Vijenac 518

Naslovnica, Razgovor

BORIS SVRTAN, GLUMAC I REDATELJ

Kultura se gradi sustavno, brzo se samo razara

Razgovarala Mira Muhoberac

Došlo je vrijeme da generacija u punoj glumačkoj i životnoj zrelosti počne na sebe preuzimati odgovornost za nered u hrvatskom teatru i da pokuša popraviti štetu / U inozemstvu su svjesni da je nacionalno kazalište institucija važnija od bilo čijeg imena i da ničije pogreške ne smiju dovesti u pitanje njezino funkcioniranje / Problem „upravljanja“ u hrvatskom kazalištu jest u tome što suprotstavljene politike nikako ne mogu pronaći dovoljno partijski čiste i podobne ljude, a da pri tome budu i stručni / Najgora je pošast suvremenog teatra kad se veliki autori, od kojih se uzme samo naslov i nekoliko rečenica, simplificiraju i zloupotrebljavaju do razine megafona da bi se poslale ideološke poruke / Danas se u Hrvatskoj pod imenom avangardnoga kazališta recikliraju i prekuhavaju do besvijesti ideje iz 70-ih i 80-ih godina

S Borisom Svrtanom, novim predsjednikom Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, profesionalnim glumcem s dugogodišnjim stažem u Dramskom kazalištu Gavella, redateljem (Leda u Gavelli, Metastaze u Kerempuhu), sveučilišnim profesorom na Akademiji dramske umjetnnosti u Zagrebu, dobitnikom mnogobrojnih kazališnih nagrada, razgovarali smo u Zagrebu nekoliko dana nakon povratka s gostovanja s histrionskom predstavom Bunjevački blues, nastaloj prema tekstu Tomislava Žigmanova, o sudbini Hrvata u Vojvodini, i u jeku priprema za novu premijeru Teatra Gavran naslovljenu Sladoled, u kojoj potpisuje režiju.

Gospodine Svrtan, nedavno ste postali predsjednik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. Zašto ste se kandidirali za to mjesto?

Razloga za kandidaturu je više. Osnovni poticaj došao je kad sam radeći kao profesor na ADU shvatio da je u posljednjih 11 godina diplomiralo oko stotinu studenata glume samo u Zagrebu, a kad tome dodamo još barem toliko u Osijeku, Splitu i Rijeci, stvar postaje alarmantna. Mislim da je potpuno društveno neodgovorno „proizvoditi“ toliko diplomiranih glumaca, a s druge strane im zatvarati vrata i prepuštati tržištu kojim vlada kaos. Slaba je utjeha da je tako u gotovo svim zanimanjima i u većini zemalja tzv. zapadnog kruga. Iako HDDU nije ni izdaleka institucija koja može magičnom potezom riješiti sve nagomilane probleme, može biti mjesto njihova artikuliranja i energičnijeg usmjeravanja prema institucijama koje se trebaju sustavno njima baviti.

Vaš motiv je promjena stanja?

Mislim da je došlo vrijeme da generacija u punoj glumačkoj i životnoj zrelosti počne na sebe preuzimati odgovornost za sav taj nered oko nas i da pokuša popraviti štetu, da prestane okrivljavati druge za svoje probleme, da prestane besplodno kritizirati i fatalistički zabijati glavu u pijesak, da počne nešto pozitivno činiti  kako bi unutar sebe ponovno vratila pravila igre, a onima koji dolaze postavila ili obnovila porušene orijentire.

Vidjeli smo da je nedavno u osječkom HNK-u, kao prije u splitskom i zagrebačkom, prisutna svojevrsna kriza upravljanja, tj. vlast i struka ne mogu se dogovoriti oko intendanta pa kazališta mahom vode vršitelji dužnosti. U čemu je tu problem?

U ozbiljnim kazališnim institucijama kao što je National Theatre u Londonu bira se intendant  godinu dana prije nego preuzme dužnost, dobije ured u kazalištu, upoznaje radne procese, planira na licu mjesta kako implementirati svoj program, jer svi su svjesni da je ta institucija važnija od bilo čijeg imena i da ničije nenamjerne pogreške ne smiju dovesti u pitanje njezino funkcioniranje. Kod nas se svi prepuštaju slučaju, rješenjima iz političkih rukava i rukavaca, struka je anestezirana, navikla na višedesetljetno političko kadroviranje u kulturi, ne koristi mehanizme koji su joj dostupni, pa zbog toga i u stručnim vijećima politika ima primat. U toj „krizi upravljanja“ problem je u tome što suprotstavljene politike nikako ne mogu pronaći dovoljno partijski čiste i podobne ljude, a da pri tome budu i stručni. Sindrom Mrduše Donje hara Hrvatskom. Ili ću ga ja njemu, ili će ga on meni. Smjestiti ili namjestiti. Naši i vaši. Sredine nema. Mene zbilja čudi kako već od toga nisu odustali, kad već stotine godina ne daje ali baš nikakve rezultate, samo gomila muku, frustracije, dugove i osvetničke pohode po kancelarijama. Tako je od Danteove Firence: „Jedna će stranka drugu da stamani, a potom će ovoj doći loši dani. Poštena dva su, al tko za njih mari...“ Jednostavnije bi politici bilo pustiti struku da ozbiljno, odgovorno bira i da radi najbolje što zna, pod uvjetom da u vijećima sjede kompetentni ljudi. To bi omogućilo i kontinuitet, bez kojeg nema kulturnog razvoja kojeg svi deklarativno zagovaraju. Mogli bi se svi, ovi ili oni, kad god treba, pred izbore, ove ili one, podičiti rezultatima. Mislim da nema politike koja to ne voli. Ovako idu težim putem, a rezultati su mršavi i treba ih debelo frizirati i bjesomučno braniti pred protivnicima. Još ima jedan sindrom u Hrvata, sindrom spojenih posuda. On se očituje u tome da politički protivnici itekako brinu jedni za druge, a tko se ne ukrca u jedan od tih vlakova, ostaje sam i prezren i nemoćan, prešućen, koliko god bio kvalitetan. Ali tako nije od jučer, to je svakidašnja jadikovka... Tin, Matoš, Šoljan, Gotovac...

Je li hrvatsko kazalište, s obzirom na te  probleme, danas u krizi?

Hrvatsko kazalište, začudo, unatoč navedenim brojnim sustavnim poteškoćama još i dobro funkcionira, prilično je žilavo, agilno, u dobroj je i zdravoj simbiozi s publikom koja svakodnevno potvrđuje onu Čehovljevu iz Galeba: „Bez kazališta se ne može“... Najveća je kvaliteta hrvatskog kazališta, po mom mišljenju, njegova različitost, tematska, žanrovska, postojanje cijele lepeze kazališnih metoda i poetika, redateljskih rukopisa, glumačkih velikih i malih bravura, od monodrama, preko produkcijskih čarobnjaka u nezavisnim grupama koji s malo novaca rade iznadprosječne predstave, do velikih ansambala koji unatoč često i brutalnim napadima krvavo rade nastojeći svojim tijelima na sceni prikriti organizacijski kaos kojemu nisu kumovali. I to sve uprkos financijskim restrikcijama, sve manjem medijskom prostoru, jer neke novine ukidaju čak i rubrike za kulturu, nesvjesne dugoročnih posljedica takve javne i društvene neodgovornosti. Plod toga je povećanje razine nasilja, ali logika prodaje žutila govori da se takve vijesti rado čitaju. Pitam se što će biti kad takvih vijesti bude previše. Vjerojatno će pasti naredba: Brzo i hitno vratimo kulturu.

 

 

 

 Hoće li tada za kulturu biti kasno?

Nevolja je u tome što se to vraćanje ne može dogoditi brzo i hitno, nego samo sustavno i postupno. Brzo se samo ruši i razara. U zakon treba staviti i zaštititi prostor kulture u svim javnim medijima, koliko god slušali primitivne argumente da je to – dosadno. Dosadno je i učiti note, ali bez njih nema glazbe. Osim one na tri tona.

Duhove je prošle godine uzburkao i novi kazališni zakon, koji je povezan i s problemima izboram intendanta. Što vi mislite o njemu?

Grozim se diletantizma bilo koje vrste, a jedan od najgorih je pravni. Vidjeli smo nedavno na jednom famoznom lex-primjeru koliko je kontraproduktivno i neozbiljno kad se zakoni mijenjaju ad hoc. Poslije toga možemo se samo crveniti pred svijetom, lažno se pravdajući da smo jako suvereni. Nisam primijetio da smo u bilo čemu, u zaštiti bilo kojih vitalnih interesa, kao država toliko odlučni, kao u zaštiti moćne obavještajne gomilice, koja očito ima političare u šaci, a nas sve drži kao taoce. Nije čudo da su sva druga, naoko manje važna pitanja, kao i pitanje kazališnog zakona, ostali u sjeni, a mi na čekanju.

No, postoji u našem društvu još jedan fenomen. Kod nas se mogu možda donijeti i dobri zakoni, ali njihova primjena je često provizorna, a njihovo provođenje proizvoljno. Mi smo, naime, najveći umjetnici u pronalaženju rupa u zakonu. Dok se ne iskorijeni taj mentalitet i višestoljetna navika ilustrirana rečenicom – „Pa ne bumo se valjda držali zakona ko pijan plota!?“, teško ćemo doživjeti uvođenje pravne države. I danas smo prečesto svjedoci neprimjerenih komentara odluka Ustavnog suda. I to sa najviših pozicija vlasti. Kao da još uvijek u totalitarističkim mozgovima odjekuje ona čuvena bombaško-bravarska: „Priznajem samo sud svoje partije!?“

No, stvari se miču s mrtve točke, oslobađamo se pomalo, krvavo i mukotrpno te totalitarističke čizme, tvrdokorni su ti Kiklopi, ti ostaci dvadesetog stoljeća skriveni u kostimima iz dvadeset i prvog. Pogledajmo samo koliko kratko traju tzv. „javne rasprave“, samo da bi se imalo formalno pokriće za brzu provedbu bilo čega. Dok se krdo ne snađe.

Hoćete li tražiti da se i HDDU uključi u raspravu o novom Kazališnom zakonu?

Svakako. Tražit ćemo da nas se s punim uvažavanjem uključi u raspravu jer bez iskustava i prijedloga struke ne može se iznjedriti kvalitetan zakon koji će u primjeni donijeti promjenu na bolje.

Primijetili smo da ste, kao izbornik ovogodišnjih Gavellinih večeri, kao težište svoje koncepcije izabrali dramski tekst. Zašto baš tekst? Osjećate li da je u našem teatru nastupilo zasićenje redateljskim poetikama koje se iživljavaju nad tekstom i dokidaju pisca kao temelj kazališta?

U vremenu raspada vrijednosti i nesnalaženja suvremenog čovjeka pred ogromnom količinom pitanja, na kazalištu je ili da odražava sliku takva razlomljenog svijeta u svom razbijenom ogledalu, potvrđujući i umnažajući njegov rasap ili da pokuša sabrati krhotine tražeći u njima neki mogući red i smisao ne bi li objasnilo sudbinu ljudskog postojanja i lutanja u ovom kutu svemira. Tako mislim da postoje, kao i u svakom ljudskom djelovanju, i u kazalištu, vrijeme analize i vrijeme sinteze. U postmodernističkim previranjima izanalizirali smo sve, tako da smo došli do zida. Povratak pokušaju sinteze izgleda mi kao prirodan korak, ne korak natrag, nego korak dalje. Zato je moj oslonac u izboru bio dramski tekst. Unatoč ograničenom broju predstava, ideja mi je bila konfrontirati različita dramska pisma i redateljske poetike. Žao mi je što je iz tog izbora zbog tehničkih nemogućnosti ili nedovoljne volje izostao Unterstadt Ivane Šojat-Kuči i jedna drukčija režija Glorije Ranka Marinkovića, koji bi, zajedno s drugim uprizorenjima potvrdili kolika je beskrajna mogućnost igre i mašte kad imaš pred sobom dovoljno slojevit materijal. Od banalnosti može nastati samo lijepo umotana banalnost na kvadrat. Zbog toga mislim da je dramski tekst primarno kazališno ishodište, oživljeno dobrom glumom i vođeno režijom koja nije samoj sebi svrha. Dramski tekst je ono sito koje u unutrašnjem zrcalu pisca odražava, prosijava, bira, dograđuje i pročišćuje do univerzalnog sliku svijeta. Često i nema odgovora na okrutna pitanja koje pred nas postavlja svijet uronjen u strah i neizvjesnost pred izazovima novog kaosa. Kazalište je još od vremena antičkih rituala bilo mjesto suočenja društva s tim vlastitim strahovima i pokušaj da to isto društvo kroz pročišćenje dođe do jasnijeg pogleda, kako unutar sebe, tako i pogleda u nadolazeće vrijeme. Ali uloga dobrog kazališta možda i jest da ne traži odgovore, nego da postavlja prava pitanja, kao kod Shakespearea i Čehova, jer nudeći  i namećući jasna rješenja i odgovore, ono prestaje biti kazalište i postaje crno-bijeli, ili najčešće, crveno-crni moralitet novog doba ili politički pamflet. Najgora je pošast kad se veliki autori, od kojih se uzme samo naslov i nekoliko rečenica, simplificiraju i zloupotrebljavaju do razine megafona da bi se poslale ideološke poruke. Lijepo je rekla kiparica Marija Ujević da avangarda nema veze s umjetnošću, jer je vojni termin, označuje vojsku koja ide ispred i obračunava s neistomišljenicima.

Kakvu sliku hrvatskoga društva danas prikazuju hrvatska kazališta na sceni? Čini se da je u današnjim kazališnim trendovima, predvođenima trendovima redateljskoga kazališta, redovito porazna i izrazito negativna slika hrvatskoga društva. Je li to i vaš dojam?

Kao svaka naivna modna žrtva, tako i mi smo često i u kazalištu robovi raznih trendova, pa se događa da se pod imenom avangardnog kazališta recikliraju i prekuhavaju do besvijesti ideje iz 70-ih i 80-ih godina. Inače, ideje su uvijek stare, ako se na scenu donesu „od doma“, kao rezultat redateljskih koncepcija, koje kazalište vode iz organskog u anorganski, iz doživljajnog u isključivo cerebralni prostor. Ako se ideje ne ispituju i mijenjaju na sceni, sad, svake milisekunde, kroz glumačku suigru, one postaju, prema Brooku, lijepo opisan – mrtvački teatar. Narodski rečeno: „Dosadno je, brate, ideju sam shvatio za nekoliko minuta, mogu se i svi skinuti goli, ali zijeva mi se, idem kući.“ Mislim da je bit režije bavljenje glumačkim procesom, a koncepcija je dobra ako se rodi iz njega, nikako tom osjetljivom procesu ne smije biti nadređena ni nametnuta, jer  kao takva biva promašena u startu. Mislim da današnji mladi redatelji stasaju pod imperativom redateljskih čitanja i koncepcija, a malo znaju o glumačkom procesu, koji je prezanimljiv. Da se još sto godina bavim glumačkom pedagogijom, ne bih mogao reći da sam sve tajne spoznao i istražio.

Još je jedna zamka, a to je mišljenje da glumci moraju biti glupi, tijela bez otpora, da bi se moglo njima bolje manipulirati. Kao posljedicu te i takve „pedagogije“ imamo to da sa scene „vazda ista pustoš zrači“, jer osoba, a ne robot, prenosi sadržaj. Simon Callow, glumac i redatelj je još 80-ih iznio jednostavnu tezu da su redatelji, nastajući kao posebno zanimanje tek početkom 20. stoljeća, prekinuli prirodnu i organsku vezu između pisca i glumca, te počeli piscima tumačiti kako da pišu, glumcima kako da glume. Nastao je rasjed, sve širi i udaljeniji, koji se ne može više pokriti nikakvom redateljskom ekshibicijom, koju je Callow usporedio sa samodopadnom revijom predimenzioniranih ekstravagantnih šešira.

 

Najvitalnija energija hrvatskog kazališta potraga je za dramskom sintezom koja se ogleda u instinktivnoj želji za dubinom nasuprot banalizaciji života / Bit je režije bavljenje glumačkim procesom, a koncepcija je dobra ako se rodi iz njega / U Hrvatskoj ima gotovo 300 dvorana, od toga više od 200 zjapi prazno što se tiče kazališnih gostovanja, jer nema novaca / Nakon gostovanja u Subotici mogu svjedočiti: u Vojvodini se provodi agresivna kampanja brisanja Hrvata i stvaranja tzv. autohtone nacije „Bunjevaca iz Srbije koji nisu Hrvati“, kako kaže predsjednik Nikolić. Iz naše vlasti reakcije nema

 

 

Je li, dakle, u Hrvatskoj samo preslikan globalni trend?

Uz ovo što sam rekao, kod nas treba dodati našu specifičnu praksu širitelja nove-stare podobnjačke ideologije agresivnim agit-propovskim režijskim postupcima. Tako da mi imamo na djelu ono što je Vlado Gotovac lijepo definirao: „Novo licemjerje estetike dekorativnih umjetnosti glasi: Sloboda u formi, Poslušnost u sadržaju!“ Medijski su sponzori takvih karijera u punom zamahu, samo da se ne dovodi u pitanje gazda koji masno plaća tu poslušnost. Aktivizam kako da ne, može, kao u primjeru tvornice Kamensko, dapače, velika empatija za otpuštene radnice, sve dok se ne otkrije da se gazda uknjižio na terenu iste tvornice. Ups! Poslije toga veliki muk. I brzo zatim velika galama na neku drugu stranu. Bilo koju! Samo da nije opasno po nas velike borce za pravedno društvo i samo da ne smetamo gazdi. I njegovom velikom gazdi.

Danas su u kulturologiji i teoriji kazališta aktualne teorije identiteta i teorije mentaliteta. No s obzirom na kazališne trendove, ima li uopće današnje hrvatsko glumište svoj identitet?

U ovom trenutku čini mi se da je najvitalnija energija hrvatske kazališne scene njezina potraga za dramskom sintezom koja se ogleda u instinktivnoj želji za dubinom nasuprot banalizaciji života, u potrebi da se bez maske suočimo s istinom. Kao što se čovjek u trenucima krize zagleda u svoju nutrinu, tako i društvo, jedino suočivši se s vlastitom golotinjom, duhovnom i materijalnom, može doživjeti katarzu i tako pročišćeno, može pokušati stati na vlastite noge i krenuti naprijed. Ekonomska baza je gotovo nepostojeća, tako da je iluzorno očekivati jači pomak u postotku izdvajanja za kulturu koji ima tendenciju pada ispod 0,7%. Ako se želimo bolje prezentirati, trebalo bi pametnije koristiti sredstva i doći iznad 1% budžeta. Jer pitanje identiteta postaje prevažno u novim okolnostima kad tvorimo manje od 1% populacije EU, kultura će nam, kao i kroz cijelu povijest opstanka na ovom tlu, opet itekako biti jaka iskaznica. To moramo na vrijeme shvatiti, te kulturu snažnije poduprijeti, prevoditi djela naših pisaca, da još jednom ne ostanemo na pionirskim pokušajima. Naravno, bez novaca to ne ide. Osim toga ponovno postaje važna bitka za jezik, jer opet postoji tendencija peglanja različitosti za volju nove troglave nemami u obliku birokratskog SBH jezika, koji se, pod izlikom manjih troškova, ponovno uvodi u praksu. Gle čuda, baš na našem primjeru...

Protekle ste godine napravili autorsku predstavu Moj slučaj prema autobiografskim zapisima Vlade Gotovca. Zašto ste odabrali Gotovca?

Vlado Gotovac je nezaobilazna osoba u hrvatskoj književnosti i hrvatskoj povijesti dvadesetoga stoljeća. Cijeli svoj život ugradio je u obranu slobode pojedinca i vlastite domovine, koju je doživljavao „najljepšim vijencem od šarenog cvijeća“, opirući se cijelim svojim djelom i sudbinom totalitarističkim manipulacijama bilo kojih boja.

I danas, u trenutku najdublje moralne i gospodarske  krize u Hrvatskoj, njegova čudesna pjesnička i neponovljiva govornička pojava koju je sam samoironično definirao kao „mjesečevu ludu“ i „idiota vječnosti“, može nepokolebljivim idealizmom, ustrajnim radom i pozivom na dostojanstvo, pružiti nadu i biti putokaz dezorijentiranim i obespravljenim ljudina koji nose križ svakodnevne sudbine, trpeći poniženja svih vrsta.

    „Nekoga patnja uništava

    Nekome je vodič

    S onu stranu vremena.“

Predstava Moj slučaj obuhvaća zgode odrastanja Vlade Gotovca, pune sjetnog humora, njegovu cijeloživonu borbu za raznolikost nasuprot ograničavanju i ujednačavanju u svim sferama života, monstruozno nepravedni montirani proces, apsurdan pakao jugoslavenskih kazamata i, konačno, beskompromisnu analizu naše suvremenosti, koja duhovitim i iskrenim pogledom skromnog promatrača Vlade Gotovca, dobiva sasvim novu dimenziju.

U trenutku kad drastično i zabrinjavajuće nedostaje duha u našoj javnosti i politici koja je beznadno ukopana u lijeve i desne rovove, ovo živo sjećanje na Vladu Gotovca može biti poziv na elementarnu moralnost, na ljudsku odgovornost, na uljuđenost, zagubljenu plemenitost i hrabrost koja se potvrđuje u svakodnevnoj ljubavi prema bližnjima i daljnjima, prema potrebitima i onim posve nepotrebnima. Samo čovjek koji je doista iskusio sav cinizam svijeta na svojim plećima, može nam otvoriti oči, naučiti nas ponovno skromnosti i ohrabriti nas u činjenju Dobra.

Što bi Gotovac rekao na današnje stanje hrvatskoga društva? Bi li se osjećao dobro?

Ne znam kako bi se osjećao, vjerojatno bi se i dalje čudio koliko se stvari u Hrvatskoj sporo mijenjaju, nisu često dovoljna ni dva života za najsitnije stvarne pomake, unatoč stalnim najavama „permanentnih reformi koje nezaustavljivo teku“. Kad ga je jednom prva žena, Vlasta, pitala zašto se toliko čudi, kao da ne zna s kim ima posla!?, odgovorio je: „Pjesnici su čuđenje u svijetu!“ Svakako nam nedostaje njegov glas, njegov briljantan duh i njegova iskričava misao. I , možda najviše, njegov stav u skladu s kojim je i živio: „Ja volim Hrvatsku, ali ne volim druge zbog toga manje!“ Moja je velika privilegija to što se sat i pol mogu u igri na sceni družiti s Njim. I čuditi se skupa s njim i publikom kako je, na svoju veliku žalost, aktualan i danas govoreći o prozirnim političkim igrokazima, o isključivosti i toleranciji, o zatiranju slobode mišljenja. Kaže:“Staljinizam je u nas stekao nove manire, postao je lukaviji, licemjerniji!“ Fascinantno, koliko je Vlado suptilan i razorno točan.

Tom ste monodramom proputovali gotovo cijelu Hrvatsku. Kako je prihvaća publika?

Odigrao sam više od 50 predstava u nepunih godinu dana u Histrionskom domu i diljem Hrvatske, te u Subotici i Tivtu. Dobio sam nagrade „Fabijan Šovagović“ i „Najhistrion“, naravno da mi je najveća nagrada reakcija publika. Svaka predstava je iznova nastala spajajući se s uvijek novom publikom i svaka je bila posebna i neponovljiva.

Šira publika obično percipira hrvatskoga glumca prema njegovoj ili njezinoj ulozi u televizijskim serijama, manje u kazališnim predstavama. Zašto?

U Hrvatskoj ima gotovo 300 dvorana, od toga više od 200 zjapi prazno što se tiče kazališnih gostovanja, jer nema novaca. Pokušat ću u tom smislu, skupa s Ministarstvom kulture, kao predsjednik HDDU-a poduzeti nešto da, prije svega, mladi glumci koji nose novu energiju, dopru do tih scena. Druga ideja bi bila ponovno osnivanje organizacije tipa „Muzičke omladine“, nečeg vrlo vrijednog, a što smo zatrli. Pokrenuli su glazbenici oko toga novu inicijativu, a mi bismo mogli imati npr. „Mladi u kazalištu“.

Nedavno ste imali premijeru predstave Bunjevački blues u režiji Vlatka Dulića u kojoj, u produkciji Glumačke družine Histrion glumite dvije tužne bunjevačke sudbine i simbolične i stvarne figure. Predstavu ste  igrali u Vojvodini, jeste li zadovoljni njezinim prijemom ondje?

Bilo je dirljivo, jer je to tim ljudima, Hrvatima iz Bačke, bila takva svečanost da mi to ne možemo zamisliti. Ta divna, blaga hrvatska ikavica beskrajno je glumački podatna, kao trešnjino drvo stolarima. „Naša j’ grana mala, al je fina!“ Ali Histrion je uvijek donosio predstave tamo gdje ih nema. Vlatko Dulić je prvi put igrao u rodnom gradu, Subotici u 40 godina karijere. To govori o našem odnosu prema nama samima.

Kakav je bio dojam o položaju Hrvata u Vojvodini?

U selima kao što je Čikerija nema struje, vode, asfalt je daleki san. U 21. stoljeću, kilometar od granice EU. Bilo je 160.000 Hrvata, danas ima 47.000, još se provodi agresivna kampanja brisanja Hrvata i stvaranja tzv. autohtone nacije „Bunjevaca iz Srbije koji nisu Hrvati“, da citiram predsjednika Nikolića. Iz naše vlasti reakcije nema. Muk! Zamislimo kako bi bilo da predsjednik Josipović Srbima u Hrvatskoj kaže: „Slobodno recite da niste Srbi ni Hrvati, nego Prečani iz Hrvatske!“ Bi li na to Beograd šutio? Digla bi se kuka i motika od Bruxellesa do UN-a u New Yorku. I to s pravom. A mi šutimo kao zaliveni. Sjećamo se predsjedničkog susreta u Tavankutu, kao idilične slike brige za manjine, za razliku od Vukovara... Usput, Tavankut nema ni društveni dom, jer se 95% sela izjašnjava kao Hrvati. U četiri dana našeg gostovanja, koje je bilo prvorazredni kulturni događaj, nije se pojavio ni hrvatski veleposlanik ni konzul. Što drugo nego sramote i skandal.

U jednoj svojoj drami, simbolično naslovljenoj Kristofor Kolumbo, Miroslav Krleža navodi: „Pa ako je Zemlja i okrugla, moje misli nisu kružnica! Ja mislim u tangentama!“ Koje su vam tangente niti vodilje na mjestu na kojemu predvodite hrvatske dramske umjetnike?

Dragi naš Krleža je velika glava, mislio je u tangentama, sanjao je da će „preskočiti vjekove“ s nogama duboko u našem masnom blatu. To je naša vječita bitka. Tangenta je pravac, ali je svemir ipak zakrivljen u četvrtoj dimenziji i negdje postaje krug, sve se ponavlja. Ali sama njegova vulkanska volja rodila je veliku književnost. Krleža, Andrić, Marinković, mnogi drugi, plejada pjesnika i pisaca koji su radili u umjetnosti puno nesklonijim vremenima, služe nam kao svjetionici. Zbog njih i zbog sebe, nikad se ne smijemo predati „okolnostima“ i „situaciji“.

Ne mislim da bilo koga predvodim, probat ću dio radne energije usmjeriti u dobro, u boljitak za struku, pa koliko uspijem.

Ubrzo će biti premijera Gavranova teksta  Sladoled u  produkciji Teatra Gavran. Što ta predstava donosi novo u dosadašnjem vašemu redateljskom istraživanju?

Premijera će biti 30. siječnja, igraju Mladena Gavran i Ana Vilenica. Ljudska priča, dramska i komična, odnos mame i kćeri u svim životnim fazama. Bavimo se glumom. Miro Gavran je prošle godine imao 16 premijera po svijetu, od Poljske, Slovačke, preko Litve do Brazila. Niotkuda ga nisu protjerali nikakvi „fašisti“, pa o tim njegovim uspjesima znamo iz medija vrlo malo. Rene Medvešek imao je već tri premijere u Beču, o tome isto slabo znamo, ili gotovo ništa. Nisu megalomanski samoreklameri, koji trube pred sobom mahnito tražeći kavgu bilo gdje i bilo s kim, nego su veliki radnici i veliki umjetnici. Zrelost i kako je steći!

Što treba promijeniti u hrvatskom glumištu?

Usporedno s djelovanjem u kazalištu i filmu, važno mi je da pomognem studentima na ADU raščistiti maglu koja obavija proces glumčevog stasanja i zrenja. Pogotovo danas kad vlada pošast da glumiti mogu svi s bilo kakvim trodnevnim tečajem. U dosadašnjem 11-godišnjem radu sa studentima glume na ADU nastojim ih pripremiti za sve vrste izazova koji čekaju svakog mladog čovjeka na putu glumačkog sazrijevanja. Upućujem ih u osvještavanje organskog glumačkog iskaza, koji je u suigri sa publikom, jedino jamstvo dobrog kazališta, bez obzira na konceptualni okvir koji ga prati.. Imamo jednu od najsustavnijih i najmodernijih glumačkih doktrina u djelu Branka Gavelle, sve unutra piše, samo treba shvatiti i primijeniti. To ne ide za tri dana. Često nije dovoljno ni 30 godina bavljenja glumom i kazalištem da se sve tajne otkriju. Ni izdaleka. Ja sam živi dokaz.

Vijenac 518

518 - 9. siječnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak