Almaš, drugi put

Pjesnička zbirka Marijana Almaša Vukovar – Bogdanovci – Vinkovci mogla bi biti jedna u nizu knjiga o Domovinskome ratu. Ona to egzistencijalno i jest i vjerojatno će njezino mjesto u Zbirci knjiga o Domovinskom ratu NSK-a, biti prva poveznica do Almaša pjesnika, hrvatskoga branitelja i invalida Domovinskoga rata. Almaš kao pjesnik Domovinskoga rata uostalom nije nepoznat. Njegova prva knjiga pjesama (Drugi put Vukovar, ur. Vlasta Markasović, Ogranak Matice hrvatske, Vinkovci, 1993) nije ostala nezapažena u slavonskome književnom i kulturnom prostoru, što potvrđuje i prisutnost njegovih pjesama u probranim antologičarskim izborima (Upamtite Vukovar – antologija, hrvatski pjesnici o Vukovaru, priredio Miroslav Slavko Mađer, Vinkovci, 2011; Poetika buke – antologija slavonskog ratnog pisma, priredio Goran Rem, Vinkovci, 2010).

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, Vinkovci, 2012.

Vukovar naslovom otvara i nova Almaševa pjesnička zbirka, no ovaj toponim ne sadrži primarno simboličku, nego referencijalnu uputu. Almaš je naime rođen u Vukovaru (1965), ranjen je u Bogdanovcima (1991) i živi u Vinkovcima. Egzistencijalni trag nose i nazivi mjesta (Đakovo, Čakovec, Neuwied Am Rhein, Varaždinske Toplice) otisnuti sitnijim slovima na naslovnici jer bilježe put Almaševa liječenja nakon ranjavanja. Toponimi iz naslova kodirani su dakle egzistencijalno, a tematsko žarište pjesama nije rat. Sve su pjesme, od prve do posljednje, ljubavne pjesme. Ljubav je za Almaša pretijesna i za klasični trolist: eros, filija, agape. Ona je za njega bio-logija. U njoj je sve. Poredak je nevažan. Važan je izvor.

Tekst ili točnije rukopis pjesme za Almaša je sveti predmet. On bilježi mjesto, godinu, sat i minutu nastanka pjesme, donosi podatke o prvoj pjesmi napisanoj vlastitom rukom u bolnici, kao i o drugima koji su pisali njegove pjesme na jastuku bolničkoga kreveta, čuva rukopise pjesama, žali što nekim pjesmama nije uspio sačuvati izvorni zapis, prilaže različite inačice iste pjesme, brižno vizualno uređuje tekst. Važna mu je grafička dispozicija teksta i posebno slova kojima mijenja oblik, vrstu i veličinu te istim početnim i završnim slovima uokviruje stihove. Letrističke igre ipak ne dovode do urušavanja verbalne komunikativnosti iskazivanja, koja se ostvaruje višedimenzionalno u prostornosti teksta. Almaš ne ostaje zatočenikom označiteljskih igara nego iskušava težinu slova i napuštenost riječi tek da bi oslobodio njihov semiotički naboj – znaci nose, riječi su nebitne:

pišem slovo po slovo stvorih riječ / pišem riječi stvorih rečenicu / pišem rečenicu stvorih tebe.

Almaševa rečenica može biti mirna, uređena i umivena, dobra je i kada se dijalektalizmima vraća u djetinjstvo jezika ili sporadičnim rimama oživljava eufonijsku snagu izrečenoga, ali najsnažnije pogađa onda kada nije „zaokružena misao“, kada je dovedena do ruba logičkoga, iskušana kroz negaciju sintaktičke uređenosti i brisanje graničnika koje donosi interpunkcija. Ta će diskrepancija i diskontinuitet misli/rečenice otvoreni ukidanjem koherencije i konzistentnosti teksta pomoći u otvaranju teksta čitatelju. Provjerenom poetskom majeutičkom metodom Almaš pomaže čitatelju u porađanju vlastitih misli, nadopisivanju neizrečenoga:

ove volim

a rekli su mi slova su poredana loše

nema težinu vele

a za mene svako slovo je teško

teže od riječi

ja znam pjesme moje

znaci nose riječi su nebitne

pjesme složene znače stih prozu obilježja

vezano nitima mene

proždiru ljudi putove

okolina znaci netaknuto stoje

Postoje ipak jake riječi koje nose Almaševu rečenicu, prariječi koje čine dubinsku jezgru raspršenih semiotičkih jedinica (suza, ruža, zvijer, usne, oči, tijelo, pupoljak, krv, trulež, metal, bol). Takve su riječi: vrijeme, apokalipsa, duh. Glineno vrijeme Početka i milosti, vrijeme Očeva zagrljaja, oponira čeličnom vremenu kraja, bestijalizaciji zla, vremenu krvi i metala, apokalipsi koja se iz prostora naselila u osobe: crni TAT sakrivena oka u tmini i zvijer u čovjeku: Prsnula je vrela noć,matoševska Mora postala je stvarnost. Eliptična pilatovska eksklamacija Ecce s ruba stiha oznakovljuje apokalipsu koja se hrani onečišćenjem čistoga. Inverzne i eliptične konstrukcije pritom uokviruju slova:

Apokalipsa čovjeka traži prljavštinu čistogA

Narav masline povija bura nenasilaN

Tih molim bljesak svjetlosT

Egzodus divlja nad olujom pojedinca eccE

Gotovo svetogG

Vrijeme ne teče, ono stoji u krugu izmjena, a njegovo konačno izvorište i mjera, augustinovski progovara Almaš, jest duh koji ispunjava vrijeme. U suprotnom smo žrtve Kronosa koji proždire vlastitu djecu. I što ćemo kada ispred sebe ugledamo starca u ogledalu? Izmijeniti ili uljepšati/retuširati sliku?

NE.

PROGLEDATI

krug nije pravac u beskrajnom gubljenju

izmjena pupoljaka bez stida

slijepe golotinje

ispunjava vrijeme

duh

Neimenovani Pilat još je jednom označio kristalizirajuću točku duha u Almaševoj kristovskoj pjesmi (Vi ne poznate stav ljubavi). Pilatovsko pitanje o istini, jer je upućeno Isusu, pogađa ondje gdje zaobilazi i izbjegava odgovor: „što je to istina pitana je bezgranična / ljubav / istinu spoznati ljubav treba pitati“.Istina bez ljubavi ne može prisezati na istinitost. Teološki credo, tajna sinovsko-očinskoga odnosa vidljiv je u deiktičnoj igri: „svjetlo vječnosti / sabrano u sinu Oca svojega“. To je ujedno i odgovor na tajnu čovjeka. Kao i trojstveni Bog, tako je i čovjek biće relacije koji do osobne čovječnosti stiže arhetipom prvog lica množine (Mi čovjek). Umjesto jalova solipsizma koji poznaje samo poniranje dolje, Almaš se introspekcijom diže uvis i stiže do drugih u sebi. U Almašu su svi, imenovani u pjesmi ili u posvetama: voljena Hrvatska, dom, otac Franjo, liječnici, gospođa Ivona Dončević, mala Tina, djevojka s dva i, teta Rozalija i stric Andrija koji su ekshumirani, strankinja iz Neuwieda koja mu je pomogla da prohoda, o kojoj pripovijeda u ljubavnoj pričalici-baladi:

gledala si moje suze

pogledah tvoje oči

nisam mogao naći ništa

bilo je veliko pitanje na koje nisam smio odgovoriti

gledala si moje lice umazano suzama

ogledalo mi kaže očima tvojim

go you must go

pročitah djelić tuge

povezan s radošću

u meni je rasla žalost pomiješana s bijesom

očima rekoh

I KNOW MY LADY

obećah sebi očima u ogledalu

koje su razumjele suzu i ogledalo mutno

očima mojim rekle su osmijeh

govorih ne mogu trpjeti više

zjenica trenu propusti tračak misli

I THINK YOU SAID THAT I MUST LIVE

MARIJANE DO IT

TI TO MOŽEŠ

Erotsko sjedinjenje tijela – nevažno je pritom je li to zbiljski dodir kože o kožu ili snovito očima montažu sklopit – posljednja je točka žudnja za cjelovitošću sebe kroz drugoga i u drugome. Eros međutim obećava više nego što može dati:

al’ ipak ima nešto gdje je granica između

čega stojimo ti i ja

okus soli krivica koža o kožu

granicu dijeli na dva tijela povezana

Tijelo Almaševe pjesme zahtijeva glasno čitanje, jer samo se čitanjem naglas – kako nas poučava povijest čitanja – može nadoknaditi nedostatak interpunkcije. Duh riječi tada progovara glasom tijela. Dok je slovo, predderidaovski rečeno, obilježeno manjkom prisutnosti – odsutnošću, glas jest, traje dok titra. U glasnom čitanju najboljih Almaševih pjesama ključa živo rupičasto tkivo s otvorima stvorenima za čitateljski užitak. Bez površnoga hedonizma i ne bez protivljenja racionalnoga Ega, naslada se krije u mjestima koja nas bodu, od kojih ne možemo pobjeći, kojima se opsesivno vraćamo u otkupljujućim ponovljenim čitanjima. Almašev je ulog velik i proporcionalno tomu zahtjevan za čitatelja. On zahtijeva našu nedistanciranu empatičnost, nelagodno buđenje potisnutoga. Pred takvim su pjesništvom pokušaji modernih književnih teorija da se autor djela ukloni iz žarišta interpretacije i svede na subjekt u gramatičkom smislu („lirski/poetski subjekt“) te konačno usmrti kao osoba posve nemoćni. Potpisnik ove knjige osobno je – zajedno sa svim autonomnoj književnoj znanosti nepotrebnim „balastom“ personalizma – prisutan u mesu/tkivu svake pjesme. Ova nas poezija dakako ne nagovara da tražimo namjeru autora u biografskom ili sociološkom smislu. Ona je poiesisu gotovo primordijalnom smislu po nevjerojatnom poetskom erosu koji se neselektivno probija kroz egzistencijalnu matricu.

Almašev je pjesnički slog daleko od formalne sofisticiranosti „učenih pjesnika“, ali i od simplificirane emotivne transparentnosti, kakvu očekujemo od „neprofesionalnih“ pjesnika, posebice kada su posrijedi teme s ratnom pozadinom. K tomu, Almaš ne piše ni iz hrvatske metropole ni iz egzila, što bi moglo zaintrigirati pokoje viđenije kritičarsko pero. Razigranost, pokatkad i stanoviti hermetizam njegovih stihova, posve je drukčijega izvorišta od suvremenih sveprisutnih, a već vidno umornih inter/meta/trans tekstualnosti. Almaš vjeruje u veliku priču o ljubavi, Bogu, ženi i domu. U tom je anakronizmu njegova snaga i vrijeme ga neće potrošiti.