Vijenac 519

Kazalište

RAZGOVOR: SLOBODAN UNKOVSKI, REDATELJ

Moskva je promjena

Lidija Zozoli

U svim zemljama bivše Jugoslavije kulturni problemi vrlo su slični: pritisci politike i potreba države da se miješa u kulturu pokušavajući utjecati na sve / U Trima sestrama najviše me zanima protok vremena i način na koji vrijeme melje ljude, sudbine, htijenja, nadanja i vjerovanja da će se nešto promijeniti / Bez domaće drame na sceni nema razvoja ni dramaturgije ni kazališta

 

 

 

 

 

Makedonski redatelj Slobodan Unkovski (1948) proteklih je četrdesetgodina režirao niz važnih predstava u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Albaniji, Sloveniji, Italiji, Švedskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Rusiji i SAD-u, a na poziv Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu je postavio Čehovljeve Tri sestre. Danas Unkovski radi na Fakultetudramskih umjetnosti u Skopju i kao gostujući profesor predaje na nekoliko američkih sveučilišta. Tijekom bogate redateljske karijere dobio je mnogobrojne nagrade, a bio je i ministar kulture Republike Makedonije (1996–1998). Njegove su predstave gostovale na hrvatskim scenama, ali redatelju svjetskoga glasa ovo je prva režija u Hrvatskoj.

 

 

 

 

Možete li usporediti situacije u kulturi i kazalištu u zemljama u kojima ste radili, u odnosu na ovu koju ste zatekli kod nas?

Proteklih sam godina više radio u Njemačkoj i Grčkoj nego na području bivše Jugoslavije. Iako osobno nisam boravio u svim zemljama bivše Jugoslavije, situacija mi je poznata i problemi su vrlo slični. Pritisci politike i potreba države da se miješa u kulturu pokušavajući utjecati na sve veći su ili manji ovisno o kojoj se zemlji radi. Kontrola vlasti provodi se na slične načine. Drugi oblik poteškoća jest financiranje kulture koje se sve više komplicira pa kulturna produkcija i kultura postaju nesigurne i neizvjesne. Trenutna vlada u Makedoniji pokušava ostvariti potpunu kontrolu nad svime što se u kulturi događa – od medija do produkcije. Takva situacija nije dobra ni za kulturu, ni za demokraciju, ni za razvoj nacije i civilnog društva. Paradoksalno je da je, što smo dalje od osamostaljenja, stanje demokracije teže.

Što konkretno čini sadašnja makedonska vlada?

Vlada u Makedoniji je desna, a bavi se svime: izdaje velike edicije djela raznih nobelovaca, izgradila je novo barokno kazalište, barokni trg i podigla spomenike, koji su također barokni. Sve to radi se bez javnih rasprava, bez konzultiranja sa strukom i uz izigravanje postojećih zakona. Vlada je postala mjera stvari, što nije prirodno ni dobro. Prvo zato što ne zna, a drugo zato što je u tome arogantna. Projekti koje je ostvarila bili su u izvedbi neopravdano skupi. Zgrada Narodnoga teatra u Skopju koštala je 40 milijuna eura, dok je u Srbiji zgrada Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu izgrađena za 16 milijuna eura. Takvoj rastrošnosti ne možete se radovati. U Sloveniji i Hrvatskoj procesi su uvjetovani europskom politikom. U Makedoniji vlada radi na udaljavanju od Europe. Nije u pitanju samo spor s Grčkom oko imena države, nego općenito cijeli demokratski kapacitet sustava, sloboda medija, građanska prava… i u tom, uvjetno rečeno, kaosu vrlo je teško napraviti nešto umjetnički kvalitetno. Dio umjetnika koji potpuno podupire vlast dobio je sve uvjete za rad, a radi projekte koji nemaju veze sa stvarnošću. Ali njihov se rad ne smije dovoditi u pitanje. U Makedoniji ne postoji ni sloboda medija jer je sve pod kontrolom stranke na vlasti.

Svojedobno ste sudjelovali u vlasti kao ministar kulture. Što je vama kao ministru bilo tada važno i jeste li nešto od tih prioriteta uspjeli ostvariti?

Bio sam ministar dvije i pol godine, ušavši u rekonstruiranu vladu 1996. U to sam doba pisao vrlo kritično o Vladinoj politici pa su mi ponudili položaj u Vladi. Ali kada ste ministar, osobito ministar kulture, ne možete davati golove ako vam vlada ne daje loptu, odnosno ako nemate potporu, sredstva i pomoć u realizaciji projekata. Paradoks je da desno orijentirana vlada ima više sluha za kulturu s tragičnim posljedicama, a lijeve vlade imale su manje razumijevanja i kompliciran odnos prema kulturi, s jednakim posljedicama. Uspio sam provesti mnogo nužnih stvari, među ostalim povećati proračun za kulturu, ali ni jedna od mojih bitnih i većih ideja nije prošla jer je Vlada tada imala druge prioritete. Bilo je to vrijeme međunarodnih sankcija prema Srbiji, koje su se odrazile i u Makedoniji. Najvažnijim smatram što sam tada stvarno shvatio kako država funkcionira. Dotad sam samo mislio da to znam, ali to ne možete u potpunosti shvatiti sve dok niste izravno uključeni u donošenje odluka, dok niste na jednom od vrhova moći. Među događajima koji su bitno utjecali na moje formiranje, poput studentskih demonstracija 1968. u Beogradu, pokušaja zabrana mojih predstava ili postavljanja predstava koje su bile dio političkog teatra, sudjelovanje u vlasti bilo je sasvim novo, neobično, uzbudljivo i opasno iskustvo. Mislim da sam napravio sve što sam u tom trenutku mogao napraviti. Naravno, ne mislim da je to bilo dovoljno.

U Hrvatskoj postavljate klasičan dramski tekst, koji se relativno često može vidjeti na našim scenama. Što za vas danas znače Tri sestre?

Zanima me pročitati tekst na suvremen način, ali ne na silu, već tako da u materijalu, koji je star sto godina, prepoznamo naše sadašnje probleme i stanja. Tekst se igra u cjelovitoj verziji i to mi je treći Čehov kojeg postavljam. Radio sam Galeba na srpskom i Ujaka Vanju na albanskom. U ovoj me drami najviše zanima protok vremena i način na koji vrijeme melje ljude, njihove sudbine, htijenja, nadanja i vjerovanja da će se nešto promijeniti. Bavili smo se problemima koji se otvaraju u tekstu s obzirom na osobno iskustvo glumaca i moje vlastito. Pokušali smo to izreći posredovanjem Čehova i mislim da smo napravili vrlo suvremenu predstavu. Klasičan tekst pružio nam je odličnu podlogu da u radu na predstavi otvorimo sve ono što je ponudio tekst i autor, a onda da to na sofisticiran način prevedemo na naš današnji senzibilitet, znanje, iskustvo… Nije riječ toliko o tome da netko ode u Moskvu…

A što je onda Moskva… koji je to svijet i zemlja u koju tri sestre čeznu otputovati?

U Gavelli je igrana i Četvrta sestra Glowackoga, gdje se vidi što se sa sestrama poslije dogodilo. Taj sam tekst dva puta postavljao pa imam redateljsko iskustvo o tome što će biti sa sestrama. Moskva je nedohvatljiva, više nije ni realna, nije grad, nije toponim, nego promjena. A ta je promjena, kao i svaka promjena, uvijek zamršena i teška. Vrlo poštujem ljude koji naprave dramatične promjene u svom životu i koji su kadri poduzeti ih. Čehov se bavi potrebom za promjenom i to su teme koje nismo htjeli ni mogli ugušiti. Čehov je veliki autor upravo stoga što razapinje ozbiljnu mrežu koja drži cijelu dramu i kod njega su jako važne off-scene, koje se zbivaju prije i poslije onih napisanih. Kad igraju tekst, glumci moraju imati stav i prema tim zbivanjima, a ti stavovi mogu biti suvremeni. I to su suvremene asocijacije i iskustvo koje smo iznijeli u predstavi.

U American Repertory Theatreu radili ste Shakespeareovu Zimsku priču. Ipak, češće režirate suvremene drame kao što su drame Deana Dukovskog, Milene Marković, Biljane Srbljanović, Žanine Mirčevske…

Režirao sam i Rusomira Bogdanovskog, Rudija Šeliga, čak sam postavio praizvedbu Krležine Legende 1977. sa Zdenkom Jelčićem u glavnoj ulozi. Uvijek se radujem domaćem tekstu jer to je uistinu praznik za kazalište. Domaće drame koje se nude kazalištima često nisu završene. Imao sam sreću da je mnoge bilo moguće postaviti kako su napisane, a kada nije, napravio sam sve što sam mogao da ih poduprem u postavljanju na scenu. Duboko vjerujem da bez domaće drame na sceni nema razvoja dramaturgije, a ni kazališta. Često sam domaće tekstove postavljao u inozemstvu. Recimo, Tetovirane duše Gorana Stefanovskog radio sam u Moskvi, nakon praizvedbe u Beogradu. Kazališta koja mi nude režiju često žele da im se to isplati pa radim zahtjevne i velike projekte. Ozbiljni zadaci koje dobivam svojevrsno su opravdanje kazalištima. U Srbiji i u Makedoniji postavio sam uistinu mnogo domaćih dramskih tekstova. Uvijek se tomu radujem jer je to zanimljivo i ishod je neizvjestan. Nikad ne znate kako će tekst prihvatiti publika. Posljednji domaći tekst koji sam režirao nova je drama Gorana Stefanovskog Ognjeni jezici.

 

Vijenac 519

519 - 23. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak