu građu izmiču u područje drukčije osjetilnosti, s naglaskom na zvučnim, mirisnim, okusnim, opipnim i toplinskim okolišima, ujedno uvijek iznova skrećući pozornost na pitanje što sve može ući u koreografsko polje. Takav je i Undertone, projekt nastao prema konceptu i koreografiji Sidneyja Leonija i u suradnji niza plesnih platformi i organizacija, među kojima je i ekscena (eksperimentalna slobodna scena). Uz Sidneyja Leonija, Martina Lervika i Christinu Vantzou u Undertoneu izvođački sudjeluju Branko Banković, Iva Hladnik, Lana Hosni, Nikolina Komljenović, Rina Kotur, Zvonimir Kvesić i Ivana Rončević.

 

 

 

 

 

 

Slično uskraćivanje jednoga osjetila da bi se upošljavanjem ili izoštravanjem drugih izvrnula dominantna perceptivna shema i pomutili perceptivno-receptivni mehanizmi dvojbenošću kojih bi se posljedično poljuljala vjerodostojnost pretpostavljene doživljajne stvarnosti već je prethodno potvrđeno u brojnim gostujućim projektima. Na Muzičkom biennalu 2003. skupina Patricea Barthèsa izvela je Tišine, drugi i treći dio trilogije. Posjednuti u sredinu rotirajuće pozornice Tišinu 2 gledatelji s čepićima u ušima i izolirajućim slušalicama promatraju u tišini, odnosno prepušteni zvukovima vlastita tijela, a tijela izvođača odijeljena zvučnim zastorom iako su nadohvat ruke doimaju se kao da nisu u istome prostoru s gledateljima. Tišinu 3 recipijenti doživljavaju u ležećem položaju i s povezom na očima, shvaćajući da se oko njih zbiva koreografirano kretanje, osjećajući njihovu blizinu, disanje, zvukove, lelujanje zraka, ali ne razlučujući o kakvim je tijelima riječ. Tek snimka izvedbe postavljena na izlazu iz izvedbenoga prostora otkriva da su pojedina tijela naga, neka i s maskama, i jasne koreografske sekvencije. John Jasperse u Ispruži se na Eurokazu 2006. usložnjava perceptivno-receptivnu optiku, u isti prostor postavljajući i izvođače i dio gledatelja povezanih očiju u ležećem položaju, ali i dio gledatelja koji sjedeći gledaju izvedbu. Na istome festivalu dvije godine prije u Tajnoj službi Felixa Ruckerta gledatelji se zavezanih očiju vođeni izvođačima kreću prostorom, ne samo hodajući nego na temelju dobivenih informacija sluhom, pokretom ili dodirom, premda time pristajući na manipulaciju i podčinjenu ulogu, izvodeći i zahtjevnije dionice. Domaće kazalište slijepih i slabovidnih Novi život na festivalu Ekstravagantna tijela 2007. pak organizira performans Okus pokus, večeru u mraku u kojoj se svi sudionici, bilo da su slijepi ili vide, nalaze u istoj poziciji – ne znaju kakav ih okus očekuje u sljedećem zalogaju.

Dakle, ne može se reći da je uzmak izvedbenih umjetnosti pred vizualnošću neka osobita novost. Čime se Undertone razlikuje od navedenih primjera? Namjernim gomilanjem posjetilaca prilikom ulaska u izvedbeni prostor koji je u potpunom mraku stvara se dojam neprohodnosti i taj se osjećaj prenosi i kad se recipijenti počnu samostalno gibati prostorom. Zastorima različita materijala izvedbeni je prostor omeđen u kocku, no zbog prvoga dojma, različitih zvučnih obrazaca kojima su recipijenti izloženi i dodira drugih tijela, prostor se doima kao labirint. Osim zvučnim podražajima, recipijenti su pri prolazu kroz prostor izloženi različitim mirisima, strujanjima zraka, sudaraju se s gumenim predmetima, katkada i s tijelima u mokroj odjeći. Pred kraj izvedbe pripušta se svjetlo i u polumraku dotad odjeveni izvođači izranjaju nagi, naga tijela nisu nimalo nametljiva, nema osjećaja zazora ni nelagode, ali nisu ni ranjiva ni ugrožena odjevenim tijelima. Osim toga smiraja pred sam kraj, kad se svatko suočava s vlastitim iskustvom, izvedba obiluje različitim stimulansima, nema tišine koja bi mogla biti jezovitija i od najjezovitijeg zvuka. Bježeći od vizualnosti izvedba ostaje pretrpana znakovima, ne vizualnim, ali i dalje vrlo zagušujućim.

 

Vijenac 519

519 - 23. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak