Vijenac 518

Likovna umjetnost

Ivica Malčić, B-Sides and Rarities, Galerija Matice hrvatske, 21. prosinca 2013–15. siječnja 2014.

Vibrantnost i ironija

Josipa Bubaš

Ivica Malčić slikar je malih formata i velikog dometa. Njegovi radovi nastaju brzo, kako sam izjavljuje „u dahu“. Ne zanima ga tehničko savršenstvo, slikarska minucioznost, njegovo je opredjeljenje usmjereno neispoliranom i direktnom izrazu, često ironičnom i samoironičnom. Motivi koji odaju osobna uvjerenja, autobiografske note, motivi umjetnika kojima se divi, ali i onih koje ne cijeni previše, dorađena osobna ikonografija, poput figure zločestoga slikara s dvama kistovima i penisom u erekciji kao znak umjetničkog potencijala, stilizirane pop-figure muza, umjetnik-štreber koji zna mnogo, ali ne i što je umjetnost, slikar „skaut“ koji trubom označava vibrantnost i opstanak Malčić Arta neki su od stalnih motiva tog autorskog opusa. Malčić još od vremena školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti slika na malim formatima i to na drvenim pločama, stražnjim stranama vrata ormara, nađenim podlogama koje su tijekom godina postale njegov znak prepoznatljivosti.

 

 

 

 

 

 

Baš kao slikarski rukopis, one svjedoče o prioritetu „sirovog“, energičnog izraza nad formalnom dorađenošću i svrstavaju Malčića među sve rjeđe umjetnike koji se ne pozivaju na velike istine i provjerene formule, već komuniciraju izravno, intuitivno i silovito, mogli bismo reći: umjetnosti radi. Autorova ironija mjestimično postaje umjetnička strategija – naime, kako ne bi bio „slikar bez platna“, Malčić na neke radove lijepi krpe o koje je brisao kistove, ili na plohe pričvršćuje platna koja skrivaju malčićevske poruke, vidljive tek pri razmicanju platna i otkrivanju „radne“ plohe. Ironijska integracija materijala funkcionira dvojako – kao umjetnički postupak korištenja zatečenog materijala (u skladu sa slikanjem na pronađenim drvenim površinama) i kao ironijski komentar na slikarske konvencije.

Spoj iskrenog, osobnog i otvorenog radnog procesa, procesa u dahu i opsesivnog bilježenja istog postaju dio umjetničkoga koncepta. Svakodnevno stvaranje te bilježenje rednog broja nastale slike i datuma njezina nastanka na poleđini ili ponekad na samoj slici dva su kontrapunkta u ravnoteži unutar tog umjetničkog procesa.

Referencije na umjetnost, društvene pojave, ali i glazbu, česte su u Malčićevim radovima. Izložba u Galeriji Prsten 2012. nazvana je Too Much Too Soon prema albumu New York Dollsa, neki nazivi ranije izlaganih radova referencije su na autore poput Morisseyja, a naslov tekuće izložbe otvorene u Galeriji Matice hrvatske potkraj prosinca 2013. – B-Sides and Rarities podsjetnik je na nekadašnje ploče i kasete koje je trebalo okrenuti da bi se dalje slušalo. U ovom slučaju B-sides and rarities radovi su nastali s godinama marljiva stvaralaštva koji dosad nisu bili izlagani. Na izložbi prepoznajemo poznate motive – školsku ploču kao simbol smrti umjetnosti prenesene iz Malčićeva osobnog profesorskog staža, muze s kistovima, figuru zločestog slikara i brojne druge prepoznatljive motive. Kao i u svim dosadašnjim radovima, autor u sliku unosi tekst, primjerice prepoznatljivu malčićevsku mantru – ja sam slikar u različitim varijacijama. Ispisuje, primjerice: „ja sam slikar, ja sam radnik“, čime odražava vječnu problematiku odnosa rada i umjetnosti, ali i predanost zvanju. Isprepletanje ironije i autosugestije, do granica u kojima je teško odrediti gdje počinje jedno, a prestaje drugo, često je strategija Malčić Arta. Umjetnik, kako je vidljivo, često se koristi tekstom kao integralnim dijelom slike, i to kao formom dijaloga sa samim sobom (ja sam slikar) ili referenciju na različite punktove umjetnikova života i stvaralaštva. U intervjuu s Vanjom Babićem objavljenim u Vijencu u povodu spomenute samostalne izložbe Too Much Too Soon u Galeriji Prsten na pitanje o ulozi teksta u njegovu slikarstvu umjetnik izjavljuje: „U svaku sliku htio bih unijeti nemoguće, sve svoje osjećaje i sva razmišljanja. U tome mi pomažu tekstovi koje upisujem na slike. Želio bih da i publika koja nije likovno senzibilna može nešto shvatiti iz moje slike. Čitati valjda znaju, pa nitko više ne može reći kako ne razumije što je umjetnik želio reći.“

Osim osobne ikonografije, umjetnik se koristi motivima kojim vodi dijalog s društvenim sustavom, provučenim kroz prizmu svakodnevice. Na jednom radu iscrtava figuru žene, „komada koji ionako sve prodaju, pa će tako možda prodati i ovu sliku“, kako sam izjavljuje ironično karakterizirajući svijet pretvoren u praznoglavi marketinški trik. Zanimljiv je i portret Nikole Tesle pored kojega crvenim slovima piše: Nikola Tesla je: a) hrvat, b) srbin, c) amerikanac. Istovremeno očigledan društveni komentar i posveta Trbuljakovim ranim radovima, djelo povezuje nekoliko referencijalnih polja.

U središnjem je dijelu izložbe triptih – autoportret umjetnika sa četiri kista i pojasom nevinosti na ornamentiranoj pozadini na kojoj se umnaža autoportret. Odbijanje „prostituiranja“ umjetnosti, imperativ autonomije umjetničkog stvaralaštva i predana borba za slobodu umjetnosti koju simboliziraju četiri kista. Sve to, naravno, ne bez očigledne ironije kojom umjetnik uspijeva ostati svjež i vibrantan.

Vijenac 518

518 - 9. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak