Vijenac 519

Jezikoslovlje, Naslovnica

Treća knjiga iz niza Povijest hrvatskoga jezika posvećena je 17. i 18. stoljeću

Na pragu standarda

Stjepan Damjanović

Urednici Radoslav Katičić i Josip Lisac postigli su da različiti autori o pojavama govore skladno, služeći se prikladnom terminologijom, i da se ne ponavljaju, nego da grade svatko svoj dio hrvatskoga jezičnog mozaika u 17. i 18. stoljeću. Pokretač i glavni urednik edicije Ante Bičanić zaslužuje sve pohvale za izdanje na kojemu će biti zahvalni mnogi znanstvenici, filolozi i kroatisti

 

 

Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica  ostvaruje ambiciozan plan izdanja velike kompletne povijesti hrvatskoga jezika. Već prije (2009. i 2011) objavljene su prva  knjiga (koja je obradila hrvatski jezik u srednjem vijeku) i druga (u kojoj je opisana hrvatska jezična situacija u 16. stoljeću). Sada je pred nama treća, koja obrađuje 17. i 18. stoljeće, tj. one jezične  procese koji su započeli u vrijeme baroka i nastavili se bez velikih prijelomnih događaja u vrijeme prosvjetiteljstva, što znači da je posve opravdano da su se ta dva stoljeća našla u istoj knjizi. Četrnaest autora u trinaest poglavlja obrađuje i tzv. unutarnju i tzv. vanjsku povijest hrvatskoga jezika. Opsežno su opisani jezični procesi u organskim idiomima (narječja, dijalekti, govori) i procesi u književnojezičnim stilizacijama koji polagano i s mukom, ali ipak sigurno vode prema  konačnom oblikovanju  modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda. Pojave se opisuju na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, semantičkoj) u svim narječjima i u svim na njima izraslim književnojezičnim stilizacijama, a posebna su poglavlja posvećena najstarijim hrvatskim gramatikama i rječnicima, hrvatskim pismima i imenima  te mjestu hrvatskoga jezika u jezičnom europskom mozaiku onoga vremena.  Knjiga završava opsežnom antologijom pomno izabranih tekstova koji odlično oprimjeruju ono o čemu se na prethodnim stranicama govori. Urednici knjige Radoslav Katičić i Josip Lisac postigli su da različiti autori ove knjige o pojavama govore skladno, služeći se  prikladnom terminologijom, i da se ne ponavljaju, nego da grade svatko svoj dio hrvatskoga  jezičnoga  mozaika u 17. i 18. stoljeću.Uočljivo je da su glavna snaga autori srednjega naraštaja i da oni dolaze iz različitih hrvatskih sveučilišnih središta (Zagreb, Zadar, Rijeka, Osijek), što na osobit način govori o usponu i demetropolizaciji jezikoslovne kroatistike. Prilozi su pisani na visokoj razini jer su za pisanje pojedinih priloga birani autori koji su se već prije dokazali u obrađivanju teme koja im je u ovoj knjizi povjerena.

 

 


Izd. Croatica, Zagreb, 2013.

 

 

 

Zanemarene činjenice

Hrvatski jezik u 17. i 18. stoljeću obuhvaćen jednim pogledom (9–76) naslov je uvodnoga poglavlja koje je napisao Radoslav Katičić. Uvodni tekstovi imaju zadaću opisati najvažnije procese, upozoriti na najvažnija dostignuća i najvažnije osobe pa nerijetko izgledaju kao opsežne enciklopedijske natuknice, ne stoga što bi tako nužno morali izgledati, nego stoga što nerijetko pokušavaju voditi računa o slabostima naše školske izobrazbe. To je osobito vidljivo u Katičićevu tekstu: on zna da su nas (na)učili da naš književni jezik „počinje s Vukom i Gajem“ i stoga brojnim i raznolikim  podacima pokušava s jedne strane uvjeriti čitatelja da je itekako važno ono za što su nam govorili da je nevažno i, s druge strane, olakšati praćenje poglavlja koja slijede. Pokazuje se da je temeljna značajka hrvatskoga jezika mnogodijalektnost i tronarječnost, ali ustrajava se na tome da čakavski, kajkavski i štokavski tekstovi  nisu pisani  na trima različitim jezicima, nego na trima stilizacijama hrvatskoga književnog jezika. Taj nije nastao „izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta, već međuodnosom triju narječja“ (7).  Katičićeva kulturološka obaviještenost i njegova neusporediva filološka sprema  uvjerljivo pokazuju da „današnji naš standardizirani književni jezik potječe iz baroka, a prosvjetiteljstvo, promijenivši svjetonazor, u književnom jeziku i njegovoj usmjerenosti prema standardizaciji nadovezalo se je neposredno na barok i nastavilo istim već zacrtanim usmjerenjem, ne postigavši ni ono punu i konačnu standardnost“ (9–10).

Drugi urednik, Josip Lisac, naslikao nam je sliku hrvatskih narječja u to doba (Hrvatska narječja u 17. i 18. stoljeću, 77–94). Poznato je da su u 16. stoljeću seobe uvjetovane turskim osvajanjima i gospodarskim razlozima uvelike izmijenile prostorni raspored hrvatskih narječja. Nisu ni sljedeća stoljeća bez pomicanja stanovništva, ali promjene koje se događaju u samim narječjima ograničena su značenja i velike su promjene samo u smislu da na pojedine idiome djeluju razni strani jezici, a pokadšto i hrvatski govori jedni na druge. Raspored je hrvatskih narječja u 18. stoljeću približno kao danas, tek je na nekim terenima bilo znatnijih promjena kada su ljudi zbog ratnih i drugih neprilika napuštali svoje domove odlazeći u znatnom broju u dijasporu.

Slijede četiri teksta koja govore o narječnim stilizacijama hrvatskoga književnoga jezika: Sanja Vulić (Štokavski hrvatski književni jezik u 17. stoljeću, 95–162), Loretana Farkaš Brekalo (Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću, 163–220), Barbara Štebih Golub (Kajkavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću, 221–262) i Ivica Vigato (Čakavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću, 263–298) nude razvedenu sliku hrvatskoga književnojezičnoga izraza u 17. i 18. stoljeću.

Zlatno doba kajkavštine

Zanimljivo je pritom da istodobno možemo pratiti zlatno doba kajkavskoga hrvatskoga književnog jezika i primjetljivo širenje štokavske stilizacije koja sve vidljivije postaje iznadregionalna jer slavonski i dalmatinski pisci imaju zajednički temelj u ikavskoj štokavštini, ali i iz drugih razloga. Prostor čakavskoga narječja jako se smanjuje u tom vremenu i u čakavskoj stilizaciji hrvatskoga književnoga jezika sve su vidljiviji štokavski elementi. U širenju štokavštine osobitu su ulogu odigrali franjevci Bosne Srebrene. „Dok je djela velikoga pjesnika (Gundulića, S. D.) čitalo možda stotinjak ili  nekoliko stotina ljudi iz povlaštenoga društvenog sloja, djela franjevačkih autora čitala su se pri različitim okupljanjima širokih slojeva vjerničkoga puka, pa ih je imalo priliku čuti nekoliko stotina tisuća ljudi, i to ne samo na štokavskom govornom području ...“ (Vulić, 157). Za bolje razumijevanje hrvatske jezične povijesti važno je znati da „u opredjeljenju za štokavštinu kao narječni model standardnoga jezika glavni pečat nije dala samo dubrovačka štokavska književna tradicija, već je znatnu ulogu odigrala štokavska pisana praksa utemeljena na predstandardnom idiomu (slavonska, dalmatinska i bosanska), proširenost  štokavštine i broj štokavskih govornika“ (Farkaš Brekalo, 212).

No, kao što smo već spomenuli, i kajkavski doživljava zvjezdane trenutke. On se u tom razdoblju  „oblikovao kao neorganski, normirani i standardizirani, polifunkcionalni idiom koji je bio u stanju zadovoljiti sve komunikacijske potrebe svojega vremena“ (Štebih Golub, 258). Dotad premoćna stilizacija, ona čakavska, blago uzmiče. „I dok čakavski hrvatski književni jezik blago uzmiče, u nekadašnjoj zapadnoj Ugarskoj postupno se formira gradišćanskohrvatski jezik“ u kojemu se „može uočiti čakavska osnovica s ikavsko-ekavskim refleksom jata“ (Vigato, 291).

Od pravnih do osobnih spisa

U knjizi  slijede „posebne teme“ za koje je uredništvo ocijenilo da su od posebnoga značenja:

Jezik hrvatskih poslovnih tekstova u 17. stoljeću (Josip Bratulić, 299–342), Hrvatska pisma i pravopisi u 17. i 18. stoljeću (Mateo Žagar, 343–370), Hrvatske gramatike u 17. i 18. stoljeću (Sanda Ham, 371–428), Hrvatski leksik i leksikografija u 17. i 18. stoljeću (Marko Samardžija, 429–460), Hrvatska imena u 17. i 18. stoljeću (Anđela Frančić, 461–510), Hrvatski jezik i ostali europski jezici u 17. i 18. stoljeću (Ranko Matasović, 511–531).

Pravni hrvatski tekstovi od iznimne su važnosti za mnoge znanosti, za povijest hrvatskoga jezika posebno. Brojni i s različitih terena oni omogućavaju da se razvedenije opiše hrvatska jezična situacija, posebice dijalekatska šarolikost, ali i da se  bolje razumije polifunkcionalnost književnoga jezika. Stoga su s pravom izdvojeni u ovoj knjizi. Pokazuju, uz ostalo, da su mnoge osobe iz naše povijesti, koje pamtimo po umijeću ratovanja, bile vješte i u pisanju (Bratulić). Već u prethodnom razdoblju latinica je postala premoćnim pismom na hrvatskim prostorima, ali se i druga dva pisma (glagoljica i ćirilica) u određenim situacijama „dobro drže“. No generalno usmjerenje hrvatske pismovnosti vodi prema standardizaciji kojoj će jedna od važnih sastavnica biti jedinstveni hrvatski pravopis (Žagar). Ostvarenju toga cilja pomoći će i bogatstvo gramatičarske i leksikološke tradicije. Gramatike 17. i 18. stoljeća „pisane su kao potpuni jezični priručnici, pridodani su im uzorci usmenoga ili pisanoga priopćavanja (razgovora i pisama), a nerijetko i rječnici i to pojmovni“ (Ham, 423), a „u dvjestotinjak godina [...] oblikovao se opsegom, koncepcijski i kakvoćom podug niz samostalnih i aneksnih djela koja zorno svjedoče da se hrvatska leksikografija, unatoč nesklonim joj prilikama, gotovo neprekinuto razvijala na raznim stranama hrvatskoga jezičnog i nacionalnog prostora“ (Samardžija, 453). U svakodnevnom životu svi ti procesi nisu bez utjecaja. Sve složeniji društveni odnosi zahtijevaju sve preciznija imenovanja i ona, kao što pokazuje Anđela Frančić, sve se češće iz neslužbene uporabe sele u službene popise. Bilježenje svakovrsnih imena sve je češće zahvaljujući i prije spomenutim jezikoslovnim djelima i geografskim kartama i drugim pisanim svjedočanstvima. Hrvatski jezik u 17. i 18. stoljeću zaostaje za izgrađenošću mnogih europskih jezika. „Pa ipak, kroz čitavo 17. i 18. stoljeće hrvatski je jezik zadržao kontinuitet ne samo kao jezik književnosti, već je i na područjima Banske Hrvatske i Dubrovačke Republike ostao u određenoj mjeri i jezikom javne komunikacije“ (Matasović, 530). To dalje znači da je imao bolji status i bolju sudbinu od nekih europskih jezika koji su se upotrebljavali samo u religijskim tekstovima i onima osnovne pismenosti.

Na kraju se nalazi Antologija djela iz 17. i 18. stoljeća (Sanja Holjevac, Josip Lisac, Diana Sto­lac, 532–633), sažeci na engleskom jeziku svih priloga (634–652), Kazalo osobnih imena (653–660) i kratki životopisi autora (661–664). U Antologiji je predstavljeno 45 djela, a izborom se htjelo ukazati na različite funkcije književnoga jezika i različitu narječnu obojenost hrvatske pisane proizvodnje 17. i 18. stoljeća.

Svaki prilog u ovoj knjizi zaslužio bi poseban osvrt: neki od njih su i po opsegu prave knjižice, a svi su autori uložili veliki trud da usustave sve što se  zna o naslovljenim temama nudeći i zanimljive vlastite poglede i ocjene.

Izvrsno uređeno izdanje

Ne bismo nikako ni u kratkom tekstu ispustiti likovnu stranu knjige; uistinu velik broj prelijepih priloga mogao bi se ugrubo podijeliti u dvije skupine: dio ih dočarava kulturne ugođaje u kojima su nastajala najvažnija djela iz obrađenih razdoblja (prije svega slike sakralnih objekata, njihove vanjštine i unutrašnjosti, ima ih blizu 60), a veći su dio slike naslovnica i zanimljivih stranica iz najvažnijih djela (ima ih znatno više od 300). Pokušajmo se samo sjetiti koliko djela iz naše filološke baštine znamo po naslovu, a nikada ih nismo vidjeli!

A ovdje su redovito u boji! U antologiji preslike se nude i u suvremenoj hrvatskoj latinici uz najnužniju filološku aparaturu. Sve to skupa ukazuje na opravdanu želju glavnoga urednika i duše cijeloga projekta Ante Bičanića da knjigu češće uzmu u ruke i drugi, ne samo znanstvenici filolozi (oni je ionako neće moći mimoići). Ti drugi  u prvom bi redu trebali biti studenti  kroatistike kojima bi i ova i prethodne dvije knjige mogle poslužiti za različite oblike rada i stjecanje nužnih kompetencija.

Pokretač i glavni urednik edicije Ante Bičanić zaslužuje sve pohvale. U teškim je vremenima našao načina da se otisnu u svakom pogledu zahtjevne knjige. Od pohvala će mu, međutim, biti važnija potpora (financijska i autorska) kako bi i sljedeće dvije knjige ugledale svjetlo dana. To bi doista bio pothvat i ocjena toga pothvata uvijek će biti u cjelini vrlo visoka, bez obzira na potrebna kritička čitanja i prigovore ove ili one naravi.

Vijenac 519

519 - 23. siječnja 2014.

Klikni za povratak